Ništa neobično ni vrijedno spomena u tome nije bilo sve dok na stajalištu negdje oko Hrasnog u trolejbus žustro ne uđe jedna nana. Imala  najmanje osamdeset i pet godina, bila je vitkog i pokretnog tijela, sa maramom na glavi i u dugom sivkastom mantilu koji je podobro pokrivao dimije. Živim, vedrim i toplim pogledom obuhvati sve putnike u trolejbusu i reče „Kako ste?“.  Zatim se okrenu vozaču te i njega  upita: „Kako si ti, moj šofer, jesi li se umorio?“ Vozač se osmjehnu i blago odgovori:  „Nisam, nano, dobro je.“ Svi smo,  klimnuvši glavama, šutjeli, ne pokazujući da smo registrirali ovaj  izlazak iz okvira urbanog življenja. Nana sjede na jedno od dva slobodna mjesta, blizu vrata. Na sljedećoj stanici, uđe uglađen gospodin, šezdesetogodišnjak otprilike, sa elegantnim šeširom na glavi. Nana u hipu skoči i ponudi mu svoje mjesto. „Neka, nano, hvala, stajat ću, neću dugo, samo vi sjedite...“, reče čovjek uljudno. Nana ne prihvati odbijanje nego ga nastavi nutkati, te čovjek iz pristojnosti popusti i sjede iako mu je bilo vidno neprijatno što sjeda na mjesto 20 do 30 godina starije osobe. Dođosmo do dobrinjskih dimnjaka i nana se uputi prema vratima. Na izlasku se osvrnu i reče nam: „Allahimanet! Allahimanet, šofer!“  

Izađe - a u trolejbusu ostavi toplinu i blage osmijehe na licima putnika. Šutjeli smo, možda svi isto misleći: „Gdje li smo i kada nestali ovakvi uljudni, dobronamjerni, otvoreni, komunikativni, okretni i vedri, sa ukorijenjenim pravilima bontona? Kad smo prestali biti ovo što je nana još uvijek? Kad smo postali mrki stanovnici životnih prostora koji ni u vlastitom haustoru ne razanaju komšiju od slučajnog gosta? Zašto nam sve ono što je u nama dobro nekako izmiče oz ruku?“

 

I dalje mislim o nani... poznata mi je. Susretala sam se s njom. Ali, gdje? I kada? Gdje li još uvijek žive ovakve starice? Ne znam odgovor na ovo pitanje,   ali znam da te duboke tragove naše bosanske ljudskosti, dobronamjernosti i topline vrijedi bilježiti i pamtiti, otrgnuti ih tako od zaborava, jer sve rjeđe ih susrećemo u životu.

 

I onda, sjetim se otkud je znam: to je ona majka i starica iz Ibrišimovićeve pjesme o Bosni, ona što mahne mašinovođi, a lokomotiva krisne, ona čiji je osmijeh ajet o Džennetu. To je ona čista duša odnjegovana stoljetnim odgojem, obdarena blagošću i neraskidivom komunikacijom sa svijetom... Divim joj se... S kojom ona lahkoćom susreće ljude i započinje razgovore, s kojom energijom ide dalje, koju toplinu širi oko sebe... Mišljenja sam da u  njoj živi istinska Bosna, a ne u avnojevskim granicama... I mislim: onda  kad  izgubimo ove mehleme-starice, može nam svijet biti na dlanu, ali mi više nećemo imati našu Bosnu.

 

Ova nana koja sada više stanuje u Ibrišimovićevoj pjesmi, nego u Bosni, može biti povod da se započne i ispriča kratka fragmentirana priča upravo o djelu Nedžada Ibrišimovića, da se malo zaviri u njegov književni svijet, ali i da se započne priča o bošnjačkoj (i bosanskoj) književnosti u čije su se jezgrovite redove sakrili svi čudesni bosanski ljudi.

***

 

Nedžad Ibrišimović je prvenstveno pripovjedač i romanopisac pa tek onda pjesnik. On nije napisao puno pjesma, ali su neke od njih  napisane sa takvom poetskom vještinom da ga s pravom možemo svrstati u sam vrh naše poetske scene. Samo jedna, Bosna, je dovoljna da ga smatramo izuzetnim pjesnikom.  Osim nje, nezaobilazna je i pjesma Ime. Ona govori o ponosu, o samopouzdanju, o onome što jesmo i što moramo biti, a na ovom mjestu vrijedi spomenuti još jednu njegovu potpuno nepoznatu, a čudno jednostavnu pjesničku tvorevinu, koja je ustvari igra riječima i oda Hazreti Omeru.

