Ostanite posvećeni zadatku da svijet ne zaboravi Srebrenicu

Bili ste tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Radislav Krstić, prvom slučaju u kome je dokazan zločin Genocida u Srebrenici. Možete li se za naše čitaoce prisjetiti vremena kada ste radili na tom predmetu? Šta su za Vas bili najveći izazovi tokom tog procesa?

Imao sam privilegiju da radim sa istaknutim timom tužilaca u predmetu Krstić: Peter McCloskey, Andrew Cayley i Magda Karrigiannakis, kao i sa dinamičnim i veoma motiviranim timom istražitelja koje je predvodio Jean Rene-Ruez.

Bili smo suočeni sa mnogim izazovima. Prvi i najveći bio je pokušaj da utvrdimo šta se desilo za vrijeme i nakon pada enklave Srebrenice, i, onda kada smo utvrdili da su počinjeni zločini, što i nije bilo teško, naš glavni izazov bio je da identificiramo ko su bili počinioci. Kao što možete pretpostaviti, situacija je bila prilično haotična krajem jula 1995. godine kada su istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, poznatijeg kao Haški tribunal, stigli u Tuzlu da sprovedu intervjue sa velikim brojem traumatiziranih preživjelih lica. Također smo intervjuirali i članove Holandskog bataljona koji je bio prisutan u Srebrenici kada ju je osvojila vojska bosanskih Srba koju je predvodio general Ratko Mladić. Ukratko, bilo nam je jasno da su strašni zločini počinjeni za vrijeme pada enklave i da je značajan broj muškaraca i dječaka bio prisilno razdvojen od svojih najbližih srodnika u enklavi i onda odveden na nepoznate lokacije. Jedan od naših najvećih istražnih izazova bio je da utvrdimo šta se desilo sa tim muškarcima i dječacima, i to nam je i uspjelo tokom istrage. Mi smo to uradili koristeći izjave i navode preživjelih svjedoka, insajder svjedoka i dokaza kao što su snimci iz zraka.

Hrabre izjave preživjelih žrtava

U septembru 1995. godine, nakon javne prezentacije snimaka Srebrenice iz zraka na kojima se vide mjesta grobnica koje je Medlin Olbrajt (Madeline Albright) pokazala u UN-u, vojska bosanskih Srba pokrenula je aktivnosti u cilju prikrivanja tragova svojih zločina tako što su premještali tijela svojih žrtava sa raznih lokacija gdje su činjeni zločini i užasna zvjerstva i sakrivali ih na udaljenijim lokacijama u Bosni i Hercegovini. Glavni izazov u kontekstu istrage bio je da se lociraju ta mjesta ponovnog ukopa i vrate posmrtni ostaci žrtava. Uspjeli smo to uraditi i, naknadno, pronađeni posmrtni ostaci žrtava identificirani su DNK analizom.

00Sličica Želim Print

Kako je sve to bilo vezano za suđenje generalu Radislavu Krstiću, za nas je najveći izazov bio ustanoviti njegovu krivičnu odgovornost za razne zločine za koje je bio optužen, uključujući i zločin genocida. Na suđenju general Krstić je pokušavao da izbjegne svoju krivičnu odgovornost tvrdeći da je postao komandant Drinskog korpusa - a pripadnici ovog korpusa su u velikoj mjeri bili odgovorni za velike masakre - tek nakon što su se desili masakri, nastojeći tako skinuti sa sebe krivičnu odgovornost. Tako je utvrđivanje tačnog datuma kada je general Krstić preuzeo komandu predstavljao veoma važnu činjenicu u tom suđenju. Naravno, utvrđivanje toga da se desio specifičan zločin, zločin Genocida u Srebrenici, bio je najveći izazov uzimajući u obzir težinu dokazivanja svih elemenata tog zločina. Suđenja na MKSJ (ICTY) su bila veoma kompleksna, a zvjerstva, kojima su preživjele žrtve svjedočile, bila su prečesto toliko stravična da je to bilo čak teško i zamislivo. Jedan od izazova koje smo imali pred sobom za vrijeme suđenja Krstiću bio je osigurati da preživjele žrtve, svjedoci ovih najstrašnijih zločina i strahota ne budu ponovo traumatizirani tokom davanja iskaza i prenošenja onoga što su preživjeli tužiocima prije svjedočenja na sudu. Članovi sudskog tima bili su svjesni ove situacije i radili su sa žrtvama i svjedocima na vrlo profesionalan način. Hrabre izjave i svjedočenja žrtava-svjedoka kasnije su bile saslušane od strane Sudskog vijeća. U radu sa svjedocima smo imali podršku Odjeljenja za žrtve i svjedoke u MKSJ čiji djelatnici su to veoma posvećeno radili.

Kako gledate na to da i nakon višestrukih presuda MKSJ za Genocid u Srebrenici, Srbija i aktuelne vlasti u RS i dalje negiraju zločin Genocida u Srebrenici?

Negiranje ili iskrivljavanje povijesnih istina nije neuobičajeno u povijesti čovječanstva. Ali, ono što me posebno uznemirava jeste manipuliranje povijesnim činjenicama zbog kratkoročnih političkih poena. To je opasna igra i ima potencijal da budućim generacijama uskrati stabilnost, mir i prosperitet na koje imaju pravo. Odgovorni muškarci i žene, nastupajući u dobroj vjeri, sposobni su krenuti naprijed i zajedno graditi mostove razumijevanja uprkos bolnoj povijesti koju dijele.

U kojima ste sve predmetima radili na MKSJ?

Učestvovao sam u devet predmeta koji su rezultirali osuđujućim presudama ili priznanjima, odnosno izjašnjenima o prizanju krivice. Suđenja, koja su rezultirala osuđujućim presudama, bila su predmeti protiv pukovnika Tihomira Blaškića, Momčila Krajišnika, generala Radislava Krstića i generala Momčila Perišića (osuđujuća presuda kasnije je preinačena od strane Žalbenog vijeća). Moji predmeti koji su rezultirali izjašnjenjima o priznanju krivice bili su predmeti protiv Biljane Plavšić, Miroslava Brale, Ranka Ćesića, Miroslava Deronjića i Dražena Erdemovića. Dodatno, napravio sam draft prvobitnih optužnica protiv generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Presude za Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova

U čemu je po Vama MKSJ uspio, a u čemu nije tokom svog rada?

