Behaudin Selmanović (1915. - 1972.) rođen je u dekadi kada se prva generacija bosanskohercegovačkih modernih slikara, poput Gabrijela Jurkića, Karla Mijića, Petra Tiješića, Romana Petrovića, vraćala sa školovanja sa likovnih akademija u Beču, Münchenu, Krakowu, Pragu i Budimpešti. Godine Selmanove mladosti su i vrijeme djelovanja prvih arhitekata sa domaćih prostora školovanih na arhitektonskim odsjecima u Pragu, Beču, Ljubljani i Zagrebu, poput Mate Baylona, Dušana Simića, Isidora Rajsa, braće Muhameda i Reufa Kadića, Dušana Grabrijana, Juraja Neidhardta, a koji su uveli jezik modernog funkcionalizma u arhitekturu Bosne i Hercegovine. Nešto stariji bili su od njega, naprimjer, brčanski slikar Rizah Štetić i Sarajka, Mica Todorović koji su, kao i, nešto kasnije Selman, diplomirali na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Neveliki broj bosanskohercegovačkih slikara Selmanove generacije predstavlja iznimno važan most i liniju kontinuiteta upravo prema onoj, mnogo brojnijoj generaciji umjetnika rođenih tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, a s kojima, u mnogim širim i zrelijim razmjerima, započinje poslijeratni modernizam bosanskohercegovačke umjetnosti, veliki izložbeni projekti i internacionalizacija naše likovne i kulturne scene. Tridesetak godina aktivnog likovnog istraživanja, i samozatajnog življenja, Behaudina Selmanovića zacrtavaju vremenski lûk u kojem se oblikovao moderni likovni izraz u Bosni i Hercegovini i koji (izraz), kako to sa punom snagom, bez ijedne suvišne geste, raskošno pokazuju Selmanovićeva platna i sa njima sinhrona istraživanja tradicionalne bosanskohercegovačke arhitekture u opusu Grabrijana i Neidharta («Arhitektura Bosne i Hercegovine i put u savremeno»), svoja najbolja ostavarenja duguju pravilnom razumijevanju i reinterpretiranju vrijednosti tradicionalne umjetnosti i kulture u savremenom trenutku. Iako je za života imao samo dvije samostalne izložbe (1966. i 1971. godine u Sarajevu) i prvu cjelovitu retrospektivu posthumno (1986. godine u UGBiH u Sarajevu, kustos: Meliha Husedžinović), nedavno otvorena velika izložba slikarevog opusa u Bošnjačkom Institutu u Sarajevu (jednu manju izložbu, uglavnom iz svoga fundusa, ovim povodom organizirala je i UGBiH), uz stogodišnjicu od slikareva rođenja, a na kojoj smo u prilici po prvi puta vidjeti veliki broj Selmanovićevih slika iz privatne zbirke Abdulmedžida Selmanovića, pokazuje ne samo jedinstvenost Selmanovićevog likovnog mišljenja nego i njegov utjecaj na savremeno slikarstvo u Bosni i Hercegovini koje mu duguje mnogo više nego što je to do sada bilo isticano. I u tome je, između ostaloga, iznimna vrijednost ove izložbe i projekta kojim Bošnjački institut u Sarajevu nastoji, nizom aktivnosti, potaknuti revalorizaciju opusa Behaudina Selmanovića. Uoči samog otvorenja izložbe, 16. novembra u prostoru Bošnjačkog instututa u Sarajevu bio je održan naučni skup pod nazivom «Hommage slikaru Behaudinu Selmanoviću» (u kojem su učestvovali prof. dr. Zvonko Maković, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, dr. Irfan Hošić, Snježana Mutapčić, Edin Numankadić), a dan kasnije i stručno predavanje i tematski obilazak izložbe (prof. dr. Ibrahim Krzović, prof. Salim Obralić) za studente Akademije likovnih umjetnosti i Katedre za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu kao okvir za buduće studentske radionice na temu opusu Behaudina Selmanovića, a koje u februaru naredne godine trebaju rezultirati studentskom konferencijom i izložbom studentskih, likovnih radova inspiriranih opusom Behaudina Selmanovića čime ovaj značajan projekat dobiva i trajnije, edukativno utemeljenje i projektivnu perspektivu.  

Student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti

Behaudin Selmanović rođen je 1915. godine u Pljevljima, kao osmo i najmlađe dijete od oca Salih-bega i majke Alije (rođ. Sijerčić) koja je umrla kada je Behaudin navršio tek drugu godinu života. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, a gimanziju u Beranama, Pljevljima, Sarajevu i Zagrebu (1927.-1936/1942.). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (tadašnjoj Državnoj umjetničkoj akademiji), studirao je od 1937.-1941. godine, u klasama uglednih profesora Krste Hegedušića (prva dva semestra), Joze Kljakovića (treći i četvrti semestar), te posljednje dvije godine studija i specijalističke studije (1941/42.), u klasi Marina Tartaglie. Tokom studija na zagrebačkoj Akademiji, Behaudinu je, između ostalih profesora, predavao i Omer Mujadžić (1903.-1991.), izuzetan majstor crteža i rafinirani kolorista, porijeklom iz Bosanske Gradiške, najmlađi student u historiji zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (koju je upisao sa samo 15 godina) i kasnije dugogodišnji profesor te iste Akademije (1931.-1973.). Začudna je podudarnost senzibiliteta između ove dvojice umjetnika kao i tok recepcije njihovog djela: obojica su bili vrlo samozatajni, primarno slikari intimizma, za života su imali samo dvije samostalne izložbe i prve retrospektive tek posthumno, a vrijednost se njihovih opusa i iznimni značaj u savremenoj likovnoj umjetnosti u sredinama u kojima su djelovali otkrivao sa velikim zakašnjenjem.  

U junu 1943. godine, Selmanović je dobio diplomu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i iste godine vratio se u Sarajevu gdje mu je 1945. godine Uprava Gazi Husrev-begove medrese dodijelila na zakup potkrovni atelje u centru grada, upravo u zgradi gdje je prije njega slikao Petar Tiješić, a u istom potkrovlju susretao se i sa Romanom Petrovićem, u posljednjih nekoliko godina Romanovog života. Ono što su dijelila trojica ovih umjetnika bilo je uvjerenje o ozbiljnosti slikarskog poziva i imperativ potpune predanosti. Snagu toga uvjerenja usvojio je Behaudin već u toku zagrebačkog školovanja, u klasi izuzetnog slikara Marina Tartaglie, a u čijem su se raskošnom slikarskom umijeću i dugovječnom životu na određeni način saželi svi presudni stilski utjecaji u slikarstvu prošlog stoljeća.

Vrlo kratko (1945.-1948.) Selmanović je predavao kao profesor I i II ženske gimanzije i Učiteljske škole u Sarajevu i ovo radno mjesto napustio je vlastitom odlukom, te je otada, pa sve do smrti, živio i radio isključivo za svoje slikarstvo, uz finansijsku podršku svoje braće.

Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra