Kada se govori o posebnosti određenih dana, poput ramazana ili deset dana zu-l-hidžeta, razumljivo je kako svi ibadeti: namaz, post, sadaka, učenje Kur’ana itd. imaju posebnu vrijednost, ali je važno da vjernik bude svjestan kako je posebna drskost činiti grijeh u ovim danima

Obavljanje hadža i žrtvovanje kurbana su ibadeti koji se mogu izvršiti samo u naznačenom periodu, odnosno u mjesecu zu-l-hidžetu koji je nastupio prije tri dana. Tradicionalno, muslimani širom svijeta prvih deset dana ovoga mjeseca provode u intenzivinijem ibadetu, s obzirom na to da brojni učenjaci smatraju kako se Allah, dž.š. kune ovim danima u početku sure Fedžr: “Tako Mi zore, i deset noći, i parnih i neparnih, i noći kad nestaje, zar to pametnom zakletva nije?” (El-Fedžr, 1–5). Također, poznata je predaja ashaba Ibn Abbasa, r.a., koji je kazao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘’Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima’’ - misleći na prvih deset dana zu-l-hidžeta. Prisutni upitaše: ‘’Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom Putu - džihad?’’ Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ‘’Čak ni borba na Allahovom Putu, osim u slučaju kada čovjek ode da se bori radi Allaha žrtvujući sebe i svoj imetak i ništa od toga ne vrati.’’ (Buhari, 2/457).

Dan žrtve

Kada se govori o posebnosti određenih dana, poput ramazana ili ovih, razumljivo je kako svi ibadeti: namaz, post, sadaka, učenje Kur’ana itd. imaju posebnu vrijednost, ali je važno da vjernik bude svjestan kako je posebna drskost činiti grijeh u ovim danima. Izostavljanje grijeha je važnije od pojačanog ibadeta čovjeka koji nastavlja činiti grijehe. Ovo treba imati na umu naročito što su ovi dani, zapravo, dani žrtve.
Odlazak na hadž je žrtvovanje imetka, zdravlja i vremena kako bi se čovjek približio Allahu i stekao Njegovu Milost. Kakva drskost treba biti da čovjek griješi u ovim danima kada je preko hiljadu ljudi iz Bosne i Hercegovine te više od milion vjernika iz cijelog svijeta izloženo žrtvi? U ovim danima se nalazi i najvrjedniji dan u godini kada hadžije s posebnim naporom borave na visoravni Arefat. Buhari i Muslim bilježe predaju. “Došao je jedan jevrej Omeru, r.a., pa mu rekao: ‘O vladaru pravovjernih, ima jedan ajet u vašoj Knjizi koji učite, a da je nama objavljen, uzeli bismo taj dan za blagdan.’ Omer ga je upitao: ‘A koji je to ajet?’, a on reče: ‘Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ Na to Omer, r.a., odgovori: ‘Ja doista znam u kojem danu je taj ajet objavljen i mjesto na kojem je objavljen. Objavljen je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na Arefatu na dan džume. Bilo je to u predvečerje na Arefatu u petak.“
Čovjek koji nije na hadžu trebao bi razmisliti u kakvom stanju će provesti ovaj Dan Arefata, kada stotine hiljada duša budu tražile oprost. Također, tražeći oprost za sebe brojni vjernici toga dana na Arefatu mole za one koji su ostali kod kuća. Stoga, u kakvom stanju će čovjek biti kada ga Allah ovaj dan pogleda zbog dove njegovog prijatelja na Arefatu?
Svjesni ovoga, u islamskoj tradiciji muslimani poste ovaj dan kako bi im bili izbrisani grijesi iz prošle godine i taj post je minimalna žrtva na ovaj dan. Muslim bilježi predaju: “Post Dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post Dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” Oni koji nisu u mogućnosti postiti nastojat će u drugim ibadetima provesti ovaj dan, a jedno od lijepih djela jeste prirediti iftar onima koji poste ovaj dan. Vjernik nakon posta Dana Arefata, priprema se za Bajram i ne smije postiti prvi dan Bajrama.