Mislim da je MKSJ bio najuspješniji međunarodni tribunal, odnosno sud, u smislu ostvarenja svog mandata i ciljeva. Treba biti svjestan da je MKSJ prvi međunarodni krivični sud nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju koji su formirani na kraju Drugog svjetskog rata i, MKSJ je kao nova institucija u razvoju trebao razvijati kvalitetne procedure i prakse kako bi postao kredibilna institucija. Najveći strukturni nedostatak MKSJ, kao i svih drugih međunarodnih tribunala, jeste nesposobnost da primora na dostavljanje dokaza od država, bez obzira da li su te države bile saučesnice u počinjenju zločina ili ne. Države su imale međunarodnu pravnu obavezu da sarađuju sa Tribunalom i neke države su bezrezervno i sarađivale kada je Tribunal dostavljao zahtjeve za pomoć. Druge države, one koje su bile saučesnice u činjenju zločina koje je istraživao MKSJ, nisu odmah sarađivale ili su bile toliko spore u svojoj “saradnji” da je ona bila bezvrijedna i beznačajna kada bi je pružili. Svi međunarodni krivični sudovi su time pogođeni.

Također, MKSJ, kao i drugi tribunali, nije imao svoju vlastitu policijsku jedinicu i nedostajale su mu ovlasti da hapsi bjegunce. Kao rezultat toga MKSJ je morao da zavisi od država na čijoj teritoriji su bili bjegunci i optuženi hoće li ih uhapsiti. Ova proceduralna slabost, odnosno nedostatak, rezultirao je velikim kašnjenjima u privođenju pravdi odgovornih za činjenje zločina, a, također, i do višestrukih suđenja za slične zločine sa sličnim činjeničnim stanjem.

Koji je značaj presuda pred MKSJ u kojima je utvrđen zločin genocida - ne samo za žrtve, nego u međunarodnom kontekstu?

Iz moje perspektive, presude o Genocidu u Srebrenici pomogle su da se razvije i rafinira u značajnoj mjeri, na pozitivan način, razvoj pravnih nauka uopće. Opetovane presude i utvrđivanje zločina Genocida u Srebrenici, bili su jako važni, ne samo za zajednicu žrtava u Srebrenici nego i u razvijanju svijesti i saosjećanja i ljudskosti zbog činjenice da se genocid i drugi zvjerski zločini mogu desiti svugdje u svijetu u bilo kojem trenutku, i samo hrabri glasovi i aktivnosti ljudi mogu spriječiti da se to ne ponovi. Presude koje se odnose na Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova na kojima bi se procesuirali odgovorni za ove zločina - kako bi svi ubuduće bili svjesni da će za te zločine na kraju biti kažnjeni. U vremenu kada je došlo do “zamora Tribunala” čini se da i volja za tim da se presuđuju odgovorni za najstrašnije zločine protiv čovječnosti postepeno slabi i nestaje. Danas smo u situaciji kada vlade i ljudi treba da obnove svoju posvećenost ostvarenju međunarodne pravde i odgovornosti.

Potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode

Ostali ste u kontaktu sa žrtvama Genocida?

Imam izvrsne odnose sa preživjelim žrtvama koje sam upoznao tokom rada u Tužilaštvu MKSJ, naročito sa žrtvama Genocida u Srebrenici koje posebno poštujem zbog njihove hrabrosti i nepokolebljive predanosti borbi u čast njihovih ubijenih u Genocidu. Njihova istrajnost i insistiranju na tome da svijet ne smije zaboraviti ovu strašnu tragediju je za svako poštovanje.

Koliko je stalno bavljenje predmetima sa najstrašnijim zločinima i svakodnevni konatakti sa preživjelim žtrtvama utjecalo na Vas i Vaš život? Naravno, pri tome ne mislimo na Vašu profesionalnu posvećenost poslu koji ste radili.

Mogu slobodno reći da je slušanje priča i izjava o nezamislivo bolnim iskustvima žrtava - koje su bile brojne, i to tokom svih godina rada Tribunala, bilo veoma stresno. Za vrijeme dok sam radio kao tužilac shvatio sam da je potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode i bio sam potpuno posvećen ostvarenju pravde za žrtve. Imajući to na umu, bio sam u stanju da upravljam i djelomično potisnem stres, koji je bio sastavni dio mog svakodnevnog posla.

Koliko je Vaša porodica trpjela zbog toga?

Bio sam dovoljno oprezan i pažljiv da držim detalje strahota podalje od moje žene i djece.

Bilo je impresivno slušati Vas dok ste držali žive časove studentima u Kravicama u okviru nedavno održane konferencije u Sarajevu na dan izricanja prve pravosnažne presude Krstiću - naročito dok ste studentima pokazivali tragove koji su i danas prisutni na mjestima počinjenja zločina. Kako ste se osjećali dok ste prenosili svoje bogato iskustvo i znanje studentima upravo na tim mjestima tog dana?

Osjećao sam se počašćenim da im prenesem ono što znam o tragediji Srebrenice na ovoj konferenciji održanoj upravo na dan izricanja prve pravosnažne presude za genocid u Srebrenici u slučaju Krstić – na njenu 14. godišnjicu, a u povodu koje su Udruženje Pokret Majki enklave Srebrenice i Žepe, sa Munirom Subašić na čelu i Udruženje žrtava i svjedoka genocida, sa Muratom Tahirovićem na čelu, organizirali ovu konferenciju „Usudi se znati“.

Studenti su u simulaciji suđenja (moot court trial) koristili dostignuća MKSJ-a u procesiranju genocida i od nas, direktnih učesnika u ovim procesima, mogli dobiti saznanja o tome. Naročito su bile značajne posjete lokacijama na kojima su počinjeni zločini Genocida. Nadam se da će ove posjete lokacijama na kojima su činjeni zločini u Srebrenici utjecati na njih na jedan pozitivan način – na način da u svojim životima i karijerama budu ohrabreni da se bore protiv nepravde, ma koliko ona bila zamaskirana i prerušavana u raznorazne odore.

Da li ste zadovoljini onim što su prezentirali studenti?

Oduševljen sam što sam bio pozvan i učestvovao na konferenciji o genocidu koja je održana u Sarajevu i ohrabren sam jer sam vidio studente iz svih dijelova bivše Jugoslavije da zajedno učestvuju na konferenciji. U regiji koja još uvijek ima bolne političke podjele i dosta neriješenih pitanja, lijepo je vidjeti studente iz različitih regija bivše Jugoslavije da međusobno sarađuju na jedan produktivan način. Mladi ljudi koje sam promatrao, i drugi slični njima, predstavljaju nadu da će budućnost u tom regionu biti svjetlija. Studenti učesnici bili su zainteresirani za temu konferencije i dobro pripremljeni za debate o mnogim pravnim pitanjima. Oni mogu postati budući politički lideri, budući pravnici, advokati i sudije, a njihovi sve zreliji pogledi i glasovi trebaju biti brana i zaštita u prevenciji tragedija koje se mogu ponoviti u regionu.

Gdje ste radili nakon MKSJ i koliko Vam je koristilo iskustvo koje ste stekli u MKSJ u daljem radu?

