S povodom - Potrebno je verificirati prijevode Kur'ana
- razgovarali smo sa profesorom Jusufom Ramićem, dobitnikom ovogodišnje nagrade i priznanja “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”
- Kako ste doživjeli ovo priznanje, šta ono za Vas znači?
Ramić: Naravno, drago mi je i počašćen sam ovim priznanjem. U svom ekspozeu sam istakao tri oblasti koje su bile u mom fokusu rada, a to je tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, zatim, arapski jezik i književnost, klasična i moderna, te kulturna povijest Bošnjaka u vrijeme Turske imperije u Egiptu. Naime, imao sam namjeru i to je početak nastanka jednog leksikona Bošnjaka, svršenika Al-Azhara, od vremena Turske pa ovamo do naših dana. Naravno, veliki broj Bošnjaka su bili u Egiptu kao namjesnici, naučnici, živjeli su tamo, te su nastala mnoga djela na arapskom jeziku. A u novijem vremenu, poslije događaja koji su se desili u Turskoj, promjene načina života, europeizacije Turske itd., naši ljudi koji su ranije išli na studije u Istanbul okrenuli su se Kairu. I tu počinje naš susret sa Al-Azharom. Jedan veliki broj svršenika Al-Azhara se vratio i ovdje uključio u događaje i kretanja u Bosni kao imami, muallimi, muftije itd. Dakle, imamo veliki broj njih koji su tamo završili, a ovdje su zauzimali visoke funkcije u Islamskoj zajednici.
- Koliko je to “okretanje Kairu” promijenilo paradigmu muslimana u Bosni, dakle, tumačenja i življenja islama u Bosni? Šta je taj zaokret donio u Bosnu?
Ramić: Al-Azhar je otvoren za protok ljudi i ideja. Čini mi se da Istanbul u tom vremenu nije to bio, kada je Ataturk preuzeo vlast. Onda su naši ljudi, na ovim prostorima, okrenuli se Kairu. Tada je počeo susret između Bošnjaka i Univerziteta Al-Azhar. A i danas Al-Azhar je naša orijentacija zbog te otvorenosti. Otvoren je, što nije slučaj sa drugim univerzitetima u islamskom svijetu. Čini mi se da je to bilo presudno u promjeni i tom našem okretanju od Istanbula ka Kairu. Mada, i u vremenu kada se išlo u Istanbul jedan dobar dio naše uleme, među kojima je bio i Džemaludin Čaušević i drugi, preko ferija su išli u Kairo i tamo slušali predavanja na Al-Azharu, a onda bi se opet vratili u Istanbul.
- Poslije su se javile neke nove destinacije. Poslije Drugog svjetskog rata naši studenti studiraju u Iraku, Libiji, Maroku, kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Koliko je obrazovanje u tim centarima imalo utjecaj u Bosni?
Ramić: Preporod je pokrenut 1970. godine. Pokretač je bilo Udruženje ilmijje na čijem čelu je tada bio Husein ef. Đozo, a on je svršenik Al-Azhara, a 1977. godine je otvoren Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Utemeljivači tog fakulteta su faktički bili svršenici Al-Azhara: Ibrahim Trebinjac, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Mustafa Cerić itd. Sve su to ljudi koji su završili svoj studij na Al-Azharu i vratili se na ove prostore. A Azhar i dalje ostaje glavna naša orijentacija, mada je bilo odlazaka i u Bagdad i Kuvajt, to je taj istočni dio, a na zapadnom dijelu, također je bilo odlazaka u Maroko i Libiju, i određene ideje su donijete ovamo iz tog zapadnog i istočnog dijela arapskog svijeta. Ali, i dalje Al-Azhar je bio glavno mjesto gdje su naši odlazili i dovršavali svoje teološke studije.
- Vratimo se vašem sadašnjem radu. Na čemu sada radite?
Ramić: Danas sam uglavnom okupiran našim prijevodima Kur’ana. Imamo ih više od deset. Dosta toga je izravno prevedeno sa arapskog jezika, ali nijedan od tih prijevoda nije verifikovan od strane Islamske zajednice. Bilo je pokušaja da se verifikuje prijevod Kur’ana od Besima Korkuta, međutim, prerana smrt Ahmeda Smajlovića je to onemogućila. Pored toga, danas se intenzivno bavim orijentalizmom i životopisom Poslanika, a.s. A razlog tome jeste što europski orijentalizam nastoji Poslanika islama predstaviti kao ratnika, a ne kao čovjeka koji je čitav svoj život i misiju posvetio miru i uspostavi mira u tadašnjoj Arabiji i njenoj okolini. Također ove godine objavio sam knjigu “Ekskomunikacija i rehabilitacija Ahmeda Smajlovića” u povodu trideset godina od njegove smrti četrdeset godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Iznenadilo me je da je knjiga naišla na dobar prijem kod čitalaca, a evo prije neki dan se pojavilo i drugo izdanje ove knjige.
- Vezano za verificiranje prijevoda Kur’ana, da li je dobro ili nije dobro što nemamo verifikovan prijevod?
Ramić: Moralo je to biti verifikovano od strane Islamske zajednice. Sve ovo što imamo je individualno. To su prijevodi subjektivne prirode, onako kako prevodilac razumijeva. Je li to to ili nije, Bog Dragi zna! A Islamska zajednica bi trebala da verifikuje određeni prijevod.
- Imate li vi prijedlog kako to uraditi?
Ramić: Treba oformiti komisiju koja će pregledati te prijevode. A ako se odluče za jedan od tih prijevoda, recimo Korkutov prijevod, trebalo bi ga pročistiti od intervencija Orijentalnog instituta, jer je posthumno objavljen i izvjesni ljudi u tom institutu su vršili neke intervencije.
- Ali, interesantno je da su kasnije vršene i neke, da kažemo, “dogmatske” intervencije u saudijskim izdanjima Korkutovog prijevoda?
Ramić: Da, ima i toga! I naravno, to su problemi koje Islamska zajednica treba da riješi, da oformi komisiju da to pregleda i verificira, da to bude zvanično. To je bolje nego što prave ove, kojekakve zgrade i skalamerije gdje su utrošena ogromna sredstva, a ništa od toga nema. Važno je da Islamska zajednica uradi i verifikuje jedan od ovih prijevoda koji su se pojavili, a ima ih oko deset i to izravnih prijevoda.
- Kao dugogodišnjeg profesora na kraju Vas želim upitati kako gledate na sadašnje stanje u obrazovanju o islamu kod nas?
Ramić: Zaista posmatrajući danas kakva je situacija, ja mogu da govorim o Fakultetu islamskih nauka gdje i danas radim kao emeritus, velika je razlika između onog vremena kada je startovao Fakultet i današnjeg vremena. Dakle, nemamo ljudi kao što smo imali. Nemamo više ni Đoze, ni Smajlovića, ni Trebinjca, to su giganti naše prošlosti. Danas imamo ove koji, eto, tako na vrlo jednostavan način dolaze do ovih titula koje samo imaju samo naziv, ništa drugo.
- Vidite li Vi ovu poplavu i privatnih i javnih univerziteta. Za vrlo kratko vrijeme se dobijaju diplome i visoke naučne titule?
Ramić: To je katastrofa! To je zaista za jednu dobru studiju.
- Koliko će ovo utjecati na islam i muslimane u Bosni, jedna takva degradacija nauke i znanja?
Ramić: Naravno da će utjecati, ne možemo mi to izbjeći. Ima velikih grešaka i neznanja koje uočim čak i u hrestomatijama koje su u upotrebi kod nas na Fakultetu islamskih nauka. To je zaista katastrofa! Ja sam na to ukazivao i pokušao da to ispravim radi studenata koji iz toga uče. Studenti ne znaju da je to pogrešno. Ima jedna vrsta stagnacije i u istraživanjima i u svim drugim oblastima, bilo da se radi o arapskom jeziku, tefsiru, hadisu, i drugim oblastima.
- Također, imamo intenzivno prevođenje. Prevode se zbirke hadisa, prevode se tomovi tefsira.... Nikada se više nije knjiga štampalo, a nikada više nije bilo naučnih titula, fakulteta, medresa, a šta je sa suštinom, sa znanjem?
Ramić: To je, također, jedno od ključnih pitanja. Sve se prevodi i najviše ima šund literature koja je prevedena, na stranu ove zbirke hadisa i tefsira. Ali i tu nema pravog izbora. Poplava jedna tih prijevoda koji ne vode ničemu. Naime, tržište je to koje određuje. Borba je za egzistenciju i prevodi se ono što ima prođu na tržištu: hamajlije, dove, neke stvari koje nemaju vrijednosti, ali imaju prođu na tržištu. Vrlo malo se pojavilo u posljednje vrijeme relevantnih naučnih djela koja zaista vrijede da se predstave.
Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog
Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.
Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.
[1] Kur’an, 59:23.
Razgovor s imamom - Hamdija ef. Kovačević: Najučestaliji porok je alkohol
Hamdija ef. Kovačević, rođen 1972. godine u Bužimu, od augusta 2013. godine radi u džematu Todorovo, Medžlis Velika Kladuša, a prije toga radio je 15 godina u džematu Vrhovska, Medžlis Bužim.
Ukratko o džematu Todorovo.
Todorovo broji 540 domaćinstava i spada u veće džemate na području Medžlisa Velike Kladuše. Mektebska pouka se odvija redovno i upis djece je u porastu svake godine, do sad smo imali redovne hatma-dove svake godine i u tim generacijama jednu grupu odraslih džematlija koji su uspješno naučili kur’ansko pismo. U rekonstrukciju i uređenje džamije, vakufske kuće i harema džamije uložili smo oko 130 hiljada KM. Ovo su samo neki podaci koji govore o aktivnostima u džematu Todorovo i njegovih džematlija.
Koji porok je najviše prisutan kod stanovništva BiH?
U ovom poslijeratnom vremenu u Bosni i Hercegovini su primjetne mnoge pošasti i poroci kao što su alkohol, kocka, nemoral itd. U mnogim selima ili, uvjetno kazano, džematima može se naći nekoliko većih ili manjih trgovina gdje se sasvim normalno prodaju mnoge vrste alkoholnih pića, a, nažalost, ima i dosta onih koji to konzumiraju iz naših džemata. Širenju ovog poroka doprinose i javni medij koji reklamiraju alkohol kao prehrambeni artikl, što su neki sa slabim imanom i prihvatili pa ga nažalost konzumiraju često. Stoga je prisutna upotreba i konzumiranje alkohola na određenim javnim skupovima, manifestacijama, svadbama itd. Ono što radimo i u čemu ćemo ustrajati jeste odgoj mladih generacija u okvirima Kur’ana i Sunneta kroz mektebsku pouku, što je najbolji način da preventivno djelujemo na omladinu koja, ako Bog da, treba i mora da bude daleko od ovih poroka kao što su alkohol, kocka, razgolićenost, nemoral itd. Da ova metoda rada može biti itekako uspješna govori činjenica da u džematu Todorovo ima dosta omladine koji mogu biti uzor kada su u pitanju ovi poroci, jer su oni daleko od njih u njihovom životu.
Je li iščezla tradicija obilaska džematlija po kućama?
Džemat Todorovo spada u starije džemate na području medžlisa Velike Kladuša, tj. datira iz Osmanskog perioda i po onome što sam čuo od starijih kolega, koji su radili u ovom džematu a i od džematlija, običaj i tradicija obilaska džematlija u tim davnim vremenima je bila prisutna i nije prestala do dan-danas. Tako i ja imam običaj zijaretiti džematlije raznim prilikama i povodima, kao što je u pitanju smrtni slučaj u porodici, ženidba, udaja, rođenje djeteta, obilazak bolesnika itd. Svakako da bude i neobaveznih druženja, sijela, posebno u zimskom periodu gdje su noći duže i ima više vremena za druženje sa džematlijama uz koristan razgovor.
Veliki uspjeh džemata Jastrebac
U žepčanskom džematu Jastrebac, koji broji svega 80 domaćinstava, 4. augusta upriličeno je svečano otvorenje nove džamije
Riječ je o prelijepom objektu s 360 kvadratnih metara iskoristivog prostora, a uz džamiju se izgradila i vakufska kuća, spomen-česma s imenima šehida ovog džemata te hajr-česma sa stalnim izvorom.
Džamija je izgrađena, uglavnom, sredstvima džematlija uz pomoć dijaspore porijeklom iz ovih krajeva. Džemat je kamen-temeljac za projekat postavio 2006. godine na zemljištu koje su uvakufili Nezir i Aiša Derlić. Džamija je prema arhitektonskom rješenju Maida Alispahića bila već 2013. u funkciji, ali su džematlije odlučile upriličiti svečano otvorenje kada se završe svi popratni objekti kao i putna infrastruktura. Inače, u džematu postoji i stari mesdžid čija izgradnja potječe iz 19. stoljeća i koji je uz redovno renoviranje dugo vremena služio kao jedini vjerski objekt.
Ostavili trag budućim generacijama
Svečanosti su prisustvovali, između ostalih, i bivši glavni imam Medžlisa Žepče Izet-ef. Efendić, koji je dao značajan doprinos u izgradnji džamije, sadašnji glavni imam Medžlisa Žepče Džafer-ef. Gračić, muftija zenički Ejub-ef. Dautović i izaslanik reisu-l-uleme Mustafa-ef. Spahić.
U svom obraćanju glavni imam Gračić je kazao da je ovaj po broju mali džemat gradio 12 godina džamiju, ali sigurno i kvalitetno “kao simbol njima i svima nama koji će pokazivati njihovu spremnost da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet i da žive s drugima u miru i ljubavi. “Ove džematlije nose duboko u sebi da je ljudsko dostojanstvo najveća svetinja na ovom svijetu”, kazao je efendija Gračić.
Muftija zenički Ejub-ef. Dautović je u svom govoru istakao: “Hvala vam što ste došli u ovo malo mjesto da podijelite radost i uspjeh ovoga džemata koji je pokazao da voli islam, Allaha i Poslanika te da vole da ostave trag na ovim prostorima, a najljepši trag koji čovjek može ostaviti jeste Allahova kuća koja može svjedočiti o nama kakvi smo. Ove naše džematlije su čestiti, darežljivi i spremni da daju svoj imetak radi općeg dobra. Ostavljaju ovu džamiju u emanet budućim generacijama da se u njoj odgajaju u skladu s Kur’anom i Sunnetom.“
Nakon obraćanja izaslanik reisul-uleme Mustafa-ef. Spahić je proglasio džamiju i njen kompleks vakufom Islamske zajednice, te uručio ključeve vakifima za svečano otvorenje vrata džamije.
Hiljade sati rada
Na svečanosti organizatori su se prisjetili rahmetli Husejna Bećirovića, predsjednika Građevinskog odbora koji je bio jedan od najzaslužnijih aktivista u gradnji džamije, a čiju je ulogu preuzeo Nijaz Derlić. Džamiju su otvorili hadžija Ezib Derlić, koji je dao kao pojedinac najveću donaciju za gradnju džamije, i Šefik Bećirović kao najistaknutiji aktivista pri izgradnji.
“Mene i hanumu Sadžidu Allah je počastio da damo ovaj doprinos džamiji i svom mjestu. Nastojat ću da osjećaj koji imaju vakifi prenesem svojim potomcima kako bi i oni jednoga dana bili vakifi i pomagali svojoj zajednici“, kazao je hadžija Ezib.
“Samo smo materijal morali kupiti, sve ostalo su džematlije svojim rukama izgradile. Džematlije su pored izgradnje džamije učestvovali i u obnovi puta i druge infrastrukture“, kazao je džematlija Šefik.
Upravo je aktivizam i volonterizam ovog džemata rezultirao grandioznom džamijom s kubbetom i pratećim objektima, kao i novim asfaltom do naselja. Hiljade sati i dnevnica džematlije različitih generacija su uvakufili u proteklom periodu.
Prema riječima imama džemata Jakub-ef. Hadžića džemat se nalazi 15km od Žepča, ima 80 domaćinstava i jedan je od manjih džemata na ovim prostorima. Mektebu se pridaje posebna pažnja. “Prije će neko dijete izostati iz škole nego s nastave u mektebu. Jednostavno, mekteb je ovdje važan roditeljima. Inače, 33 djece je u mektebu i sva uče u Kur’anu“, kazao je za Preporod Jakub efendija, koji je u džematu od 1999. godine.
Kozarac: Svjedok agresije na Bosnu i Hercegovinu
Ona ima svoj historijski put dug tri decenije, pun rana, koje će na svojevrstan način svjedočiti period agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se radi o malom, ali vrijednom, džematu, koji je prije agresije brojao 130, a danas svega 60-ak domaćinstava, proces obnove džamije trajao je duže, pogotovo što je projekat koštao oko pola miliona KM. Program otvorenja džamije bio je dobro posjećen, ne samo od džematlija domaćina među koje se svrstavaju i oni što stigoše svojim kućama iz dijaspore, već i od musafira koji su došli iz više mjesta sa područja Bosne i Hercegovine, kao što su Gračanica, Tešanj, Gradačac, Prijedor, Sanski Most itd. Svi skupa željeli su izraziti podršku vrijednom imamu hafizu Muharem ef. Šeperoviću, džematlijama i džematu, kojeg još čine Kevljani i Srednji Jakupovići.
