Pa i pored toga, Muhammed, s.a.v.s., je poticao i ohrabrivao muslimane da zapišu objavljene dijelove Kur’ana. Tako je još u toku objave Kur’ana Časnog (610-632. g.) paralelno započeo i proces (parcijalnog) zapisivanja njegovih (objavljenih) dijelova, odlomaka. Nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., čime je postalo sasvim jasno da je objava Kur’ana završen proces, na temelju onoga što su pamtili er-ruvatu ve-l-huffazu (ar-ruwāt wa al-ḥuffāẓ) – prenosioci i hafizi Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni Kurʼan – Al-Qurʼān fī as-ṣudūr), i onoga što je bilo zapisano (pisani Kurʼan – Al-Qurʼān fī as-suṭūr), fragmenti zapisanog Kur’ana sjedinjeni su u sveobuhvatnu zbirku ili kodeks koji se naziva Mushaf
Memoriranje (hifz) i pismena evidencija kur’anskog teksta u doba Poslanika, a.s.
Ashabi Muhammeda, s.a.v.s., pamtili (memorirali – hifz) su dijelove, kompletne sure ili čitav Kur’an Časni. Kur’an bi postepeno, shodno prilikama i okolnostima, (na)učili metodom slušanja (simāʻ - سماع ) i ponavljanja, najčešće pred Poslanikom, s.a.v.s., čiji je hifz bio besprijekoran. Tradiciju slušanja, učenja, memoriranja, primjenjivanja, tumačenja i prenošenja Kur’ana ashabi, r.a., čuvali su brižljivo i pomno. Zahvaljujući i njihovim naporima u učenju i pamćenju Kur’ana, a potom i pisanju njegovog teksta, o čemu će biti govora u nastavku, Kur’an je potpuno vjerodostojno sačuvan i prenesen do naših vremena. „Usmeni Kurʼan ima posebno mjesto, štaviše, ima i izvjesnu, veoma snažnu, obrednu i ritualnu prednost nad Pisanim Kurʼanom.
Usmeni Kurʼan afirmiran je glasom, zvukom, njegovim miloglasnim stostrukim ehom! Mnogobrojne su izreke Poslanika Muhammeda, a.s., o visokoj vrijednosti i uglednom statusu lijepog recitiranja Kurʼana. (...) Institucija Usmenog Kurʼana utjecala je na mnoge kulturne i intelektualne tokove i razvoje u islamskoj tradiciji, napose je utjecala na tradiciju razvoja i promoviranja pamćenja unutar mnogih planova obrazovanja i učenosti u tradicionalnim zemljama islama. (...) Tako se može reći da se preko usmenog reproduciranja Kurʼana u miloglasni ugođaj afirmira raskrivanje duhovnih svjetova, njihov silazak/dolazak u prazninu džamije. S druge strane, preko kaligrafskih uradaka Kurʼana, afirmira se ovosvjetovna ljepota kurʼanskih rečenica i uzvišeno milogledanje u njih. Ovim vidimo da je kaligrafija poslužila kao svojevrsno primordijalno transponiranje Kurʼana iz njegove miloglasne u njegovu milovidnu formu!“1
Niz je predaja koje potvrđuju činjenicu da su ashabi, r.a., (na)učili dijelove Kur’ana slušajući Poslanikovo, s.a.v.s., učenje. َTako, primjera radi, Ummu Hišam, kćerka Harisa b. Nuʻmana, r.a., kazuje: „Naše ognjište i ognjište Allahova Poslanika, s.a.v.s., bilo je zajedničko dvije godine ili godinu i nešto. Ja sam naučila suru: Kaf. Ve-l-Kur’ani-l-Medžid... direktno od Allahova Poslanika, s.a.v.s. (ʻan lisān Rasūlillāh). On je tu suru učio svake džume na minberu kada bi držao hutbu.“3
Islamski učenjaci razilaze se u pogledu broja ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim napamet proučili kompletan Kurʼan. Nema sumnje da je veliki broj ashaba napamet znao kompletan Kurʼan. Mnogi su znali manji ili veći broj kurʼanskih sura, ali je predmet rasprave jasno i nedvosmisleno preciziranje broja (i imena) ashaba čije je učenje (a time i hifz) potvrdio, odobrio i verificirao Muhammed, s.a.v.s. Više predaja i djela u ovom kontekstu spominje četvericu ashaba, a to su: Muʻaz b. Džebel, Ubejj b. Kaʻb, Zejd b. Sabit i Ebu Zejd. Neki učenjaci navode, uz spomenute ashabe, i Ebu-d-Derda’a i Osmana b. ʻAffana, r.a.
