Džemat Jezero nalazi se na čuvenom grmuško-srbljanskom platou. Džemat se može pohvaliti veoma dugom tradicijom postojanja. Prvi put se spominje još u vremenu vladavine Osmanskog carstva, odmah po osvojenju Bihaća, a mjesna džamija sagrađena je 1677. godine, odmah uz jezero.

Duga tradicija imamskog poziva

Prema dostupnim podacima najstariji stanovnici džemata Jezero su porodice Malkoč i Fileković, koje su dobile timare, a osim ove dvije porodice spominju se i porodice Veladžić, Baručić, Mujkanović, Mašić, Hodžić, Kurtović i Halavać. Zanimljiv podatak jeste da je porodica Malkoč imala imame duže od 200 godina, na način da je sin imama nastavljao imamsku lozu.
„Po popisu stanovništva i vjerskih objekata iz 1895. godine, džemat Jezero je imao jednu džamiju i tri mekteba tadašnje osnovne škole. Vakufska imovina džamije u Jezeru evidentirana je 1912. godine. Starije džematlije spominju drvenu džamiju, vjerovatno iz perioda 1895. godine, koja je bila u funkciji sve tamo do 1940. godine kada je završena izgradnja nove, kamenom zidane džamije.  Tokom agresije na našu domovinu, srušena je stara džamija i infrastruktura džemata, a narod je bio primoran napustiti svoje domove“, kazao je Semir-ef. Fileković, koji trenutno obavlja dužnost imama obavlja u džematu Jezero.

Poslije rata se vratili i izgradili još ljepšu džamiju

Nakon rata džematlije su se vratile svojim kućama i osposobile, najprije, mekteb u džematskoj kući, koji je služio i kao mesdžid. U međuvremenu, započelo se s izgradnjom nove džamije na drugoj lokaciji, sa znatno većim dimenzijama od stare džamije. Temelj džamije je bio 1997. godine, a džamija je svečeno otvorena 2006. Rahmetli hadži Halid Fileković je bio predsjednik građevinskog odbora. Džamiju je otvorio jedan od vakifa Ramiz Veladžić s porodicom, a imam je bio hafiz Adis-ef. Baručić. Također, treba spomenuti i rahmetli hadži Ahmeta Mašića, muteveliju džemata koji je tu dužnost obavljao oko 20 godina.
„Stara džamija je obnovljena i otvorena 2009. godine, te pretvorena u Centralno šehidsko obilježje s imenima i prezimenima, godinom rođenja, godinom pogibije, te mjestom porijekla 371 šehida, te 12 civilnih žrtava rata. Predsjednik građevinskog odbora bio je Nijaz Malkoč. Imovina džemata Jezero iznosi 39.291m2. Pored nove džamije, centralnog šehidskog spomen-obilježja, izgrađeno je i šehidsko obilježje za šehide džemata Jezero, a trenutno smo u izgradnji novih džematskih mezarluka pored nove džamije, pošto su stari mezarluci skoro popunjeni, a nalaze se na 10 lokacija. Također, renovirana je i džematska kuća. Džemat broji oko 200 kuća“, kaže Semir-ef. Fileković.

Bosanska krajina je poznata po porodičnim mezarjima. Umrli su se ukopavali u vlastite bašče u kojima se nalazi od 10 do 15 mezara. Naročito je to bila praksa u prvim decenijama dvadesetog stoljeća. Kako pokazuje dostupna arhivska građa npr. dopis Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću, upućen Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu broj 737 od 17. augusta 1913. godine, navedena privatna mezarja većinom nisu uvakufljena s obzirom da su bili visoki sudski troškovi za uknjižbu ovih parcela, a džemati, posebno seoski, to sebi nisu mogli priuštiti.

