U našoj domovini ima potencijala za život dostojan čovjeka. Većina nas u to još vjeruje, iako često, u šumi izazova, ne vidimo kako taj potencijal ostvariti. Nade ima, ali se sve više očituje nepovjerenje prema ljudima koji su preuzeli voditi naše institucije i brigu o tome. Dok se bliži kraj još jedne kalendarske godine, građani Bosne i Hercegovine i dalje se suočavaju s izazovima i frustracijama koje im nameću njihove institucije. Treba li napomenuti da bi baš te institucije trebale biti bedem demokratije i služiti građanima. No, postale su izvor rastućih tenzija. I zapravo, na ne baš suptilan način nam se stavlja do znanja da ne možemo ni očekivati promjene nabolje. Bosna i Hercegovina, zemlja čija je prošlost obilježena borbom, i dalje je u borbi s onom vrstom izazova koji se producira političkim igrama i koje parališu volju naroda i sve ono što smo postigli braneći državnost naše domovine. Uostalom sve biva bagatelisano jer se igre nastavljaju čak i kada je na sceni dovođenje u pitanje te državnosti od koje, treba li napominjati, uveliko ovisi naš opstanak.

Naši politički lideri, ako se liderima uopće i mogu zvati, već dugo ignoriraju upozorenja o pretvaranju države u crnu rupu koja proždire dobro. Sve to pada na gluhe uši, osim što se povremeno oni koji upozoravaju na to optužuju za rušenje krhkog mira ili slabljenje institucija dok politička borba za vlast i kontrolu nad resursima nemilosrdno traje. Svjedočimo antipolitičkom djelovanju, stalnom institucionalnom nasilju, gdje se zakonima i normama manipulira kako bi se ojačale postojeće prakse i oslabila prava građana. Dok u isto vrijeme moralna ucjena i optužbe za nedostatak patriotizma postaju oružje protiv kritičkih glasova. Pred takvim optužbama se ustukne, a pred našim očima nejednakost se produbljuje. Tako smo došli u fazu da ćutke prelazimo preko rješenja kojima se gaze principi jednakopravnosti naših građana, u kojima, naprimjer, neka djeca ove države imaju subvencije, dječije doplatke i uređene školske ustanove – dok druga samo što su rođena izvan, naprimjer, Kantona Sarajevo, to nemaju. Ista rješenja se nude i u drugim sistemima. Niko ne obraća pažnju, kako se nagriza društveno tijelo podsticanjem na nejednakost standarda uz jednako teške troškove života. Hrani se polarizacija - tako da se čini da je naša greška što naprimjer živimo u Maglaju ili Bosanskom Kobašu a ne u Sarajevu. Njeguje se apatija, nemoć. Elementarna pravičnost sistema je potpuno zatomljena i mi na to ćutimo. Sve to rezultira odlascima – očito bilo gdje, samo da se ne mora u svojoj domovini svjedočiti kako se “ne može ništa”. Taktike održanja na pozicijama moći koje provode vlastodržačke strukture služe očuvanju statusa quo i sprečavaju suprotstavljanje nepravdi. Nikoga očito nije mnogo briga što se Bosna i Hercegovina suočava s masovnim iseljavanjem svojih građana, ne samo zbog ekonomskih razloga već i zbog onoga što se može nazvati sistemskim brisanjem pravde i etike.

Decenijama, izbori u Bosni i Hercegovini donose nadu, ali rijetko i stvarne promjene. Donose doduše boljitak - onima koji steknu pozicije u vlasti, ali ne i građanima. Šta ostaje osim pobune i artikulisanja otpora, gdje glas građana može značiti nešto? Na posljednjoj sjednici Sabora IZ, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović je upozorio na problem političke dezorijentiranosti i odsustva jasne vizije a što vodi zemlju u deprimirajuće stanje. Reisul-ulema ne štedi riječi u kritici: politički kredo da će krizu riješiti međunarodna zajednica je iluzija. Njegove riječi otkrivaju duboku krizu uzrokovanu međunarodnom apatijom i domaćim oportunizmom. Osim toga, reisul-ulema naglašava potrebu za političkom elitom utemeljenom na principima aktivizma, a ne populizma.

Iz ovakvih poruka jednog vjerskog lidera čitamo opetovano upozorenje: svaki sistem koji živi samo za sebe – naići će na otpor. I mora. Koncept koji administraciji, čiji je zadatak da služi, dopušta da kreira sistem kako bi sebi proširila ovlasti i produžila vlast mora biti srušen. Oni koji to ne prepoznaju ne znaju ništa o historiji.

Ovdje bi vrijedilo dodati i jednu važnu etičko-vjerničku notu. Uz stalno podsjećanje na kur'ansko načelo da je naša misija pozivati na dobro i odvraćati od zla, i da, kako nas napućuje Allah u suri El-Mudessir nema mjesta prigovoru „da je mnogo“ - mi nikada ne smijemo zaboraviti da nas kao muslimane jakima čine moralni principi naše vjere. Razmetanje novcem, položajima (i korupcijom!), nekretninama i automobilima nas čini beskrajno ranjivima, ma koliko se činilo da su to stvari iz kojih se crpi moć. Barem bismo kao vjernici morali znati razdvojiti istinu od laži i stvarnost od privida. Otuda takmičenje naših istaknutih pojedinaca i cijelih političkih struktura s razaračima dobra i domovine – u bogatstvima i pukom crpljenu moći zarad bogaćenja – nas neće učiniti moćnim nego ranjivim i jadnim. Posljedice ovog pogubnog odbacivanja islamske etike, i njene zloupotrebe kada sebe treba predstaviti 'pravednikom', vidimo i živimo danas. 

Bosna i Hercegovina se nalazi na raskršću. Secesionističke tendencije u srpskom i hrvatskom bloku, kao i zaoštravanje političkih prilika na Balkanu, doprinose nestabilnosti. Politički sistem zemlje paraliziran je borbom za vlast i vodi do političke anarhije. U takvom kontekstu protest postaje ne samo opravdan, već i neophodan. No to nikako ne smije biti neki nedefiniran bunt u kojem nas, kao građane, poništavaju politički, jer s tim poništenjem i dalje ćemo biti podložni različitim manipulacijama. Tako i na početku nove godine, ostaje pitanje: vidimo li kako su nam ukrali pobune i hoćemo li pronaći put iz labirinta političke atrofije ili će nastaviti tonuti? Uloga građana, obrazovanja i svijesti o građanskim pravima i dužnostima postaje ključna u borbi za pravednije društvo i promjene koje su hitno potrebne.