Proteklih sedmica, uprkos različitim vrstama cenzura, odnosno prisutnoj općoj atmosferi autocenzure, vidjeli smo brojna okupljanja građana širom svijeta, na hiljade i milione, u znak podrške Palestincima uz pozive na prekid zločina nad civilima Gaze, zaustavljanje genocida i prekide vatre. Svjedočili smo globalnom prikazu različitih vrsta aktivizma, od protesta i skupova na ulicama i trgovima, humanitarnih akcija, peticija do digitalnog aktivizma. To jeste faktor nade, posebno u vremenu kada su međunarodne institucije poput UN-a diskreditovane ili su, prosto, još jednom pokazali svoju nemoć. Svakako, to je i faktor nade koja stoji nasuprot političkim interesima vlada velikih svjetskih sila.

Sloboda riječi, snage glasa

Globalni glas podrške Palestini, zaista, nije izostao i, sada, možda više negoli ikada ranije u prethodnih sedamdeset i pet godina, dale su se zaključiti ili jasnije potcrtati osnovne postavke u slučaju okupacije, aparthejda i nasilja nad Palestincima u režiji izraelskih vlasti. S druge strane, u udžbenicima historije će se na malom razmaku spominjati agresija Rusije na Ukrajinu 2022. i zločinački pohod izraelskih snaga na Gazu 2023. godine, koji oslikava elemente genocidne namjere, pod izgovorom obračunavanja s Hamasom. No, jedan od ključnih momenata tih lekcija u udžbenicima historije, ukoliko ne nadvlada agresivni narativ izraelske propagande, bit će istaknuto dvolično ponašanje vlada svjetskih sila u odnosu prema ove dvije agresije, pri čemu posebno mislimo na sile Zapada. Upravo su to građani svijeta proteklih sedmica prepoznali, što je povećalo njihovu razočaranost, bijes, ali i dovelo do konačnog skidanja vela. To će u bitnome odrediti snagu i kredibilnost globalno utjecajnih sila i međunarodne zajednice u budućnosti. Također, nadat se da će stručnjaci za sigurnost u narednim godinama, služeći se naučenim o matricama ruske, kineske i sličnih propagandi, značajnije ogolijevati i sistem izraelske propagande, koja - evidentno je - narušava i prijeti mnogo čemu uspostavljenom ne bi li se očuvao opći red.

Među najvidljivijim i posebno značajnim glasovima propalestinske podrške je organizacija Jevrejski glas za mir iz SAD-a, a riječ je o većoj i kontinuirano aktivnoj anticionističkoj organizaciji

U svijetu, posebno u zemljama EU, u proteklom periodu se posebno pokazalo da vrijednost slobode, kojom se diče demokratije, nije na tako visokom mjestu. To je kumovalo i neprofesionalnom medijskom izvještavanju i ignorisanju stvarnog stanja u Gazi i cijeloj Palestini, posebno ignorisanju činjenica o višedecenijskoj patnji palestinskog naroda. Zvanični stavovi vlada i određenih institucija s polugama moći pospješili su cenzure, a, svakako, i autocenzure. Dakako, pogrešno razumijevanje antisemitizma, također, je pomoglo da se različiti glasovi utišaju pri čemu je u antisemitizam takav narativ uključio i kritike izraelskoj državi. Takva atmosfera je napeta, osjetljiva i preslikava se na opće odnose u društvu. Takvo šta je potvrdila i Iris Hafets iz Udruženja Jevrejski glas za pravedan mir na Bliskom istoku, koja je u Berlinu i privođena na protestima početkom novembra zbog transparenta na kojem je stajalo Biti Jevrejka i Izraelka... Zaustavite genocid u Gazi. Zbog sličnog transparenta je privođena i sredinom oktobra. “Mnogi Nijemci koji nisu Jevreji uče nas šta je antisemitizam. Oni iskorištavaju Jevreje za svoju političku i ličnu korist”, kazala je nedavno za Al Jazeeru.

Udi Raz, član gorespomunetog udruženja, radio je i kao vodič u Jevrejskom muzeju u Berlinu, ali je s njim saradnja raskinuta, jer je, pojašnjavajući situaciju na Zapadnoj obali u Palestini, na poslu koristio riječ aparthejd, što je zvanični razlog raskida saradnje, kako je sam kazao. Voditelj edukacijskog odjela Muzeja rekao mu je da termin aparthejda srednoškolci ne mogu shvatiti. (AJ Balkans, The Left Berlin).

Bez jezivih eufemizama

Među najvidljivijim i posebno značajnim glasovima propalestinske podrške je organizacija Jevrejski glas za mir iz SAD-a. Njihov aktivizam, protesti i pozivi na prekid vatre traju kontinuirano. Posebno primijećen je bio protest u Washingtonu 18. oktobra, u njihovoj organizaciji, kada su ušli u Capitol Hill, zgradu američkog Kongresa, nakon čega je uhapšeno oko 500 protestanata. Tim protestima su još jednom pozvali na prekid vatre u Gazi i zaustavljanje genocida nad Palestincima. Riječ je o većoj i kontinuirano aktivnoj anticionističkoj organizaciji.

U slučaju propalestinskih glasova posljednjih sedmica smo vidjeli i pisma ostavke. Naprimjer, direktor UN-ovog ureda Visokog komesara za ljudska prava u New Yorku Craig Mokhiber, je krajem oktobra dao ostavku na svoju poziciju nakon trideset i jednu godinu rada, a u pismu visokom komesaru Volkeru Turku, između ostalog, je napisao: „Visoki komesaru, ponovo padamo“. Mokhiber je, ustvari, među prvima ukazao da se nad civilima Gaze sprovodi “udžbenički slučaj genocida” i to je argumentovao. U pismu je ukazao da nisu uspjeli spriječiti ni genocide nad Tutsima, bosanskim muslimanima, Jezidima i Rohinjama.

Zapažen je bio i njegov post na X mreži 30. oktobra, kada je istakao uz dodane heštegove na riječima genocid, Palestina, nekažnjivost, dehumanizacija i ljudska prava: „Genocid kojem svjedočimo u Palestini je produkt decenijskog nekažnjavanja Izraela podržanog od SAD-a i drugih zapadnih vlada i decenija dehumanizacije palestinskog naroda od strane zapadnih korporativnih medija. Oboje mora prestati sada. Podignite glas za ljudska prava“.

Manje vidno, ali snažno, bilo je pismo ostavke Anne Boyer, urednice poezije New York Timesa, sredinom novembra. Između ostalog, istakla je da to „nije rat samo projektilima i kopnena invazija“, već da je to „stalni rat protiv naroda Palestine, naroda koji je pružao otpor kroz decenije okupacije, prisilnog raseljavanja, lišavanja, nadzora, opsade, zatvaranja i mučenja“.

„Ne mogu da pišem o poeziji uslijed “razumnih“ tonova onih koji bi da nas aklimatizuju na ovu nerazumnu patnju. Nema više jezivih eufemizama. Nema više verbalno dezinifkovanih vatrenih pejzaža. Nema više ratnohuškačkih laži“, kazala je Boyer. U oba slučaja važno je razumjeti da nije riječ o marginalnim strukturama ili organizacijama, niti su glasovi došli u kontekstualno ohrabrujućem okruženju. Ostavka uz ovakva pisma u organizacijama kao što je UN ili u mediju kao što je NYT ima svoju specifičnu težinu. Također, ovdje nije riječ samo o emotivno podržanom protestu i aktivizmu, već sa značajnim uvidom u realne i racionalne elemente. Taj segment takvoj vrsti protesta i stajanja nasuprot zlu i nepravdi osnažuje i kredibiliše aktivizam.

Brojni primjeri iz bliže i dalje okoline te različitih konteksta govore nam da i (ne)podizanje glasa ima svoju cijenu ili, naprosto, prestaje kada se pojedinci ili organizacije suoče s različitim izazovima svakodnevnice, pa entuzijam splasne. Ne čudi da su brojni glasovi uslovljeni novcem, starim poznanstvima, objašnjivim ili neobjašnjivim strahovima, diplomatskim ili navodno diplomatskim kalkulacijama. U odnosu na to, Jevrejski glas za mir ili organizacije sa sličnom agendom širom svijeta kao i pojedinci poput Mokhibera nadahnuće su za upit kako možemo doprinijeti u borbi za ljudska prava, a možda to bude prilika za lične ili kolektivne katarze, totalne promjenu u viđenju svijeta.

U svakom slučaju, zločini izraelskih vlasti nad Palestincima i agresivna propaganda kojom to prate, a nagriza globalno, pokazuju da će se to pitanje itekako ticati mnogih u narednom periodu, i onih koji su se odlučili na šutnju. Tako i u Bosni, između ostalog, da bismo očuvali i svoja pregnuća u borbi za istinu za koju se nadamo da liječi svijet.