Sva trakavica oko “četnika” Nikole Poplašena i pokušaja njegovog angažmana u visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine pokazala je da je naše društvo puno apsurda. Milorad Dodik u jednom televizijskom intervjuu objasnio je, iako to nije bio njegov prijedlog, da je Poplašen predložen na tu funkciju zbog “egzistencije.” Reklo bi se da neko ipak ne zaboravlja njegov rad, pa u određenom trenutku na red je došla i njegova egzistencija.

Ustvari, priča o imenovanju Poplašena otvorila je važno pitanje kojim se malo ko bavio kod nas. Naime, jesmo li se ikad zapitali gdje su i šta rade djeca onih koji su neosporno činili zločine širom Bosne i Hercegovine i regiona? Gdje su i šta rade djeca onih koji su širili mržnju prema drugom i drukčijem? Kako se oni snalaze u današnjem društvu u kojem politički lideri, barem nominalno, pozivaju na suživot, pomirenje, zajedničku budućnost? Kako oni gledaju na ulogu svojih roditelja u događajima krajem devedesetih godina prošlog stoljeća?

Dok žrtve zločina, uglavnom, i danas žive teško i jedva spajaju kraj s krajem, nameće se pitanje kako bi sutra, naprimjer, reagirala neka parlamentarna komisija i kako bi odlučila – a to je hipotetički moguće – da se u konkursnoj proceduri za neku poziciju nađu dijete onoga koje činio zločine i dijete onoga ko je bio žrtva tog zločina? Da li bi prevagnuli interesi političke koalicije, etnička matrica, ili bi neko podnio ostavku i dao otkaz da se njegovo ime ne nađe na papiru te odluke?

Njemački primjer 

U iščekivanju takvog ili sličnog istraživanja i kod nas, ali i u regionu, javnosti skrećemo pažnju na jednu knjigu, relativno starog datuma izdavanja, koja govori o djeci nacističkih lidera. Knjiga pod naslovom “Djeca poznatih nacista – Povjesne ispovijesti o teškom naslijeđu zla” objavljena u Zagrebu 2010. godine od Izdavačke kuće Tedanius, a u Njemačkoj deset godina ranije, napisana od oca i sina Norberta i Stephana Leberta, zanimljivo je štivo koje oslikava svu traumu koje jedno društvo proživljava nakon velikih ratova, posebno ako su tokom njih počinjeni veliki i brojni zločini.
Norbert i Stephan Lebert prate život djece poznatih nacista tokom desetljeća. Tačnije, Norbert je započeo istraživanje, a Stephan ga nastavio ponovo kucajući na vrata istih onih na čija je vrata kucao njegov otac decenijama ranije. Blizu četrdeset godina istraživanje prati život djece koja nisu mogla izabrati roditelje. Ono što je to istraživanje pokazalo je činjenica da neki idu očevim stopama, dok se drugi djela svojih očeva stide. Dok jedni žele da se djela njihovih očeva prikažu u drugom svijetlu, drugi žele da se na njihovim djelima zgražava cijela nacija.

Reklo bi se da je breme očevog prezimena za neke bilo preveliki teret. Mnogi od njih su dobijali otkaz na poslu, ili posao uopće nisu mogli naći samo zbog prezimena. Drugima je pak zabranjeno pohađanje pojedinih škola i to im je uzrokovalo velike traume, premda je bilo i obrnutih situacija, poput Edde Gӧring, kćerke Hermana Gӧringa, šefa njemačkog ratnog vazduhoplovstva, koja je takve stvari podnosila veoma dobro i u svakoj prilici ponosno isticala da je njegova kćerka. 

Slična situacija je bila i s Gudrun Himmler, kćerkom Heinricha Himlera, šefa nacističke policije, koja je idealizirala svoga oca, te zajedno sa svojom majkom sumnjala da je on ubijen u zatvoru u kojem je bio zatvoren zbog stravičnih zločina.

Neke supruge nacističkih lidera pribjegle su i metodi promjene prezimena i razvoda i slanja djece na sve strane Njemačke. To je uradila supruga Baldura von Schiracha, šefa Hitlerove mladeži, napustivši svoje petero djece. Jedan od njegovih sinova Klaus, postao je advokat u Münchenu, a njegovo školovanje platiti su bivši članovi organizacije koju je vodio njegov otac. Klaus je smatrao da je njegov otac predvodio grupu sjajnih mladih Nijemaca koji su morali doći do izražaja u društvu zbog svojih kvaliteta.

Wolf-Rüdiger Hess, sin Rudolfa Hessa, zamjenika Hitlera u nacističkoj stranci, čak je odbio služiti njemačku vojsku zbog prigovora savjesti, jer je njegov otac, koji je formirao njemačku vojsku, kako je naveo, bio je u zatvoru i to je nepravedno.

Otpor na svaki način 

Bilo je i suprotnih primjera. Tako je naprimjer Niklas, sin Hansa Franka, Hitlerovog savjetnika i upravitelj okupirane Poljske, s mučninom i sramom gledao na svoga oca i na njegova nedjela. Čak je odlučio da neće imati djece kako bi prezime Frank izumrlo. Na poseban način, čime je zgrozio njemačku javnost, slavio je godišnjicu vješanja svoga oca.
Sin Marina Bormanna, Hitlerovog ličnog sekretara, koji nosi ime identično očevom, otišao je u svećenike Katoličke crkve i držao je predavanja širom Njemačke o tome koliko je nacional-socijalizam poguban i opasan. Postao je i misonar u Africi. 

U knjizi su sadržana i iskustva i sudbine djece drugih nacista koja su mnogo propatila samo zbog onoga što su njihovi očevi uradili. Neki su se stidjeli svojih očeva, a neki su do posljednjeg dana svoga života ostali vjerni Hitlerovim idejama. Nakon svih skupljenih priča, sam autor Stephan kaže da je tražio nekakvu distancu od ovih priča koje su i njega vodile u ponor. Zbog toga je i napisao rečenice koje vrijedi i ovdje napisati.
“Što se više bavim tom temom, 55 godina nakon propasti Trećeg Rajha, tim više postaje jasnije da nije riječ o tome je li se predugo na nešto podsjećalo i treba li sad konačno s tim završiti. Riječ je o tome da je nacionasocijalizam na određen način odgovorio na određena pitanja. Ti su se odgovori zvali antisemitizam, neprijateljstvo prema strancima, kult omladine, kult tijela, smisao života, preobražaj malog čovjeka, neprijateljstvo prema intelektualcima, politička zagriženost. Nacisti su te pojmove formirali na najekstremniji način. Tako da se to više neće dogoditi. No odgovori, oni i dalje ostaju aktuelni. Ako je istina da komunizam nikad neće izgubiti na svojoj aktuelnosti, s obzirom na razlike između siromaštva i bogatstva, onda to isto vrijedi i za fašizam.”

Zbog toga i danas u Bosni i Hercegovini moramo paziti na to kako će društvo, a posebno političke elite, odgovoriti na ista pitanja na koja su odgovarali 1992. godine te stalno provjeravati jesu li uopće nešto naučili iz tog iskustva. Jer, ako se bolje osvrnemo, vidjet ćemo da su najjače političke snage u regionu danas uglavnom veoma povezane s političkim snagama s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. I toga se ne stide.

novovrijeme.ba