Arapi su kroz historiju koristili događaje da nađu datume i godine, a ne godine i datume da nađu događaje. Tako su godine pamtili i nazivali po najznačajnijem događaju koji se u njoj zbio. Tako će i u ranoj islamskoj tradiciji ostati zabilježene Godina slona, Godina tuge, itd. Kao da nisu bili opterećeni dužinom trajanja, prolaznošću i time koliko je vremena proteklo. Ili što reče pjesnik nije bitno koliko smo puta udahnuli nego koliko smo puta ostali bez daha. A može biti i samo da su bili prisiljeni tako postupati jer nisu bili usvojili zajednički kalendar.

Uvođenjem hidžretskog kalendara ova navika će postepeno blijedjeti.

Iako se hidžretski kalendar povezuje sa Hidžrom odnosno preseljenjem Poslanika, a.s, iz Meke u Medinu, po njemu se počelo postupati tek 17 godina nakon ovog događaja i nakon smrti Poslanika kada je kalendar ustanovio halifa Omer bin Hatab. Ovaj lunarni kalendar je postao norma ne samo za islamsko obredoslovlje, nego i za muslimansku državu i islamsku civilizaciju. Ali on nije ustanovljen islamom niti posljednjom Božijom objavom. On je već bio udomaćen kod predislamskih Arapa.

I danas dok u muslimanskom i arapskom svijetu traju rasprave oko usklađivanja takvima i naročito određivanja početka posta i Bajrama koji bi bili jedinstveni za sve muslimane u svijetu, treba se prisjetiti da su se arapski velikaši sastali u Meki 412. godine kako bi se dogovorili oko jedinstvenog lunarnog kalendara po kojem su već postupali. Razilaženje oko određivanja početka i kraja mjeseci je toliko uzelo maha među plemenima da je prijetilo da izazove anarhiju u organizovanju hodočašća tada u pagansku Meku, ali i da omete trgovinu od koje je većina njih živjela. Ovom skupu koji se desio skoro pa tačno dva stoljeća prije nego će Poslanik Muhamed, a.s. obznaniti da je primio objavu od Boga prisustvovao je i njegov peti pradjed.

Tada su se Arapi dogovorili o broju mjeseci i njihovim imenima, ali ne i o tome od kada da ih počnu brojati u godinama. Tada su se dogovorili oko onoga što se njima tada činilo očito bitnije a to je za šta će koji mjeseci biti određeni. Tako su se dogovorili koji su to mjeseci za trgovinu, koji za rat, a koji sveti u kojima se oružje ne smije potezati. Najvjerovatnije na istom sastanku 412. godine su usaglasili i imena lunarnih mjeseci koji se i danas koriste u hidžretskom kalendaru, a koja su opisivala ono što se tada u tom mjesecu dešavalo.

Tako su npr. rebiul-evvel i rebiul-ahir ili prvo i drugo proljeće jer se imenovanje tih mjeseci podudarao sa periodom proljeća u Arabiji.

Safer (prazan, slobodan) je nazvan tim imenom zato što su Arapi tokom ovog mjeseca ostajali bez hrane i opskrbe, pa su morali napuštati svoja ognjišta tragajući za novim zalihama hrane. Prema drugom mišljenju safer je nazvan tim imenom jer su se Arapi u njemu oslobađali od zabrana kojih su se pridržavali tokom muharrema. Neki pak pišu kako je safer - pusti, ispražnjeni koji je kažu nazvan tako jer su Arapi u njemu napuštali svoje domove i odlazili u ratove i vojne pohode (gazevat) pa su im kuće ostajale puste. Vremenom će se lunarni mjeseci kretati kroz čitavu godinu, ali i prvo i drugo proljeće će padati kroz sva godišnja doba ali će naziv mjeseci ostati isti. Isto važi i za džumadel-ula i džumadel-uhra ili prvo i drugo smrzavanje, nazvano po tome što voda smrzava ili u slučaju Arabije vjerovatno samo ohladi. Ramadan ili ramazan kako se kod nas izgovara je kažu nazvan po žestini žege, jer je u godini kada su mjeseci imenovani padao baš u vrijeme najvećih vrućina i žeđi. Mjesec ševval (podizanje) nazvan je tim imenom radi toga što se ljudi u njemu oslobađaju od grijeha, tj., grijesi se podižu od čovjeka. Prema drugom mišljenju ševval je dobio ime po lahkoći i hitrini u izvršavanju dobrih djela, te zanosu i oduševljenju koje duša, oslobođena niskih strasti tokom ramazana, osjeća.

Tu su onda mjeseci za koje su se dogovorili da su sveti i da u njima neće ratovati i to zul-ka’de ili mjesec sjedenja kada su se Arapi ustezali od borbe i međusobnih ratova, zul-hidždže - mjesec hodočašća Meki i Kabi, muharem - sveti ili zabranjeni odnosno mjesec u kojem je bilo zabranjeno ratovati i redžeb, mjesec u kojem su Arapi posezali za „redžb en-nisala“ skidanjem vrhova strijela jer nisu htjeli da potežu oružje. Za redžep kažu i da mu ime dolazi o od redžb, što znači cijenjen, poštovan te da je nazvan tako jer su drevni Arapi u njemu poštovali zabranu ratovanja.

Ša’ban (dijeljenje, odvajanje) nazvan je tim imenom stoga što su se Arapi u njemu dijelili i odvajali jedni od drugih zbog sukoba ili su se odvajali na one koji su odlazili u rat i one koji su odlazili u trgovinu.

Islamska tradicija će prihvatiti ove nazive mjeseci, a Kur’an će potvrditi i svetost nekih od njih, te će i islamsko hodočašće ostati u istom periodu jer su prema islamskom učenju korijeni ovog kalendara u nauku Ibrahima, a.s, i Objavi koju je od Boga dobio a koja se sačuvala kod paganskih Arapa.