Do uzurpacije mezarja, dolazi relativno rano u periodu Austro-Ugarske. Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu je već 1905. godine naredilo da se formiraju privremena povjerenstva koja će ispitati uzurpaciju vakufske imovine, zemljišta, mezarja i slično. Povjerenstvo se sastojalo od predsjednika, te jednog ili dva člana. Gotovo u pravilu su samo konstatirali stanje te pravnu nemogućnost da se bilo šta učini na sprječavanju njihove devastacije.

Navest ćemo nekoliko primjera uzurpacije bihaćkih mezarja. Mezarje Park u Bihaću je bilo uzurpirano. Gradska općina je zamoljena da ga vakufu vrati. Ako pak ne bude htjela, konstatira se da se tu pravno ništa ne može učiniti. Veliko mezarje u gruntovnom ulošku broj 1303, katastarska čestica broj 365, površine 2.745 m² i 366 sa 5.830 m², je zamolnicom Zemaljskoj vladi broj 10518/912, također, traženo u povrat. Međutim, ako je prešlo u treće ruke, konstatira se pravna nemogućnost povratka. Prema prijavi Kotarskom uredu u Bihaću broj 430, od 9. maja 1914. godine, na Velikom mezarju, Mitar Dugonja, kovač iz Bihaća, je držao đubre i razno smeće. Petar Đujić i njegov susjed su „zagrabili” veliki dio ovog mezarja i svojataju ga, dok ga Menahem Levi, pilar iz Bihaća, upotrebljava za stovarište balvana. Naime, Đujići su imali svoje kuće pored Velikog mezarja, te su zauzeli i pretvorili u bašču njegova 3 do 4 dunuma. Zbog toga je i Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo, kako se vidi iz njihova dopisa broj 156 od 12. marta 1914. tražilo od Gradske uprave u Bihaću da zabrani ovu uzurpaciju od strane Đujića. Veliko mezarje je bilo, inače, upisano u gruntovnom ulošku broj 1303, k.č. broj 365 i 366, i nalazi se u Prekounju pored željezničke stanice. Radi se o mezarjima džemata Gornje i Donje Prekounje koji su bili predmet eksproprijacije za proširenje željezničke stanice u Bihaću nakon Drugog svjetskog rata. Prema dokumentu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu broj 85 od 25. januara 1913. godine spominje se također i uzurpacija mezarja Šarića, koje pripada džamiji Gornje Prekounje, mezarja Murata Pečenkovića, Lonića i Jusufa Žapčevića, te se nalaže Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću da prijave o uzurpaciji što prije dostavi u Sarajevo.

Nikola Radić u knjizi Bihać sa starih razglednica, na stranici 17 konstatira slijedeće: „Groblja na Velikoj otoci i uz kanal Jarak su prosto izbrisana i nema im traga, kao i groblje Ićhisar koje se prostiralo od Meteorološke stanice do Ulice AVNOJ-a, dok su nišani poslužili mnogim stanovnicima ovog dijela grada za izgradnju porodičnih kuća”.

Postavlja se pitanje šta je bilo sa kostima naših predaka? Je li izvršena ekshumacija ovih mezara? Ako jeste, gdje su onda kosti umrlih? Jesu li dobili ikakvo obilježje iznad glava? Nameće se mnogo pitanja. Nažalost, niti na jedno nema odgovora.

Dan bijelih traka se u Bosni i Hercegovini i velikom broju evropskih gradova obilježava kao dan podsjećanja na početak genocida u Prijedoru nad nesrpskim stanovništvom. Mreža mladih Medžlisa Islamske zajednice Bihać je pripremila prigodan program tim povodom

Hafiz Emrah Litrić iz Bihaća je, bez sumnje, jedan od naših najjači hafiza Kur'ana, po pitanju kvalitete hifza.

Zajedničkom organizacijom Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i Kulturnog centra „Kralj Fahd“ iz Sarajeva u Bihaću je 09. marta 2017. godine otpočeo kurs arapskog jezika na koji se prijavilo preko 70 interesanata različitog nivoa znanja.