 

U svojoj Bosni Ibrišimović je ispričao najljepšu bajku o nama. I mada mi imamo mnogo priča i pjesama koje govore o Bosni, o našoj ljubavi prema Bosni, o našem bosanskom ponosu, prkosu, o našoj patnji i čistoti duše, mi do ove Ibrišimovićeve pjesme nismo imali bajku o Bosni, uspavanku i budilicu istovremeno, istinu i san - i mehlem. To je najljepše i najnježnije ispjevana priča o nama, priča u kojoj nema mjesta za pesimizam što nas ubija, u kojoj nema mjesta za razočarenja. Ovo je priča od koje se lakše spava, koja nas ugrije i kojoj se primičemo kad nam je hladno, ona je najtoplija i najljudskija pjesma o Bosni, pjesma u kojoj je pjesnik otkrio iskonsku dušu ove zemlje i na dlanu je ponudio svima.

 

 

 

BOSNA


Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti

U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni

Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi

Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi

a lokomotiva krisne

Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu

Izuj obuću kad prelaziš 
Koranu, Glinu

Savu  i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

 

 

 

 

IME

 

Kako je lijepo moje ime: Nedžad

Prvo, ima dž, pa ima N, pa ima dad

Mogu da se zovem: O, Nedžade

 

Kao da sam Džon Vejn

 

Ovdje ja, ovdje moje ime

A kad se zamislim, znam i šta znači: Spas.

 

Hvala Allahu da sam rođen u Bosni

I da govorim bosanski

da se ne zovem Prstko

Ni Kosko

Ni Očko

Ni Rukač,

 

Ni Spas-oje

 

Nedžad

Kad me neko zovne: Nedžade

Daruje me

 

Načinim se gluhim da me dvaput

Zovne.

 

 

HAZRETI OMER

 

Bi mi plaho drago

kad čuh

da je hazreti Omer

bio takav

da je od njega

šejtan bježao

 

I sad mi je drago

 

Malo-malo pa mi opet drago

 

***

Iako je široj javnosti najpoznatiji po romanima Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, te Vječnik, Ibrišimović je svoje umjetničke sposobnosti višestruko dokazao u kratkim pričama sa efektnom porukom, te svježim i živopisnim esejima. Njegova priča  Bio jedan  je originalna  prozna forma koja se ne može porediti ni sa čime što ste ranije čitali. To je priča  koja gazi klasične elemente kompozicije i strukture. Pitanja tipa: kako počinje i kako završava priča, o čemu govori, ko je glavni junak, šta misli i osjeća lik, ovdje se ne mogu primijeniti.

Pa ipak, ovo prozno djelo je izuzetna slika ljudskih karaktera. Lepeza različitosti. Ovo je i filozofska istina o čovjeku, istina koja potvrđuje da su ljudi međusobno slični jedino po tome što su svi različiti.  Pisac nam je ponudio jednu životnu istinu koja kaže da u ljudskom životu, a posebno u ljudskom ponašanju nema i ne mora biti logičnog toka ni zakonitosti. 

Duboka misaonost ovoga, na prvi pogled banalnog teksta, otvara pred nama nove vidike i postavlja pitanje: Možemo li mi sagledati sve različitosti ljudskih karaktera?

 

...

Bio jedan car i bio car i ništa više.

A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i – ništa više.

A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.

A bio jedan bogat, bio prebogat, prebogat i ništa više.

A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.

A bio jedan darovit da daovitiji ne može biti, darovit i ništa više.

A bio jedan mudrac, bio samo mudar.

A bio jedan sažaljiv.

A bio jedan duševan.

A bio jedan samo pio.

A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.

A bio jedan za džabe.

A bio jedan onako.

I bio jedan.

 

Onog cara skinulo s prijestolja.

Ona ljepotica ostarjela.

Onaj prosjak ostao prosjak.

Onom bogatašu sve bogatstvo pusto ostalo.

Onaj pehlivan pao sa žice.

Onaj daroviti ništa nije napravio.

Onaj mudrac svakoga savjetovao samo sebe nije mogao da nasavjetuje.               

Onaj sažaljivi plak'o.

Onaj duševni duševno obolio.

Onaj što je pio – mahmurao.

