Kad smo se onoga jednog dalekog jutra 1977. godine spremali krenuti na maturantsku medresansku ekskurziju, bilo je to krajem maja (ili početkom juna?), pred sami naš polazak na Željezničku, možda i autobusku stanicu (vozom, ili autobusom do Beograda, pa avionom do Monastira u Tunisu), sa stepeništa me, ispred profesorske zbornice, zovnuo profesor kiraeta hafiz Ćamil ef. Silajdžić. Zovnuo me i dao stotinu američkih dolara. Uzmi i počasti, rekao je, svoje društvo na ekskurziji, popijte gdje kafu i sjetite se svoga profesora Ćamila. Kafu za svoga dragog profesora (zvali smo ga Gunne, što je zvukovno bilo živo vezano za tedžvid i tedžvidska pravila na kojima je strpljivo insistirao) popili smo u Hotelu Alyssa u Sousu.

Sjećam se da sam bio ponajslabiji na časovima kiraeta. Tim se nimalo ne ponosim. Česti stres na ublažavao sam nabrzinu ispisanim ajetima po sveskama, po klupi, ili papirićima ispod ruke onoga ašereta koje bi tog dana trebalo, za ocjenu, proučiti napamet. Profesor je znao da nisam baš za kiraet i da će od mene teško biti “ikakva hodže”, ali volio me kao svoje dijete, znao sam da sam mu drag... Često bi me u hodniku diskretno pitao koji je učenik iz moga odjeljenja slabijeg imovnog stanja pa da mu se materijalno pomogne. Samo je čovjek njegove dobrote i plemenite brige za Zajednicu mogao inicirati ideju klanja kurbana u okviru Gazi Husrevbegove medrese. (Na polaganju maturskog ispita iz predmeta kiraet imao sam “sreću” da me se pita baš ono što jedva znam proučiti gledajući u Kur'an a nekmoli da proučim naizust. Ocjena mi je poklonjena zahvaljujući ocjenama iz drugih predmeta, ali i, dakako, hafizu Ćamil-efendiji.)

Bez obzira koliko sam, kao učenik, bio spreman/nepreman za nastavne sate kiraeta, uživao sam, kao i svi drugi, dok bi profesor, šetajući između klupa, polahko i pažljivo učio novu stranicu Kur'ana a mi ga pomno pratili u svojim otvorenim mushafima. Niko nije imao takvu nježnu i odlučnu boju mekama i zadivljujuću lahkoću izgovaranja svakog arapskog glasa ponaosob, kao i njegove zahtjevne melodijske supstance u sintaksi kur'anskoga teksta... Oko profesora i njegova glasa širila bi se razredom nesvakidašnja svilenoakustička energija u kojoj se Božiji govor razlijeva u najuzvišenije radosti za sve one do kojih dopire kur'ansko učenje. Hafiz Silajdžić nije učio preglasno. Nije izvijao pokretima glave i lica kao mnogi drugi karije. Nije “držao vaz” dok uči. Nije duljio. I što je učio nježnije i tiše, utoliko smo ga svi bolje čuli i razumjeli.

Svaki put bih se posebno obradovao kad bih, na namazima u Begovoj džamiji, vidio da u mihrab prolazi hafiz Ćamil-efendija Silajdžić.

Dženaza mu je, 1997. godine, klanjana u rodnoj Brezi. Dok pišem ovaj tekst, trudim se dozvati koje je moglo biti godišnje doba, koji mjesec, koji dan, i nikako ne uspijevam... Breza je tog dana bila puna hafizovih prijatelja, profesorovih učenika, mnogih džematlija iz Begove džamije u Sarajevu i iz mnogih drugih džemata i džamija diljem Bosne i Hercegovine, odsvuda gdje je dolazio i gdje je rado dočekivan hafiz Ćamil ef. Silajdžić... Sjećam se da sam na dženazu došao u autu s Mustafom Bećirovićem.

A u trenutku kad je već bio oblikovan profesorov mezar, pomislio sam, baš sam to pomislio, da bi bilo dobro da, upravo ja, svojim glasom uletim u učenje nad kaburom neke od kraćih kur'anskih sura. Profesor bi, sigurno, to odobrio i volio. Pomislio sam da bi se, široka srca, nasmijao iz nekih svojih izvandunjalučkih prisustava. Tog dana je, međutim, bilo mnogo ahmedija i mnogo lijepih glasova, pa je i za mene i za mnoge druge učenje nad profesorovim kaburom bila i ostala samo trenutna pomisao i želja.

Zahvaljujući upravo svojim učenicima, hafiz Ćamil-efendija je, kao malo koji bosanski alim, doživio znanstvenoistraživačku valorizaciju svoga života i djela. U tom se smislu ističu dvije objavljene knjige - Ibrahima Šišića: Hafiz Kamil-ef. Silajdžić - Život s Kur'anom (Zenica, 2010.) i hafiza Mensura Malkića: Hafiz Ćamil Silajdžić - Život i djelo (Sarajevo, 2014.). Iz biografskih podataka saznajemo da je status hafiza stekao godine 1934. i da je, nakon honorarnih angažmana, kao stalno uposleni profesor u Gazi Husrevbegovoj medresi postao 1964. godine. Zanimljivo da su u 2014. to okrugle godišnjice.

Ono što bi, međutim, valjalo naročito istražiti u slučaju generacije kojoj je pripadao hafiz Ćamil efendija Siljadžić jest ideološki svenasrćući društvenopishološki kontekst u kojemu se bilo imamom, hatibom, vaizom, muderisom, muhafizom, džematlijom... O tome, nažalost još nema primjerenih studija koje bi, otvoreno i ideološki neostrašćeno, osvijetlile to vrijeme.

Za profesora sam znao i kao jednog od najprilježnijih muhafiza u Bosni i Hercegovini, i kao autora Tedžvida, i kao imama Begove džamije, i kao vaiza čija su izgovorene riječi bile poput brižno isklesana kamena u zdanju onoga o čemu bi govorio, i kao čovjeka otvorene ruke za sve one kojima je trebalo pomoći, ali tek nakon završene Medrese saznao sam da ima nešto posebno što veže mene i hafiza Ćamil-efendiju - bila je to poezija. Hafiz Ćamil-efendija Silajdžić jedan je od najpoznatijih bošnjačkih ispisivača hronograma. Poznato je da u sklapanju tariha/hronograma nije važno samo imati potrebnu pjesničku intuiciju nego i minuciozni poetskomatematički dar u pozicioniranju grafema čija brojčana vrijednost upućuje na životni kalendarij merhuma ili čega drugog što je neposredno vezano za ispisani hronogram. Ćamil-efendija je u ispisivanju tariha bio istinski majstor.

U ovdašnjim vremenima gotovo smo zaboravili gospodstveno se sjećati dobrih, dragih i zaslužnih ljudi. Naša se sjećanja najčešće pretvaraju u usputne patetične ispovijedi ili u pozerske, uzoholjene sjete. Veliki bošnjački muderisi i pregaoci, poput rahmetli hafiza Sinanudina ef. Sokolovića, rahmetli Kasima ef. Hadžića, rahmetli hafiza Ibrahima ef. Trebinjca, poput, evo, rahmetli hafiza Ćamila ef. Silajdžića, kao i mnogi drugi, zavrijeđuju da, u svijesti mlađih generacija, budu prisutni u prigodnim predavanjima, u organiziranju okruglih stolova, ili da ih se sjećamo kroz druge tekuće vjerskopromotivne i nastavnoedukativne sadržaje, pa bi, vjerujemo, zahvaljujući takvoj vrsti sjećanja i odnosa prema onome šta je sve bilo (i kako je bilo) postojalo mnogo manje haotičnih puklina, mnogo manje besmislenih mrakova i samoisforsiranih lažnih ideoloških tabua unutar povijesti Bošnjaka i muslimana Bosne i Sandžaka tokom dvadesetoga stoljeća.