Projekcija budućih događaja jasno pokazuje da bi RS mogla nastaviti s uspostavljanjem sve autonomnijeg pravnog, vojnog i političkog sistema unutar svojih granica, sve dok de facto odvajanje ne postane toliko očigledno da ga više niko neće dovoditi u pitanje. Kada država jednom izgubi kontrolu nad entitetima, a međunarodna zajednica nastavi ignorisati te probleme, proces povratka je gotovo nemoguć

Sigurnosne agencije, usmjerene na suzbijanje terorizma, moraju raditi ruku pod ruku s obrazovnim institucijama i vjerskim zajednicama u razvoju preventivnih mjera koje će smanjiti potrebu za represivnim mjerama. U suprotnom, represivna djelovanja, bez šireg razumijevanja konteksta, mogu samo pogoršati situaciju i povećati broj ranjivih pojedinaca koji će u radikalnim idejama tražiti izlaz iz frustracije i osjećaja isključenosti. Preventivni pristupi trebali bi uključivati edukaciju, podršku i osnaživanje svih aktera u društvu

Svaki sistem koji živi samo za sebe – naići će na otpor. I mora. Koncept koji administraciji, čiji je zadatak da služi, dopušta da kreira sistem kako bi sebi proširila ovlasti i produžila vlast mora biti srušen. Oni koji to ne prepoznaju ne znaju ništa o historiji

Diskriminacija muslimana kao pravilo

Bosna i Hercegovina je kao država s Katoličkom crkvom odnosno Svetom Stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH, te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine. Islamska zajednica u BiH je 2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, a njegovo potpisivanje još se čeka.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. godine u članu 15. predviđa da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu, neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prema profesoru Fikretu Karčiću ova mogućnost potpisivanja ugovora pomaže da se preciziraju međusobni odnosi države i vjerske zajednice jer sporazumi ili ugovori pokazuju da se država i crkve odnosno vjerske zajednice sporazumijevaju radi ostvarivanja općeg dobra. Ovakvim modelom omogućuje se strukturalno i funkcionalno odvajanje političkog i religijskog autoriteta te njihova saradnja radi ostvarivanja općeg dobra. „Saradnja nije da jedan autoritet preuzima funkcije drugog autoriteta, već da i jedan i drugi, svako iz svoga domena, sarađuju na ostvarivanju zajedničkih ciljeva i zaštiti zajedničkih vrijednosti u društvu“.

Slijedeći ovu odredbu Katolička crkva odnosno Sveta Stolica prva je potpisala Temeljni ugovor sa državom BiH 2006. godine. Nakon Svete Stolice, Srpska pravoslavna crkva je također potpisala ugovor sa BiH te je Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i države BiH potpisan 2007. godine.

Nakon devet godina – skidanje s dnevnog reda

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je, gledano iz današnje perspektive, sa nepotrebnim zakašnjenjem u odnosu na KC i SPC,  2009. godine dostavila Predsjedništvu BiH inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora te su i formalno započeti pregovori o tekstu i sadržaju i ovog ugovora. U te svrhe Mješoviti tim Vijeća ministara i Komisija ispred Rijaseta Islamske zajednice su skoro dvije godine održavajući brojne sastanke radili na pripremi prijedloga ugovora. Taj prijedlog pratio je prethodna dva potpisana ugovora koliko god je bilo to moguće te uključivao ispregovarane izmjene samo tamo gdje je to potrebno kako bi se zadovoljile konkretne specifičnosti koje razlikuju islam od druge dvije religije, što je i jedan od razloga zašto se ovakvi pojedinačni ugovori potpisuju.

Takav ispregovarani i dogovoreni prijedlog ugovora Vijeće ministara usvojilo je u septembru 2015, te je isti dostavljen Predsjedništvu na usvajanje. Ugovor do danas nije usvojen, a kada je u aprilu 2018. godine predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović predložio da ova tačka pod nazivom „Prihvatanje Osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini“ bude na dnevnom redu sjednice Predsjedništva, druga dva člana predsjedništva Dragan Čović i Mladen Ivanić glasali su za njeno skidanje sa dnevnog reda. Stoga Predsjedništvo još nikada nije stavilo na dnevni red, a time i na razmatranje, usvajanje ovog ugovora.

Tako Islamska zajednica u BiH ostaje u mnogo nepovoljnijoj poziciji u odnosu na dvije Crkve koje su sad već prije 12, odnosno 11 godina potpisale ugovor s državom. Jer kako je naveo u odgovoru za Preporod 15. 11. 2014. prof. dr. Dino Abazović: „Neovisno od toga da li se radi o uređenju odnosa koji se manifestira kao teokratski model državne religije, sistem priznatih religija, model odvojenosti države i religijskih zajednica, ili državnoj dominaciji nad religijskim zajednicama, bar kada je u pitanju evropski sistem zaštite ljudskih prava, glasi: kako god bio reguliran odnos država – religijske zajednice, taj odnos ne smije rezultirati diskriminacijom“.

Usaglašavanje ili ucjenjivanje?

Ovaj odnos koji postoji trenutno naprosto jeste diskriminirajući prema Islamskoj zajednici u BiH koja je već davno ispoštovala sve zadate procedure i sprovela sve tražene konsultacije, uvažila sve potrebne izmjene i zajedno sa timom Vijeća ministara dogovorila tekst koji je i samo Vijeće ministara naknadno usvojilo. Međutim tokom ovog cijelog procesa, a i sada nakon odbijanja da se ovaj tačka uvrsti na dnevni red i Ivanić i Čović iznosili su svoje stavove o razlozima za takav odnos prema Islamskoj zajednici u BiH. Tako je Čović i pored toga što je prijedlog ugovora prošao svu utvrđenu proceduru (jednako kao i druga dva ugovora) poručio da će ugovor s Islamskom zajednicom „biti zaključen čim se ispune svi formalni zakonski i ustavom predviđeni uvjeti“. A prethodno je navodio kako mu u ugovoru smeta „poslovanje Islamske zajednice, zapošljavanje u njenim institucijama, arhiv, vakufska imovina i dr.“ te je imao zamjerke na neke specifične segmente poput „džuma-namaza, hadža ili prava na odijevanje“. S druge strane Ivanić još ranije navodio da ugovor neće biti odobren „dok se s njim ne usaglase i druge vjerske zajednice“ iako takvo usaglašavanje nije rađeno za prethodna dva ugovora. U svojim nedavnim izjavama anegdotalno je iznosio pojedine stavke ugovora iskrivljujući njihovo značenje ili sadržaj o čemu se Islamska zajednica u BiH već oglasila. Naveo je tako da npr. ugovor „garantira pravo na džumu“ pod svaku cijenu i bez obzira na uslove i profesiju, da se u ugovoru traži da „samo imami imaju pravo na obrezivanje muške djece“ te da se traži  da se garantuje „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ – a potrebno je naglasiti, da ovi njegovi navodi ne odgovaraju činjeničnom stanju.

Ovdje je neophodno kratko spomenuti da BiH jeste postkomunistička i postkonfliktna država zaglavljena u nacionalističkim retorikama u kojoj demokracija i ljudska prava za sve tek trebaju da se dese, a religija i vjerske institucije tek treba da pronađu svoje pravo mjesto u društvu. Potpisivanje ovakvih ugovora jedan je od tih puteva. Stoga je od izuzetnog značaja činjenica da je Islamska zajednica u BiH ispoštovala sve što je od nje na tom putu traženo. Da se Islamska zajednica u BiH jasno zalaže za princip razumne prilagodbe koji podrazumijeva da neće biti ugroženi ničiji interesi, a ispoštovana prava svih. Da Islamska zajednica u BiH ne traži da bilo koje od navedenih prava bude apsolutno i neograničeno nego da se može ograničiti, kako to zahtijevaju najviši međunarodni standardi, kada to zahtijevaju interesi sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala i prava drugih ljudi, što je tekstom ugovora vrlo jasno precizirano.

Međutim pored svega ovoga samo Islamska zajednica u BiH još nema potpisan ugovor sa državom, samo je potpisivanje ovog ugovora postalo top medijska tema, ali i meta žestoke politizacije i instrument za potkusurivanje. Samo se u slučaju ovog ugovora anegdotalno vade pojedinačni segmenti koji se u javnost plasiraju na način koji treba da dovede u pitanje muslimansku civiliziranost i savremenost. Kako god da Islamska zajednica u BiH pokušala da prezentira ono što jesu njihovi temeljni zahtjevi u odnosu na islam kao vjeru uvijek se u podtekstu diskriminirajućih reakcija uviđa pokušaj kreiranja stanovitog „muslimanskog pitanja“ koje se predstavlja kao barbarsko, neukroćeno i tradicionalističko, te se nastavlja sa već isprobanim stvaranjem slike o muslimanima kao o neprilagođenim Drugima. Primjer toga je fokusiranje na pitanje npr. sunećenja muške djece koje suprotno Ivanićevoj optužbi nikada u BiH nisu ni u snu radili imami. Ili primjer pokušaja da se pravo na slobodu u odijevanju podvede pod „nošenje tradicionalne odjeće u javnim institucijama što ni drugim narodima u BiH nije dozvoljeno“ jer se tako fokusira na element tradicionalizma, a ne pravo na slobodu u izboru vjere i uvjerenja, te odijevanja za sve - sa čim Islamska zajednica nema nikakav problem. Skoro pa da se Islamskoj zajednici u BiH pokušava objasniti šta to jeste, a šta nije islam, i poslati poruka o potrebi strukturiranja i pripitomljavanja islama u skladu sa nekim zamišljenim kriterijima. Jer šta se ustvari misli pod time kada nam članovi predsjedništva šalju poruku kojom kažu „da je ugovor isti kao druga dva onda to ne bi bio nikakav problem“.  Misli se ustvari da u ugovoru koji Islamska zajednica u BiH treba da potpiše sa državom nije problem ugovor nego islam. Namjerno se biraju pitanja koja su svojstvena islamu da bi ih se onda stavilo na pladanj i zamjenile teze na način da je ponovo Islamska zajednica ta koja treba da opravdava svoje učenje ili razumijevanje vjere i dokazuje svoju civiliziranost. Na koncu, suština potpisivanja posebnih ugovora je u tome što vjerske zajednice nisu identične.

U zaključku treba stoga reći slijedeće: islam je vjera drugačija od drugih vjera, Islamska zajednica u BiH uvijek je bila i bit će dio rješenja, a ne dio problema, Islamska zajednica u BiH ispoštovala je sve potrebne procedure, ali je i dalje jedina velika vjerska zajednica koja nema ugovora sa državom, iako predstavlja najveću grupu vjernika. Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini se po ko zna koji put diskriminira i tjera da se pravdaju i objašnjavaju zašto poste, zašto klanjaju, zašto se obrezuju, zašto nose marame. Muslimanima u Bosni i Hercegovini ne trebaju tutori, trebaju im prijatelji koji će zajedno sa njima zagovarati izgradnju zajedničkog krovnog bh. identiteta i princip inkluzivne neutralnosti po kome se različitosti razumiju i poštuju, a ne napadaju i osuđuju. U ovom cijelom procesu sigurno ima onih koji ne poštuju evropske pluralne i civilizacijske vrijednosti, međutim to ovaj put sigurno nisu bosanskohercegovački muslimani.