Onom  jakom se tobože divili.

Onaj što je bio za džabe i umro je za džabe.

Onaj što je bio onako, mogo je i da ne bude.

Onaj što je bio, bio je, ali nije ostao.

...

***

 

 

Ovo kratko provirivanje u Ibrišimovićev književni svijet, završavam njegovim razmišljanjem o čitaocu u zapisu koji je nastao sada već davne 1990. godine pod nazivom Slovo o čitaocu. U njemu je još jedan osvrt na uvijek aktuelan problem pisaca i čitalaca, korisne i štetne literature, ili jednostavno na sindrom knjige i bijega od knjige. Zapis otvara brojna pitanja u vezi sa onima koji pišu i čitaju knjige i u vezi sa onima koji ih nikako ne čitaju, a suštinski bi se mogao svesti na  poslovičnu mudrost iz jednog drugog Ibrišimovićevog djela koje poentira mišlju: Dosta se već knjiga napisalo. Sad neka se nijedna knjiga ne napiše dok se ove ne pročitaju.

 

 

SLOVO O ČITAOCU

(avgusta, 1990)

   Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku... Kada su me priveli u stanicu milicije, legitimisali i upitali jesam li ja taj pisac, nisam priznao. Da ne bih dobio vaspitnu palicu po leđima.

  Sjećam se divnih starijiih žena, rahmetli Almas-hanume, Numan-efendinice, moje strine Đulse, hanuma koje nisu ni čitale ni pisale a bile pravedne, mudre, dostojanstvene, vedre i diskretne dame  bašči, avlija, sokaka i komšiluka, one koje su jednom rukom mijesile kruh, a drugom održavale moralnu ravnotežu kuće i porodice. Allah im se smilovao i Džennet im podario! One su imale samo jednu Knjigu.

 Ogromno ljudsko blago leži pohranjeno po našim bibliotekama kao što nepojamna ljepota bosanskih brda neprekidno, dan i noć, u svim  svojim mijenama, promiče pred našim očima. Silnu štetu činimo sebi, a sve nam je nadohvat ruke.

...

Na stotine je književnih nagrada za pisce, meni nije poznata nijedna nagrada za čitaoca. Jer dobar čitalac je rijedak, isto tako  kao i dobar pisac.

Meša Selimović je pisac samo jedne dobre knjige, kakvih u Srbiji i Hrvatskoj ima na desetine, a u svijetu odavno na stotine.

Gargantua literature Miroslav Krleža, da je živio hiljadu godina, ne bi mogao barokom svoje rečenice prikriti osrednjost svoga književnog dara.

Veliki pisac Ivo Andrić tuđim, konzulskim očima gleda nas, bosanske muslimane i tako piše o nama u svojim knjigama.

Pa ipak, to su tri teretli imena od kojih ni pisci ni čitaoci ne mogu ni da dahnu u ovoj zemlji.

U (ex) Jugoslaviji ima više književnika nego u Kini, a samo u Bosni i Hercegovini pola miliona nepismenih. Sve su knjige već napisane samo ih niko ne čita. Pa i oni koji čitaju ne znaju da čitaju! Eno Kur'an, riječi od Boga, sve slovo do slova kô krila meleka, pa ih ljudske oči ne vide.

Ja sam bosanski musliman terorisan takozvanom svjetskom književnošću, i sve su moje knjige, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije.

Čime je moju dušu trovala školska lektira: apsurdom Alberta Kamija, literarnim jednoumljem Žan Pola Sartra, književnim grčem šejtana koji se mučio da postane čovjekom – Francom Kafkom, Samuelom Beketom, parazitom i lešinarom na zdravom stablu lijepe književnosti, sve samim čitačima Dostojevskog.

...

Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo, već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi, zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu dželešanuhu.

 

                                                                                                                          

 

 

 

 

 

 

 

 

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ  

Ibrišimović je: pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, grafičar i kipar. Rodio se u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Žepču. Od šesnaeste godine ponovo živi u Sarajevu gdje završava  Školu primijenjenih umjetnosti, odsjek vajarstvo, a zatim Filozofski fakultet. Čuveni su njegovi romani: Karabeg, Ugursuz, Braća i veziri te monumentalno djelo Vječnik; historijska pripovijest Zmaj od Bosne, knjige pripovijedaka: Kuća bez vrata, Bio jednom jedan. Na Ahiret je preselio 2011. godine, a ukopan je u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu.