Faktori po kojima se danas u svijetu ocjenjuje i procjenjuje napredak, odnosno kvalitet života kao i razvoj određene zemlje su mnogobrojni. Nerijetko, prilikom pozivanja na zlatno doba islamske civilizacije se navodi period između osmog i četrnaestog stoljeća karakterisan razvojem na svim poljima, a posebno u oblastima nauke, novih tehnologija i ekonomskog napretka što je rezultiralo kreiranjem ukupnog kulturnog uzdizanja islamske civilizacije. Muslimani tog perioda bili su nosioci bajraka nauke na svim poljima, dok je državna vlast (halifa) u velikoj mjeri ulagala i sponzorisala navedene poduhvate.

Postoji nekoliko parametara po kojima možemo prikazati današnje stanje u muslimanskim zemljama u pogledu nauke, razvoja i obrazovanja. Prije svega to je kvalitet obrazovanja, broj i značaj objavljenih naučnih radova i istraživanja, broj relevantnih i utjecajnih naučnih centara u kojima se dijelom kreira kako ukupni društveni pogled tako i zagovaraju javne politike. Tako nedavno prof. Karčić u članku navodi da se prema podacima Schanghai Ranking Consultancy na listi 500 najboljih univerziteta nalazi svega 10 iz muslimanskog svijeta, od čega niti jedan među najboljih 100. Nadalje, prema godišnjem izvještaju Univerziteta Pensilvanija o najutjecajnijim think-tank organizacijama u svijetu za 2017. godinu od 100 najutjecajnijih svega 4 think-tanka se nalaze u muslimanskim zemljama. Prema podacima UN-a, većina muslimanskih zemalja u pogledu razvoja i kvalitete ljudskog života (Human Development Index – HDI) se nalazi u drugoj, tj. razvojnoj kategoriji. Četvrti indikator koji se treba uzeti u obzir jeste procenat naučno-razvojnih ulaganja prema kojem većina muslimanskih zemalja ulaže manje od 1% GDP-a u navedene svrhe za razliku od vodećih Republike Koreje (4.3%) i Izraela (4.2%). Jedina većinski muslimanska država koja ulaže preko jednog procenta jeste Malezija sa 1.3%. Takav pristup je rezultirao činjenicom da, osim Malezije (2029), imaju manje od dvije hiljade istraživača na milion stanovnika (Vidi: Global Spending on R&D).

S druge strane, protivnici ovakvog pristupa mjerenja podataka i razvoja često iznose tezu da je većina navedenih indeksa rađena po mjeri Zapada te da objektivno ne oslikava stanje u nauci na institutima, univerzitetima i istraživačkim centrima muslimanskih zemalja. Međutim, ovdje je potrebno istaći da do danas muslimanske zemlje nisu uspjele ponuditi niti jedan relevantan nadnacionalni indeks u vezi gore navedenih kriterija. Štaviše, jedina relevantna nadnacionalna organizacija, OIC, koja obuhvata većinu muslimanskih zemalja danas se nalazi u krizi funkcionisanja što se odražava u nemogućnosti konkretnijeg djelovanja iste po raznim pitanjima i izazovima sa kojima se muslimanski svijet danas susreće (vidi: Gokhan Bacik, 2011).

Dodatni problem sa kojim se susreću muslimani danas, ali i činjenica sa kojom se moraju suočiti jeste problem (ne)pismenosti muslimana. Prema podacima Instituta za statistiku UNESCO-a, stopa nepismenosti u većinski muslimanskim zemljama se kreće oko 45% za muškarce i 65% za žene, što predstavlja jedan od gorućih problema islamskog svijeta ali je i u najmanju ruku sramno za Ummet koji sebe oslovljava kao Ummet nauke/čitanja (Iqraa) (Altwaijri, The Islamic World and Millenium Challenges, 2014., str.16-17). Iako se još 2003. godine dogovorio, a 2005. godine, na vanrednom islamskom sammitu OIC-a u Mekki, usvojio desetogodišnji plan aktivnosti (TYPOA), veoma je mali napredak učinjen u pogledu realizacije navedenih ciljeva. Prema izvještaju OIC-a iz 2013. godine postojao je određeni napredak u pogledu nacionalnih izdvajanja za nauku, obrazovanje i istraživački rad što je rezultiralo da se devet univerziteta OIC država članica nađe među 400 najbolje rangiranih svjetskih univerziteta. Međutim, ono što je još uvijek očigledno jeste da i određeni pomaci u oblasti obrazovanja ne daju očekivane rezultate, jer je još uvijek stopa pismenosti država članica OIC-a (72.3%) daleko ispod svjetskog prosjeka (82%), ili prosjeka zemalja u razvoju (84.5%) (OIC -2025, Akcioni Plan, 2016, str. 11). Nadalje, iako u određenoj mjeri muslimanske zemlje (barem one okupljene u OIC-u) pokušavaju unijeti određene promjene kada je u pitanju obrazovanje i opismenjavanje njihovih stanovnika, porazna je činjenica da na individualnom planu muslimani ne posvećuju veliku pažnju navedenom problemu. Prema podacima Svjetskog kulturološkog indeksa svega u četiri muslimanski većinske zemlje stanovnici čitaju više od četiri sata sedmično.

Potreba za reformom

Posljednju deceniju a posebno nekoliko posljednjih godina portret islama i muslimana najčešće se kako u medijima, tako i na mnogim javnim dešavanjima u svijetu, posebno na Zapadu, oslikava i dovodi u vezu sa terminima kao što su terorizam, ekstremizam, migranti i/ili islamofobija. Nadalje, nerijetko se može naići i na članke, javne rasprave i debate te javne nastupe političara koji, zbog svega navedenog, pozivaju ili zagovaraju novi pristup proučavanju, razumijevanju islama i muslimana, ali također i sve učestalije osvrte i zastupanja teze o potrebi „reforme (u) islama/u“. Nametanje ovakvog jednog javnog diskursa našlo je odjeka i među samim muslimanima, kako zbog navedenih rasprava tako i zbog u najmanju ruku posljednjeg stoljeća u kojem su muslimani sklonjeni sa međunarodne političke pozornice kao relevantan ili jedan od ključnih aktera. Ovakav pristup zagovaranja novog pristupa razumijevanju islama te usklađivanju i unaprjeđivanju prakse muslimana sa osnovnim postulatima vjere, nije ništa novo – naprotiv,  možemo ga naći kod muslimanskih mislilaca poput Ibn Halduna već u XV stoljeću, ali i kasnije kod Abduhua i Ikbala krajem XIX i početkom XX stoljeća, pa sve do Karadavija i Ramadana – naših savremenika.

Prihvatanje narativa o reformi među muslimanima dodatno je usložilo ionako kompleksne odnose. S jedne strane postoje zagovornici teze o reformi islama i islamskog učenja, dok drugi zagovaraju tezu o povratku osnovama i izvornim učenjima putem reforme muslimanskog poimanja vjere i njenog življenja. Iako u muslimanskim zemljama postoje brojni učenjaci/mislioci koji zagovaraju promjenu kursa u poimanju vjere, te kritičko sagledavanje trenutne pozicije muslimani, čini se da njihov glas u mnogome ne dopire do šire javnosti. Ovaj fenomen bismo mogli sagledati iz nekoliko uglova. Prvi je da svijetu i javnosti danas ne trebaju niti su zanimljivi glasovi umjerene većine, a drugi se ogleda u činjenici da je radikalna manjina dosta uspješnija u nametanju javnog diskursa. Treći, koji je možda i najvažniji, da su zemlje sa muslimanskom većinom, zbog svoje razjedinjenosti, trenutno u međunarodnim odnosima veoma slab činilac, tj. većinu tih zemalja bismo mogli definirati prije kao objekat negoli subjekat međunarodnih odnosa.

Nedostatak potrebnog kvaliteta

Stoga, jedan od osnovnih izazova sa kojima se muslimani danas susreću u pogledu nauke nije kvantitet u pogledu postojanja visokoškolskih obrazovnih institucija, istraživačkih centara ili centara za kreiranje javnih politika, kao i broja objavljenih naučnih radova, nego istinski problem leži u činjenici da kvalitet istih nije na potrebnom nivou. Nadalje navedene institucije i centri ne uspijevaju utjecati, a kamoli nametnuti/promijeniti kurs svjetske politike/djelovanja. Drugi izazov sa kojim se susreću muslimani danas jeste pitanje u kojoj mjeri znanje i nauka sa univerziteta i naučnih centara u svojoj zbilji reflektira, odnosno se bavi problemima zajednice te iznalaženjem rješenja. Čini se da su muslimani i njihove intelektualne elite danas, kako zbog globalnih kretanja tako i zbog općeg stanja muslimanskog svijeta, u velikoj mjeri zapeli u islamskoj apologetici.

Uspjeh i uspon islamske civilizacije, koji se desio tokom njenog zlatnog doba, nije bio rezultat toga što su ljudi koji su živjeli u datom periodu bili bolji od onih koji danas žive, već činjenice da su njegovali otvoreno društvo, racionalno propitivali i istraživali pojave oko sebe, ali iznad svega primjenjivali princip kompetentnosti i merituma. Stoga, svrhu obrazovanja danas ne smijemo promatrati putem brojeva, rangiranja ili očima biznisa, naprotiv svrha obrazovanja, učenja i proučavanja mora da iznjedri nove (stare) društvene vrijednosti koje će se zasnivati na valorizaciji nauke i znanja sa ciljem kreiranja boljeg društva i ukupnog društvenog ambijenta. Samo obrazovanje u islamu je rijetko bilo odvajano od odgoja, naprotiv. U današnjem svijetu koji je pretežno usmjeren na obrazovnu dimenziju, razvijanje vještina, ukoliko želimo istinski napredak i razvoj čovječanstva kao i ponovnu humanizaciju ukupnog edukacijskog sistema, posebnu pažnju moramo posvetiti odgoju kroz izgradnju istinskih vrlina i vrijednosti.

Dakle, ukoliko bismo se poslužili zapadnom terminologijom i iskustvom mogli bismo kazati da iako su reforme potrebne muslimanskim zajednicama danas, daleko potrebnija im je renesansa. Stoga, da bi muslimani uspjeli izaći iz začaranog kruga samosažalijevanja i optuživanja drugih za vlastite probleme moramo samokritički pristupiti sebi i sagledati stvarnost onakva kakva jeste. U povijesti nikada se snažniji nije prilagođavao, naprotiv. Mi se moramo mijenjati, a mijenjati se može samo onaj koji je obrazovan.

Preuzeto sa Centar za dijalog - Vesatijja