Sjećanje na vrijeme progona
Poslije ašereta kojeg je proučio Said ef. Toromanović, s čime je otpočeo programski dio ceremonije, auditoriju se obratio imam domaćin hafiz Muharem ef. Šeperović. Osim riječi dobrodošlice, retrospektivno je predstavio džemat, posebno naglasivši imame koji su u njemu službovali i svojim radom doprinijeli njegovom razvoju i prosperitetu, u duhovnom i materijalnom pogledu. Dalje je o putu izgradnje prve džamije i njenog obnavljanja govorio u ime predsjednika džematskog odbora Zijada Hadžića njegov sin Senad. On je naglasio da je izgradnja džamije u Hadžićima otpočela 1988. da su je dušmani, skoro dovršenu, devastirali početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992., da su od nje ostali samo zidovi i da je njena obnova pokrenuta 2000. godine.
Glavni imam Medžlisa u Kozarac Amir ef. Mahić je u svom obraćanju pohvalio ustrajnost džematlija džemata Hadžići što su se vratili na svoja ognjišta, izgradili svoje kuće, džamiju i zahvalio se glavnom imamu Medžlisa Gračanica Smaji ef. Džafiću i džematlijama što su došli da se vide sa Kozarčanima kojima su jedno vrijeme tokom njihovog izgnanstva bili domaćini.
Bihaćki muftija Hasan ef. Makić, koji je iskusio strahote i patnje prijedorskih logora, naglasio je kako su Bošnjaci Prijedora i Kozarca, bez obzira na proživljeno, ostali dosljedni islamu i kako će džamija u Hadžićima, uz Božiju pomoć, doprinijeti duhovnom napretku džematlija iz Hadžića, Kevljana i Srednjih Jakupovića.
Izaslanik reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović je u nadahnutoj besjedi podsjetio da je prva polovica mjeseca jula za Bošnjake u istočnom dijelu Bosne bila genocidna, a za Prijedorčane i Kozarčane druga, da se to mora pamtiti, prenositi na buduća pokoljenja gdje god se rađala i živjela, te dalje govorio o džamiji kao dinskoj kući koja mora odgojno djelovati, biti u srcu svakog muslimana i mjesto gdje musliman mora ostaviti pečat svoga vjerovanja. Potom je predsjednik džematskog odbora Zijad Hadžić uručio umjetničke slike džamije u Hadžićima bihaćkom i tuzlanskom muftiji, te zahvalnice Nurović Melihi i Melkić Enesu, kao znak poštovanja i zahvalnosti. Učenjem ašereta (Ajdin ef. Hrnjić) i dove (bihaćki muftija Hasan ef. Makić) završen je prvi dio svečanosti prožet savjetima, poučnim primjerima i ilahijama u izvođenju članova hora imama MIZ-e Kozarac.
Cijeneći da je džematlija Dijaz Hadžić sa suprugom Remizom do svečanosti bio jedan od vodećih vakifa za džamiju i da je na dan otvorenja džamije ponudio dodatni ulog za džamiju u iznosu od 10.000,00 KM građevinski i džematski odbor su se složili da ovaj džematlija otvori džamiju. Tim činom Dijaz Hadžić će ostati upamćen i dijelom historijata lijepe džamije u Hadžićima.
O uspjehu džematlija
Među više prisutnih imama na svečanosti svojom pojavom se uočavao prijašnji imam džemata Hadžići Adil ef. Solo. Iako u 82. godini života i sa jedanaest i po mjeseci preživjelih u logoru, nije ga karakterisala iznemoglost već lahkoća pokreta i spremnost na razgovor. O džematu i džematlijama, koje je predvodio sedam godina i Bog zna koliko bi još da agresor ne učini progon i ubistva, Adil ef. je kazao: „Ponosan sam na džematlije s kojima sam radio 7 godina i na uspjeh kojeg su ostvarili zajedništvom, vjerom u Allaha, dž.š., iskrenim nijjetom. Nisu se pokolebali kad se trebalo vratiti svojim topracima, početi iznova živjeti i krenuti u akciju izgradnje džamije. Malobrojnost ih nije omela da postignu cilj i pokažu da se slogom dosežu veliki rezultati“.
Cazin: Razglednica Ostrošca dobila najljepši detalj
Džamija – islamski centar je dimenzija 28 x 22 metra plus sofe 10 x 5 metara. Podignuta je na najljepšoj lokaciji, uz magistralnu cestu Cazin - Bihać
Svečanom otvorenju nove džamije – islamskog centra na Ostrošcu kod Cazina, koje se desilo četvrtog augusta 2018. godine, prisustvovalo je oko pet hiljada Krajišnika i gostiju iz drugih krajeva BiH i dijaspore. Među zvanicama bili su i zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić, muftija bihaćki Hasan ef. Makić, glavni imam Medžlisa IZ Cazin Said ef. Mujakić, premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić, gradonačelnik Cazina Nermin Ogrešević i mnogi drugi. Kažimo na samom početku da je novosagrađena džamija - islamski centar podignuta na najljepšoj lokaciji na Ostrošcu, uz magistralni put Cazin – Bihać, da je multifunkcionalan, te da nudi mogućnost za razne edukativne i kulturne sadržaje. Dakako, džamija je najdominantnija i spade među najveće u ovom dijelu BiH. U izgradnji ovog objekta učestvovao je veliki broj vakifa, a donacije su se kretale od 5 do 70.000 KM. Najveću donaciju od 70.000 KM dao je braćni par Mujo i Đula Memić, te im je pripala čast da otvore džamiju. Preko 380 vakifa dalo je iznos veći od 1.000 KM. Tu je i dobar broj onih koji su, pored novca, na brojne druge načine, primjerice obavljenim radovima ili kupovinom materijala, dali svoj vakuf. Uoči otvorenja džamije, između akšama i jacije, upriličena je svečana dodjela vakufnama koje su podijelili Suad ef. Mahmutović, Muharem ef. Štulanović i Said ef. Mujakić.
Munara visoka 44 metra
Oficijelni program svečanosti započeo je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio Ale ef. Ćehić, imam iz Glogovca. Potom su govorila dvojica najistaknutijih ljudi u izgradnji ovog objekta. Imam Hajrudin ef. Gobeljić svojim je angažmanom na novoj džamiji – islamskom centru dao pečat imamskoj karijeri, jer izgradnjom džamije odlazi u zasluženu penziju. Ovaj put je kazao i slijedeće: “Pomogli su nam i imami MIZ Cazin, i naš Medžlis, i naše Muftijstvo, a nije izostala ni pomoć Rijaseta. Nas četrdesetak je dobilo vaše povjerenje i nadam se da smo završetkom ove džamije to povjereenje ispunili. Molim Allaha da nagradi sve one koji su dali svoj doprinos, a bilo je više od 3000 uplatnica. Onima koji su bili kočničari ovog projekta nek Allah da bolju pamet.”
Ismet Đuzelić, predsjednik Građevinskog odbora je kazao: “Kamen temeljac položen je 28. 8. 2015. godine. Džamija je podignuta na vakufskoj parceli uz magistralni put Cazin – Bihać pa će biti dostupan i putnicima namjernicima koji budu prolazili kroz naše mjesto. Dimenzije džamije su 28 x 22 metra, a tu su i sofe 5 x 10 metara. Kupola je prečnika 18 metara, a visoka je 9. Munara je visoka 44 metra. Ukupna korisna površina džamije je 1800 m2. U suterenu su uslužne prostorije, abdesthane, gasulhana, multifunkcionalna sala dimenzija 28 x 15 metara.”
Uslijedilo je obraćanje Enesa ef. Ljubijankića, direktora Medrese “Džemaludin Čaušević“ iz Cazina. Zahvaljući se svima koji su pomagali Medresu, kazao je i ovo: “Zanemarimo pripadnost strankama, shvatimo da smo Bošnjaci i da nam je Bosna i Hercegovina jedina domovima koju imamo i da smo muslimani.”
Dvadeset osma postratna džamija na području MIZ Cazin
Said ef. Mujakić, glavni imam MIZ Cazin, u svom je govoru istakao: “Ovo je 28. Otvorena džamija na našem Medžlisu. Sve one su sagrađene uz pomoć naših džematlija, bez donacija izvan BiH. Jedino je džamija u izgradnji u Pećigradu dobila donaciju iz Kuvajta.”
Hasan ef. Makić, muftija, odlično poznaje svaki džemat na području Muftijstva. U svom obraćanju je rekao: “Bez ovih džamija mi bismo bili niko i ništa. Ove džamije i ovi imami odgajaju nas i našu djecu. Trasiraju naš put.”
Posljednji govornik bio je Husein ef. Smajić, zamjenik reisu-l-uleme koji je, prenijevši selama od reisu-l-uleme kazao: “Krajišnici zaslužuju da im se češće dođe iz Sarajeva. Pokatkada je nama iz srednje Bosne žao što nismo Krajišnici ili kao Krajišnici. Porušili su mnoge džamije. Svaka porušena džamija, mesdžid, tekija, nišan bit će obnovljeni i ljepši nego što su bili. To je naša obaveza.”
Splet ilahija i kasida proučili su članovi hora MIZ Cazin. Oficijelni dio programa završen je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio hafiz Aziz Alili.
Riječ naroda
U blizini džamije bit će izgrađen još jedan objekat dimenzija 20 x10 metara u kojem će biti imamski stan, biblioteka, mektebske učionice, gasulhana, abdesthana i mokri čvorovi. Radovi u suterenu podrazumijevaju uređivanje multimedijalne sale sa preko 250 kvadrata, te restorana i kuhinje sa bosanskom hranom. Planirana je izgradnja i obdaništa za djecu, kao i još neki sadržaji koji neće narušavati džamijski red i kompleks.
Nana Ajša Dizdarević na svečanost je došla iz Bihaća: “Vajik dolazim na ovakve svečanosti. Kad dam prilog za džamiju lagahna sam k’o pero.” Slična je i priča ostroškog dida hadži Ahmeta Dželalagića koji sa suzama u očima govori o svom imamu Gobeljiću. On spade među najstarije džematlije. Hadži Mujo Memić: “Želja mi je da otvorim pet džamija i pet puta odem na hadždž. I da na kraju nekog pošaljem na hadždž ko nema sredstava da ode o svom trošku”. Aida Mehagić je sa svojom firmom iz Gornjih Ćoralica okupljenom narodu podijelila oko 3000 šoljica kahve. Vakif Edis Begić, koji živi i radi u Bregencu (Austrija), pomagao je redarskoj službi. Od drugih sam saznao da je za džamiju donirao preko 40.000 KM. I ne samo za ovu džamiju. Stipenditor je studenata i đaka. Mustafa Bašić, predsjednik MIZ Rudo: “Dosta je uloženo u objekat. Odlično izgleda.” Ahmed ef. Ćuprija: “Rođen sam u Višegradu, a u džematu Glogovac bio sam imam 42 godine. Ovdje sam stekao porodicu, zaradio penziju i odlučio da ostanem do kraja života. Ostrožac je dobio veleljepnu džamiju.” Asim ef. Nukić: “Ja sam rođen u okolini Vlasenice. U džematu Miostrah 41 godinu bio sam imam. I ja sam ostao da živim u Krajini. Džamija je ukrašena, a očekujem da će džematlije svojim posjetama džamiji donijeti onaj njen najveći sjaj.
Zapis o Sifet-efendiji - Oličenje jednog imama
Džamija koja je sagrađena u našem selu Ježincu (Medžlis islamske zajednice Srebrenik), pred sami početak rata ‘90-tih godina, po svemu je bila drugačija. Ratno vrijeme svi pamtimo kao vakat u kojem su džamije uglavnom bile pune i kada se znatno više obraćala pažnja jednih na druge. Međusobno se dijelilo ono najvrednije, i od imetka i od insanijeta. U džamiji je, pamtim to, Sifet-efendija Jahić predano izvršavao svoje obaveze, a najveću pažnju poklanjao je djeci. Sa svojim angažmanom u rodnom mjestu počeo je kao već iskusan imam. Do tada je radio u mnogim džematima izvan Tuzlanskog muftijstva. Odmah poslije ženidbe počeo je raditi u džematu Kolibe, danas MIZ Bosanski Brod, potom u džematu Krčevine, MIZ Zavidovići, a do 1982. godine svoj doprinos u organizaciji vjerskog života davao je i u džematu Klokotnica, MIZ Doboj. Najzad, vraća se u svoj Medžlis (tada Odbor Islamske vjerske zajednice) i počinje raditi prvo u džematu Špionica, sve do 1985. godine, kada prelazi u džemat Rapatnica i tu ostaje dvije godine. Do prelaska u džemat Ježinac, radio je još u džematima Falešići i Lušnica, također na području srebreničog medžlisa. Prije agresije na našu zemlju, kao svoju najzapaženiju ulogu u ovom Medžlisu, Sifet-efendija je imao kao Predsjednik Odbora Islamske vjerske zajednice i kao član Sabora Islamske vjerske zajednice.
Prema informacijama koje sam dobio od njegove hanume Ramze i mjesnog imama Omer-ef. Majstorovića, Sifet-efendija je rođen 27.05.1946. godine u Ježincu. Osnovnu školu je pohađao u Špionici, a 7. i 8. razred završio je u Rapatnici. Svoje školovanje nastavio je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kao, koliko mi je poznato, prvi softa iz ovog sela. Gazijinu medresu je završio 1968. godine. Nakon školovanja služi vojsku, a zatim se 1969. godine ženi Ramza-hanumom s kojom je kasnije dobio tri kćerke. Bio je student Pravnog fakulteta u Doboju, ali studij zbog posvećenosti poslu i stalnog premještanja u svojoj imamskoj karijeri nije uspio privesti kraju. To svakako ne govori o njegovom odnosu prema obrazovanju. Stalno nas je kao svoje učenike savjetovao da čitamo i obrazujemo se, baš onako kako je to radio i sa svoje tri kćerke koje su obrazovanje upotpunile na uglednim fakultetima. Kada sam se, nakon dvije godine boravka i rada u jednom džematu u Sjevernoj Americi, vratio u Bosnu i Hercegovinu, nazvao me je i rekao: ‘’Muhamed-efendija, treba da upišeš postdiplomski studij, a za novac računaj na mene.’’ Po završetku agresije na našu zemlju, Sifet-efendija odlazi iz džemata Ježinac u novoformirani džemat Bare, gdje započinje gradnju jedne od najljepših džamija na području Srebrenika. Takva sudbina u bogatoj imamskoj karijeri pratila ga je u većini džemata u koje bi dolazio, ili bi gradio džamiju ili džemat, a nerijetko oboje kao u slučaju džemata Bare. Na takve izazove Sifet-efendija je odgovarao kao pravi imam, lider, u svim akcijama prvo bi od sebe izdvajao priloge za izgranju džamije ili onoga što se procijenilo kao važan projekat džemata. Do kraja svog imamskog poziva radio je i u džematu Centar u MIZ Srebrenik. Nakon što je podvrgnut teškoj operaciji 2006. godine, Sifet-efendija je penzionisan 2007. godine i sve do 24.06.2018. godine uspješno je odolijevao bolesti. Dženaza mu je obavljena u ponedjeljak, 25.6.2018. godine, u džematu Ježinac, a dženazu je predvodio Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović koji se, u prisustvu velikog broja kolega iz svih medžlisa gdje je Sifet-efendija radio, kao i velikog broja prisutnih vjernika, zahvalio u ime Islamske zajednice Sifet-efendiji i njegovoj porodici za veliki hizmet kojeg je činio za svoju Zajednicu, njenu misiju i dobro svih ljudi, poručivši da je od nas otišao ‘’drag i blag čovjek’’. Neka je Božija milost njegovoj plemenitoj i blagoj duši.
Uvodnik - Profanizacija ibadetā
Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove
„ I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju“ El-En’am, 162.
U danima koji su iza nas, muslimani širom svijeta dočekali su i ispratili bajramske blagdane. Ovom bajramu važnost i značenje daju njegovi obredi. S druge strane, posljednjih godina upravo zbog tih obreda muslimani se dodatno stavljaju u fokus od strane onih kojima ti obredi i naši zahtjevi o proceduri njihova provođenja nisu prihvatljivi. Ne treba posebno obrazlagati niti motive, niti argumentaciju – činjenica je da živimo u vremenu kada muslimani pojačano traže način da islam i islamski propisi budu uvažavani u mjestima gdje žive.
Ovaj bajram u sebi sadržava dva važna vjerska obreda. Jedan je hadž, koji je i peti temelj vjere. Oni koji su hodočastili Sveta mjesta završili su obrede hadža, a informacije i prizori s njihova putovanja punili su medijski prostor. Drugi je žrtvovanje kurbana – koji je kao obred podsjetnik na približavanje Bogu u njegovom općem značenju, na predanost čovjeka Bogu i na proces ili put kojim je krenuo bogobojazni čovjek. U muslimanskoj tradiciji kurban se naglašeno povezuje sa služenjem Bogu i žrtvovanjem na Božijem putu, a simbolizira ga obred žrtvovanja životinje. U tom pogledu kur’ansko obraćanje vjernicima nema skrivenog značenja: „Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša“.
