Do sada izašla dva toma koji daju presjek ove književne tradicije do 1912. godine, a u pripremi su nova tri toma koji tretiraju savremenu sandžačkobošnjačku književnost

 U povodu objavljivanja kapitalnog djela „Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti„ porazgovarali smo sa njenim autorom dr. Jahjom Fehratovićem, inače dekanom Departmana filološkoh nauka Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, pitajući ga, najprije, - koje su to osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti u književnohistorijskom smislu?. Dr. Fehratović odgovara:

-Sandžačkobošnjačka književnosti je nedjeljiv dio ukupne bošnjačke književnosti. U književnohistorijskom smislu, posjeduje specifičnosti koje nam daju za pravo da istaknemo njenu poluovisnost u odnosu na bošnjačku književnost kao cjelinu. Njezin status je vrlo sličan položaju dubrovačke književnosti u odnosu na hrvatsku literarnu zajednicu, koja ima osobeni kanon ali je istodobno i dio cjelovitog hrvatskog književnog kanona. Sandžačkobošnjačka književnost u kontinuitetu prati razvojni slijed bošnjačke duhovnosti i ima reprezentativne autore od bosanskoga srednjovjekovolja pa sve do današnjega razvitka bošnjačke i južnoslavenske interliterarne zajednice.

Uz mnogobrojne druge, dva momenta definiraju ovaj sasmosvojni književni svijet. Prvo, ova književna tradicija baštini izraženije interliterane kontakte sa starosmanskom i modernom turskom književnošću, zatim srpskom i crnogorskom, te kosovskoalbanskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom te na koncu, uslijed egzistencijalnih, kulturnih i drugih migracija, sve su zapaženiji i njezini predstavnici u zapadnoevropskom i prekookeanskom književnoestetskom krugu. Drugo, uslijed nepostojanja, sve do najnovijega vremena, kulturnog i književnoga centra u samome Sandžaku usprkos mnogim idealističkim pokušajima, ovo ogromno blago ostajalo je na rubovima tuđih književnih i općenito kulturalnih tradicija gdje je ili potpuno marginalizirano i uglavnom književnokritički i književnohistorijski netretirano ili prisvajano, u slučajevima književnih formata, tuđoj niti bošnjačkoj niti sandžačkoj tradiciji. Radi ilustracije, spomenut ću samo par značajnijih imena, kakva su recimo iz oblasti usmene književnosti Avdo Međedović ili divanske Ahmed Vali, autori dvaju epova („Ženidba Smailagić Meha“ i „Ašknama“) kojim bi se svi narodi svijeta ponosili. A mi smo, kako reče Ćamil Sijarić, čekali da nam dođu Amerikanci sa Harvarda i kažu da je Avdo naš Homer, ili da tek u najnovijim istaživanjima dr. Adnan Kadrić sa Orijentalnog instituta u Sarajevu prevede Valija i dr. Mirza Sarajkić sa odsjeka Orijentalistike Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ahmeda Hatema Bjelopoljaka pa da nešto više saznamo i o ovim autorima i o njihovima grandioznim djelima. Još je drastičniji slučaj Nusreta Idrizovića koga u Zagrebu smatraju klasikom hrvatske književnosti i važnim autorom u hrvatskome književnome kanonu, a mi u Sarajevu i Novome Pazaru uopće malo znamo i držimo do njegovog i brojčano i kvalitativno velikoga opusa. Idrizovića naročito spominjem jer sam skoro dobio podatak da mu je posljednja želja i amanet bila da se ukopa u Sarajevu, a da mi Bošnjaci ni za to nismo imali sluha. Primjera sličnih navedenim ima puno, bojim se da bi njihovo nabrajanje oduzelo previše prostora. Tek riječ je o preko dvije stotine uglavnom neistraženih pisaca koji do sada ili nisu uopće tretirani u književnokritičkim, historijskim i sintetskim razinama nauke o književnosti ili su imali neadekvatan status, a samo zbog činjenice da porijeklom, obradom tema i motiva i jezikom pripadaju sandžačkobošnjačkome kulturnome i identitetskome miljeu.

Sistemsko proučavanje bošnjačke književnosti

U svakom slučaju, sandžačkobošnjačku književnost je potrebno valorizirati?

- Zahvaljujući postojanju Internacionalnoga univerziteta u Novome Pazaru i njegovome Departmanu filoloških nauka oformljen je i Odsjek za bosanski jezik i bošnjačku književnost gdje je u okviru Katedre za bošnjačku književnost i ustanovljen predmet Sandžačkobošnjačka književnost. Ova velika i jako kvalitetna književna tradicija počela se sistematski proučavati i istraživati te će nadamo se u budućnosti uspijeti obraditi većinu autora i njihovih opusa. Naravno, bilo bi važno da i ostali univerziteti u okruženju, naročito oni u BiH koji imaju odsjeke za bosanski jezik i bošnjačku književnost, u svom nastavnome planu i programu uvrste spomenuti predmet, jer ćemo samo tako uspjeti da izučavamo bošnjačku književnost kao cjelinu i doživimo ukupni domovinski prostor Bošnjaka.

Također, pokrenut je i projekt Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti u izdanju Svjetskog Bošnjačkog Kongresa i izdavačke kuće El-Kelimeh, gdje su do sada izašla dva toma koji daju presjek ove književne tradicije do 1912. godine, odnosno Balkanskih ratova i rađanja savremene sandžačkobošnjačke književnosti, u kojima su obrađeni period srednjovjekovlja, književnost na orijentalnim jezicima, alhamijado književnost i usmena književnost. Već se radi na nova tri toma koji tretiraju savremenu sandžačkobošnjačku književnost te će se, ako Bog da, u narednom periodu imati bar elementarna građa koja će nam dati okviran uvid u raskošnost i bogatstvo ove tradicije.

Cijeli intervju u printanom izdanju