Predsjedništvo islamske Zajednice Republike Kosova i Alauddin medresa u Prištini organizirali su naučnu konferenciju u periodu 17. – 19. Maja ove godine, pod nazivom Alauddin medresa u Prištini – 65 godina u slušbi vjerskog i nacionalnog obrazovanja.
Prilikom svečanog otvoranja ove konferencije učestvovali su: muftija IZ R Kosova- Naim ef. Tërnava, bivši predsednik R Kosova Fatmir Sejdiu, Predsjednik albanske muslimanske zajednice - Skender Bruçaj, muftija IZ Sandžaka – Mevlud Dudić, te predstavnici Islamske vjerske zajednice Crne Gore, Makedonije, kao i mnoge druge ličnosti iz vjerskog, političkog, i kulturnog života Kosova.
Manifestaciju je otvorio i gostima se obratio i ukazao dobrodošlicu Ahmet ef. Sadriju predstavnik za medije, koji je istakao da je ova godišnica veoma važna povodm rada i aktivnosti Alauddin medrese. Ova medresa je jedna od značajnijih obrazovnih institucija kod nas.
Skupu se obratio i muftija R Kosova, Naim ef. Tërnava, riječima: Imam čast da vam se danas obratim povodm 65 godišnice Alauddin medrese, koja predstavlja vjersko i nacionalno ognjište. Naše me drese bile su sastavni dio javnog života, a korijeni su im bili u vjeri islam. One su nastavili da rade, neke od njih duže a neke kraće, u trajanju od nekoliko stoljeća, tačnije sve do 1948. godine, kada su zatvorene sve dotadašnje medrese od strane komunističkog režima.
Između ostalog Muftija je istako i da je Misija Alauddin medresa, započela još 50 –tih godina prošleg stoljeća, i decenijama je bila jedino vjersko leglo – ognjište , koje je Albance podučavala vjeri na njihovom jeziku, učila ih je ljubav prema Bogu, ljubav prema vatanu-domovini. Ovu misiju medresa je sa uspjehom nastavila i do današnih dana, i pored teških izazova za vrijeme monističkog režima Srbije nad Kosovom, kao i prirodnih izazova sa kojima se može susresti jedna obrazovna ustanova.
Ovom skupu se obrati i muftija Islamske zajednice Sandžaka, Mevlud Dudić. Kao bivši učenik ove škole, prisutnima se obratio na albanskom jeziku, iako je bilo teško za njega, to je izazvalo posebnu atmosferu na skupu. On je rekao: Ova svečanost se razlikuje od drugih svečanosti, jer je medresa Alauddin posebna škola i jedna od najelitnijih škola na Kosovu. "Medresa je čuvar vjerskog i nacionalnog identiteta muslimana Kosova, Makedonije i Sandžaka. Ova škola je bila drugi dom za bošnjake Sandžaka. Na prvom mjestu, zahvaljujući Allahu, onda medresi Alauddin vjera Islam se čuva u Sandžaku. U mojoj generaciji je bilo nas trojice Bošnjaka iz Sandžaka, dok je Albanaca bilo 40 učenika. Profesori kao i učenici Albanci su se dobro ponašali prema nama tako da slobodno mogu kazati da se nikad nismo osjećali kao stranci unutar ove porodice-medrese. U Alauddin medresi u Prištini, 1981. godine, kada sam upisao učenici su mi rekli: da ne mogu biti musliman ako ne govorim albanski jezik, ali evo ja sada kažem da se može biti i dobar musliman i sa bosanskim jezikom, rekao je muftija Dudić, zaključujući da je više od 40 učenika Bošnjaka iz Sandžaka, završilo ovu medresu, od kojih su četvorica kasnije postali doktori nauka.
Na skupu su se obratili i vjerski predstavnici iz Albanije, Makedonije, Crne Gore, kao i direktor Alauddin medrese Jakup Çunaku. U slijedća dva dana je bilo oko 63 učesnika, sa Kosova, Makedonije, Albanije, Sandžaka koji su radili istraživačke projekte koji se tiču Alauddin medrese u Prištini – 65 godina u slušbi vjerskog i nacionalnog obrazovanja.