Najjeftiniji kurban ili najjeftinija nagrada

S druge strane, ovi dani su i dani žrtve jer se prvi dan Bajrama na hiljade kurbana žrtvuje radi Allaha, dž.š. Poslanik, a.s. nam je objasnio: „Prvo s čime počinjemo prvi dan Kurban-bajrama jeste klanjanje bajrama, potom se vraćamo svojim kućama i koljemo kurban. Ko tako uradi postupio je po našem sunnetu.” (Buhari i Muslim) Kurban vjernik ne kolje radi mesa ili kako bi samo ubio životinju. “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša, tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio i obraduj one koji dobra djela čine.” (El-Hadždž, 37) Dobro djelo jeste što će se izdvojiti iz imetka dio za žrtvovanje kurbana kako bi se nahranili drugi. Iskreni vjernici teže da izvrše ovaj ibadet, ovu žrtvu, kao svojevrsnu zamjenu što ne mogu izvršiti hadž. Iskrenom vjerniku ne naumpada da izbjegava ovu žrtvu kada je u prethodnoj godini kupio i pojeo na kilograme mesa u različitim prilikama. Žrtvovanje kurbana je, također, pokazatelj čovjekove iskrenosti naročito danas kada je u prilici da bira između različitih cijena i izgleda kurbana. Iskreni vjernici ne kalkulišu prilikom ovog ibadeta, odnosno ne nastoje nabaviti najjeftiniji kurban kako bi samo izvršili obavezu, jer ne žele ni kod Allaha, dž.š. najjeftiniju ili nepotpunu nagradu. Kada bi čovjek zamislio svoju nagradu kod Allaha, dž.š. shodno izgledu kurbana koje žrtvuje tokom svoga života, kakvu bi sliku imao pred sobom: prelijep prizor čistoće i raskoši ili, pak, stado prljavih i mršavih životinja čije bi meso bilo staro i samom vuku?

Ne može se žrtvovati porodica radi kurbana

Tokom ovih dana, naročito bajramskih, pojedinci smatraju određene radnje zabranjenim ili, pak, strogo obaveznim. Preporuka Poslanika, a.s. da se ne sijeku nokti i da se čovjek ne brije u ovim danima nije stroga obaveza. Drugim riječima, osoba čiji izgled utječe na poslovne obaveze može se brijati, šišati i sjeći nokte u ovim danima. Podjela kurbanskog mesa na tri dijela: za svoju porodicu, za komšije i rodbinu te za siromašne osobe je preporučljiva, ali nije stroga obaveza, odnosno čovjek može podijeliti cijeli svoj kurban. Također, neki smatraju kurban strogom obavezom čime mogu dovesti u nepovoljan položaj svoju porodicu. Naime, svaki ibadet u islamu koji iziskuje sredstva nije obaveza onome ko nije u stanju obezbijediti ta sredstva. U tom kontekstu, čovjek čija porodica živi u teškoj materijalnoj situaciji ili je prezadužen nije obavezan klati kurban. Kurban kolje onaj ko je u mogućnosti. Prema nekim učenjacima mora imati čak vrijednost nisaba za zekat. Ipak, u našoj tradiciji kurban žrtvuju i oni koji nisu imućni, ali imaju dovoljno sredstava za izvršenje ovog ibadeta. Stoga, svaki čovjek najbolje poznaje svoje mogućnosti. Niko ne treba otežavati svoj i život porodice smatrajući da rodbina i komšiluk očekuju od njega klanje kurbana.

Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda.

Gospodaru naš!
Ja sam nastanio neke potomke svoje
U dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije,
Kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni,
Gospodaru naš, namaz klanjali.
Podaj da srca ljudi čeznu za njima
i opskrbi ih plodovima,
da bi zahvalni bili!
/Ibrahim, 37/

Kur’an, izvor kazivanja o Poslanicima, u jednom ajetu ljude podsjeća na povijest Mekke, mjesta današnje kible svih muslimana svijeta. U ovom ajetu, kako to saznajemo iz hadisa, Ibrahim, alejhisselam, uči dovu za Ismaila, alejhisselam, i njegovu majku Hadžeru, koju je nešto prije toga, ostavio u „dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije.“
Muhammed, alejhisselam, u hadisu kojeg bilježi Buhari, opisuje ovaj znameniti događaj u kojem se odigrava prava ljudska drama. Priča je muslimanima poznata; Hadžera biva ostavljena s malim djetetom u uvjetima, koji je naizgled, osuđuju na patnju i smrt. Ona, ojađena, isprva dramatično traži od Ibrahima alejhisselam objašnjenje, a nakon njegove potvrde da ih ostavlja po Božijem naređenju, Hadžera zaključuje da Bog, nju i njeno dijete neće ostaviti. Njeno uvjerenje u konačnici, Bog obistinjuje, ali mu prethodi period neizvjesnosti, u kojem Hadžera u strahu trči između dva brežuljka, Saffe i Merve, tražeći spas za budućnost svoga djeteta. Brežuljci između kojih je trčala su, u Kur’anu opisani kao „Allahovi znaci“, a Hadžerino trčanje između njih, postalo je dijelom obreda hodočašća Mekki, hadža. Majka Ismailova, tako je postala nositeljica jedne od najinspirativnijih priča iz historije islama.
U mjesecu zu-l-hidždžetu, milioni muslimana iz cijelog svijeta pristizat će u dolinu Mekke da bi obavili hadž, jednu od pet islamskih obaveza, šartova na kojima počivaju temelji islama. U dane hadža, svake godine, stoljećima već, Mekku, blagoslovljeni grad, hodočaste vjernici i tako se ispunjava još jedno Božije obećanje – „Dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti i iz svih kotlina dubokih.“ (Hadž, 27.)
Obredima hadža muslimane je poučio Muhammed, alejhisselam, i u njima su sadržani snažni simboli važni za pojedinca, ali i muslimansku zajednicu. Suština svih obreda je pokornost Bogu. U obredima hadža svako će pojedinačno, osamljen, a opet u društvu s mnoštvom drugih, tijelom i duhom, uprizoriti svetu povijest povezanosti Boga i čovjeka. Ovdje će, pored ihrama, tavafa, dana Arefata, boravka na Mini i Muzedlifi koji takođe, nose snažne poruke - sobom oživjeti i Hadžerinu dramu. Njoj namijenjenom, naizgled, strašnom sudbinom - Bog ju je učinio slobodnom. Njena sloboda od ljudi i ovisnosti o njima bila je preduvjet za ispunjenje njene, sudbine Ismaila, alejhisselam, i u konačnici, ispunjenje sudbine posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, alejhisselam. Hadžera, njeno trčanje i hidžra u slobodu, moralo bi biti krunsko podsjećanje muslimanima na važnost slobode. Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda. Spremna je da u slobodi, Ismailu, alejhisselam, osigura život bez straha i predanosti Bogu, te budućnost koju grade i imaju, kako se ovdje zorno pokazuje, slobodni ljudi.
Hadžerinog sina, susrećemo i na samom kraju hadžskih obreda – u znamenitom kur’anskom kazivanju o žrtvovanju, kurbanu. Samo ovoga puta Bog više ne kuša Hadžeru, pred njom se više ne postavlja najteži zahtjev – čistog povjerenja u Boga, niti odluke o slobodi, nego pred Ibrahima, alejhisselam, koji je na to upućen, nakon nje. Hadžeru, oslonac i odgajateljicu Ismaila, alejhisselam, ovdje možemo „vidjeti“ u riječima dječaka Ismaila: "O moj oče! Čini šta ti se naređuje, Naći ćeš da sam ja, ako Allah da, međ’ strpljivima".
U obredima uopće, pa i u obredima hadža postoji poruka; to nije puko oživljavanje priča i kazivanja, iz njih bi se morale čitati njihove istinske nakane. A jesmo li, danas, razumijevanje tih nakana iščitali za vrijeme u kojem živimo? Ako želimo razumjeti kako živjeti puninom islamskog života, morali bismo još jednom razmisliti o istinskim porukama kazivanja o onim odabranicima čije sudbine u obredima uprizorujemo.