Nakon što sam dostigao starosnu dob za penziju po pravilima MKSJ, napustio sam tu instituciju i bavio se konsultantskim poslovima. Nakon toga sam imenovan na poziciju međunarodnog istražnog sudije na Sudu u Kambodži (ECCC), poznatom kao Khmer Rouge Tribunal, gdje sam radio gotovo tri godine. Sada sam zaista u penziji. Moje iskustvo sa MKSJ bilo je veoma korisno na ECCC-u. Sada sam zaista u penziji.

Koja je Vaša poruka u povodu 23. godišnjice Genocida u Srebrenici?

Ostanite jaki i nastavite biti posvećeni zadatku da osigurate da svijet ne zaboravi tragediju Srebrenice. Svijet će biti sigurnije mjesto zbog vaše snage i vašeg truda.

 

Nemjerljiv je doprinos Bosne i Hercegovine, koja je putem svojih službi u TO RBiH, Armiji RBiH, MUP-u, zatim AID-u, FOS-u i OSA-i, prikupljala dokazni materijal o ratnim zločinima počinjenim u agresiji na BiH ’92.-’95. Zahvaljujući ovim materijalima podignute su optužnice koje su dovele do izricanja povijesnih presuda pred Haškim tribunalom, među kojim i one za Srebrenički genocid.

Proteklih šest mjeseci djelatnici Haškog tribunala održavali su niz konferencija i predavanja o značaju naslijeđa ovog prvog međunarodnog krivičnog suda koji su osnovale UN, a koji ostavlja nacionalnim, regionalnim i međunarodnim sudovima i tribunalima širom svijeta trajna postignuća za provođenje pravde.
„Pozdravljam napore na promociji naslijeđa Tribunala, jer će to podsjećati međunarodnu zajednicu da naš rad na osiguravanju poštivanja ljudskih prava, vladavine zakona i dalje traje, da pravda kao cilj postoji i dalje i da se borimo protiv nekažnjivosti, da Tribunal za sobom ostaje i živi kroz moćno naslijeđe na koje samo možemo biti ponosni“, kazao je tim povodom pomoćnik generalnog sekretara UN za pravne poslove Miguel de Serpa Soares na konferenciji u Sarajevu.

Prve istrage vezane za Prijedor i Vlasenicu

Učesnici mnogobrojnih konferencija o naslijeđu Tribunala su bili njegovi višegodišnji djelatnici, među kojima i oni koji su u njemu od samih početaka, poput prvog vođe istražnog tima Roberta Reida. Prisjećajući se na predavanju na Univerzitetu u Leidenu svojih prvih dana rada u Tribunalu 1994. u novoformiranom Tužilaštvu ovog suda Reid je rekao: „Išli smo tamo gdje su nas dokazi vodili, a to su bili Prijedor i Vlasenica u kojoj se nalazio logor Sušica. Nakon razmatranja materijala koji smo imali inicijalno smo krenuli s istragama vezanim za počinioce koji su bili među bosanskim Srbima u općini Prijedor. Imali smo materijal od Bassiounijeve komisije i izvještaje bh. institucija. Imali smo i svjedoke koji su se obraćali Tužilaštvu i iznosili navode vezane za logor Sušica“, kazao je Reid dodajući da im je dalji dokazni materijal omogućavao istrage u općinama Foča, Zvornik, Bosanski Šamac, Brčko, Banja Luka, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš itd. „Ono što smo tamo otkrili je bio taj isti modus operandi kakav smo našli u Prijedoru i Vlasenici tako da smo odmah mogli reći da taj zločin nije bio nasumični čin van kontrole, nego jedna strategija koju su uspostavili najviši rukovodioci, koju su onda prenosili na regionalni i lokalni nivo - da su to vodili politički, vojni, civilni i policijski rukovodioci zajedno.“
Iza ovog kratkog podsjećanja Roberta Rida o ulozi svjedoka i dokazima o počinjenim zločinima, prikupljenim prije osnivanja Haškog tribunala, koji su omogućili progone ratnih zločinaca, krije se velika priča o svjedocima i bh. institucijama koje su ustrajno prikupljale dokazni materijal i putem Ureda za vezu sa Haškim tribunalom dostavljale Tribunalu. „Prije i u toku agresije na BiH nosioci ovih aktivnosti su bili organi MUP-a Republike BiH, a formiranjem TO RBiH i Armije RBIH i organi navedenih institucija. Poslije je to u kontinuitetu nastavila raditi Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), zatim Federalna obavještajna služba (FOS) i danas Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) čime je uspostavljen moćan sistem dokumentovanja zločina i genocida koji i danas traje“, kazao je u izjavi za Preporod Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom.
Ured za vezu sa Haškim tribunalom je osnovan 1994. godine, a kao prvi oficir za vezu i predstavnik ovog Ureda imenovana je Vasvija Vidović. U početku je sjedište Ureda bilo u Bruxellesu, a kratko nakon toga preseljen je u Hag. Ahmić ističe da je UN osnivanjem Haškog tribunala „Bošnjacima po prvi put data prilika, koju su oni iskoristili, da na međunarodnom nivou dokažu posljednji Genocid počinjen nad njima, nakon što su na ovim prostorima doživjeli niz genocida o kojima gotovo da nema pisanog traga, odnosno nikada niko nije krivično odgovarao za njih“, te ističući da su, naravno, svjedoci, preživjele žrtve Genocida, koji su svih ovih godina jasno i glasno svjedočili istinu pred Tribunalom najveći heroji u procesu dokazivanja zločina i Genocida.
To su potvrdili i bivši predsjednik i tužilac Haškog tribunala i sadašnji predsjednik i tužilac Mehanizama za međunarodne sudove Theodor Meron i Serge Brammertz na svečanosti u Hagu posvećenoj njegovom zatvaranju, a koji su tom prilikom ukazali posebnu čast predsjednici Udruženja Majki enklave Srebrenica i Žepa Muniri Subašić kao predstavnici preživjelih žrtava. „Zahvaljujući vama, zahvaljujući vašoj hrabrosti i upornosti, nepokolebljivosti da kažete istinu, mi smo tu i imamo rezultat iza sebe“, kazao je Brammertz.

Progon ratnih zločinaca se nastavlja

Sud i Tužilaštvo BiH nastavlja sa progonom ratnih zločinaca zahvaljujući naslijeđu Tribunala i prikupljenim dokazima koje Haški tribunal sada ustupa njima i na osnovu kojih je širom svijeta uspostavljena mreža za progon zločinaca iz rata u BiH ‘92.-95., na način da ti ratni zločinci nigdje na svijetu ne mogu mirno spavati.
Među medijski najviše praćenih izručenja ratnih zločinaca u BiH, bilo je izručenje Veselina Vlahovića Batka iz Španije 2010. godine zbog višestrukih ubistava, silovanja i drugih zločina počinjenih u tri sarajevska naselja koja su bila pod kontrolom srpske vojske, kao i ono protekle godine Radomira Šušnjara iz Francuske zbog učešća u zločinu poznatom u javnosti kao „višegradska živa lomača“ u kojoj je sredinom mjeseca juna 1992. godine, prisilno zatvoreno i nakon toga živo zapaljeno oko 60 civila Bošnjaka, uključujući žene i djecu. Izručenja se obavljaju na osnovu Evropske konvencije o ekstradiciji, Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima, te ugovora između BiH i države koja izručuje.
Podsjećamo da su u nekim državama, poput Njemačke, Norveške i Švedske, održana suđenja za ratne zločine počinjene u BiH. Njemački sud je tako, naprimjer, izrekao 4 presude za Genocid.

Albright: “Govorili su da nikada neće biti optuženi”

”Prvo su govorili da nikada neće biti optuženi. A onda su govorili da nikad neće biti nijednog suđenja. A onda su govorili da nikada neće biti nijedne osuđujuće presude i da nikada neće biti izrečene nikakve kazne”, kazala je tokom svjedočenja u Hagu jedna od najzaslužnih ličnosti za upostavu Haškog tribunala Madeleine Albright.
Da svi oni nisu bili u pravu potvrđeno je u prvim godinama rada Haškog tribunala koji je već 4. novembra 1994. godine podigao prvu optužnicu protiv bosanskog Srbina Dragana Nikolića zvanog Jenki, komandanta logora Sušica u Vlasenici, zbog zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja zahvaljujući obimnom dokaznom materijalu i svjedočenju preživjelih žrtava Bošnjaka. Nikolića su uhapsile trupe SFOR-a 20. aprila 2000. u okolini Smedereva. Dan poslije je prebačen u Hag. Nikolić je priznao krivicu za ratne zločine, ubistva, silovanja i mučenja bošnjačkih civila, počinjene tokom 1992 godine u logoru Sušica u Vlasenici, čiji je bio komandant. Predmet Nikolić je ušao u nove pravne okvire članom 65 Statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC).
Njemačka policija je bila prva koja je uhapsila jednog ratnog zločinca, odgovorajući na optužbe preživjelih žrtava koje su ga identificirale u Njemačkoj. Bilo je to 12. februara 1994. godine kada su uhapsili u Minhenu stražara prijedorskih logora Omarska i Trnopolje Duška Tadića. Haški tribunal je izdao optužnicu protiv njega u aprilu 1995. kada je i izručen i postao prvi pritvorenik Pritvorske jedinice u Sheveningenu, kao i prvi optuženi kome se sudilo pred Haškim tribunalom. Suđenje je trajalo 79 dana, a za tužiteljstvo je svjedočilo 86 svjedoka. Presuđen je 7. maja 1997. godine na 20 godina zatvora.
Suđenje Dušku Tadiću se smatra ključnim u radu Haškog tribunala. U svjetskim medijima proglašeno je od planetarne važnosti kao prvo suđenje na jednom međunarodnom krivičnom sudu koje je osnovano od strane UN-a.

Jorda: Suđenje Tadiću bilo od kritičnog značaja za Tribunal

„Suđenje Dušku Tadiću bilo je od kritičnog značaja za Tribunal, jer je pokazalo da je sud u stanju da funkcioniše i da je međunarodna pravda moguća“, kazao je u intervjuu za agenciju Sense sudija i predsjednik Haškog tribunala Claude Jorda 10 godina kasnije, uz napomenu da je za opstanak Haškog tribunala u prvih nekoliko godina nebrige međunarodne zajednice i snažnih političkih pritisaka iz regiona i iz svijeta, posebne zasluge imao njegov prvi predsjednik, italijanski profesor međunarodnog prava Antonio Cassese. “On je vodio Tribunal sa žarom i uvjerenjem. Mi smo bili uz njega kao prve sudije i dali smo svoj doprinos, svaki na svoj način, ali je on bio nosilac vatre Tribunala”, kazao je Jorda dodajući da odmah poslije Cassese dolazi Louise Arbour, koja je od 1996. do 1999. bila glavni tužilac, jer je početnu oklijevajuću strategiju tužilaštva usmjerila na krivično gonjenje odgovornih na najvišim političkim i vojnim položajima. Arbour je tako 27. maja 1999. godine, objavila: “22. maja sam podnijela optužnicu na potvrđivanje protiv Slobodana Miloševića i četverice drugih u kojoj ih teretim za zločine protiv čovječnosti.” Bila je to prva podignuta optužnica protiv aktuelnog predsjednika jedne države.
Prvi visoki politički lider koji je uhapšen bio je Momčilo Krajišnik koji je u pritvor Tribunala prebačen 3. aprila 2000. godine. Naredne, 2001. godine 28. aprila pridružio mu se Slobodan Milošević nakon što je prvi nalog za hapšenje jednog političkog lidera van BiH izdala 2. aprila 2001. glavna tužiteljica Tribunala Carla Del Ponte.
Prvi visoki politički lider koji se dobrovoljno i bezuslovno predao Haškom tribunalu i priznao krivicu bila je bivša predsjednica RS Biljana Plavšić 9. januara 2001. Ona je 17. decembra 2001. pročitala izjavu o priznanju krivice, o učešću u progonima na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. „Na nesreću, naše je rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo ovaj put (časnih lidera) tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima, premda prekasno. Ipak to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali plodovi njihovog rada, tog rukovodstva su jasni - grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera”, kazala je tada u ovoj izjavi pokajnica Plavšić.

Genocid u Srebrenici

Prvi pokajnik pred Haškim tribunalom bio je bivši pripadnik srpske vojske u Zvorniku Dražen Erdemović. Erdemović je uhapšen 2. marta 1996. godine u Srbiji, a već 31. marta se u sudnici Haškog tribunala izjasnio kao kriv za zločine protiv čovječnosti. Bio je prvi zločinac koji je priznao zločine pred Tribunalom i rekonstruisao radnje vršenja zločina, što je za rad Tužilaštva bilo od iznimno velike važnosti u njihovom daljem radu. Na suđenju je detaljno opisivao pojedine dijelove zločina Srebreničkog genocida. Svjedočio je o strijeljanju bošnjačkih dječaka i muškaraca 16. jula 1995. zarobljenih u Srebrenici izdvojenih kao “vojno sposobne”, kada su ih autobusi dovozili u Pilice u općini Zvornik i povezanih očiju u grupama od 10 izvodili iz autobusa, postrojavali na poljani iza farme, a potom strijeljali hicima u leđa. Mrtva tijela su zatim odvozili u primarnu masovnu grobnicu na vojnoj ekonomiji u Branjevu, a 1996. godine su ih premještali u sekundarne grobnice. Erdemović je bio svjedok i u procesu protiv Ratka Mladića.
Za zločine u Srebrenici, Genocid, zločin protiv čovječnosti i druge zločine, pravosnažno su osuđeni Dražen Erdemović, Radislav Krstić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoj Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević i Zdravko Tolimir. Krstić, Nikolić, Popović, Beara i Tolimir su presuđeni za pomaganje u Genocidu i Genocid, dok su Radovan Karadžić i Ratko Mladić u prvostepenim presudama presuđeni za Genocid u Srebrenici.
Veliki doprinos dokazivanju Genocida u Srebrenici pomoglo je identificiranje posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama DNK profiliranjem, što je po prvi put korišteno upravo u BiH, a danas pomaže u identificiranju nestalih u Iraku, Meksiku, Kolumbiji, Siriji i drugim krajevima u svijetu.
Bivša novinarka i analitičarka Tužiteljstva Haškog Tribunala Julija Bogojeva ocjenjujući rad Tribunala u analizi „Rat u Jugoslaviji u presudama MKSJ: ciljevi zaraćenih strana i priroda sukoba“ ističe važnost dokazivanja Srebreničkog genocida. „Da je Tribunal dokazao samo Srebrenički genocid bilo bi od njega dovoljno“, kaže Bogojeva.

Doprinos međunarodnom krivičnom pravu

Svojim odlukama Haški tribunal je napravio prekretnicu u međunarodnom krivičnom pravu. On je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. U procesu protiv Duška Tadića po prvi put je presuđeno za seksualno nasilje nad muškarcima, u procesu protiv Kunarac i drugih seksualno porobljavanje i silovanje su tretirani kao zločin protiv čovječnosti, a u procesu protiv Krstića uspostavljena je veza između silovanja, etničkog čišćenja i Genocida. Presude Tribunala su dovele do toga da Vijeće sigurnosti UN usvoji Rezoluciju 1325 (2000.) - žene, mir i sigurnost, kojom ono po prvi puta prepoznaje nesrazmjeran i jedinstveni utjecaj oružanog sukoba na žene, Rezoluciju VS 1820 (2008.) o uklanjanju spolno utemeljenog nasilja u oružanim sukobima, Rezoluciju VS 1888 (2009.) o borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djecom u oružanim sukobima i Rezoluciju VS 1889 (2009) o ulozi žena i njihovim potrebama u izgradnji mira nakon oružanih sukoba, nakon čega je upučen poziv generalnom sekretaru UN-a za imenovanje posebnog predstavnika za seksualno nasilje u sukobu, a od država članica UN-a zatražena je prilagodba zakona i sudske prakse u cilju krivičnog gonjenja počinitelja seksualnog nasilja u ratu.
„Haški tribunal je dao trajno oruđe i inspiraciju sudovima, kreatorima politike i civilnom društvu širom svijeta koji naslijeđe Haškog tribunala čine besmrtnim, a globalnu borbu za ostvarivanje pravde neopozivom.”, ističe sekretar Tribunala John Hocking navodeći primjer doktrinu UZP-a koja ostaje kao jedan od glavnih pravnih koncepata za krivično gonjenje najodgovornijih - političkog i vojnog rukovodstva.
Tribunal je, također, uspostavio krivičnu odgovornost za napade na kulturnu baštinu kao ratni zločin, čime je zločin nad kulturnim naslijeđem proglašen zločinom protiv čovječnosti. Ovdje treba podsjetiti na veliki doprinos koji su tome dali u to vrijeme najpoznatiji autori i publicisti Suzan Sontag i nedavno preminuli španski pisac Huan Batisolo, koji su došli u Sarajevo tokom opsade i govorili o uništavanju Viječnice i druge kulturne baštine, što je imalo utjecaj na odluke Haškog tribunala koji je nakon toga kriminalizirao napade na kulturnu baštinu.
De Serpa Soares ističe da je Haški tribunal uspostavio temelj postojećeg sistema međunarodnog pravosuđa, te da se Tribunal može smatrati začetnikom geneze globalne kulture odgovornosti.
Institucije poput Međunarodnog suda za Ruandu i Specijalni sud za Siera Leone su se poslužili modelom Haškog tribunala kao i drugi ad-hok pravni mehanizmi, poput Ureda specijalnog tužitelja na Kosovu, Suda za Južni Sudan, dok se vansudski mehanizmi odgovornosti ozbiljno razmatraju za više zemalja, a neki se i uspostavljaju poput istražnog mehanizma za Siriju za istraživanje i prikupljanje dokaza kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – sve kao rezultat naslijeđa Haškog tribunala.

Moralno naslijeđe

„Postoji nešto što ja zovem moralnim naslijeđem. Prije mnogo godina 1999. tadašnji sekretar Kofi Anan je u Sarajevu rekao da je iskustvo UN-a u Bosni bilo jedno od najtežih i najbolnijih u povijesti UN-a. „Nikada nećemo zaboraviti da je Bosna bila ne samo vojno pitanje nego i moralno pitanje. Srebrenica će nam svima ostati u sjećanju zauvijek.“ Moralnost i odgovornost su dva koncempta koji su blisko povezani sa funkcioniranjem Haškog tribunla. A mnogi su vjerovali da će to biti tek formalno pranje savjesti“, ističe Miguel de Serpa.
“Poruka je sada mnogo jasnija. Nekažnjivosti više nema. Nakon što Haški tribunal zatvori svoja vrata ostaje na vama da nastavite rad koji smo mi započeli i obavljali od 1993. Kada kažem vi mislim na sve one koji su uključeni u to u regiji: tužitelji, suci, zastupnici odbrane, nevladine organizacije, ostali pripadnici civilnog družtva, političari, diplomati, povjesničari, studenti svi građani, na vama je da u regiji krenete naprijed, ali ne zaboravljajući prošlost. Na vas je red,“, bila je poruka posljednjeg predsjednika Haškog tribunala Carmela Agiusa na konferenciji u Sarajevu.
„Kada se zatvori Haški tribunal nakon 24 godine završiće kao pravi pionir u tome kako se plemenite ambicije mogu pretvoriti u djela. Bez obzira na sve poteškoće, uspjehe i neuspjehe, tokom godina ostvarena su velika dostignuće, koja će ostaviti snažan trag na međunarodno krivično pravo, kao i na način na koji će se istraživati budući sukobi. Nadam se da će imati i ulogu prevencije, jer doprinio je ostvarivanju novog pravnog poretka u ovom svijetu“, bila je poruka zamjenika šefa Delegacije Evropske unije u BiH Khaldoun Sinnoa na istoj konferenciji. Sinnoa je tada podsjetio na riječi rimskg imperatora Augusta koji je rekao da je naslijedio ciglu, a iza sebe ostavio mermer, te dodao:“Ja mislim da mi još nismo u fazi mermera, ali mislim da ćemo nastaviti taj proces i nastavićemo da gradimo na temeljima koje je postavio Haški tribuna.“

Ostaje narativ za povijesne anale

Tribunal nakon 24 godine rada, 10.800 dana suđenja. 4.650 svjedoka iza sebe ostavlja resurse koje čine ogromna arhiva od 3 miliona stranica transkripta 2 petabajta digitalnih podataka, 30.000 sati jedinstvenih audiovizuelnih zapisa. Samo Tužilaštvo ima 9 226 187 stranica dokumenata, 13.954 audio trake, 9.465 video zapisa, 4.054 elektronska diska i 13.975 predmeta.
I da ovu priču o naslijeđu Haškog tribunala završimo riječima novinara Eda Vulliamya: “Vidite, jedno od dostignuća Tribunala iz ranih dana, možda i više nego kasnije, jeste stvaranje narativa za povijesne anale, bez obzira na to je li povijest taj narativ htjela saslušati ili ne. Ali priča o tome šta se desilo je ispričana.”

Serge Brammertz (Serž Bramerc), tužitelj Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Mehanizma za međunarodne sudove (MICT)

Serge Brammertz (Serž Bramerc) je od 2008. godine bio glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a Vijeće sigurnosti UN u martu 2016. imenovalo ga je i glavnim tužiteljem Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova. Nakon okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Brammertz za čitaoce Preporoda govori o rezultatima rada i postignućima Tribunala, te još jednom naglašava dokazanu činjenicu da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i da su i Srbija i Hrvatska učestvovale u međunarodnom oružanom sukobu u našoj zemlji. Nakon ovih presuda više niko ne može govoriti o građanskom ratu u BiH, nego o planiranoj agresiji s ciljem okupacije i podjele naše domovine. U okviru toga cilja počinjen je Genocid i svi drugi užasni zločini koji su izvan svake razumne sumnje dokazani u tokom mnogih suđenja u Haškom tribunal. 

Inače, Preporod je dosljedno i principijelno pratio rad Haškog tribunala i napore, posebno žrtava, da se zločinci kazne. Taj rad Preporoda je prepoznat, o čemu govori i činjenica da su vodeći ljudi Tribunala rado davali intervjue našoj novini. Pored dva intervjua Brammertza, 15. decembra 2016. godine objavljen je zanimljiv intervju sa dr. Theodorom Meronom, u dva mandata predsjednikom Tribunala i aktuelnim predsjednikom UN-ovog Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MICT). Zamjenica glavnog tužitelja Haškog tribunala Michelle Jarvis 1. januara 2017. godine na poseban način u Preporodu je govorila o seksualnom nasilju počinjenom u sukobu, kao rezultatu dvije decenije rada Tužilaštva na krivičnom gonjenju zločina seksualnog nasilja.

8 brammertz2

Preporod: Poštovani gospodine Brammertz, ICTY je uspio dovesti ključne ratne zločince iz BiH pred lice pravde i izreći im presude. Posljednje presude su bile zločincima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i Jadranku Prliću i ostalim. Kako ocjenjujete rad ICTY, njegova postignuća i ono što će iz njegovog rada ostati kao naslijeđe od dalekosežnog značaja? 

Brammertz: Mislim da je MKSJ ostvario vjerodostojne rezultate. Ostvarili smo značajan napredak u pravu u vezi s komandnom odgovornošću, krivičnim djelom genocida i priznavanjem seksualnog nasilja u sukobu kao zločina koji može biti počinjen u okviru kampanje etničkog čišćenja.
Hiljade svjedoka koji su svjedočili na našim suđenjima pomogli su nam da u sudnici van razumne sumnje dokažemo šta se stvarno dogodilo tokom sukoba devedesetih godina dvadesetog vijeka. Tribunal je, također, pokazao da oni koji su bili na vodećim komandnim položajima, bilo u civilnim strukturama, vojsci, policiji ili paravojnim formacijama, mogu biti izvedeni pred lice pravde.

Preporod: Vi ste uvijek isticali značaj žrtava i sada ste to ponovili u završnom izvještaju pred UN, što žrtve veoma cijene. Međutim, dio političara iz BiH i regiona, posebice iz Srbije i Hrvatske, ne spominju nikako žrtve, a kamoli da im upute izvinjenje. Kako Vi na to gledate?
Brammertz: Za mene su tokom prošlih deset godina najvažniji trenuci bili moji sastanci sa žrtvama i preživjelima, koji su me uvijek podsjećali zašto je Tribunal osnovan. Bez njih, bez njihove hrabrosti da dođu i svjedoče, Tribunal ne bi uspio da ispuni svoj mandat.
Ono što vidim i što me žalosti je to što ne vidim empatiju prema žrtvama “drugih” strana, od strane političara iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Žrtva je žrtva i razumijevanje položaja žrtava, kao i pružanje podrške svim žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost najmanje je što bih očekivao od odgovornih političara. Također, vjerujem da je postupcima na Tribunalu žrtvama pokazano da pravda može biti ostvarena.

Bilo je važno dokazati da je oružani sukob bio međunarodni

Preporod: Pitanje međunarodnog konflikta u BiH i uloga Srbije i Hrvatske u njemu posebno je isticano nakon izricanja posljednje dvije presude. Da li možemo reći da se u presudama Dušku Tadiću, Radoslavu Brđaninu, Zejnilu Delaliću i dr. u ICTY utvrđivao kontekst međunarodnog oružanog konflikta i utvrdilo da je konflikt u BiH bio međunarodnog karaktera, a da je tadašnja SRJ označena kao država koja je imala kontrolu nad snagama bosanskih Srba, kao i da je i u pet slučajeva protiv bosanskih Hrvata utvrđivan međunarodno oružani sukob i da je Hrvatska bila involvirana u ratu u BiH?

Brammertz: Vaša analiza je tačna i više je pretresnih vijeća u mnogo predmeta potvrdilo da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob i da su i Srbija i Hrvatska u njemu učestvovale.
Preporod: Možete li našim čitaocima objasniti zašto je to Sud utvrđivao, ako je ICTY bio nadležan za individualnu odgovornost?
Brammertz: Ratni zločini mogu biti počinjeni u međunarodnom ili u nemeđunarodnom oružanom sukobu. Međutim, postoji manji broj dodatnih krivičnih djela – koja se nazivaju „teška kršenja Ženevskih konvencija“, koja se primjenjuju samo u međunarodnom oružanom sukobu.
Prema tome, bilo nam je važno da dokažemo da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini bio međunarodni kako bismo počinioce mogli smatrati odgovornim za ta krivična djela.