Obred ni kao simbol u muslimanskoj tradiciji ne gubi važnost – oplemenjen sadržajem društvenog aktivizma, darivanja i saosjećanja postaje vidljivi znak naše predanosti na Božijem putu. Vjernici tako simbolično svjedoče u svojoj zajednici da su se spremni žrtvovati, te da posljedice te spremnosti ostavljaju trag – korisne su ljudima. Kurbansko meso prema Kur’anu se dijeli na troje: “...od njih jedite, i još i onoga kome nije potrebno, a i onog ko prosjak je nahranite......” (El-Hadž, 36), a u predajama od Poslanika Muhammeda alejhisselam se bilježi da je, osim u izuzetnim slučajevima, preporučivao takvu podjelu kurbana – porodici, komšijama i potrebnim.
Muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno u dane Bajrama žrtvuju kurbane. U zemljama kakva je naša, u kojima je naglašena socijalna neravnopravnost i žrtvovanje kurbana, očekivano, bude prilika da se vjernici pozovu da svojim kurbanima pomognu drugima i u tome nema ništa loše. Štaviše, to u zemljama kakva je naša danas, itekako ima smisla. Sam Poslanik svojim primjerom učio nas je tome. Međutim, postoji jedna dimenzija našeg odnosa prema kurbanu, koja posljednjih godina kao pojava uznemiruje vjernike jer znaju narav i svrhu kurbana, a ove godine vidjeli smo je u očitom nepoštivanju islamskih normi ophođenja prema žrtvovanim životinjama. Vjernici su svjedočili i tome da su se, suprotno propisima o kurbanu i dobroj praksi muslimana s ovih područja, te suprotno sanitarnim zakonima ostaci žrtvovanih životinja ostavljali nemarno na potpuno neprimjerenim mjestima pa i u kontejnerima za smeće. Takav način ophođenja naših roditelja i dobrih predaka s kurbanom bio je nezamisliv.
Ovakav naš odnos prema obredima, preciznije kazano prema kurbanu, sigurno je pokazatelj problema u više slojeva. Jedan od njih je progresivno odstupanje od onoga na čemu insistira islamska tradicija - halal ophođenja prema životinjama, živim bićima uopće ali i okolini. Odstupanje od halal/dozvoljenih i propisanih normi pokazalo nam se u vrlo ružnim slikama. Vjernici znaju da osiguravanjem kurbana iz svojih imetaka pomažu one koji se bave uzgojem životinja, i one koji su u potrebi i svoju zajednicu ali isto tako znaju da kurban nije samo to - meso, podrška i donacija. Je li nam u navali profanizacije religije izmakao smisao ibadetā?
Možemo ovom pristupiti tako da kažemo da su ovo ipak izgredi, izuzeci, da nisu pravilo – jer i nisu, ali naš odgovor na izuzetke trebao bi biti jasnije insistiranje na pravilu, na onom što je islamski propis – da vjernik ne skrnavi svoje obrede, dok ih provodi ne nanosi patnju životinjama i ne šteti drugima niti okolini. U suprotnom, rizikujemo da, sutra već, bude izgubljen smisao kurbana i da gledamo kako se potire i istinska narav vjerskih propisa u vezi s njim. S druge strane rizikujemo da nepoštivanjem svojih vjerskih propisa, izgubimo osnov prema kojem tražimo od drugih da uvažavaju i nas kao muslimane i obrede koje prakticiramo. Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove. Ni u tom slučaju više neće biti važni ni naši motivi, niti argumentacija.
Zašto ne trebamo obilježavati Novu hidžretsku vatrometom
Vatra, koja je osnov vatrometa, do danas je ostala simbol paganstva/ Dok se nekada širio miris halve, danas se širi miris smrada nakon ispaljenih pirotehničkih sredstava
Jedinstvena vakufska akcija u džematu Vrhpolje
Naše džematlije uvijek iznenađuju javnost svojim načinom ispoljavanja dobročinstva prema vakufu i široj zajednici, a ovaj put to je uradio džemat Vrhpolje koji je poznat široj društvenoj zajednici po svojim društveno-humanitarnim akcijama
U džematu Vrhpolje, Medžlis Sanski Most, 24. jula upriličena je svečanost u povodu dodjele vakufnama džematlijama koji su učestvovali u rekonstrukciji džamije i džamijskih objekata. Prema riječima moderatora programa Nevres-ef. Softića ova svečanost se ne bi razlikovala od brojnih drugih, koje se održavaju širom domovine gdje džematlije svojim prilozima grade i održavaju džamije, da nije specifičan način realizacije vakufske akcije.
Džemat vakifa
Naime, nakon što je imam džamije Enes-ef. Pašalić izrazio želju za rekonstrukcijom džamije, džematlija Ismet Hodžić je predložio da, umjesto klasičnog prikupljanja novca, svako ko je zainteresiran donira hiljadu maraka. Na početku je bila namjera da se obnovi samo fasada, ali akcija je rezultirala kompletnom obnovom džamije.
“Bio sam skeptičan. To je veliki iznos i, pored toga, pitao sam se koliko ljudi će se javiti. Rezultat je bio nevjerovatan. Prvog petka imali smo petnaest hiljada. Jedan džematlija mi je kazao da, nakon što je čuo za odluku, rekao sam sebi da je to previše novca, a kasnije mi je kazao da bi se kajao cijeli život da nije učestvovao. Naravno, pored ovih vakifa bilo je i drugih donacija manje vrijednosti koje su nam jednako značajne, jer pokazuju naš duh jedinstva i da sve džematlije džamiju osjećaju svojom, brinu se o njoj i smatraju je svojom drugom kućom“, kazao je efendija Pašalić. U roku od godine dana preko sedamdeset vakifa se javilo i doniralo traženi iznos. Džamija je prvi put napravljena 1938. godine. Otvorena je 1958, a nova džamija, napravljena 1991. nije dočekala otvorenje zbog rata sve do 2000. godine, kada je otvorena s mnogo nedostataka tako da je bila prijeka potreba za temeljnom rekonstrukcijom. Nakon ove akcije unutrašnjost džamije je ukrašena prelijepom kaligrafijom i ornamentikom, postavljena je toplotna izolacija, promijenjen je krov, munara je kompletno renovirana, a ugrađena je i treća šerefa. Također, renovirani harem je dobio poseban izgled.
Džemat Vrhpolje je vrlo aktivan na svim poljima, a 2003. godine imao je najuspješniji mekteb na nivou Rijaseta. Džemat je uspješan i u sakupljanju zekata i vitara, tako da je 2010. godine pohvaljen na sjednici Rijaseta.
Džemat dobročinstva
Na svečanosti su prozvana 75 vakifa, među kojima je bilo pojedinaca, porodica, starih i mladih generacija, među kojima je bilo i onih koji su se odazvali na akciju iz dijaspore. Svim vakifima, pored vakufname, uručen je i završni račun kojeg su pripremili mutevelija Šefik Baltić i blagajnik Arif Kadirić. Pored uručenih zahvalnica članovima građevinskog odbora, predsjednik Mjesne zajednice Ismet Salešević je uručio plaketu i poseban poklon imamu Enes-ef. Pašaliću. Svečanosti je prisustvovao i Faris Hasanbegović, načelnik Općine Sanski Most koja je također dala svoj doprinos u rekonstrukciji džamije.
Prisutnima se obratio Mirza-ef. Žerić koji je čestitao imamu i džematu na jedinstvenoj akciji te istakao dobročinstvo Vrhpoljčana. Inače, ovaj džemat je specifičan i po tome što pomaže drugim džematima i pojedincima koji su u stanju humanitarne i socijalne potrebe.
“Efendija Pašalić, koji je ovdje na službi od 2000. godine, jedan je od uzora u našem medžlisu, a ovime je pokazao da mogu biti uspješne akcije koje na prvi pogled izgledaju nemoguće. Ovo je rezultat kada imate dobrog imama i dobre džematlije. Ovo me sve podsjeća na doživljaj prijatelja koji mi je ispričao svoje sjećanje na djetinjstvo i babu koji je trebao izgraditi porodičnu kuću, nakon što je tadašnja bila trošna i pred raspadom. Kaže da su srušili tu staru kuću i stanovali su kod amidže. Izgradili su novu do krova i kada su trebali kupiti crijep, babo se vratio kući iz džamije i kazao majci da je pare od crijepa dao za džamijsku akciju. Prijatelj se sjeća da je on zajedno s ostalom djecom počeo da plače, jer su znali da ne mogu skupiti novac da do zime pokriju kuću. Tada je babo kazao: ‘Danas se džamija pravi, i danas je prilika da budem vakif i Bog zna hoće li mi se ikada više takva prilika ukazati’. Prijatelj je kazao da je nakon toga Allah dao nafaku odakle se nisu ni nadali. Napravili su kuću i uselili se do zime, a njegov babo je otišao s ovog svijeta kao vakif“, kazao je u svom obraćanju efendija Žerić.