Ovo, naravno, nije kompletna lista imena ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim (pro)učili nešto iz Kur’ana Časnog. „To što su mnogi u Poslanikovoj zajednici bili sposobni zapamtiti duge kur’anske odlomke ne čudi naučnike koji poznaju društva s dominantnom usmenom komunikacijom. Većina ljudi iz iskustva zna da čak i u modernim društvima, gdje je pisanje i tekstualno dokumentiranje općeprisutno, obični ljudi zapamte mnogo informacija, poput broja lične karte, važne datume rođendana i raznih godišnjica članova svoje porodice, na desetke telefonskih brojeva i adresa, sportske statistike, imena država i njihove prijestonice, imene predsjednika država itd.
U društvu kakvo je Arabija bila u 7. stoljeću, društvu u kojemu se još nije dobro razvilo pismo, bilo je još češće i mnogo važnije da se memorizira ogromna količina informacija o rodoslovu, historiji i kulturi.“4
I pored toga što je usmena predaja (at-talaqqī - التلقي ) imala dominantnu ulogu u čuvanju i prenošenju Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., imao je naročite pisare Objave – kuttabu-l-vahj ( كتاب الوحي ) koji su zapisivali objavljene kur’anske ajete. Radilo se o osobama koje su bile najbliže Poslaniku, s.a.v.s., i koje su uživale ogromno povjerenje muslimana. Među njima su bila četverica pravednih halifa (Ebu Bekr es-Siddik, Omer ibn el-Hattab, Osman b. ʻAffan, ʻAlija b. Ebi Talib), Zejd b. Sabit („najsposobniji u ovom poslu“5), Sabit b. Kajs, Ubejj b. Kaʻb, Muʻavija ibn Ebi Sufjan, Halid b. Velid, ʻAbdullah b. Sʻad b. Ebi es-Sarh, Muʻaz b. Džebel, Hanzala b. Rebiʻa, Zubejr b. ʻAvvam, El-Mugire b. Šuʻbe, ʻAbdullah b. Erkam i dr.
Kada bi Poslaniku, s.a.v.s., bilo objavljeno nešto iz Kur’ana, makar se radilo samo o dijelu ajeta, on bi pozvao nekog od pisara, a zatim bi im zapovjedio da zapišu objavljeno. O tome postoje brojne vjerodostojne predaje. Još su u periodu objavljivanja Kur’ana uloženi značajni napori na polju pisanja teksta Kur’ana, njegovog pomnog čuvanja i vjerodostojnog prenošenja potonjim generacijama. Pismena evidencija kur’anskog teksta u doba Poslanika, a.s., najznačajniji je period nastanka i razvoja ortografije Kur’ana Časnog. Zapisivanje Kur’ana u ovom periodu bilo je podsticano i nadzirano lično od strane Muhammeda, s.a.v.s. Tako se, recimo, prenosi od ʻAbdullaha b. ʻAbbasa, r.a., da je rekao: „Rekao sam Osmanu b. ʻAffanu: ʻZbog čega ste stavili suru El-Enfal, koja ima manje od stotinu ajeta, prije sure El-Bara’e, koja ima preko stotinu ajeta, i zbog čega ste ih sastavili ne ubacivši između njih Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm, a onda ih (obje zajedno kao jednu) među sedam dugih sura? Zbog čega ste to učinili?’ Osman reče: ʻBilo je vremena kada bi Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bilo objavljeno više sura. Kad bi mu nešto bilo objavljeno, on bi pozvao one koji zapisuju (Kur’an) i rekao: Ove ajete upišite u tu i tu suru između tih i tih riječi, a kada bi mu bio objavljen jedan ajet, rekao bi: Stavite ovaj ajet u tu suru između tog i tog ajeta. Sura El-Enfal je objavljena među prvim surama u Medini, a El-Bera’e među posljednjim surama Kur’ana. Njen sadržaj je sličan sadržaju sure El-Enfal, pa sam mislio od nje. Preselio je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a ne bi nam jasno je li od nje ili nije te sam ih zbog toga sastavio ne upisavši između njih Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm, a onda ih (obje kao jednu) uvrstio među sedam dugih sura’.“6
Prenosi se od Ebu Ishaka da je rekao: „Čuo sam Bera’a, r.a., kako govori: ʻKad je objavljeno: Vjernici koji se ne bore – nisu jednaki... Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao je Zejda pa je on donio (plećanu) kost i to (na njoj) napisao, a Ibn Ummi Mektum potužio se na svoju sljepoću, pa je objavljeno: Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki...’“7
Prenosi se od Sehla b. Saʻda es-Saʻidijja da je rekao: „Vidio sam Mervana b. el-Hakema kako sjedi u džamiji, krenuo sam i sjeo pokraj njega i on nam reče da je njemu saopćio Zejd b. Sabit, da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., diktirao (ajet): Vjernici koji sjede (kod svojih kuća) i borci na Allahovom putu nisu jednaki... ʻTada je došao Ibn Ummi Mektum’ – kaže Zejd – ʻjoš dok je on meni diktirao’, i reče: ʻAllahov Poslaniče, da sam za borbu sposoban, sigurno bih se borio.’ Ibn Ummi Mektum bio je slijep. Tada je Uzvišeni Allah objavio svome Poslaniku, a njegovo stegno bijaše na mom i pritislo me toliko da sam se bojao da mi ne zdrobi stegno. Poslije mu se rastupilo i Allah, koji je Moćan i Uzvišen, objavio mu je: ...izuzimajući nevoljnike (bolesne)...’“8
Imam El-Bagavi (u. 516. h.g.) u djelu Šerhu-s-sunneti navodi: „Ashabi, r.a., su između dvije korice (bayn ad-dafatayn) sakupili Kur’an koga je Uzvišeni Allah objavio Svome poslaniku. Nisu ništa oduzeli niti dodali tome. (...) Kur’anski ajeti bili su zapisani na palminom lišću (al-ʻusub - العسب ), tankim kamenim pločama (al-liḫāf - اللخاف ) i sačuvani u memoriji (pamćenju) ljudi. Bojeći se da dio njega ne nestane tako što će nestati njegovo pamćenje, predložili su halifi Ebu Bekru es-Siddiku da ga sakupi na jedno mjesto – u jednu zbirku. On je razmotrio njihove prijedloge, a potom je naredio da se, uz konsenzus i pristanak svih, sakupi u jednu zbirku. Zapisali su ga onako kako su ga čuli od Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., bez ikakvih izmjena ili drukčijeg rasporeda od onoga kojeg su čuli od Allahovoga Poslanika, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio je Kur’an pred svojim ashabima (yulaqqin aṣḥābah) i podučavao ih onome što mu je objavljeno od njegova rasporeda koji je sada u našim mushafima i to onako kako je njega podučio melek Džibril, a.s. (bi tawqīf Ǧibrīl). Prilikom objavljivanja svakog ajeta melek bi govorio da se taj ajet zapiše poslije tog ajeta u toj i toj suri. Smisao ovoga prenosi se od Osmana b. ʻAffana, r.a. (...)
Trud ashaba u sakupljanju Kur’ana ogleda se u tome da su ga oni sakupili na jedno mjesto (sʻay ṣaḥāba kāna fī ǧamʻih fī mawḍiʻ wāḥid), a ne da su oni načinili njegov raspored (lā fī tartībih). Kur’an je zaista je zapisan u Ploči pomno čuvanoj (Al-Lawḥ al-Maḥfūẓ) prema rasporedu koji je prisutan u našim mushafima; Uzvišeni Allah objavio ga je na dunjalučko nebo odjedanput (ǧumla wāḥida) u mjesecu ramazanu u noći Lejletu-l-kadr (...), a onda ga je postepeno, po potrebi (kāna yunazziluh mufarriqan), objavljivao Svome poslaniku, s.a.v.s., čitavog njegovog života. (...) Redoslijed Objave nije istovijetan redoslijedu njezina učenja. Jedinstveno mišljenje ashaba po ovom pitanju bio je jedan od razloga što je Kur’an ostao milost Uzvišenog Allaha prema Njegovim robovima i ostvarenje Njegovog obećanja da će biti sačuvan: Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (El-Hidžr , 9.)
