Preporod: Iako je mnogima poznato šta je islamska tradicija Bošnjaka još uvijek se, čak i u krugovima Islamske zajednice, ona ne artikulira kao nastavak Poslanikovog sunneta u izmijenjenim okolnostima, već prije kao set običaja koji čuva identitet našeg naroda. Da li bi bilo potrebno naglašavati njenu ukorijenjenost u Kur’anu i sunnetu i zašto se ističe njen bošnjački odnosno narodni element?

Ljevaković-Subašić: Sintagma “islamska tradicija Bošnjaka” mnogima unutar krugova Islamske zajednice, pa i šire, poznata je kao ustavna kategorija koja se u Ustavu Islamske zajednice navodi kao jedan od izvora na kojima se zasniva ustrojstvo organa i ustanova IZ u BiH i njena djelatnost, nakon Kur’ana i sunneta. Ovakva konstrukcija, iako ne definira samu islamsku tradiciju Bošnjaka, stvara privid da je sve ono što spada u islamsku tradiciju Bošnjaka nužno odvojeno od prvospomenutih izvora Kur’ana i sunneta. Usto, nijedan zvanični organ ili institucija Islamske zajednice nije odredila i definirala šta se podrazumijeva pod sintagmom “islamska tradicija Bošnjaka”. Postoji više ozbiljnih znanstvenih elaboracija i analiza ovoga izraza i njegovih aspekata koje su pisane kao prilog istraživanju ovog koncepta, međutim budući da organi Islamske zajednice nisu usvojili definiciju ovog izraza niti se o tome šta on podrazumijeva često govori, manje upućeni pojedinci ili zlonamjernici mogu na tendenciozan način tumačiti i artikulirati ovaj izraz.

Sve postojeće studije koje tematiziraju koncept islamske tradicije Bošnjaka naglašavaju, opet oslanjajući se na najviši normativni akt Islamske zajednice, da je prvi i osnovni elemenat islamske tradicije Bošnjaka primjena hanefijskog mezheba u tumačenju i izvršavanju ibadetskih islamskih dužnosti. Sama ova činjenica dovoljna je da se potvrdi da je islamska tradicija Bošnjaka ukorijenjena u Kur’anu i sunnetu jer prva i osnovna dva izvora hanefijske pravne škole su Kur’an i sunnet.

Vjerujemo da je naglašavanje bošnjačkog elementa kada govorimo o življenoj tradiciji i običajima ili interpretaciji islama značajno jer time islamsku tradiciju vežemo za naš duhovni i kulturni identitet ali i omogućavamo njen dalji razvoj u interakciji s našom življenom stvarnošću i zahtjevima vremena. Isto tako, slažemo se da je sravnjavanje vjerske prakse Bošnjaka s osnovnim izvorima islama te njena kritička procjena sa stanovišta ovih normativnih izvora nužnost koja će ojačati islamsku tradiciju Bošnjaka u odnosu na kritike koje dolaze kako izvana tako i iznutra naše Zajednice. To je jedan od zadataka koji su Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka i njegovi uposlenici preuzeli na sebe.

U tom kontekstu, primjera radi, prije dvije godine objavili smo knjigu “Namaz u tradiciji Bošnjaka: selektivni prikaz argumenata hanefijskog mezheba” gdje smo obrađivali način obavljanja namaza kod Bošnjaka od nijeta do zikra navodeći ukorijenjenost svakog pojedinačnog dijela namaza prvo u Kur’anu, hadisima Poslanika, a.s., predajama i praksi ashaba te mišljenje hanefijskih pravnika. Prethodne godine, kolega dr. Elvir Duranović je objavio knjigu Bošnjačko življenje islama u kojoj je za sve vjerske običaje koji su obuhvaćeni studijom, između ostalog, navodio i da li oni imaju utemeljenje u islamu. Ove godine smo objavili knjigu “Imam Ebu Hanife” koja nam prikazuje život i rad utemeljitelja pravne škole koju slijede Bošnjaci. Knjiga govori o njegovoj pobožnosti i moralnim osobinama koje su ga krasile, kako je tragao za znanjem a posebno kako je izvodio pravne norme iz Kur’ana i hadisa. Knjiga,

Vjerujemo da je mladima ponekad teško da se identificiraju s brojnim oblicima prezentacije bilo kakvih aktivnosti ne samo islamske tradicije Bošnjaka. Zbog toga, u planu nam je da narednih godina u okviru naše manifestacije pokrenemo i projekat prezentiranja određenih običaja i praksi gdje bi učenici srednjih škola imali priliku da promišljaju ili se upoznaju s određenim segmentima naše tradicije. Direktno uključivanje mladih u sadržaje možda je ponajbolji način jer je to način da se oni poistovjete s onim što prezentiraju.

Sve postojeće studije koje tematiziraju koncept islamske tradicije Bošnjaka naglašavaju, opet oslanjajući se na najviši normativni akt Islamske zajednice, da je prvi i osnovni elemenat islamske tradicije Bošnjaka primjena hanefijskog mezheba u tumačenju i izvršavanju ibadetskih islamskih dužnosti. Sama ova činjenica dovoljna je da se potvrdi da je islamska tradicija Bošnjaka ukorijenjena u Kur’anu i sunnetu jer prva i osnovna dva izvora hanefijske pravne škole su Kur’an i sunnet.

dodatno, obrađuje i njegove stavove iz oblasti akaida, jedine oblasti u kojoj je imam Ebu Hanife ostavio pisano djelo. Ova knjiga predstavlja jedan snažan potporni zid islamskoj tradiciji Bošnjaka utemeljenoj na hanefijskoj pravnoj školi.

Preporod: U anketi koju je Preporod proveo u medresama na pitanje o hanefijskom mezhebu i maturidijskom akaidu više od 25% učenika je kazalo da su to obične klasične škole, a preko 15% da muslimani imaju Kur’an i sunnet i da im ne trebaju nikakvi mezhebi i akaidski pravci. Da li se moglo očekivati da će ideološki konstrukti o ovoj temi doprijeti i do naših obrazovnih ustanova?

Ljevaković-Subašić: Nije mi poznato o kakvoj anketi je riječ i koji je uzorak tako da je teško dati valjanu interpretaciju takvih rezultata. Kada bi djecu koja završavaju osnovnu školu, a pritom su redovno pohađala mekteb, pitali šta je mezheb teško da bi vam znali reći nešto o tome. Ovo govorim iz iskustva. Da li se o tome ne govori ili oni nisu kadri ta pitanja razumjeti, može se nagađati. Budući da je medresa prestala biti strukovna škola, teško je procijeniti koliko se često o tome govori i da li je pred nastavni i odgojni kadar stavljen zadatak da se o tome govori. Povrh toga, treba uzeti u obzir da je prvi razred medrese tek započeo školovanje u medresi, a da je drugi, treći i četvrti razred medrese zbog COVID-a minimalno vremena proveo u klupama što otežava pravilnu interpretaciju rezultata toga istraživanja.

Međutim, i mimo ovoga istraživanja pouzdano se zna da se u naše obrazovne institucije, kako u medrese tako i na fakultete, upisuju učenici i studenti koji dijele takve stavove. Znamo da medrese upisuju učenici koji su izbjegavali i mekteb kao obrazovnu instituciju Rijaseta, a medrese upisuju, kako oni kažu, kao “manje zlo”. Donedavno su neki od onih “koji se oslanjaju samo na Kur’an i sunnet” tražili da im imami lažno potvrde, i to napismeno, da su im djeca pohađala mekteb jer je takva potvrda bila uvjet za upis u medresu. Danas se takva potvrda ne traži i to je otvorilo vrata svima onima koji nikada nisu pohađali mekteb, koji nisu razvili ljubav spram džemata i Islamske zajednice, koji su rasli u uvjetima gdje se hanefijski mezheb i maturidijski akaid, i općenito islamska tradicija Bošnjaka kritikuju a institucija Rijaseta prikazuje u najgorem svjetlu, koji čine sve da demotiviraju ljude da daju zekat u Bejtul-mal a kojima onda nije mrsko koristiti obrazovne ustanove koje su opstale i ponovo uspostavljene zahvaljujući Rijasetu i Bejtul-malu.

Zasigurno je da će se ubuduće obrazovna politika Rijaseta IZ morati odrediti spram tog pitanja. Naš je stav da to ima i pozitivne strane ako profesori i odgajatelji shvate da trebaju uložiti mnogo truda kako bi se djeci valjano prezentirala islamska tradicija Bošnjaka, da se kod djece razvije ljubav prema Islamskoj zajednici i povjerenje u organe IZ, da im se razviju lijepi osjećaji koji će ih vezati za Zajednicu kojoj će ostati na raspolaganju, kakav god posao kasnije obavljali.

Preporod: Zašto je tako malo posvećeno pažnje islamskoj tradiciji Bošnjaka u formalnom obrazovanju IZ? Recimo, na fakultetima Islamske zajednice je vrlo teško pronaći kvalitetno pripremljen sadržaj za studente o njihovoj, to jeste, našoj tradiciji. Inače, nismo primijetili neku ozbiljniju saradnju Instituta i fakulteta IZ.

Ljevaković-Subašić: Saradnja Instituta i drugih obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici se često svodi na razmjenu ili promociji knjiga te na uključivanje u određene naučnoistraživačke projekte. U mnoge naše konferencije i istraživanja nastojimo uključiti profesore sa svih fakulteta IZ. Ponekad nam se čini da ta saradnja nije uzajamna te da se može učiniti mnogo više u kontekstu institucionalne saradnje. Mi vjerujemo da Institut može pružiti značajan naučni materijal i pomoć pri istraživanju učenicima i studentima ali isto tako vjerujemo i da bi bilo dobro i važno u nastavni plan i program na određenim fakultetima unutar IZ uključiti predmet o islamskoj tradiciji Bošnjaka o kojoj se na Fakultetu islamskih nauka dok sam ja studirala govorilo tek sporadično i bez kohezije. Ovakav predmet bi otklonio bilo kakve dileme koje ste ranije spominjali o neutemeljenosti interpretacije islama kod Bošnjaka na osnovnim izvorima islama.

Preporod: Pred svaku tradiciju se, u različitim periodima, postavljaju izazovi. Na koji način treba gledati te procese i da li dosadašnji oblici promocije islamske tradicije Bošnjaka odgovaraju savremenim tokovima u kojima odrastaju mlade generacije?

Ljevaković-Subašić: Na takve procese treba gledati realistično. Predstavljanje i promocija islamske tradicije Bošnjaka treba da prati nove tokove i oblike promocije koji su prijemčiviji široj javnosti a naročito one koji su prihvatljiviji mladima. U takvom nastojanju Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka od revitalizacije ulaže napore da naučne sadržaje koje organizira prate i drugi oblici prezentacije informacija i poruka koje želimo poslati. Ponekad to činimo organizacijom izložbe, ponekad u formi pripremanja određenog online interaktivnog sadržaja ili kraćih videosadržaja. Snimanje dokumentarnih filmova, također, pokazalo se kao izuzetno prihvatljiv način prezentacije određenog sadržaja široj publici. Ovakav sadržaj prema dosadašnjem iskustvu privlači dobar broj posjetitelja a bude gledan i u online formatu. U posljednje tri godine, na ideju direktora Instituta dr. Ferida Dautovića, naše sadržaje prezentiramo i kroz manifestaciju Dani islamske tradicije Bošnjaka koja sukusiranjem aktivnosti u kraćem vremenskom periodu širom Bosne i Hecegovine pomaže da što veći broj ljudi čuje o islamskoj tradiciji Bošnjaka, za rad Instituta ali i o radu Instituta uopće.

Vjerujemo da je mladima ponekad teško da se identificiraju s brojnim oblicima prezentacije bilo kakvih aktivnosti ne samo islamske tradicije Bošnjaka. Zbog toga, u planu nam je da narednih godina u okviru naše manifestacije pokrenemo i projekat prezentiranja određenih običaja i praksi gdje bi učenici srednjih škola imali priliku da promišljaju ili se upoznaju s određenim segmentima naše tradicije. Direktno uključivanje mladih u sadržaje možda je ponajbolji način jer je to način da se oni poistovjete s onim što prezentiraju.

Preporod: U doktorskom radu istraživali ste bosanskohercegovačko tumačenje Kur’ana u kontekstu emancipacije žena. Mogu li se i u kojoj formi pronaći recidivi nekih tumačenja i danas među muslimanima u Bosni, ali konkretno i u Islamskoj zajednici?

Ljevaković-Subašić: Moja doktorska radnja objektivno je sagledavala tumačenje Kur’ana među Bošnjacima u tretiranju pitanja žene. Budući da je obuhvatala duži vremenski period od 1883. do 1970. godine svakako je zabilježeno da su, protokom vremena, određene teme u tretmanu pitanja žene doživljavale pozitivnu transformaciju, te da je među bošnjačkom inteligencijom postojala lepeza stavova potkrijepljenih kur’anskim ajetima u segmentima koji su pratili život žene od rođenja, školovanja, preko izlaska iz kuće, rada, otkrivanja lica i ruku do njihove uloge i položaja u porodici. U tom smislu, bilo je pozitivnih primjera i onih ne tako pozitivnih, pa se ne može tvrditi da se ovakvi stavovi ne mogu naći i danas u razumijevanju pitanja žene kod Bošnjaka.

Među bošnjačkom inteligencijom bilo je pozitivnih primjera gdje se Kur’an tumačio u kontekstu koji se i danas može smatrati naprednim pa i u određenim zemljama na Zapadu. Primjera radi, šerijatski sudija Ali Riza Prohić 1931. godine insistira da žena koja radi treba da bude plaćena podjednako kao i muškarac i u tome se poziva na 32. ajet sure En-Nisa’ gdje stoji da muškarcima pripada nagrada za ono što urade i ženama nagrada za ono što urade. Ne bih rekla da danas postoji kod nas neko ko tvrdi suprotno, barem ne javno.

Također, ne možemo ne spomenuti, u kontekstu nasilja u porodici o kojem nas mediji izvještavaju iz dana u dan, da su sjajne šerijatske sudije među Bošnjacima strogo zabranjivale nasilje nad ženama. Tako, šerijatski sudija Ali Riza Prohić navodi da Kur’an u 34. ajetu sure En-Nisa’ upozorava muškarce da ne zloupotrebljavaju svoju vlast nad ženama, jer ovaj ajet na kraju upozorava, kako kaže Prohić, da je uzvišeni Bog Velik i da će stići kazna svakog ko prekorači svoje granice. U smjeru Prohića je pisao i šerijatski sudac Hafiz A. Bušatlić koji je upozoravao da suprug nad suprugom nema pravo na silu i neograničenu moć. Po njemu, muž je dužan da prema ženi bude ljubazan i uljudan, a u slučaju da žena bude neposlušna ima mogućnost samo da je ukori ali ne na grub, ružan i bezobrazan način već na uljudan način. Što se tiče tjelesne kazne, šerijatski sudija hafiz Bušatlić je tvrdio da tjelesni napad na ženu nije ni u kom slučaju dopušten.

Šerijatski sudija Mehmed Ali Ćerimović je napominjao da bi zlostavljanje i nasilje nad ženom, prema šerijatskim propisima šerijatski sudija trebao kazniti ta‘zirom. Budući da u Bosni i Hercegovini šerijatski sudovi nisu imali pravo izricanja ta‘zira, Ćerimović je smatrao da se treba uvesti pravo žene da ode od muža koji je prekoračio svoje ovlasti, a da joj pritom treba dati pravo da traži izdržavanje od muža koje bi trajalo dok muž ne dokaže da će se lijepo ponašati.

Ovi stavovi su vrlo zanimljivi naročito kada se uzme u obzir da su izneseni od 1927. do 1934. godine. Dakle, šerijatske sudije koje su bile svjedoci slučajevima nasilja u porodici jer su se isti rješavali pred njima zauzimali su jasan stav o ovome pitanju.

S druge strane, postoje ne tako svijetli primjeri tumačenja islama kod Bošnjaka u tretiranju pitanja žena. Kako je vrijeme prolazilo sve je manje bilo takvih. Međutim, specifično je recimo da je percepcija žene u bračnoj zajednici i porodici kod Bošnjaka, odnosno tretiranje pitanja dužnosti žene u braku i uloge žene primarno kao majke i odgajateljice u porodici i dalje jako prisutna. Tako se dešava se da se predavanja u džamijama, tribine, seminari ili okrugli stolovi koji se bave porodicom i njenom ulogom u zajednici i sličnim temama recipiraju kao sadržaji samo za ženu, a ne kao sadržaj značajan podjendako kako za ženu tako i za muškarca. Ima i drugih slučajeva, dakako gorih, ali se mogu posmatrati kao prestupi pojedinaca a ne Zajednice pa je nezahvalno ulaziti i davati im prostora.