Gost svečanosti bio je Nezim Halilović Muderris, šef Ureda za hadž i umru, koji je u prepoznatljivom stilu prisutne dojmio svojim vazom, u kojem je, između ostaloga, istakao da ono što čini jedan džemat nije građevina, već obavljanje namaza i drugih ibadeta u džamiji. Muderris je održao vaz i na obližnjem šehidskom mezarju gdje su se okupljeni sjetili dovom i Fatihom svih šehida i poginulih u zadnjoj agresiji na BiH. Za sve prisutne priređen je ručak i druženje na Galaji, gdje se održava manifestacija u znak sjećanja na dvije stotine pripradnika Patriotske lige koji su pružili otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju u maju i junu 1992. godine, zarobili nekoliko neprijatelja te došli do slobodne teritorije.
Više...
O rastu populizma u Evropi i percepciji muslimana: U zapadnoj Europi ne poznaju nas dovoljno
„Muslimani“ žele nametnuti svoje vjerske zakone
U junu ove godine, stručna grupa Vijeća Evrope je upozorila da je u Evropi na djelu “stalni rast” ksenofobnog populizma i govora mržnje. Pomenuta grupa upozorava da populisti migraciju i izbjeglice smatraju prijetnjom društvenoj koheziji i sigurnosti, često zanemarujući “dokaze temeljene na činjenicama.”
A do koje mjere mediji utječu na imidž muslimana među nemuslimanima pokazuje i podatak - da ljudi koji lično poznaju barem jednog muslimana u većini slučajeva imaju pozitivno mišljenje o muslimanima i Islamu. S druge strane, istraživanje je pokazalo da osobe koje nisu nikada upoznale muslimana (a koje tvrde da znaju ponešto o Islamu) imaju lošije mišljenje o muslimanima i Islamu. Primjera radi, u Švicarskoj - državi koja ima 6% muslimanskih stanovnika - 48% ispitanika koji lično ne poznaju muslimana misle da je konačan cilj muslimana nametanje svog vjerskog zakona na sve ostale stanovnike države u kojoj žive. S druge strane, među ispitanicima koji lično poznaju barem jednog muslimana, 85% ih odbacuje takvu tvrdnju. Istraživanje je pokazalo da i u drugim evropskim zemljama postoji ogroman jaz među nemuslimanima koji lično poznaju ili ne poznaju muslimane: u Velikoj Britaniji, 37% ispitanika koji lično poznaju muslimana ne slaže se da tvrdnjom da muslimani žele nametnuti svoj vjerski zakon; u Austriji ta razlika iznosi 35%; u Njemačkoj 34%; u Irskoj 27%; u Danskoj 26% dok je u Francuskoj 24%.
Istraživanje je dodatno pokazalo da više ispitanika u Zapadnoj Evropi lično poznaje muslimana nego što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama gdje svega 45% punoljetnih ispitanika lično poznaje barem jednog muslimana.
Muslimani danas čine 4.9% stanovništva Evropske Unije (uključujući Norvešku i Švicarsku). Procenti su znatno veći u pojedinačnim državama koje imaju dužu historiju doseljavanja muslimana: tako u Francuskoj muslimani čine 8.8% stanovništva, u Velikoj Britaniji čine 6.3% a u Njemačkoj 6.1% stanovništva. Čak ukoliko momentalno Evropska Unija prestane primati nove ekonomske migrante i izbjeglice iz pretežno muslimanskih zemalja, projekcije su takve da će se uzlazni trend rasta muslimanskog stanovništva nastaviti.
Upravo taj podatak – rast muslimanskog stanovništva u Evropi – populističke stranke akcentiraju i zloupotrebljavaju kako bi potkrijepile svoju anti-islamsku retoriku i mobilizirale glasačke mase u cilju donošenje zakona koji sužavaju vjerske slobode muslimanima, drastično ograničavaju priliv muslimanskih izbjeglica i migranata i utječu na oblikovanje vanjske politika svojih država prema muslimanskim zemljama.
O rastu populizma u Evropi i percepciji muslimana: U zapadnoj Europi ne poznaju nas dovoljno
Migranti nisu dobrodošli
U Njemačkoj, Italiji, Holandiji, Švedskoj, Danskoj, Velikoj Britaniji, Španiji i Francuskoj – između 33% i 51% ispitanika smatra da dolazak migranata povećava rizik od terorističkih napada u njihovoj državi – dakle od jedne trećine ispitanika do čak polovine! Nešto više zabrinjavajuće od toga je činjenica da su populistički pokreti prerasli u aktivne i dobro organizirane političke stranke koje dobivaju sve veći broj mjesta u zakonodavnim tijelima: u osam zemalja u kojima je PEW centar obavio 16,000 intervjua, u prosjeku četiri od svakih deset ispitanika imaju pozitivno mišljenje o populističkim strankama. Primjera radi, u Danskoj 34% ispitanika podržava Dansku narodnu stranku, u Velikoj Britaniji 23% ispitanika podržava Stranku za nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, dok 16% ispitanih Francuza podržava Nacionalni front. Bitno je istaknuti da je istraživanje pokazalo kako nema znatnih razilaženje među populistima bilo da pripadaju tradicionalno lijevo-orijentisanim, desno-orijentisanim ili centrističkim strankama.
Istraživanje je dodatno pokazalo povezanost između vjerskog identiteta i stavova o migrantima, izbjeglicama i vjerskim manjinama. Naime, izraženiji kršćanski identitet u Zapadnoj Evropi je u većoj mjeri asociran sa negativnim stavovima prema migrantima i vjerskim manjinama. Zapadni-evropljani koji se samoidentifikuju kao kršćani, bilo da praktikuju svoju vjeru ili ne, su skloniji negativnim stavovima o muslimanima i Jevrejima nego oni koji za sebe kažu da su ateisti. Međutim, čak i među kršćanima postoje razlike: katolici su skloniji imati negativne stavove o muslimanima nego protestanti. Više je intervjuisanih katolika, nego protestanata, kazalo kako ne bi željeli muslimane za članove svojih porodica, ne bi dozvolili muslimankama nošenje ‘’vjerske odjeće’’ i ne bi se osjećali komotno sa povećanim brojem muslimana u svojim državama. Kao ilustrativan primjer možemo navesti Veliku Britaniju: 35% intervjuisanih katolika u toj zemlji smatra da muslimankama ne treba dozvoliti nošenje ‘’vjerske odjeće’’ dok isto smatra svega 16% ispitanih protestanata.
Prof. Seyyed Hossein Nasr: Sunnijsko-šijjska podjela je vještački problem
Seyyed Hossein Nasr je jedan od najznačajnijih savremenih islamskih učenjaka i filozofa. Rođen je 1933. godine u Iranu, a školovao se na MIT-u i Harvadu. Bio je rektor Teheranskog univerziteta i osnivač Iranske akademije za filozofiju. Od 1984. godine predaje islamske nauke na Univerzitetu “George Washington” gdje je danas profesor emeritus. Autor je preko 25 knjiga i preko pet stotina naučnih članaka, a njegove knjige i tekstovi prevedeni su na brojne svjetske jezike uključujući i bosanski.
Poštovani profesore Nasr, prošlo je već pet godina otkako niste dali intervju za neke bosanske novine, stoga Vam zahvaljujem, što ste izdvojili vrijeme da odgovorite na nekoliko pitanja za Preporod. Na početku, možete li nam, reći na čemu ste radili posljednjih pet godina?
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim. Prvo želim poselamiti profesora Karića, mog starog prijatelja. Drago mi je i hvala Allahu da je dobro i da još uvijek radi. Želim mu dug i uspješan život kao i mojim ostalim prijateljima u Bosni, Rešidu Hafizoviću, Nevadu Kahteranu, Mustafi Ceriću i ostalima. Sve ih poznajem veoma dugo i želim im dobro, kao i bosanskoj zajednici koju osjećam bliskom. Imao sam zadovoljstvo posjetiti Bosnu devedesetih godina, nedugo nakon razarajućeg rata, istovremeno radosnom i tužnom prigodbom. Radosnom u smislu upoznavanja ove vitalne islamske kulture u srcu Evrope te dobrih muškarca i žena posvećenih duhovnom i intelektualnom životu, a tužnom zbog mnoštva mezara bosanskih mladića ubijenih u ratu što je jedan od najtužnijih prizora koje sam vidio u životu. Tada je predsjednik Izetbegović izrazio želju da me vidi. Nikada neću zaboraviti izvanredan razgovor koji smo vodili.