Budući da je sasvim jasno da Kur’an nije bio sabran u jednu zbirku ili u jedan povez za vrijeme života Muhammeda, s.a.v.s., nameću se pitanja o razlozima koji su na to uticali. Pošto je ustrojstvo kur’anskih ajeta i sura tevkifi naravi, onda postaje očito da bi zapisivanje Kur’ana u jednoj zbirci, za prilike tog vremena, predstavljao gotovo nemogući izazov i zadatak. Postojala je mogućnost stalnog preinačenja i izmjene (rasporeda) kur’anskih ajeta jer je objavljivanje Kur’ana bio živ i gotovo neprekidan proces. Ne treba zanemarivati ni činjenicu da je u toku objavljivanja Kur’ana dolazilo i do derogacije (nesh).9
Prilično skromna raspoloživa sredstva za pisanje10 i opće stanje pismenosti među Arapima uticali su na to da dominira usmena predaja (التلقي ). Shodno vlastiti mogućnostima, neki ashabi Muhammeda, s.a.v.s., ispisivali su i kompilirali privatne zbirke – Mushafe (Al-Maṣāḥif ash-shaḫṣiyya),11 ali ni one nisu bile komplet(ira)ne. Ukratko, za vrijeme Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Kur’an nije bio sabran u jednu zbirku (mushaf) ili u istovrsne listove (suhuf), zbog okolnosti i razloga koje smo prethodno pojasnili. Iako je zapisivan u njegovo, a.s., vrijeme, sjedinjavanje zapisanih fragmenata Kur’ana, pod stručnim nadzorom i ekspertizom najučenijih ashaba i naročitih pisara Objave (kuttabu-l-vahj), dogodilo se u vrijeme prvog halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a..
1. Karić, Enes, „Vječni Kur’an, usmeni Kur’an, pisani Kur’an, transkripcija arapskog teksta Kur’ana“, o.c., str. 852-854.
2. Tj. kur’ansku suru Kāf.
3. Ed-Dimiški, Zekijjuddin El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa (izbor), (2003.), I tom, hadis br. 413., Zenica: Kuća mudrosti, str. 366.
4. Mattson, Ingrid, Priča o Kur’anu: Historija Kur’ana i njegovo mjesto u životu muslimana , (2015.) s engleskog prevela: Azra Mulović, Sarajevo: Centar za napredne studije i El -Kalem, str. 130.
5. Handžić, Mehmed, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, (1972.), II izdanje, Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa, str. 30.
6. Et-Tirmizi, Ebu Isa Muhammed, Tirmizijina zbirka hadisa , (1999.), knjiga 6, hadis br. 3294., prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Travnik: Elči Ibrahim -pašina medresa, s tr. 491.
7. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa , (1430. h.g./2009.), II dio, hadis br. 2831., Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH , str. 468.
8. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, o.c, II dio, hadis br. 2832., str. 648-649.
9. Više o derogirajućim i derogiranim kur’anskim ajetima (an-nāsiḫ wa al-mansūḫ) i općenito o derogaciji (nasḫ) pogledati: Es-Sujuti, Ebu-l- Fadl Dželaluddin ʻAbdur-Rahman b. Ebi Bekr, El-Itkanu fi ʻulumi-l-Kur’an, (1426. h.g.), IV tom, Medina: Medžmeʻu Meliki-l-Fehdi li taba ʻati-l-K ur’an, str. 1435-1469.
10. Osim na palminom lišću (al-ʻusub - العسب†) i tankim kamenim pločama (al-liḫāf - اللخاف†), Kur ’an je ispisivan na dijelovima kože ili pergamentu (ar-riqāʻ, الرقاع†), kostima deve ili ovce (al-aktāf, الأكتاف†), drvenim plohama (al-aqṭāb, الأقطاب†)...
11. O privatnim zbirkama - mushafima pojedinih ashaba Muhammeda, s.a.v.s., vidi: El-ʻUkk, Halid ʻAbdur-Rahman, Tarihu tevsiki nessi-l-Kur’ani-l-Kerim, (1986.), Sana: Daru-l-fikri-l-muʻasir, str. 68.
