Mezarje na lijevče-brdu

Autor: Hadžem Hajdarević Mart 18, 2015 0

To što su seoska mezarja uređenija negoli su bila u prijeratnim vremenima nije zato što se na selu promijenio odnos prema smrti i umrloj rodbini, nego što su, jednostavno, stali svi drugi poslovi, ostala su samo groblja da ih se uzdiže i pazi koliko je to moguće...

 

Bosna je puna mezarova na kojima nema vidljivih obilježja da su tu nekada ukopani oni što su preselili... Znalo se da su na određenom mjestu položene nečije kosti, pa tu činjenicu valja imati u vidu kad god se tuda bude prolazilo. Mnogo je bosanskih toponima koji upućuju na mjesto smrti ili mjesto ukopa: Šehitluci, Svatovsko groblje, Ljubin grob ili, općenito, grob nazvan prema nečijemu imenu, pripadnosti, porijeklu, svojstvu, pa toponimi kao što su Grobljanica, Grobljanska kosa, Mezarluci, Pogrebište... I dok su ograđenā i uređenā mezarja prostori koji su prirodno saživljeni s okolišem i ljudskim životom, napuštena mezarja i usamljeni kaburi postajali su vremenom male tvornice straha usljed različitih predanja, kazivanja, maštarija, od kojih se običnom smrtniku kosa diže na glavi a kosti panično premještaju unutar tijela.

U mome djetinjstvu, na putu od kuće do škole, i nazad, moralo se proći kraj više tih grobljanskih mjesta. Znalo se gdje je neki zatureni grob i gdje bi se ponekima prikazivalo, a vidioci prikazā bi gotovo pa poludjeli od straha. Posebno bi mi, kad bih se u večernjim satima vraćao iz škole na Popovu Mostu, jezu izazivalo zapušteno mezarje na Lijevče-brdu. (Od najranijeg svoga doba pitao sam se kako je koje pojedino ime nastalo, ko ga je prvi izgovorio, ko je prvi čuo da se taj brijeg, ta zaravan, ta šuma, ta livada baš tako zove, na koji je način toponim prihvaćen i pamćen u komunikaciji među ljudima, ali što sam se više raspitivao, to je i priča o pojedinom imenu postajala maglovitija i zamršenija.) Jedni su znali ko je sve ukopan na Lijevče-brdu, čija je rodbina u pitanju, spominjane su familije Krša, Bundi, Lugušića, a drugi su preli fantastičke priče kakva sve krilata i živopisna stvorenja ophode i to mezarje i sva napuštena mezarja u našemu kraju. Lijevče brdo stoji na pola puta između Popova Mosta (gdje je zgrada osnovne škole) i sela Kruševo, tu je odmor bio obavezan, uz vodu, koliko god da nije baš bila od pitkijih voda u zavičaju.

Kako su se u bosanskom narodskom vjerovanju i običajima zadržala predanja o vilama, evlijama, dòbrima i vješticama, onda su sve te priče poprimale, reklo bi se, multireligijski karakter i aromu Jedne je večeri, onako iz dječačke obijesti, uz jedan od kaburova na Lijevče-brdu prilegao cijelom svojom dužinom stariji učenik Fadil P., prigrlio je kamen koji je funkcionirao kao bašluk, obješenjački nešto, kao, šaputao umrlome, a svi mi, zavisno od toga koliko se bojasmo i grozismo neugodna prizora, s osjetne udaljenosti smo ga korili, diveći mu se u isto vrijeme. Sutradan sam, na putu prema školi, sâm naišao kraj mezarova na Lijevče-brdu, i sve je bilo na svome mjestu, i paprat, i kukurijeci, i istruhli tragovi nekadašnje ograde za poneki od mezarova, i netom rascvale ljubičice, koje se na mezarjima nikad nisu ubirale, i grabovo i glogovo grmlje uokolo, nije se dogodila nikakva grobljanska pobuna, a na netom razlistaloj šljivi, uzrasloj na jednom od humki, jedna šarena ptica marljivo je oblikovala svoje gnijezdo. Ne znam zbog čega, je li to imalo veze s Fadilovom odvažnošću da prilegne uz jedan od bašluka, ali mezarjā na Lijevče-brdu nisam se više plašio, i sve manje su me strašile živopisne priče o prikazama u bijelim čaršafima do nebesa i muzici što u gluhim noćnim dobima podmuklo odjekuje na grobljima.