Preporod: Ako se ne varamo i u slučaju Martić je presuđen zločinački plan u kojem je bio Milošević, ali i Karadžić i Mladić. Biljana Plavšić je priznala UZP sa dužnosnicima iz Srbije. Kako onda u slučaju Karadžić i Mladić nije presuđen UZP sa dužnosnicima iz Srbije, kako je to priznala Biljana Plavšić?
Brammertz: Predmeti Tribunala odnose se na individualnu krivičnu odgovornost osoba koje su optužene i procesuirane u Haagu i cilj našeg posla bio je da dokažemo Karadžićevu i Mladićevu odgovornost za zločine za koje su optuženi. I to smo i uspjeli. Također je tačno da su zvaničnici iz Srbije procesuirani i proglašeni krivim pred Tribunalom za njihovu individualnu krivičnu odgovornost.

 

Istina se ne može zauvijek ignorisati

Preporod: Kako komentirate to što političke elite presuđene zločince slave kao heroje i cijele narode identificiraju sa zločincima? Kako zaustaviti politiku negiranja zločina za koje imamo presude pred Tribunalom?

Brammertz: Ako političke vođe nastave ponavljati neistine da „naše“ snage nisu počinile ni jedan zločin, i ako to bude pisalo u knjigama iz historije, onda će očigledan rezultat biti slavljenje ratnih zločinaca.Prvi korak prema pomirenju bio bi da društva u zemljama bivše Jugoslavije prihvate činjenice utvrđene na Tribunalu. Samo ako se usaglasite u vezi s prošlošću, moći ćete se usaglasiti za budućnost. Vjerujem da će s vremenom utvrđene činjenice biti prihvaćene, i to samo zato što se istina ne može zauvijek ignorisati.

Sličica Želim Print
Preporod: Vjerujete li da ćete uspjeti u procesima pred Mehanizmom za međunarodne sudove, posebno oko Genocida u drugim općinama u BiH, dokazati UZP u slučaju Mladić i Karadžić?
Brammertz: Tužilaštvo je uložilo žalbu u predmetu Radovan Karadžić i postupak je trenutno u toku. Najavljeno je da će žalbeni pretres u ovom predmetu biti održan sredinom 2018. Trenutno razmatramo presudu u predmetu Mladić kako bismo odlučili da li ćemo se na nju žaliti i odluka o tome biće donesena u dogledno vrijeme.


Preporod: Kraj je rada ICTY, države i dalje moraju sarađivati sa Mehanizmom. Srbija i Hrvatska su u većini izvještaja u protekle 24 godine označavane da opstruiraju. Još uvijek ima neriješenih pitanja kao što su optužnice koje Srbija ne izvršava. Koja je Vaša poruka s pozicije tužitelja Mehanizma za međunarodne sudove?
Brammertz: Tribunal se zatvara 31. decembra 2017., ali to je samo kraj jednog poglavlja. Slijedeće poglavlje počinje odmah 1. januara 2018., kada Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) i Tužilaštvo nastavljaju rad na suđenjima i žalbenim postupcima pred Mehanizmom, ali jednako je važno to što Tužilaštvo nastavlja pružati podršku pravosudnim institucijama na nacionalnom nivou u zemljama zapadnog Balkana. Mogu potvrditi da je Tužilaštvo voljno i spremno da pruži svu potrebnu podršku našim kolegama tužiteljima, pošto dijelimo iste ciljeve u borbi protiv nekažnjivosti i ostvarivanju pravde za žrtve. Tužitelji iz Beograda i Sarajeva već su zatražili da nastavimo i ojačamo saradnju, posebno u predmetima protiv srednje i visoko rangiranih počinilaca. Još jedna stvar u kojoj je potrebno poboljšanje je regionalna saradnja, koja se tokom posljednjih godina odvijala u pogrešnom smjeru. Borba protiv nekažnjivosti bila bi nemoguća bez regionalne saradnje pravosudnih institucija iz regiona i mi ćemo usredsrediti svoja nastojanja na poboljšanju te saradnje u narednom periodu.

 

U BiH ima najviše predmeta ratnih zločina

Preporod: Da li prestanak rada ICTY znači da će prestati interes za region i progon zločinaca u regionu?
Brammertz: Tokom svečanog zatvaranja MKSJ-a, svi govornici su naglasili činjenicu da će se procesuiranje ratnih zločina nastaviti na nacionalnom nivou i da 161 optuženi na Tribunalu predstavlja samo mali dio onih koji su počinili ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Nastavak procesuiranja ratnih zločina na nacionalnom nivou biće veoma važno za integraciju Srbije, BiH i drugih zemalja u EU, budući da je pitanje vladavine prava i procesuiranje ratnih zločina visoko na listi prioriteta Evropske komisije. Prema tome, mislim da će doći do porasta interesa zato što će zemlje trebati da pokažu da su sposobne baviti se pitanjem procesuiranja ratnih zločina, ostvarivanjem pravde za žrtve i zatvaranjem jaza nekažnjivosti.


Preporod: Šta sve treba uraditi u BiH da bi profunkcionirao progon ratnih zločinaca koji je u zastoju, o čemu Vi stalno izvještavate Vijeće sigurnosti?
Brammertz: Od svih zemalja u regionu Bosna i Hercegovina ima najviše predmeta koji se odnose na ratne zločine. Prema nekim izvorima ima više od 3000 osumnjičenih. Vlasti BiH trenutno razmatraju nacionalnu strategiju u vezi s procesuiranjem ratnih zločina kako bi odlučile koji će predmeti biti procesuirani na državnom nivou, a koji bi mogli biti proslijeđeni entitetima. Mislim da je ovo ključno pitanje. Kako da se napravi balans između procesuiranje srednje i visoko rangiranih osumnjičenika na državnom nivou i proslijeđivanja predmeta protiv nižih osumnjičenika entitetima.
Ovo, zajedno s poboljšanjima u regionalnoj saradnji, je najvažnije pitanje koje mora da se razriješi kako bi se vidio napredak u procesuiranju ratnih zločina u BiH. Tužilaštvo je spremno za pružanje podrške i pomoći u vezi sa svim ovim pitanjima.

Trinaestog decembra 2017. godine Srebrenicu je posjetila treća po redu delegacija predstavnika sirijskih majki, žrtava, advokata, sudija i drugih članova nevladinog sektora u cilju upoznavanja sa iskustvima borbe žrtava i svjedoka Genocida u traganju za istinom i pravdom.

Preporod je pratio Pokret „Majki enklave Srebrenica i Žepa“ tokom njihovog susreta sa predstavnicima sirijskih žrtava koje je organizirao ICMP za Zapadni Balkan u Srebrenici.

Mi moramo gledati u budućnost

Prve dvije delegacije su predstavljali sirijski advokati i sudije koji sarađuju sa NGO koje se bave tranzicijskom pravdom u Siriji, a danas žive u Siriji, Turskoj i Jordanu. Ova grupa sirijskih advokata i sudija su proveli u BiH sedmicu dana tokom koje su posjetili Komemorativni centar Tuzla, Memorijalni centar Potočare, Sud i Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe.
Preporod ih je pratio tokom njihovog susreta sa predstavnicima Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Pokreta „Majki enklave Srebrenica“ i Žepa i Udruženja „Žene Podrinja“ u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari i razgovarao o njihovim utiscima nakon razgovora sa majkama.
„Mi moramo gledati u budućnost. Gledamo šta je tranzicijska pravda uradila kod vas i, kolikogod vi bili nezadovoljni, mi bismo bili presretni da smo došli do ovoga do čega ste vi danas došli“, kazao nam je bivši sudija za regiju Halep Husam aš-Šahna ističući da je pred njima teška borba za uspostavom vladavine zakona. „Moramo ići korak po korak i vratiti vladavinu zakona. Uvijek moramo imati na umu vladavinu zakona. Korak po korak doći ćemo do toga, samo trebamo biti uporni i gledati naprijed i moram vjerovati Međunarodnoj zajednici bez obzira na sve, jer rješenje je kod nje. Ona je ta koja nam može donijeti mir. Ne smijemo dozvoliti da nas porazi ekstremizam. To nikada nije bio dio našeg društva i načina življenja“, kaže Husam i praveći usporedbu sa Bošnjacima u BiH zaključuje da se radi o veoma sličnom mentalitetu, kao i da u Siriji ima veoma veliki broj Bošnjaka koji odavno čine dio sirijskog društva.
„I muž moje tetke je Bošnjak. Bošnjaci su došli sa Osmanlijama i ostali u Siriji, Ono što ih karakteriše je to da su veoma poštovani i obrazovani ljudi. Ima ih u svakom gradu, na sjever Halepa u Hreitanu, naprimjer, ima ih veći broj.

Od majki Srebrenice naučili mnogo

Sudija Ibrahim Husejn, član Sudskog sirijskog vijeća i predsjednik Uprave Centra Al Kawakbi za tranzicijsku pravdu i ljudska prava, nam je s oduševljenjem govorio o koristima susreta s majkama. „Ovo je zaista bio izuzetan susret sa majkama sinova ubijenih u Srebreničkom genocidu. Genocid u Srebrenici se desio na očigled cijelog svijeta, upravo kako se to, nažalost ponavlja kod nas u Siriji, gdje imamo ponovo poraz međunarodne zajednice“, kazao je Husejn ističući da je za sat vremena razgovora sa majkom Munirom naučio što nije za 7 godina koliko se bavi ovom problematikom, te dodao: „Dala mi je lekcije iz kojih sam mnogo naučio i koje ću itekako moći koristiti u svom daljem radu“.

Sličica Želim Print
Sijam Salem al-Turkmani iz Sindikata advokata za slobodu Derae u Siriji nam je govorila o polju djelovanja njenog udruženja koje je osnovano krajem 2013. „U početku smo imali 15 advokata, međutim kako se hidžra povećavala povećavao se i naš broj i potreba za našim djelovanjem. Danas imamo 120 advokata. Unutar našeg Sindikata imamo podogranke koji djeluju van Sirije u izbjegličkim centrima u Jordanu i drugim centrima gdje se nalaze izbjeglice iz Sirije. „U saradni sa švedskom organizacijom ILAC otvorili smo odjele za civilne poslove za upis rođenih i umrlih, sklapanje braka, rastava“, kaže Al-Turkmani dodajući da je problem tzv. ljudi bez identiteta zbog zatvaranja civilnih registara u oblastima u kojima ne vlada režim, također njihovo polje djelovanja, kao i da sa udruženjima civilnog društva sarađuju u cilju uspostave osnovnih jedinica funkcionisanja civilnog društva na tim prostorima, kao i sređivanje informacija o izbjeglicama u Turskoj, Jordanu i Libanu, sve s ciljem uspostave vladavine zakona.

Majke Sirije sa majkama Srebrenice

Svjedočili smo i toplim susretima onih koji se razumiju prije izrečene riječi, susretu majki Srebrenice i majki, supruga i sestara nestalih u Siriji – susretu onih koji nikada ne odustaju od istine i pravde i pored teškog bremena tuge i boli koje dostojanstveno nose. Majke Sirije su željele da čuju kako su se majke Srebrenice borile i bore za istinu i pravdu, kako su uspjele animirati domaću i svjetsku javnost u toj borbi, kako su uspjele svojoj nestaloj djeci, muževima, braći i očevima vratiti imena i uklesati ih na nišane da svjedoče istinu. One su tek na početku te borbe. „One se još nadaju da su njihovi sinovi živi. Baš kako smo se i mi nadale. Da Bog da da bar neke od njih dočekaju da zagrle svoje sinove ...“, kaže majka Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta „Majki enklave Srebrenica i Žepa“.
Majka Kada je, pored hladne kiše koja je tog dana u Srebrenici padala bez prestanka, neumorno govorila u mezaristanu Memorijalnog centra Srebrenica Potočari, o borbi od koje nikada nisu odustajale, traženju kostiju svojih najdražih, o neprestanom i nepokolebljivom svjedočenju o Srebreničkom genocidu i traženju pravde za svoje ubijene – da zločini ne ostanu nekažnjeni.
„Naše glavno oružje je bila istina. Od nje nikoga nismo štedjele“, govorila je majka Kada. „Jezik istine je jezik šehida“, dodala je majka iz Sirije Amina Hulani. Gledali smo majke djece Sirije kako krupnim suzama plaču stišćući usne dok su gledale film o Srebreničkom genocidu. Mlada Gada Abu Mesta je pokušala da sakrije suze, ali joj to nikako nije uspijevalo. Njoj su supruga uhapsile vladine snage i nakon mučenja ubili. Ona danas sa djecom živi u izbjegličkom logoru u Libanu gdje su se majke organizovale oko „Udruženja porodica nestalih za slobodu“ i umrežavaju sa drugim majkama Sirije u izbjegličkim logorima u Jordanu, Turskoj i Siriji.
Među njima je i Hala Alghawi, koja je radila kao hirurg u Damasku prije rata. Danas živi u Turskoj i nastoji da pomogne majkama u njihovoj borbi. „Veliko je to što su majke kod vas uradile. One vraćaju nadu u humanizam“, kaže Alghawi.
Delegaciju članova porodica nestalih u sirijskom sukobu činila je grupa četrnaest izuzetnih žena spremnih da nastave put koje su utabale majke Srebrenice. Dok su se selamile sa majkom Kadom pokazivale su na majku Gadu i govorile: „Ovo je naša majka Kada“. Uz čvrsti zagrljaj na rastanku govorile su: „Da se vidimo u slobodnoj Siriji, ako Bo g da.“

Sa dr. Edinom Bećirević, nekadašnjom novinarkom i autoricom knjige “Na Drini genocid”, sada profesoricom na Univerzitetu u Sarajevu, razgovarali smo neposredno po okončanju i izricanju presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Stranica 1 od 4
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija