O položaju Bosne i Hercegovine u monarhističkoj Jugoslaviji  sinoć su na tribini u Mostaru govorili prof.dr. Adnan Velagić, prof.dr. Adnan Jahić i prof. dr. Senaid Hadžić.  Tribini koju su u povodu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine organizirali Vijeće bošnjačkih intelektualaca podružnica Mostar i Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ gradsko društvo Mostar prisustvovao je veliki broj zvaničnika iz javnog, društvenog, političkog i vjerskog života. 

U prvim godinama monarhističke Jugoslavije položaj Bosne i Hercegovine, kako je naglasio prof. dr. Adnan Velagić u privrednoj i sferi sigurnosti bio je izuzetno težak. „Neuputno je da je poslije ulaska srpske vojske u BiH došlo do revanšizma prema Bošnjacima i Hrvatima koji su dobrim dijelom optuženi da su proaustrijski elementi. Na to se nadovezala agrarna reforma koja je izvršila temeljnu prekompoziciju, izmjenu vlasničkih odnosa na području BiH. Kratko i jasno; Bošnjaci koji su  tada preko 90 % zemlje držali u svom privatnom  vlasništvu postali su manjina. Poslije sprovedene agrarne reforme najveći dio zemljišta držalo je srpsko stanovništvo“ kazao je Velagić. 

Prof. dr. Adnan Jahić podsjetio je da je Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca počivala na službenoj, nacionalnoj ideologiji jednog troimenog naroda. „To je zamisao o jednoj naciji koja je u to vrijeme bila nedefinirana, sve do 1929. godine kada je formalno usvojeno ime Jugosloveni. Problem s tom nacionalnom ideologijom bio je u tome što je bila oktroirana i zastupala je interese jednog uskog sloja ljudi iz prorežimskih elita u Srbiji i čitavoj monarhiji. Kao takva nije odražavala nacionalna stremljena i potrebe širokih slojeva stanovništva u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i drugim krajevima gdje ljudi nisu osjećali tu nacionalnu ideju kao svoju“, istakao je Jahić . 

Posljedično tome, dodao je, da su u BiH priznavani identiteti dva naroda, bolje rečeno dva plemena po tadašnjim odrednicama, dok su Bošnjaci bili negirani i tretirani kao „vjerska skupina“ koja nije svjesna svog nacionalnog identiteta i koja je trebala u predstojećem vremenu da se „nacionalizira“ u smislu prihvatanja srpske ili hrvatske nacionalne ideje i imena. „Velika većina Bošnjaka, tadašnje  muslimanske mase, nisu prihavatale takvo nacionaliziranje i ostali su privržene svom vjerskom imenu-muslimana, dok su samo uski slojevi bošnjačkih elita gravitirale  prema Beogradu ili Zagrebu i prihvatale  nacionalne identifikacije Hrvat ili Srbin“, naglasio je. 

On je prokomentirao i položaj Islamske vjerske zajednice u monarhističkoj Jugoslaviji. Prvi status koji je bio na snazi  do 1930. god. bio je status naslijeđen iz vremena austrougarske monarhije, baziran na autonomnom Štatutu iz 1909. god. a kojeg je u načelu Kraljevina poštivala, i nerijetko kršila i relativizirala određenim odlukama.  Drugi status bio joj je namijenjen  donošenjem zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 1930. god. kada je uspostavljen režim koji je trebao da približi Bošnjake muslimane beogradskim vlastima. „Islamska zajednica je trebala da bude jedan od stubova šesto-januarskog režima, ali se taj režim sam urušio nakon pogibije kralja Aleksandra Karađorđevića . Kasnije su se stvorile pretpostavke da Islamska zajednica vrati autonomiju izgubljenu u diktaturi kao posljedica pristanka dr. Mehmeda Spahe da uđe u vladu  Milana Stojadinovića“, pojasnio je Jahić.  

Jahić smatra neprimjerenim kontekstualiziranje i svođenje prigodničarskih govora bošnjačkih ličnosti poput reisu-l-uleme Čauševića ili pak stavova deklariranog Srbina islamske vjeroispovijesti Hasana Repca na aktualni društveno politički narativ. „To su nemjerljivi konteksti. Svaki govor koji je održao bilo koji javni djelatnik, političar, vjerski vođa treba posmatrati u tadašnjim političkim idejnim konstalacijama i društvenim odnosima. Ozbiljan historičar se kloni povlačenja velikih paralela. Ni položaj tih naroda, ni vjerskih zajednica, nije bio isti. Treba imati u vidu da ni društvo ni država nisu bili sekularni u to vrijeme. To je jedno predsekularno vrijeme kad se država itekako upliće u poslove vjerskih zajednica i vrši kontrolu nad njima, a s druge strane vjerske ličnosti su najdirektnije involvirane u politiku poput muftije Maglajlića ili ministra Vojislava Janjića koji je zapravo bio pravoslavni sveštenik. To je jedno potpuno drugo vrijeme“, rekao je Jahić. Za Hasana Repca je kazao kako je isticao svoje stajalište o srpskom identitetu muslimana Bosne i Hercegovine, te da je pokušavao naći i neku podlogu u historiji, a kako nije bio historičar, nastavio je Jahić, može se reći da nije bio ni vjerodostojan u svojim stavovima. Za Jahića je Rebac zanimljivo svjedočanstvo tog vremena koji je bez kritičnog suda prihvatao mišljenje da u Bosni i Hercegovini žive dva naroda Srbi i Hrvati a da muslimani treba da se s tim pomire kao s nečim što je potpuno neupitno“. „Tu dolazi do izražaja paradoks da ti ljudi nisu htjeli da osluhnu razmišljanja običnih građana koji nisu ni razmišljali da bi im hrvatsko ili srpsko ime bilo prihvatljivo“ zaključio je Jahić.