U porodičnom domu je često spominjana priča kako je babo Agan, kopajući temelje za našu kuću u Kruševu, iskopao veliku ljudsku kost, bila je to noga. Samo sam našao tu kost, rekao bi babo kad god bi se došlo do priče o posmrtnim ostatku nepoznata čovjeka; odbijao je reći gdje je odnio i ukopao ljudsku nožnu kost, jer, rekao bi, nije to važno, čut će djeca, bojat će se tuda proći. Stotinjak metara iznad očeve kuće, cijeli jedan brijeg nosi ime Arapov grob. To je jedno od najvažnijih mjesta moga odrastanja. Zanimljivo, brijeg prekriven stećcima utonulim u zemlju, naslage lišća, mahovinu nosio je, eto, baš takvo ime. Ni hodža Merdan nije znao odgovoriti na znatiželjna dječija pitanja zbog čega se to mjesto zove po nekakvu crnu Arapinu. Nepoznatoga grobovlasnika doživljavali smo, kao muslimana, bliskom svojom svojtom. Smrt će doći sama, ne treba je zvati, svačiji grob mora biti miran od tuđih ruku i jezika, govorio bi hodža Merdan, a za smrt se valja pripremati dokle god se živi. Sjećam se kako bi autoritativno naružio seljake kad bi mjerkali neki od stećaka za svoje kućne ili koje druge zidove.

A u sne bi dolazili zagonetni junaci u pričama o onima koji su otišli s Ovoga svijeta. Više puta mi je Arap s Arapova groba, u liku čovjeka crna poput ugarka, dolazio u nekakvu magličastom treperenju. Jednom mi je, nasmijan poput komšije Ejuba Krša, rekao kako stiže iz romana Robinson Kruso Daniela Defoa. Takva jutra bi najčešće prošla u znoju, a večeri u učenju dovā da se poneki teški san više ne ponovi... Dječija mašta ne poznaje granice, najbezobzirnija je prema sebi, sve iznebuha postaje moguće. Zbog toga je svako djetinjstvo nenapisani roman. Mnogi “nenapisani romani” iz moga djetinjstva sad imaju svoje stvarne ili odbjegle mezare... Ni sam ne znam koliko sam puta pročitao jednu priču iz Takvima iz 1966. godine (ili kasnije?) Muhameda Hazima Tulića, a ticala se iftara kojem se priključio i neko koje bio s Onoga svijeta, jer dijete, koje je dijelilo somune za iftar, jedan somun je ostavilo uz jedan od bašluka na mezarju. Ko god bi nam došao na sijelo, moje je bilo da, poštujući očevu volju, pročitam tu priču. Uslijedili bi veseli komentari, gdje bi se poneko gotovo i sam našao u pročitanoj priči. Priču je bilo lakše čitati od epskih pjesama iz velike Marjanovićeve zbirke, s obzirom da su se gosti prisjećali i nekih drugih verzija poneke epske pjesme, pa bi ispadalo kao da ja na licu mjesta ponešto preskačem ili dodajem.

Kad sam prošloga ljeta išao u zavičaj (svaki put u dolini rijeke Sutjeske kao da dolazim sebi bivšemu, ili sebi zauvijek nestalome, ni kamen na kamenu nije ostao od očeve kuće i svega što se nekad zvalo domom i životom), vidio sam da je mezarje na Lijevče-brdu uređeno. Ograđeno. Raskrčeno je lakomo šiblje i glogovina. Bilo je i novih kaburova. Bijaše mi drago što je tako. Nije bilo onog šljivina stabla, nije bilo nikakva ptičijeg gnijezda, nije bilo ničega od jednog davna vremena, jedino su ostali mirisi. Prvo što sam pomislio bilo je da je dobro što su nekadašnji strahovi zadržani u uspomenama. Preživljeni strahovi najbolje pomažu u sjećanju.

Sadašnji odlasci u zavičaj pretvoreni su, uglavnom, u strpljivo obilaženje mezarova. U natpisima, ako ih ima, oživljujemo vrijeme kojeg se sjetimo s nježnošću i nostalgijom. Kako je na mezarima najkrhkija granica između Ovoga i Onoga svijeta, susreti s rodbinom su, kako se jednom našalio moj rođak Refik, kao merhabanje u čekaonici za Sirat-ćupriju. Na mezarju smo uvijek jednom nogom u onostranosti... A to što su seoska mezarja uređenija negoli su bila u prijeratnim vremenima nije zato što se na selu promijenio odnos prema smrti i umrloj rodbini, nego što su, jednostavno, stali svi drugi poslovi, jedva iko išta radi na zemlji, zemlja se doživljava kao da je umrla, time je umro i naš radišni odnos prema zemlji, ostala su samo groblja da ih se uzdiže i pazi koliko je to moguće.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro