Istraživanja pokazuju da prosječna osoba tokom života provede oko 90.000 sati na radnom mjestu, odnosno oko 3.500 dana (u poređenju sa samo 365 dana koje provede u druženju s prijateljima). Stoga možemo sa sigurnošću kazati da posao uveliko djeluje na kvalitetu života pojedinca. Pored finansijskih koristi koje donosi, posao može utjecati na osjećaj smisla kod pojedinca, kao i na strukturu i svrhu života. Također, često služi kao gradivno tkivo osnovnog ljudskog identiteta, jača samopouzdanje i izvor je zadovoljenja raznih vrsta socijalnih potreba. Shodno tome, rad u negativnom okruženju može imati devastirajući učinak na mentalno zdravlje ljudi. Dugo radno vrijeme, nedostatak osoblja, nedostatak podrške i uznemiravanje na radnom mjestu mogu povećati nivo stresa i doprinijeti razvitku ili pogoršati već postojeće simptome mentalnih poremećaja kao što su anksioznost, depresija i zloupotreba supstanci.

Svakodnevni problemi

Prava radnika se i dalje krše, i u našoj zemlji i širom svijeta. Prema Međunarodnoj organizaciji rada, izvještaji o kršenjima uključuju: plate ispod onoga što je minimalno za dostojanstven život, prekomjerne sate i dane u sedmici, diskriminaciju, verbalno i fizičko zlostavljanje, potiskivanje sindikata i nesreće koje se mogu spriječiti, a koje rezultiraju smrću. Pored ovih očitih kršenja prava, radnici se suočavaju i s ne tako očitim stresorima koje je nekada teško svrstati u kategoriju obespravljivanja, a koji mogu utjecati na njihovo mentalno zdravlje. Radna mjesta su okruženja u kojima komuniciraju ljudi različitih ličnosti, stilova komunikacije i pogleda na svijet. Jedan od najčešćih stresora na radnom mjestu zasigurno su konflikti koji se javljaju u brojnim oblicima, a neki od njih su uvrede, nesaradnja, maltretiranje i ljutnja. Uzroci su mnogobrojni i mogu varirati od sukoba ličnosti i loše komunikacije do lošeg upravljanja organizacijom. Negativni učinci sukoba na radnom mjestu mogu uključivati prekide u radu, smanjenu produktivnost, neuspjeh projekata, izostanak s posla, fluktuaciju i otkaz. Iako se općenito smatra da sukobi imaju negativan učinak na radnom mjestu, određeni stepen sukoba zapravo je normalan i zdrav. Međutim, osobe na upravljačkim pozicijama bi trebale konflikte između radnika rješavati čim prije i na prikladan način. Ukoliko nadređena osoba posjeduje vještine i strategije za rješavanje sukoba u njegovim ranim fazama, radnici će ga, općenito, posmatrati kao poštenog u ophođenju i vjerovatnije je da će biti zadovoljniji poslom. Poslodavac ima odgovornost da razvije i implementira politiku i procedure o konfliktima na radnom mjestu te da kreira i upravlja programima za rješavanje sukoba. Razvijanje kulture radnog mjesta, kojoj je cilj da što je više moguće smanji konflikte između radnika, je temelj ove odgovornosti. Osnova za takvu kulturu su čvrsti odnosi među zaposlenima, odnosno poštenje, povjerenje i međusobno poštovanje na svim nivoima.

21. stoljeće – doba nemilosrdnog kapitalizma

Jedan od osnovnih uzroka nezadovoljstva na radnom mjestu može imati veze sa samom prirodom poslova koje radimo. Tokom godina, kako su se kompjuteri i tehnologija razvijali, smanjila se potreba za ulaganjem fizičkog napora. Mnogi su poslovi postali apstraktni i bez opipljivih rezultata zahvaljujući digitalnim podacima ili Excel tabelama. Ljudi naporno rade po cijeli dan i na kraju im se čini da nisu uradili ništa konkretno, čak i pored truda koji su uložili, jer pred sobom nemaju vidljiv produkt rada. S razvojem tehnologije javio se problem koji nije postojao ranije, a to je očekivanje da prosječan radnik bude dostupan i van svog radnog vremena. Stres koji proizvodi ovaj upliv u ono što bi trebalo biti radnikovo slobodno vrijeme, dovodi do visokih nivoa nezadovoljstva poslom. S druge strane, živimo u društvu koje izrazito cijeni produktivnost. Socijalizirani smo da nam sve što radimo treba donijeti neku materijalnu korist i priznanje. Primjerice, mnogi ljudi na umjetnost gledaju kao na gubitak vremena, a na hobije kao na potencijalne ideje za zaradu. Ova vrsta toksične produktivnosti nedavno je dobila i svoj naziv – internalizirani kapitalizam. Poput internaliziranog seksizma ili rasizma, internalizirani kapitalizam se igra s našim konceptima samovrijednosti. U ovom slučaju samovrijednost se direktno povezuje s našom produktivnošću. Savremeni kapitalistički sistem glorificiranjem produktivnosti utječe na način na koji shvatamo smisao života, a posebno produktivnosti koja donosi prihod i uvećava profit. Situaciju u bosanskohercegovačkom kontekstu dodatno komplikuje bešćutni defetizam kojem su radnici izloženi svakog dana. Prestravljeni idejama gladi i siromaštva, oni trpe uslove rada koje nekada sliče onima iz ere robovlasništva. Pored stalnih negativnih medijskih poruka o stanju u državi, radnička snaga se bori i s realnom nesigurnošću koju donose brze izmjene u globalnoj svjetskoj ekonomiji. Mnogima je karijerni cilj posao u “državnim firmama” koje pružaju kakvu-takvu sigurnost, a koji se kruniše penzionisanjem. S negodovanjem se gleda na one koji napuštaju sistem i otiskuju se u karijere koje su fleksibilne i dinamične te kojima upravlja pojedinac, a ne organizacija.

Sagorijevanje – kad tijelo kaže “ne”

Sav stres koji radnici proživljavaju obavljajući posao mora se odraziti negdje. Odavno je poznato da hronični stres doprinosi raznim mentalnim i fizičkim bolestima. Kada su ljudi pod stresom, njihova tijela prolaze kroz promjene koje uključuju povećanje nivoa hormona stresa kao što su kortizol, epinefrin i norepinefrin. Ove promjene su kratkoročno korisne – daju nam energiju za snalaženje u teškim situacijama – ali s vremenom počinju štetiti tijelu. Stvari se pogoršavaju kada radnik ne održava zdrav balans između poslovnog i privatnog života. Istraživači su posmatrane simptome povezane sa stresom na poslu grupisali u sindrom koji su nazvali sindrom sagorijevanja (burnout). Sredinom 80-ih godina smatralo se da je sagorijevanje problem pomagačkih struka, tj. da odnosi s klijentima (npr. doktora, psihologa, nastavnika...) emocionalno iscrpljuju radnike. Danas znamo da do sindroma sagorijevanja dolazi i u ostalim zanimanjima. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, sagorijevanje je sindrom koji nastaje kao posljedica stresa na radnom mjestu s kojim se osoba nije uspješno suočila. Karakteriziraju ga tri dimenzije: osjećaj iscrpljenosti ili nedostatak energije, psihičko udaljavanje od posla ili osjećaj negativizma ili cinizma u vezi s poslom i smanjena profesionalna efikasnost. Kod suočavanja sa sagorijevanjem često se govori o brizi o sebi. Ovo stvara utisak da je sagorijevanje problem pojedinca. Osobama s uznapredovalim simptomima sagorijevanja se savjetuje da više vremena provode s prijateljima i porodicom, da vježbaju, meditiraju, imaju plan ishrane i pišu dnevnik. Ukoliko se smatra da se sagorijevanje događa zbog slabosti ili ranjivosti pojedinog radnika, manje je vjerovatno da će se radna okruženja i radne kulture koje njeguju sagorijevanje procijeniti kao loše. Za krivca ćemo uzeti individuu, a ne loše radno okruženje, nerazumna radna očekivanja, neefikasno vodstvo i problematične radne vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je sagorijevanje rezultat interakcije između okolinskih faktora koji uzrokuju burnout i individualno osjetljivih radnika. Stoga je sagorijevanje zajednička odgovornost pojedinca, organizacije i naše radne kulture. Odstupanje od individualističkog tumačenja sagorijevanja i brige o sebi proizvest će pristup koji je više orijentiran na zajednicu i usmjeren na suosjećanje prema onome što je postalo sve veća briga u radnim okruženjima.

Mnogo toga što utječe na naša radna mjesta se promijenilo u zadnjih nekoliko decenija, a s obzirom na razvoj tehnologije i ubrzani stil života ona bi mogla izgledati drastično drugačije za nekoliko godina. Iako je još uvijek nejasno kako će izgledati zaposlenje i radna mjesta u budućnosti, možemo se nadati da će se, ukoliko se fokus stavi na održivost, mentalno zdravlje i poštivanje radničkih prava, razvijati na bolje.