Nova strategija Evropske unije za Zapadni Balkan dolazi skoro deceniju i po nakon što su najviši predstavnici EU u Solunu poručili da je perspektiva članstva zemalja regije realna, te da Unija neće biti zaokružena bez zapadno-balkanskih država

Preporuke usvojene na solunskom samitu, predočene ranije u dokumentu Evropske komisije „Zapadni Balkan i evropske integracije“, bile su u proteklih petnaest godina strateški ugaonik za pristup Unije regiji. Mada su od tada države regije napravile pomake u evropskim integracijama, samo je Hrvatska ostvarila punopravno članstvo.

Nova strategija EU za Zapadni Balkan šalje praktično iste poruke kao prije 15 godina, sadržane u samom naslovu novog dokumenta, koji naglašava „kredibilnu perspektivu proširenja“ i „pojačan angažman EU“ u regiji. Značajna razlika leži u tome da je nova strategija znatno jasnija i specifičnija. Ona u svom dodatku ima akcijski plan sa vremenskim okvirom za implementaciju sadržaja šest vodećih (flagship) inicijativa za transformaciju Zapadnog Balkana.

Prva inicijativa se odnosi na jačanje vladavine prava, druga je fokusirana na saradnju u oblasti sigurnosti i migracija, dok se trećom nastoji podržati socio-ekonomski razvoj. Četvrta je usmjerena na unapređenje povezanosti na polju transporta i energetike, peta je formulirana kao digitalna agenda za Zapadni Balkan, dok se šestom inicijativom teži podržati pomirenje i dobri susjedski odnosi. Sadržaje vodećih inicijativa ćemo diskutirati u nastavku povezujući ih sa pitanjem zbog čega se EU odlučila za novu strategiju za Zapadni Balkan, iako je svjesna da Unija „mora postati jača i čvršća, prije nego može biti veća“.

Ulaganja Kine u regiju

Razlozi su višestruku, počevši od geopolitičkih i sigurnosnih, pa do erozije kredibiliteta i transformacijskog kapaciteta Evropske unije u regiji. Geopolitički razlozi se, prije svega ogledaju, u činjenici da je regija u posljednjih nekoliko godina postala prostor u kojem su drugi akteri poput Rusije, Turske i Kine, pronašli prostor za projekciju svog utjecaja. Rusija i Turska, prije svega koriste mehku moć umotanu u povijesne i kulturne veze sa pojedinim narodima i zemljama regije, dok Kina postepeno ulazi sa svojim „investicijskim“ kreditiranjem izgradnje infrastrukture.   Izbjeglička kriza u protekle tri godine je demonstrirala i važnost zemalja Zapadnog Balkana za sigurnost granica EU. Regija predstavlja „najkraću tranzitnu rutu između jugoistočnog krila Unije i centralnoevropskog jezgra“. To je Uniju opredijelilo da druga inicijativa, koja se tiče sigurnosne dimenzije, uz inicijativu za podršku socioekonomskom razvoju, bude najsadržajnija.

Implementacija ove inicijative uključuje 14 aktivnosti fokusiranih u prvom redu na zaštitu granica, te borbu protiv organiziranog kriminala. Radi se o aktivnostima kojima se državne agencije za provedbu zakona povezuju sa odgovarajućim EU agencijama. Za Bosnu i Hercegovinu će provedba ovih aktivnosti biti naročito komplicirana, jer podrazumijeva i uspostavu nacionalnih koordinatora u nekoliko oblasti (prevencija nasilnog ekstremizma, kontrola granica), raspoređivanje oficira za vezu EUROPOL-a (EU agencija za provedbu zakona) što vrlo često od tehničkog postaje političko pitanje. Primjera radi Bosna i Hercegovina je prije dvije godine potpisala Operativni sporazum sa EUROPOL-om, koji je uključivao određivanje kontakt tačke i oficira za vezu, ali dosada, zbog opstrukcija, prevashodno iz entiteta RS, nije implementiran.

Erozija kredibiliteta EU

U posljednjih nekoliko godina EU je u regiji pretrpjela eroziju vlastitog kredibiliteta i transformativnog utjecaja na države Zapadnog Balkana. Svijest o toj eroziji, pogotovo kada se radi o Bosni i Hercegovini, je vidljiva i u prvoj vodećoj inicijativi koja se odnosi na jačanje vladavine prava. Sedam aktivnosti unutar ove inicijative, koje su usmjereni na reformu konstantno reformirajućeg pravosudnog sistema, pokazuju da je struktuirani dijalog o pravosuđu koji je počeo u vrijeme prve visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton praktično propao. U period do 2020.godine EU zapravo namjerava restartovati reformu pravosuđa, te uspostaviti još jednu reformsku agendu za prilagođavanje postojećeg zakonodavstva eurounijskim standardima. Iako Strategija naglašava beskompromisnu brobu protiv korupcije, sam akcioni plan do 2020.godine predviđa samo jednu neposrednu aktivnost u tom smjeru, kroz uspostavu praćenja suđenja u ozbiljnim slučajevima korupcije i organiziranog kriminala.

U inicijativi za socioekonomski razvoj posebna pažnja je posvećena startup-ovima i jačanju malih i srednjih privatnih poduzeća, te uključivanje zemalja u evropske obrazovne i naučne projekte. Samo za programe mobilnosti i suradnje u okviru Erasmus+ programa predviđa se udvostručenje finansijskih sredstava do 2020.godine. Peta i šesta vodeća inicijativa bi trebale pomoći prevazići nedostatke kapaciteta u oblasti digitalnih kompetencija, energetsku i transportnu nepovezanost regije, te njezinu uključenost u evropske energetske i transportne mreže.

Posljednja, šesta vodeća inicijativa, vezana za pomirenje i podršku dobrosusjedskim odnosima, zahtijeva rješenje bilateralnih pitanja prije nego bilo koja država postane punopravna članica EU. U ovom trenutku sve zemlje imaju neko od neriješenih međusobnih pitanja. Najčešće se radi o demarkaciji granica. Bosna i Hercegovina u tom pogledu ima neriješeno pitanje sa Hrvatskom i Srbijom, a pitanje granice sa Hrvatskom nije riješila ni Crna Gora, koja i pored potpisanog sporazuma i dalje ima otvorena granična pitanja sa Kosovom.

Status BiH 2019. godine

U idealnom slučaju, ukoliko se EU opredijeli za tehnokratski umjesto geopolitičkog pristupa regiji, Bosna i Hercegovina bi tek 2019. godine mogla dobiti status kandidata, dok je samo za Srbiju i Crnu Goru otvorena mogućnost da 2025. godine postanu članicom Unije. Prije toga bi Srbija sa Kosovom trebala postići sveobuhvatan, pravno obvezujući sporazum, što u konačnici znači de facto i de jure priznanje Republike Kosovo. To se u ovom trenutku, imajući u vidu logiku djelovanja tamošnjih političkih vlastodržaca čini malo izglednim. Logika koja obično prevladava u regiji ide u pravcu da ukoliko implementacija neke reforme može ugroziti status i održanje na vlasti, onda time gore po reformske zahtjeve.

Budući da sama strategija 2025. godinu smatra „ekstremno ambicioznom“ za bilo kakvo proširenje EU, mogli bi je preimenovati u „neizvjesnost kredibilne perspektive proširenja na zemlje Zapadnog Balkana“. Pored činjenice da EU u protekle skoro dvije decenije nije imala socijalizirajući efekt na političke elite, što se zorno ogleda u odsustvu motivacije kod vlasti da se prihvate evropski standardi, te njihovom oportunističkom pristupu da traže benefite bez reformi, otežavajuća okolnost je i predviđena unutrašnja reforma same Unije. Ova reforma koja bi trebala teći paralelno sa angažmanom Unije u privlačenju zapadnobalkanskih država, bi se također mogla okarakterizirati kao ekstremno ambiciozna.

Ostaje da se vidi da li ćemo umjesto „kredibilne perspektive proširenja“ dobiti situaciju u kojoj će za Uniju biti i dalje prihvatljiva stabilokracija, odnosno očuvanje prihvatljivog nivoa stabilnosti i sigurnosti na Zapadnom Balkanu.