digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Društvo

Žrtve žive lomače u Hemlijašima dobile mezare

Autor: Maj 24, 2018 0
Posmrtni ostaci Hemlijaške lomače su iz primarne grobnice sa zgarišta štale u kojoj su spaljene 8. maja 1992. premještene i ukopane u zajedničku grobnicu u haremu džamije u Hemlijašu 1997. Tužilaštvo BiH je u oktobru 2016. godine naložilo ekshumaciju ove grobnice, kao i zgarišta štale, kako bi se izvršila identifikacija, čime je omogućeno da svaka od žrtava, konačno, nakon 26 godina čekanja, dobije svoj mezar. Identifikacija spaljenih dijelova kostiju nakon toliko godina bila je moguća zahvaljujući novoj metodi identifikacije DNA analizom. Posmrtni ostaci Hemlijaške lomače su iz primarne grobnice sa zgarišta štale u kojoj su spaljene 8. maja 1992. premještene i ukopane u zajedničku grobnicu u haremu džamije u Hemlijašu 1997. Tužilaštvo BiH je u oktobru 2016. godine naložilo ekshumaciju ove grobnice, kao i zgarišta štale, kako bi se izvršila identifikacija, čime je omogućeno da svaka od žrtava, konačno, nakon 26 godina čekanja, dobije svoj mezar. Identifikacija spaljenih dijelova kostiju nakon toliko godina bila je moguća zahvaljujući novoj metodi identifikacije DNA analizom.

Nakon što su posmrtni ostaci izgorjelih u Hemlijaškoj lomači prebačeni u zajedničku grobnicu u mezaristanu u Hemlijašima 1997., 2016. su ekshumirani, identifikovani i konačno, nakon 26 godina čekanja, ukopani u svoje mezare


Allah me ostavio da svjedočim za ove tabute

Tog 8. maja 1992. godine među deset zarobljenih Bošnjaka u štali strijeljanih, a zatim spaljenih, bio je i Alija Ibrišević, danas jedini preživjeli svjedok ovog užasnog zločina o kome neumorno svjedoči 26 godina.

„Cijeli taj dan je pucalo. Bili su nam sve bliže i bliže, a nas samo deseterica. Morali smo pobjeći u šumu. Spustiti smo se u potok, a četnici došli s obje strane. Dozivali su se muslimanskim imenima, Huso, Alija..., i predveče nas zarobili u onoj šumi tamo – Jasik se zove, a onda odveli u štalu kod potoka. Štala mala, tri sa tri“, prisjeća se Ibrišević i pokazuje u pravcu šumice nedaleko od džamije u Hemlijašima, a zatim nastavlja: „Prvo su rekli da ispraznimo džepove i uzeli nam sve što smo imali. Onda su se dogovarali ko će nas strijeljati. U sebi sam govorio: Bože ja te volim, pa dao i smrt, hvala ti.“

-„Uđoše u štalu i jedan kaže ubijaj ovu turu, a ja ću sljedeću“, nastavlja Ibrišević, koga su meci rafalne paljbe mimoišli. Dva metka su mu prošla kroz jaknu. „Čujem viču: daj sjeno, pali!“ Jedan viče: uđi vidi jesu’l balije žive, ali, žurilo im se ... Ja vidim nisam oštećen, a srce hoće da iskoči“, prisjećao se Ibrišević preživljavajući po ko zna koji put strahote kojima je svjedočio.