Krtaka historija Alauddin medrese
Historijski gledano, odgoj i obrazovanje se stiču kroz mnoge formalne i neformalne institucije. Kod nas muslimana, prva institucija u kojoj djeca stiću znanje je mekteb. Zavisno od sredine, učenici mektebe pohađaju paralelno sa osnovnom školom. Za mekteb, iako postavlja temelje vjere kod djece, ipak ne možemo reći da je to formalna institucija.
Prva formalna institucija koja se kod muslimana javlja jeste medresa. Medresa je odgojno obrazovna institucija koja podučava učenike da stječu znanje, vještine i navike u duhu islama, razvoj psihofizičkih sposobnosti, te stjecanje širokog obrazovanja, podizanje nivoa opšte, zdravstvene i ekološke kulture što je preduslov za nastavak obrazovanja na visokoškolskim ustanovama i za samoobrazovanje. Možemo reći da su uglavnom ovo ciljevi svih medresa kod nas ali i šire.
Na području Balkana, sve do 1945. godine, bilo je na stotinjak medresa. Tako samo na teritoriji današnjeg Kosova bilo je prisutno deset medresa: dvije u Prištini; dvije u Prizrenu; i po jedna u Vučitrnu, Mitrovici, Peću, Đakovici, Gnilanju i Uroševcu. Ove medrese, uglavno su se nalazile u Vakufskim zgradama, a neke od njih nastavu su razvijaju(održavali) u džamijama.
Na brojnim sastancima ulema Medžlisa (odboru muslimanskih učenjaka Jugoslavije), tokom 1939. godine, predloženo da je da se na ovim teritorijama reformišu samo 5 medresa, među kojima će biti i dvije na Kosovu, i to jedna u Prištini, (u kojoj će se upisivati zainteresovani učenici s teritorija: Podujevo, Vučitrna, Mitrovice, Gnjilana, Uroševca, Skenderaja i Prištine); i druga u Prizrenu (u kojoj će se upisivati učenici iz Orahovca, Đakovice, Peći i Prizrena). Učenici sa područja Kačanika, bi prema ovom prijedlogu, trebali pohađati medresu Gazi Isa-beg u Skoplju. Međutim, ovaj plan je ostao neispunjen sve do 1941. godine, a ni kasnije se nije mogao ispuniti zbog početka II Svjetskog rataa. Također, ovdje smatramo bitnim napomenuti, da ne samo da nisu reformisane i otvorene pet obećane medrese, već je i ona postojeća Gazi Mehmed Pašina medresa u Prizrenu, koja je bila osnovana 1573/74. godine, zatvorena 1947. godine.
Kako ističe Fikret Karčić, Poslije Drugog svjetskog rata, od medresa ostale su samo Gazi Husrev-begova u Sarajevu (utemeljena 1537), i Alauddin medresu u Prištini (1951). Ove dvije medrese bile su jedine islamsko-obrazovna ustanova na prostorima Druge Jugoslavije, koje su imale svoju uloge o očuvanju i širenju islama na ovim prostorima.
NIŽA ALBANSKA MEDRESA
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u svrhu pripreme kadrova na albanskom jeziku, radi služenja u institucijama Islamske Zajednice, kao i očuvanje islama na prostorima albanskog govornog područja, pokazalo se kao neophodno otvaranje medrese u Prištini. Ova institucija – medresa, će u početku biti na nivou niže škole, čiji je program, pored toga što je imao vjerske predmete, bili su uključeni i drugi predmeti, prirodne i društvene nauke, kako bi ova medresa bila ekvivalent u drugim školama.
Izvršni odbora Pokrajinskog savjeta za Kosovo i Metohiju odlukom br. 29 503, od 26/06/1949, pristao je otvoriti nižu Alauddin medresu u Prištini. Međutim, zbog tehničkih razloga (zbog nedostatka prostora), medresa počela sa radom u akademskoj 1951/52 godini (tačnije od 01.11.1951.).
Održavanje nastave u nižoj Alauddin medresi, je utemeljeno prema nastavnom planu i programu, kao i upravljanju, zatim i organizacijske aktivnosti u medresi utvrđene su na temelju posebnog propisa koji je uključivao 147 članaka. Na osnovu ovih pravila su doneseni propisi koji se tiču medrese. Tako pravo na upis u ovu medresu su imali svi oni učenici koji su završili četvrti razred osnovne škole. U dokumentima ove škole, ona se naziva kao medreseja e ulët shqiptare – niža albanska medresa.
Nakon završetka niže Alauddin medrese, učenici ove škole koji su htjeli mogli su da nastave svoje školovanje u srednjoj školi, ili su bili zaposleni u IZ ili drugdje. Oni koji su htjeli da nastave dalje školovanje u medresi, morali su da odlaze u Sarajevo, u Gazi Husrev begovoj medresi. Drugi broj učenika svoje školovanje bi nastavio u drugim visokim školama, kao i u srednjoj školi, ekonomskoj školi, itd. Većina učenika posljednje dvije generacije nastavilo je svoje studije u Prištini, u srednjoj Alauddin medresi, koja je počela s radom 1962. godine.
SREDNJA ALAUDDIN MEDRESA
Zbog potreba IZ, ali i s pojavom novih okolnosti, Alauddin medresa je doživjela nekoliko reformi. Tako je iz niže Alauddin medresa – u kojoj je nastava trajala četiri godine- školske 1962-1963. godine postala Srednja Alauddin medresa u Prištini u kojoj je nastava trajala pet godina. Ovo preimenovanje je izvršeno na osnovu br.759-65 akta Islamskog Vrhovnog Predsjedništva SFR Jugoslavije u Sarajevu, koji je zvanično saopštena 1965. godine. Nakon toga, promjena ili reforma koja se desila jeste da je Starješinstvo IZ u Prištini 28.04.1983. godine donjelo odluku da srednja Alauddin medresa traje četiri školske godine.
Diplomirani medresanti, oni koji su htijeli da se školuju dalje, mogli su svoje školovanje nastavi unutar i van Kosova, dok oni koji nisi mogli su radili kao imami, muallimi i hatibi. Ovako je bilo sve do 2013. Godine kada dolazi do još jedne reforme, tj. do uvođenja Bolonjskog sistema školovanja, a to jeste da školovanje u medresi traje tri školske godine (odnosno 10, 11 i 12 razred), tako da ovi svršenici svoje školovanje opet mogu nastaviti dalje, ali ne mogu da budu imami, hatibi i muallimi bez nekog završenog teološkog fakulteta.
Odbro Islamske zajednice u Prizrenu 1988. god. je zahtjevao za otvaranje jedne medrese u Prizrenu, kako bi ispunili prazninu potrebnog kadra, za potrebe islamske zajednice u Prizrenu i okolini. Nakon nekoliko godina, Sabor IZ u Prištini 1992. godine, odlučio je i dozvolio da se u Prizrenu otvori istureno odjeljenje Alauddin medrese, koje je počelo sa radom 1993. godine. Godinu dana kasnije (1994.) dolazi i do otvaranja isturenog odjeljenja Alauddin medrese u Gnjilanju. Ono što je danas specifično za ovo istureno odjeljenje prizrenske medrese jeste da se u jednom odeljenju mogu naći učenici koji su po nacionalnosti Albanci, Bošnjaci, Turci i Romi.
Polazeći od činjenice da islam naređuje obrazovanje bez obzira da li se radi o muškom ili ženskom djetetu, Predsjedništvo IZ Kosova, kao najviši vjerski autoritet na području Republike Kosovo, donjelo je odluku da se školske 1997/98 godine u sklopu Alauddin medrese pararelno otvore dva ženska odjeljenja, jedno u Prištini a drugo u Prizrenu.
Alauddin medresu, od samog početka nisu upisivali samo Albanci sa Kosova, nego i Albanci Crne Gore, Makedonije, Albanije, kao i Bošnjaci Kosova, Sandžaka, Crne Gore. Tako da od 1951 do 2016. godine Alauddin medresu (u Prištiniji, Prizrenu i Gnjilanu) je završilo oko 4000 učenika i učenica, koji danas rade i djelu kako pri islamskim zajednicama, tako i u drugim drštvenim sferama i pritom daju svoj doprinos društvu u kojem žive i rade.