Uvijek sam se osjećao dijelom bosanskog naučnog svijeta, posebno od ranih devedesetih kada su počeli prevodi mojih djela na bosanski jezik.
Kad je u pitanju moj rad u posljednjih pet godina, najvažniji dio je izučavanje Kur’ana. To je novi prijevod i komentar Kur’ana, koji također uključuje i eseje o Kur’anu, koje su napisali muslimani sunnije i šiije. Za komentar su korišteni i sunnijski i šiijski izvori, što je rezultiralo djelom koje predstavlja nesektaško univerzalno razumijevanje Kur’ana. U to sam uložio oko deset godina svog života radeći sa tri-četiri mlada naučnika koji su rođeni na Zapadu, ali su muslimani. Postavio sam pitanje izdavaču Haperu, zašto bi nemuslimani radili na projektu The Study Qur’an, ako su na projektima The Study Bible i The Study Torah radili kršćani i jevreji? Naručio sam seriju eseja o različitim sadržajima Kur’ana od naučnika koji dolaze sa različitih univerziteta, od šejhu-l Azhara do mladih modernih naučnica, od Malezije do SAD što pokriva cijeli islamski svijet i geografski i starosno. Rezultat ovoga rada je knjiga od dvije hiljade stranica koja je, el-hamdu lillah, objavljena prije više od godinu dana. Knjiga se prevodi na turski i perzijski te na malajalam (jezik južne indijske pokrajine Kerala, op. prev.) i druge indijske jezike i nadam se da će se prevesti na francuski i španski. Francuski zbog sjeverne i zapadne Afrike, a španski zbog centralne i južne Amerike, gdje također postoji veliki interes za islam i naravno zbog same Španije. To je bio moj glavni rad, ali pored toga napisao sam i brojne eseje, kao što uvijek radim. Završio sam prijevod Kitab al-Masha'ir, Knjigu o metafizičkim prosezanjima (Book of Metaphysical Penetrations) Mulla Sadre, a uređenje i pisanje predgovora sam dao Ibrahimu Kalinu, jednom od najodabranijih studenata koji je kod mene radio doktorat. On se poslije vratio u Tursku i sada radi kao viši savjetnik predsjednika Turske. U ovom periodu sam objavio tri knjige na perzijskom jeziku koje još nisu prevedene na engleski kao što jeste većina drugih. U formi su pitanja i odgovora, ali su intelektualni i duhovni radovi i jednom će, možda, postati dostupni ljudima izvan perzijskog govornog područja.
Nekada se pojave i loši prijevodi, pa sam dio vremena potrošio pregledajući prijevode mojih djela na francuski, arapski, perzijski, engleski pa i njemački jezik. Moj njemački je slab u poređenju s drugim jezicima, ali djelimično ga poznajem, kao i španski i italijanski.
Zapadna štampa o islamskom svijetu
Da li ste i dalje zaokupljeni, kao što ste bili prije, problemima sa kojima se susreće moderni islamski svijet?
Ja imam 85 godina i moja glavna preokupacija je da se pripremim za susret s Allahom. Ipak, još uvijek sam vrlo aktivan kao učenjak i učitelj. Radim kao profesor puno radno vrijeme. Naravno da se interesujem za te probleme, često me ljudi zaustavljaju i traže savjet. Dat ću vam primjer. Jedan od problema nametnut islamskom svijetu, koji smatram vještačkim je pitanje sunnijsko-šiijske podjele, što neprijatelji islama mogu iskoristiti protiv nas. Treba početi s nama koji smo sami sebi neprijatelji. Prije pedeset godina niko o tome uopće nije govorio. To što se u zapadnoj štampi piše da su sunnije i šiije uvijek ratovali jedni protiv drugih potpuno je apsurdno. Prije samo pola stoljeća, 1964. godine, osnovana je Aga Kan katedra za islamske studije na Američkom institutu u Bejrutu. Tamo sam upoznao na stotine muslimanskih porodica u kojima je muž bio musliman sunnija, a žena muslimanka šiijka ili obrnuto, niko o tome nije čak ni razmišljao. Naravno, Osmanlije i Safavije su ratovali, ali to su bile dvije imperijalne sile. Čak i tada postojale su plodne umjetničke razmjene. Koliko je samo perzijskih kaligrafa djelovalo u Istanbulu! Bosanci i njihovi radovi dolazili su iz Istanbula u Iran. Bilo je mnogo intelektualnih i drugih preplitanja, nije bilo kao što se to sada želi prikazati. Ovo pitanje se raspiruje i našom glupošću, posebno ekstremnih sunnija s pokretima koji su počeli u Afganistanu i sada s IDIL-om i sličnim pojavama. Neću spominjati sve one takozvane „islamske fundamentalističke pokrete“ od kojih najizraženiji dolaze sa sunnijske strane. Broj šiija koji svaki dan gube živote u Pakistanu i Indiji naprosto je zapanjujući. Mnogi istaknuti naučnici idu u Irak, zapadnjački i muslimanski naučnici, Arapi i Perzijanci. Oni žele da sretnu Ajatollaha Sistanija i velike šiijske vođe, jer žele da shvate gdje da idu, šta da rade i slično. Savjetovanje smatram vjerskom dužnošću jer o tim pitanjima koja su važna za budućnost islamskog svijeta znam više od većine drugih ljudi.
Islamske studije na Zapadu razvijaju se dugi niz godina. Da li se na njima izučava dovoljno tradicionalni islam?
Nedovoljno se izučavao, ali sve više se izučava. Kad sam bio na Harvardu, radio sam doktorat iz historije nauka, ali sam također studirao i islamske nauke sa Sir Hamiltonom Gibbom, koje su se mnogo manje izučavale nego sada. Mi smo samu ideju tradicionalnog islama stavili na mapu. Nije da ga svi prihvataju i razumiju, ali sada su perenijalna filozofija, islamske studije i ljudi kao što sam ja dobro poznati. Mi smo svjesni da predstavljamo veoma važan pogled na islam.
Prije pedeset godina, uopće nije bilo tako. Dakle stvari izgledaju mnogo bolje. Osim toga, treba spomenuti muslimane iz druge generacije doseljenika. Prva generacija nakon što se doselila ovdje, morala je zarađivati novac, tako da nije bila veoma zainteresirana za islam. Slijedeća generacija je ekonomski i socijalno situirana i mnogi su zainteresirani za islam. Među njima su neki veoma nadareni mladi islamski učenjaci pakistanskog, arapskog, perzijskog i najviše turskog porijekla. Iz jugoistočne Azije znam nekoliko mladih ljudi. Nisam u potpunosti obeshrabren. Predajem preko pedeset godina. Počeo sam karijeru predajući na Harvardu, zatim sam predavao dvadeset godina u Iranu, a zatim ponovo trideset godina u SAD-u. Imam veoma dugo iskustvo u podučavanju i kada pogledam iza sebe, nisam nesretan, kad je riječ o - neću reći progresu - već napredovanju islamskih studija u ovoj zemlji.
Šta bi bila Vaša poruka muslimanskoj omladini u Bosni?
To je veoma važno pitanje. Tri stvari: prvo, da ih ne zavara sjajna površina modernosti, da razmisle dobro. Modernost kao filozofija već je u ćorsokaku, ona ubija svijet, ubija prirodu, ubija sve. Mi ne možemo slijediti put koji je došao u slijepu ulicu kao što je ovaj, zato moramo držati naše oči otvorenim. Bosanska zajednica je u vrlo dobroj situaciji jer ovome može svjedočiti iz blizine, mnogo bolje nego ljudi iz Bangladeša ili Sumatre. Vi vidite moderno zapadnjačko društvo oko sebe, tako da možete biti neka vrsta očiju i ušiju islamske inteligencije.
Drugo, da oživite i očuvate svoju sopstvenu intelektualnu tradiciju, koja je kao dio osmanskog svijeta, veoma bogata. Vaši veliki učenjaci imali su kontakte sa Istanbulom, Bursom i ostalim centrima osmanske kulture i bili veoma istaknuti. Oni su, također, imali centralnu ulogu u odnosu na ostale muslimane Balkana kao što su Albanci, Makedonci, Kosovari i ostali. Mislim da je veoma važno da Bosanci sačuvaju tu vrstu jedinstva evropskog islama među starim evropskim muslimanskim zajednicama.
Treće, što mislim da je veoma važno: Bosanci imaju mnogo bolju priliku da nauče zapadne jezike, da znaju kakav je zbilja Zapad. Vi nemate mnogo utjecaja na islamski svijet sada, ali ako počnete da pišete o značajnim pitanjima, kao što su: kako se islam može suočiti s modernom civilizacijom i sačuvati svoj integritet, imat ćete mnogo prepreka, ali predstavljat ćete intelektualni dio islamskog tijela, mozak islamskog tijela, oči islamskog tijela. Vi možete pomoći ljudima u Egiptu, Pakistanu, Iranu i drugim mjestima. Smješteni ste u srcu Evrope, gotovo da svi znate neki od evropskih jezika, treba vam samo nekoliko minuta do Beča, Pariza i ostalih evropskih velikih centara, tako da možete zaista biti uši i oči za ostatak islamskog svijeta.
Navest ću vam jedan obrnut primjer. Kada su Zapadnjaci htjeli da osvoje islamski svijet oni su iskoristili maronite iz Libanona, malu kršćansku zajednicu koja im je pomogla i dugi niz vremena bila uši i oči Francuzima. Naravno, ovdje nije ista situacija, ovo samo navodim kao primjer. Mislim da će čitav balkanski region s Bosnom u svom centru, inša-Allah, kao i Albanija postati značajan i imati veoma važnu ulogu, ako uspije kod sebe postići intelektualno samopouzdanje. Veoma mi je drago da su moji skromni radovi prevedeni na bosanski jezik, kao i na albanski, što je put da se i tamo oživi muslimanski intelektualni sloj koga je uništio Enver Hodža, mnogo gore nego što je to bilo u Bosni. To bi bilo sve što imam da kažem, molim se za Vas, a i Vi sami dio ste tog procesa.
Cijeli intervju u printanom izdanju od 1. septembra
Redaktura prijevoda: Asim Zubčević
Ispovijest ratnog veterana - Oni koji su rizikovali svoje živote u ratu sada vode druge bitke
- priča Hasan Džakmić, koji nakon što se borio od prvih dana odbrane BiH, sada bez posla vodi drugu bitku - onu za svoje zdravlje i egzistenciju
U svrhu naše teme vezane za postratni sindrom (PTSP), kojega psiholozi još nazivaju i ‘vijetnamski sindrom’, potražili smo sagovornika kako bismo onako iz prve ruke doznali kroz šta su sve oni koji su se borili prolazili u ratu i kroz šta prolaze sada u miru. Kažemo ‘potražili’, jer mnogi od njih nisu željeli „otvarati stare ratne rane“ i time otkrivati svoju intimu. No, iako se stidio položaja u komu je danas, Hasan Džakmić je pokazao dovoljno hrabrosti da govori o posljedicama koje je rat ostavio na njegovo zdravlje. Sada govoriti o onome za šta nije kriv, govoriti o situaciji do koje su ga dovele ratne posljedice i , nadasve, društvo koje o njemu i njegovim saborcima treba da vodi brigu izgleda kao ‘nemoguća misija’. Tu čak i ona mudrost da vrijeme liječi sve gubi svoj smisao. Štaviše, pomoć onima koji imaju dijagnozu postratnog sindroma za društvo postala je opterećujuća pošto podrazumijeva sistemsko uključivanje svih segmenata djelovanja, počev od one psihološke, socijalno-ekonomske, i svake druge naravi. A, za to treba vremena, novčanih sredstava, i nadasve volje. Razgovor sa Hasanom Džakmićem započeli smo spontano, njegovim prisjećanjem na ratne dane. Hasan priča:
-Po agresiji i ratu u BiH, u Sarajevu smo se onako džematile organizirali u vojne jedinice. Jedan od osnivača jedinice Fatih, da se ne hvalim, bio sam i ja. U toj jedinici bila su i četiri hafiza i desetak do petnaest efendija, svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon, pojedinih akcija među kojima je bila i ona oko kasarne na Bistriku i odlaska generala Kukanjca, odlučio sam otići u Sedmu muslimansku brigadu, gdje sam ostao do kraja rata. Tu sam dogurao do pomoćnika komandanta za bezbjednost. Bilo je mnogo ratnih akcija i mnogo ranjenih i ubijenih. O tome bi se dalo nadaleko pričati.
Rizici bez ikakve satisfakcije
Na pitanje je li bilo straha u tim akcijama, Hasan nam odgovara:
-Za divno čudo, vjerovali ili ne, nisam se toliko plašio. Bilo je pedesetak akcija i direktnih borbi, ali u tom metežu i iščekivanju nije bilo mjesta za razmišljanje. Svaki put je bilo sa Božijom pomoći. Da budem iskren nisam osjećao neki veliki strah. Čak sam u tim akcijama bio izuzetno uspješan i spretan. Prilikom jedne akcije iz 1994.godine kada je bilo gusto i kada je život visio o koncu, a mi napadali, pitao sam se - Bože mili, ako ovo preživim i ako rat prestane da li će ovi momci sa kojima sam išao u prve redove i zajedno oslobađali teritorij – da li će imati ikakvu nagradu za to. Rizikovali su živote, a da li će za to biti nagrađeni. Plašio sam se da li će steći ikakve zasluge, barem one minimalne da njihove porodice neće oskudijevati ni u čemu. Međutim, na kraju rata je bilo kud koji mili moji. Ništa od toga. Bilo je snalazi se. Nije bilo nikakvog reda i nikakve brige. Sa te strane mi smo očekivali da će sve ići po nekim zaslugama.
Što se tiče samog Hasana za njega problemi počinju od 2003 .godine kada je izgubio posao. On kazuje: -Radio sam u općini Stari Grad na obezbjeđenju. Od te 2003.godine kada sam izgubio posao sve mi je krenulo naopako, što se kaže niz stranu. Sa nekim prijateljima sam pokrenuo neki posao, ali nije išlo. Tada su nastali i problemi u kući. Sa ženom je bilo nekih nesporazuma pa i svađa, ali je svijetla tačka bilo to što su mi dva sina došla do četvrte godine na Pravnom fakultetu. Njihovo školovanje pomogli su svastika (sestra moje žene) i badžo. Ukratko, po gubitku posla nisam se nikako mogao snaći. Čak sam se odao i lošem društvu. Štaviše, oni koji su me znali prije rata kao vjernika koji se pridržava džemata i namaza čudili su svemu tome. Pitali su me jesam li uopće normalan, šta radim. Ibretili su se. Rekao sam im da i sam ne znam šta se to dešava sa mnom. Morao sam se suočiti sa sobom i svojim greškama. Bila je to žestoka utakmica. Sada je stanje bolje i stabilnije, ali još treba popravki na meni.
Proces liječenja
Svjestan svojih grešaka Hasan je na nagovor amidžića i još trojice ahbaba odlučio posjetiti psihologa. O tom dijelu liječenja priča:
-Bilo me je isprva sramota. Oni su me savjetovali da odem gore (u bolnicu za duševne bolesti Jagomir i Kliniku). Kontam, po logici dvije glave više znaju, poslušam njih četvericu i odem. Prvi put sam se pokajao što sam otišao. Eto, oni su mislili da ja bolujem od posttraumatskog sindroma, a bilo je još svega toga. Poslije sam bio još pet puta, ali tada se nisam pokajao. Odmorio sam se po mjesec- dva i stabilizirao. Ljekari su u nekoliko navrata razgovarali sa mnom i dali mi neke lijekove. Pitali su nas svakoga pojedinačno koga šta žulja i tišti. U Jagomiru sa nama je dugo radio dr. Omer Čemerlić, a sad dr. Muhamed Ahmić. Tu sam sretao ljude koji nisu ni alkoholičari niti ovisnici o drogi, pa još i klanjaju, ali se vidi da nisu baš nešto dobri u glavi. Svi oni imaju neke boljke. Meni su dali i neke lijekove koje baš i ne pijem redovno. Iskreno ću ti reći -ti lijekove me malo izbace i uspore. Zato ne smijem reći da ih ne pijem stalno.
Od Hasana Džakmića doznali smo i ovo da je podnio i zahtjev za penziju. Na osnovu papira da se liječi na Klinici trebao bi odmah da direktno ide u penziju. Ovako, dok se to ne riješi on će muku mučiti kako da stekne koju marku. No, najveća muka je ta što se njegovo učešće u ratu nije adekvatno vrjednovalo i što neki drugi ubiru zasluge od države za koju se on iskreno i zdušno borio.