Pokolji muslimana otpočeli su u Crnoj Gori početkom XVIII stoljeća,   nastavljeni  u  Bosni  i Hercegovini u Prvom svjetskom ratu, zatim neposredno po završetku Prvog svjetsklog rata, uključujući i pokolj  u Sandžaku  nakon stvaranja Velike Srbije pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

POKOLJ U CRNOJ GORI 1702. GODINE

U OKVIRU TZV. ISTRAGE POTURICA

Prema brojnim pisanim spomenicima, u Crnoj Gori, koja se tada sastojala samo iz četiri nahije: Crmničke, Katunske ili Cetinske, Lješanske i Riječke, bilo je oko hiljadu muslimana. Pod izlikom istrage poturica, Crnogorci su pod vladikom Danilom Šćepčevićem Petrovićem izvršili pokolj muslimana i porušili šest džamija. Time je, praktički, nestalo muslimana u Crnoj Gori. Do danas nije utvrđeno pobliže vrijeme kada se pokolj odigrao, pa se spominje period od 1702. do 1708. godine. U historiografiji, međutim, preovladava mišljenje da se to odigralo na badnje veče ili pred zoru 1702. godine. Sam vladika Danilo hvalio se kako je istjerao Turke iz Crne Gore upravo 1702. godine.

Budući da taj pokolj nije bio osvećen, a Crnogorci, potpomagani hercegovačkim vlaškim saplemenicima, stalno uznemairavali Hercegovinu, bosanski valija Ahmed-paša Osječanin (1711-1712) zaposjedne Crnu Goru. U borbama kod Careva Laza doživio je poraz i bio prisilljen na povlačenje.

Osokoljeni tom pobjedom, Crnogorci su s još više upornosti nastavili uznemiravati Hercegovinu, a Drobnjaci su 1703. godine na namazu ikindiji u kući kneza Malovića ubili hercegovačkog sandžakbega Redžep-pašu Nevesinjca, brata mu Musli-bega i sina mu Murteda-bega. To je središnjoj vladi u Carigradu/Porti  dozlogrdilo, pa je bivšem velikom veziru i novom bosanskom valiji Mehmedi Numan-paši Ćupriliću (1713-1714) naredila da zarati s Crnom Gorom. On je s bosanskom vojskom stigao u Drobnjake 13. listopada/oktobra 1714. godine. Valiji su u pomoć stigli Hercegovci, pod zapovjedništvom hercegovačkog sandžakbega Bećir-paše Čengića, koji su u Drobnjake stigli preko Kotora i Albanci iz Skadarskog pašaluka pod zapovjedništvom valije Ahmed-paše, koji su stigli preko Skadra. Vojske su se sastale  u Beranama. Crnogorcima su se pridružili Vlasi Drobnjaci. Združene ordije Bosanaca, Hercegovaca i Arbanasa, hamete su porazile Crnogorce i Drobnjake. Preživjeli su se sklonili u planine i u nepristupačne pećine. Numan-paša im je doskočio tako što ih je iz pećina istjerao paljenjem slame na njihovim ulazima. Mnogi su pokušali pobjeći, ali su bili pobijeni, pećine lagumima raznesene, a u njima su preostali našli smrt. One koji su jakim smradom od nekog gorućeg ulja (možda nafte ili sumpora), istjerao iz pećina, pobijeni su  ili zarobljeni. Tom prilikom je pobijeno oko dvije hiljade Crnogoraca i Drobnjaka, oko tri hiljade zarobljeno, a ostatak je prebjegao na mletačku stranu. Oko dvije hiljade zarobljenih Drobnjaka, zajedno s ostalim članovima njihovih porodica, paša je poveo sa sobom i naselio ih na Glasinačkom Polju i okolini Vlasenice.

Kad je je Numan-paša Ćuprilić ostavio Crnu Goru, preostali bjegunci su se povratili i nastavili uznemiravati Hercegovinu. To je dozlogrdilo bosanskom valiji Muhsin-zade/Muhsinoviću Abdullah-paši (172o-1727), pa je u rujnu/septembru 1725. godine napao Crnu Goru i svu je orobio.

            POKOLJ U SELU KORITA (BILEĆA) 1914. GODINE

U selu Korita (Bileća) bili su nastanjeni muslimani, Srbi i Hrvati. Prema popisu stanovnika iz 1910. godine, bilo je 70 muslimana, 11 pravoslavnih Srba i pet katolika. Muslimane su činili pripadnici rodova Čustovići, Dizdarevići (najbrojniji), Musići i Redžići.

Na samom početku Prvog svjetskog rata 1914. godine, mjesni su Srbi, zajedno s Crnogorcima, pobili sve muslimane i bacili ih u korićansku jamu. Ona je do 1941. godine nosila naziv Dizdaruša. Nakon toga, od straha pred novim pokoljima, muslimani su se se iselili i iz susjednih sela Planik i Meka Gruda i više se nikada tu nisu vratili. Ovo je bio početak etničkog čišćenja muslimana s njihovih vjekovnih ogništa.

Koljači muslimana Srbi poklani su 1941. godine i bačeni  u jamu Dizdaruša. Poslije Drugog svjetskog rata, jama je preimenovana u Korićansku jamu, a uz jamu izgrađeno spomen groblje sa imenima žrtava. Po svetom načelu samoposrbljenih i posrbljenih Vlaha i Arbansasa da kult  treba gajiti samo  prema njihovim žrtvama, o  poklanim korićanskim muslimanima više nije bilo pomena. Komunističke vlasti, u kojima su prevlast imali Srbi, nisu ništa preduzeli da se drugačije postupi.