Alija se uspio izvući iz štale i dok je bježao prema šumi zaustavio ga je drugi preživjeli, teško ranjeni Omer Mehmedović. „Vodio sam ga uz rijeku, vukao za sobom i preživio je hvala Bogu. Umro je prije nekoliko godina“, kaže Alija i dodaje: „Allah mene ostavio da svjedočim. Ko bi sad prič’o da mene nema? Vidiš ove tabute. Tabuti šute. Oni ne mogu govoriti, ja za njih svjedočim dok sam živ.“

„Omera su rafalom pokosili po stomaku. Drob koja mu je od toga izišla, košuljom je stegao i puzeći izašao kroz prozor u štali kroz koji se baca džubre...“, slušamo kako priča Ismeta Vildić, supruga Mustafe Vildića izgorjelog u Hemlijaškoj lomači sa još pet članova ove porodice. Sa njom je i Ibran Vildić koji je u ovoj dženazi u Hemlijašima ukopao oca i brata, Ibrahima i Pašana i amidžu Muju. „Tužilaštvo BiH do sada nije uradilo ništa. Postoje svjedoci, jedan od njih je još uvijek živ. Znaju se imena počinilaca, a i ovih osam mezarova su dokaz tog zločina“, kaže Ibran koji je u ovoj dženazi ukopao i dajdžu Ibrahima Turkića, oca Mihnete Halilović koja je na ovu dženazu došla iz Danske. Njen brat Ismet je prvi vidio zgarište sa spaljenim kostima i od tog strašnog prizora u maju 1992. pogodio ga je infarkt.

 00Cijeli tekst

Mina Mujanović je došla iz Njemačkoj da sa sestrom isprati oca Smaila Vildića.

Nedžibu Zuliću su na dženazu došle tri kćerke sa porodicama, Zarfija Selimović, Refija Smailović i Zejfa Sinanović. Sa njima je i Sadeta Husić koja je prije pet godina u Potočarima ukopala muža Suada Husića. „I ja sam ukopala samo nekoliko košćica od muža. Čekala godinama da se nađu. Djeca ga nisu ni upamtila. Jedno mi dijete imalo samo 40 dana, drugo dvije i po godine kad smo krenuli za Tuzlu, a on ost’o u Potočarima. I eto te košćice pronašli prije 5 godina, a djeca se sve nadala doći će babo ... Dok se kosti ne nađu sve se nadaš nekom čudu, doći će, ispašće odnekud živ... Davali smo im pare kad su govorili da je živi, da je u nekom logoru, da ga mogu izvući ...“, s uzdahom govori Sadeta.

Oni koji su ovaj zločin počinili neće se smiriti ni na Ovom, ni na Onome svijetu

Najstarija žrtva koje je pronađena u ovoj masovnoj grobnici bio je Mustafa Kuduzović koji imao 67 godina kada je ubijen. Mnogobrojna rodbina i prijatelji su ispratili njega, kao i sve druge žrtve Hemlijaške lomače.

„Ne može ljudski um pojmiti takav zločinački i osvetnički čin, čin spaljivanja živih ljudi, sinova Ademovih“, kazao je tuzlanski muftija Vahid-ef Fazlović u svom obraćanju nakon dženaze. Podsjetio je da Allahove riječi u Kur’anu govore o vrsti ljudi koja je spremna da druge ljude baci u vatru i da ih spaljuje samo zato što su drugačiji, zato što su vjernici, a zatim zapitao: „Zamislite šta bi sa ljudskom civilizacijom bilo kad bi ljudi ustali jedni protiv drugih da se uništavaju zato što su različiti’!“

„Mi ne možemo shvatiti da se taj zločin može počiniti. Mi smo muslimani. Naša vjera, naš Šerijat nam strogo naređuje da u vatru, koju zapalimo zbog naših potreba, ne smijemo ništa živo spaliti. Kad palimo vatru u prirodi moramo dobro gledati ima li neki mrav da ga ne bi plamen vatre dokačio. To je naš din, naša kultura, civilizacija i naš duh“, kazao je muftija. Istakao je da su se duše ukopanih odmah smirile čim su se s tijelom rastavile. „A oni koji su to počinili, nikada, ni na Ovome ni na Onome svijetu, neće biti mirni. Moraju to znati i generacije koje dolaze poslije nas u ovoj našoj lijepoj zemlji u kojoj želimo živjeti sa svima koji je vole i zajedno s nama grade“, poručio je muftija Fazlović.

 

 

« Ugovor države Bosne i Hercegovine s Islamskom zajednicom u BiH Moto i motiv EU »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine