Sarajevo: Završeno 13. takmičenje u hifzu Kur'ana
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci jučer je završeno takmičenje u hifzu
KURBANI 2018. - Pozitivni efekti akcije će se osjećati cijelu godinu
Meso, pored medresa i povratnika, dobiva 76 pravnih subjekata: od narodnih kuhinja, studentskih domova do obdaništa, centara za liječenje, među kojima i Studentski dom u Sarajevu, EMMAUS, JU Dom za stara lica Zenica, Udruženje logoraša Novi Grad, Udruženje gluhih i nagluhih FBiH, Obdanište Zulejha…
Otkup kurbana od povratnika Bošnjaka bio je i ove godine prioritet Rijaseta Islamske zajednice u BiH u akciji Kurbani 2018. Ove, pete godine po redu otkako je uspostavljen ovaj projekat na inicijativu reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića s ciljem pružanja podrške povratnicima u entitet RS i FBiH, postignuti su do sada najbolji rezultati, kazao je u izjavi za Preporod šef Odjela za ekonomske poslove Bilal Memišević, uz napomenu da se za potpuno zaključivanje rezultata ovogodišnje akcije čeka izvještaj medresa.
„Svi pokazatelji govore da ovaj projekat ima svoju ekspanziju. Medrese bilježe veliki porast, od 10-30 % u odnosu na prošlu godinu“, kazao je Memišević, te iznio očekivanja da će, nakon što sve medrese dostave izvještaje u narednim danima, u završnim rezultatima ovogodišnje akcije Kurbani 2018. brojke pokazati da se broj kurbana gotovo pa udvostručio od 2014. Većina ovih kurbana nabavljena je i žrtvovana na prostoru entiteta RS: u povratničkim džematima Tuzlanskog muftiluka, Srednjeg Podrinja, Goraždanskog muftiluka, Gornjeg Podrinja, u Krajini, Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Kostajnici, Kobašu, Gradišci, zatim u povratničkim džematima u FBiH: u Glamoču, Kiseljaku, Žepču. Ove godine po prvi put je ovaj projekat implementiran na Romanijskom platou sa džematom Dejčići iz Trnova, kao i na Palama, te da se nastavlja implementacija sa džematom Kaljina, MIZ Sarajevo, džematom Podgora i Podvitez.
„Allah je s nama“
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
U životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. jedan od centralnih događaja je hidžra iz voljenog grada Mekke u Jesrib koji je kasnije nazvan Poslanikovim gradom. Događaji koji su prethodili hidžri, dvogodišnje pripreme, te izlazak iz Mekke i putovanje u Jesrib ispunjeni su emotivnom dramom, čiji vrhunac se odigrava u pećinama brda Sevr. Kur’an Časni spominje upravo tu sliku u 40. ajetu sure Tevbe: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.”
Muslimanima je priča o hidžri uglavnom poznata, a i to da je kasnije, u vrijeme pravednog halife Omera r.a. određena kao početna tačka za računanje kalendara, to jest kao početna tačka jedne nove ere unutar svjetske historije. Ne slučajno, jer su muslimani njome načinili granicu između onoga što su iz prethodnog perioda isključili, šta su ostavili iza i onoga što su željeli da žive u ‘novom’ poretku, novom svijetu.
U godinama pred hidžru, građani Mekke iako slojevito povezani i umreženi, bivaju dovedeni u sferu sukoba, dinamiziranog procesa promjena svoje zajednice time što su spuštanjem Objave upućeni na fenomen koji je od njih tražio iskustvo susreta s ultimativnim monoteizmom s jedne strane i s druge, sa moralnim vrednotama koje podrazumijevaju jednakost ljudi, pravednost u postupanju i koje nisu omeđene društvenim konstruktima o ‘vrijednostima’ na temelju rasnih, etničkih, spolnih ili drugih odrednica.
Simbolički taj sukob generirao je temeljnu promjenu duboko utemeljenih kulturnih obrazaca unutar mekkanskog društva, i tako ‘sačuvao’ ideju ili božansku poruku o mogućnosti promjene lica i karaktera društva, ukoliko u njemu postoji makar mali broj onih koji vjeruju u tu promjenu.
Poslanikov autoritet i Poruka koju je s uvjerenjem nosio bila je dovoljna da društvo u kojem je živio započne proces redefiniranja svojih vrijednosti. Ovaj proces od tjeskobnog i neodrživog društvenog sistema koji reproducira nesigurnost i nepravde vodio je ka društvu u kojem je sigurnost svakog čovjeka zagarantirana. S obzirom na posljedice koje bi takav proces donio u tadašnjem mekkanskom društvu, njegovi zagovornici bili su primorani učiniti hidžru, ne samo da bi spasili svoje živote, nego ideju za koju je uopće vrijedilo živjeti.
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
1440 godina nakon tog događaja, svjedočimo da, iako se slika svijeta promijenila, paradigme su ostale iste. Među ljudima su se ukorijenile duboke podjele, traju krvavi sukobi, moćni ugnjetavaju slabije, a nasilje velikih razmjera, nepravda, nedostatak sloboda i nesigurnost pokreću u zbjegove milione ljude.
Mi, muslimani, i danas vjerujemo i ponavljamo da smo ‘čuvari’ te ideje o pravednom društvu, dok su u isto vrijeme muslimani najbrojniji muhadžiri? Kakvo značenje nama danas ima hidžra? Na svjetskoj sceni je ‘mekkanski’ sukob, u raznim dijelovima svijeta, pitanje je samo na kojoj strani je većina muslimana. Šta je danas muslimanski odgovor na ratove, ubijanja, nepravde, izrabljivanja, rastući fašizam oko nas, totalitarne režime?
‘Ne brini se, Allah je s nama!’ – rekao je Poslanik, a.s, sakriven od pogleda onih koji su na silu pokušavali uništiti ideju dobra koju je nosio. Ko danas ima pravo i legitimitet da kaže ‘Allah je s nama’?
Novi broj Preporoda: Od koga i kuda bježe muslimani
U novom izdanju Preporoda od 15. septembra čitajte:
INTERVJU
- „Nema kvalitetnih iskoraka u bošnjačkoj politici“, ističe prof. Šaćir Filandra
POGLEDI
- Šta je muslimanski svijet?
GODIŠNJICE
- Sjećanje na naše velikane Ahmeda Smajlovića i Nijaza Šukrića
HIFZ
- Zenica: Novi hafiz Malik Memić
ZAJEDNICA
- Islamska zajednica kao primjer saradnje EU i vjerskih zajednica
- Sporazum o saradnji Islamske zajednice i Jevrejske zajednice u BiH
- Pozitivni efekti Kurbanske akcije će se osjećati cijelu godinu
UVODNIK
- „Allah je s nama“
PITANJA I ODGOVORI
- Da li je dozvoljeno držati mačku kao kućnog ljubimca?
KOLUMNE
- Fikret Karčić – UN: Počinjen genocid u Myanmaru
- Meho Šljivo: Zaklanjanje za islam i zaklinjanje islamom
DUHOVNOST
- Vrijednost muharrema i petka
Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook i Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Čitajmo Preporod, budimo preporod.
Šaćir Filandra: Nema kvalitetnih iskoraka u bošnjačkoj politici
Prof. dr. Šaćir Filandra je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Predaje nastavne discipline: politička filozofija, sociologija jezika, politike identiteta i socijalna filozofija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Funkciju predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ obnašao je od 2001. godine do 2009. godine.
Vaš komentar o političkoj (ne)moći Bošnjaka u manjem entitetu. Jesu li okolnosti zaista takve da je teško bilo šta promijeniti?
FILANDRA: U znatnoj mjeri je posljednjih godina oslabila pozicija Sarajeva u odnosu na Banju Luku i to slabljenje bosanske/bošnjačke pozicije moralo se negativno reflektirati na položaj Bošnjaka u manjem entitetu. Trend ekskluzivno srpske vlasti u tom entitetu se nastavlja i produbljuje u mjeri u kojoj taj entitet definira, bar verbalno, svoju poziciju izvan Bosne i Hercegovine. Naravno, takav cilj u ovom trenutku jeste iluzija, ali ono malo Bošnjaka dovodi svakodnevno u sve težu poziciju. Na svima nama, a ne samo na političarima, je zadatak da se sažmu iskustva i dometi dosadašnje politike u tom entitetu i da se iznađu njeni novi modaliteti, budući da sadašnji trendovi nisu dobri.
Naš status žrtve je potrošen
Zanima li se EU, ali i šira međunarodna javnost, za sigurnosnu situaciju u BiH ili se više fokusiraju na ekonomsku budućnost BiH?
FILANDRA: Nama je još teško shvatiti i prihvatiti da je naša sudbina samo u našim rukama i da krivicu za vlastito loše stanje, u bilo kojem segmentu življenja, ne možemo tražiti samo u nekome sa strane. Takva svijest značila bi autorefleksiju i suočenje sa vlastitim neurađenim zadacima na što naše elite još nisu spremne, budući bi one same došle u pitanje. Naš status žrtve u ratu je potrošen, Bosna i Bošnjaci nisu više u pozitivnom fokusu međunarodne politike. Čak je prisutan i suprotan trend kojim se bosanski muslimani nastoje predstaviti jedinim remetilačkim faktorom na ovom području. Istovremeno, nema iskoraka u bošnjačkoj politici. Ona je duboko konzervativna i sve svodi na zadržavanje postojećeg stanja. To nije dobro. Strance ne interesira kako ćemo mi živjeti, ako se mi razvijamo i oni će nam pomoći i u tome će sa svojim kapitalom sudjelovati. I to je legitimno. Njihov jedini interes je sigurnosne naravi i mislim da su Bosanci u toj sferi zadnjih godina postigli značajne rezultate.
Sarajevo: Otvoreno 13. takmičenje u hifzu
Danas je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu počelo trinaesto po redu takmičenje u hifzu
Sjećanje: Opsada Mesdžidu-l-harama u Mekki
Slabo poznati događaj opsade Harem-i-šerifa u Meki treba poslužiti kao opomena svima kuda može odvesti iracionalna i fanatična religioznost ali i iskrivljeno vjerovanje o Mehdiju kakva se ovih dana ponovo javljaju među muslimanima
Hidžra: Zov i izazov
Šta je izazov?
Odakle dolazi?
Kako ga definirati?
Zašto se teško boriti sa suvremenim izazovima?
Čestitka reisu-l-uleme Kavazovića povodom Nove 1440. hidžretske godine
Sarajevo, 10. septembar 2018. (MINA) - Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović je povodom nastupanja nove 1440. hidžretske godine uputio čestitku muslimanima u BiH i dijaspori u kojoj se kaže:
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
– Draga braćo i sestre,
- Muslimani u Bosni i Hercegovini i svijetu večeras sa zalaskom sunca dočekuju novu 1440. godinu prema hidžretskom kalendaru. Prisjećanje je to i na veliki događaj iz historije islama kada je posljednji Božiji poslanik morao utočište iz paganske Mekek potražiti u malom gradiću Jesribu, budućoj Medini.
Poslanik, a.s., je putem hidžre krenuo u potrazi za slobodom i pravdom podsjećajući nas sve da napretka za pojedinca ali ni za zajednicu nema u društvu koje na ovim principima ne počiva.
Kada je svoj dom napustio izbjegavajući sukob s onima koji su silom pokušavali ugasiti Allahovo svjetlo na Zemlji stigao u Medinu, sagradio je džamiju kao simbol duhovnog jedinstva i pobratimo muhadžire (iseljenike iz Meke) i ensarije (one koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu). Tim svojim postupkom nas je za sva vremena podučio da pozivanje na ideale nema nikakve vrijednosti ukoliko se oni ne materijaliziraju u našoj društvenoj realnosti.
Muslimani su kroz stoljeća u postupcima ashaba, prijatelja i pratioca plemenitog Poslanika, nalazili inspiraciju i uzor kao i u njegovom sunnetu i praksi. I kao što su se ugledali na spremnost muhadžira da ostave svoj dom radi Istine, isto tako su u spremnosti ensarija da sa svojom braćom podijele sve što su imali vidjeli ništa manji dokaz vjere i požrtvovanosti. Danas su oko nas ponovo neki novi muhadžiri koji traže svoje ensarije, traže one koji će pokazati ljudskost i solidarnost. Ali koliko je ta solidarnost potrebna njima toliko je, ako ne i više, potrebna nama da bismo sačuvali svoju čovječnost i svoju vjeru. Uzvišen nas podjednako iskušava i dobrom i zlom. I pitanje je ko je od nas na većoj kušnji. Da li oni koji su prinuđeni tražiti našu pomoć ili mi koji kalkulišemo oko svoje spremnosti da pomognemo.
Zato se nadam da će prisjećanje na hidžru i početak nove godine biti prilika da obnovimo svoj zavjet na slijeđenje Poslanika koji je kao Milost poslan svjetovima.
Ovom prilikom svim muslimanima i muslimankama u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori, svim imamima i uposlenicima Islamske zajednice čestitam Novu 1440. hidžretsku godinu uz želju da svima bude sretna i berićetna i moleći Allaha dž. š. da muslimanima podari slogu, da ujedini njihova srca u dobru, da našu Zajednicu učvrsti u napretku, da našu Domovinu čuva u blagostanju i miru, i da svim ljudima ukaže na put sreće i uspjeha, stoji na kraju čestitke reisu-l-uleme Kavazović.
Gdje su muslimani na Šangajskoj listi?
Dana 15. avgusta ove godine objavljena je uticajna rang lista svjetskih univerziteta za 2018. godinu. Schanghai Ranking Consultancy, nezavisna organizacija za istraživanje u oblasti visokog obrazovanja, od 2009. godine objavljuje godišnje listu od najboljih 500 univerziteta na svijetu.Ta lista poznata je kao Academic Rankig of World Universities (ARWU).
Metodologija
Univerziteti su rangirani na osnovu nekoliko pokazatelja akademskog ili istraživačkog rada. Tu se uzimaju u obzir: dobitnici Nobelovih nagrada ili Fieldsovih medalja (jedno od najvećih svjetskih priznanja za matematičare) sa tog univerziteta, citiranost nastavnika, radovi objavljeni u Nature i Science, radovi indeksirani u najvažnijim indeksima i per capita akademska postignuća institucije. Ova metodologija forsira tzv. istraživačke univerzitete (research universities), gdje je naglasak na naučno-istraživačkom radu nastavnika i postdiplomaca, u odnosu na tzv. nastavne univerzitete (teaching universities), gdje je naglasak na nastavi i dodiplomskom studiju.
Najboljih deset
Najboljih deset univerziteta čine američki i britanski univerziteti: Harvard, Stanford, Cambridge, Massachusetts Institut za tehnologiju, California- Berkley, Princeton, Oxford, Columbia, California Institut za tehnologiju i Chicago.
Najbolje rangirani univerziteti iz muslimanskih zemalja
Najbolje rangirani univerziteti iz muslimanskih zemalja su: Univerzitet kralja Abdulaziza, Saudijska Arabija (101-150), Univerzitet kralja Sauda, Saudijska Arabija (101-150), Univerzitet kralja Abdullaha za nauku i tehnologiju, Saudijska Arabija (201-300), Univerzitet Kralja Fahda za petrolej i minerale, Saudijska Arabija (301-400), Univerzitet Malaya, Malezija (301-400), Teheranski univerzitet, Iran (301-400), Amirkabir univerzitet za tehnologiju, Iran (401-500), Kairski univerzitet, Egipat (401-500), Istanbulski univerzitet, Turska (401-500), Univerzitet za nauku, Malezija (401-500). Dakle, ukupno 10 univerziteta iz muslimanskih zemalja je među prvih 500 univerziteta na svijetu.
Ono što je vidljivo iz ovog rangiranja je vođstvo saudijskih univerziteta. Očigledno je povećano državno ulaganje u nauku donijelo rezultate. Od ostalih arapskih zemalja jedino je Kairski univerzitet među najboljih 500. Od nearapskih muslimanskih zemalja, kako se očekivalo, u ovoj grupi su Malezija, Turska i Iran. Ono što je vidljivo jeste, takođe, da među 500 najbolje rangiranih univerziteta nije nijedan sa oznakom „islamski“, što je pokazatelj državnog (ne)ulaganja u ove univerzitete i njihove naučne (ne)djelotvornosti.
Ovakvo stanje sa univerzitetima muslimanskog svijeta izraz je dugogodišnjeg odnosa prema nauci i istraživanju. Taj odnos najbolje ilustruju sljedeći podaci: godine 2005. Univerzitet Harvard je objavio više naučnih radova neko 17 arapskih zemalja zajedno; cijeli muslimanski svijet do sada je imao dva dobitnika Nobelove nagrade u hemiji i fizici i to su bili naučnici koji su se odselili na Zapad; 57 država članica OIC troše 0.81% bruto domaćeg proizvoda (GDP) na istraživanje i razvoj dok SAD troše 2.9% a Izrael 4.4% (The Economist, 26. januar 2013.)
Muslimanske zemlje koje su promijenile ovu politiku napredovale su na ljestvici najboljih univerziteta na svijetu. One su mogle da izgrade potrebnu infrastrukturu univerziteta, pooštre kriterije upisa studenata, angažuju svjetske stručnjake iz zemlje i inostranstva koji su povećali mjesto univerziteta na ljestvici, finansiraju naučno-istraživačke projekte, uključe se u svjetsku proizvodnju znanja i itd.
Gdje smo mi?
U najboljih 500 iz cijelog regiona bivše Jugoslavije jedino je zastupljen Univerzitet u Beogradu (301-400). Ovaj pokazatelj šalje veoma jasnu poruku osnivačima i upravama univerziteta u regionu: osigurati dovoljno fondova za naučno-istraživački rad, osigurati neophodne uslove uključujući jačanje biblioteka i informatičkih centara, uspostaviti ravnotežu između nastavnog i naučno-istraživačkog rada i promociju istraživača.
Što se tiče islamskih univerziteta poruka za njihove osnivače jeste: povećajte fondove za ove univerzitete, osigurajte ima akademsku autonomiju i napredovanje akademskog osoblja na osnovu naučno-istraživačkog rada. Za akademsko osoblje na ovim univerzitetima ta poruka je: manje držati nadahnute govore o značaju nauke u islamu a više objavljivati u publikacijama koje prate referentne baze podataka.
Više...
Dr. Denis Hadžović, direktor Centra za sigurnosne studije-BiH
Najveći sigurnosni problem je nedostatak sistema
-kaže direktor Hadžović ističući da kada bismo imali zajednički cilj mogli bismo odgovoriti svim sigurnosnim izazovima
Odgovornost se često pripisuje političarima kojima su važniji lični od općih interesa. To uzrokuje zloupotrebu položaja i povećanje koruptivnih djela. Građani ističu nepovjerenje prema pravosuđu...?
-To nepovjerenje je zato što nema rezultata. Jednostavno, građani sa pravom traže pozitivne pomake u radu pravosudnih institucija. Imamo dosta deklarativnih izjava da smo za državu i napredak, ali malo imamo konkretnih poteza koji idu ka jačanju države. Evo od 2011. godine imamo budžet BiH na istom nivou. Znači, dok smo finansijski ulagali sredstva u jačanje državnih institucija imali smo pozitivne pomake. Evidentan je napredak koji je napravljen u reformama kao što tu su granična policija, carine, vojska, obavještajna služba, djelimično policija i pravosuđe. No, svi su oni u međuvremenu opterećeni nedostatkom resursa i suočeni sa odlaskom kadrova. Naprimjer Oružane snage BiH su 2009. godine imale budžet oko 370 miliona, a sada 9 godina kasnije on iznosi 290 miliona KM uprkos tome što se broj prijetnji i potreba umnogome povećao, a samim tim bi i odgovori trebali biti adekvatni. U međuvremenu, kantonalni i entitetski budžeti se značajno povećavaju, a državni stagnira. Nema puno pomaka. Ostaje deklarativna podrška i pojedincima su puna usta i NATO-a i EU i integracija, ali u praksi se za ovakve stavove ne bore političkim sredstvima. Recimo, jednom inspektoru je pragmatičnije raditi u Banjoj Luci za veću platu, negoli biti u Graničnoj policiji ili SIPI gdje su mu veći lični izdaci. Konkretni iskoraci su načinjeni u izgradnji obavještajno- sigurnosnog sistema, ali rad agencija mora biti značajnije podržan kako bi mogle odgovorniti sve većim prijetnjama i izazovima po sigurnost državne. Na drugoj strani imamo policiju koja je još nedovršen sistem. Svjedoci smo da se pojedine policijske strukture koriste jedna protiv druge i to u istoj državi. Prilikom ovakvih i sličnih incidenata samo se konstatuje da sistem nije odgovarajući i time se sve okonča. Ali, niko nije spreman niti voljan pokrenuti priču i organizovati sastanak političkih stranaka da vide kako uspostaviti strukturu koja će spriječiti nemile događaje u budućnosti. Slično je i sa pričom o integrisanju u NATO, odnosno aktivaciji MAP-a Jedni kažu mi smo za NATO, drugi su oprječni u tom stavu i sve se završi na takvim i sličnim medijskim istupima. Ukratko, nismo još završili te procese u policiji, nismo dovršili procese reforme u pravosuđu, civilnoj zaštiti i dr. To su objektivni problemi sa kojima se suočavamo. Sigurnost nije statičan i jednokratan proces koji se može završiti već je to proces koji zahtijeva kontinurano unaprjeđenje kapaciteta i prilagođavanje novim prijetnjama i sigurnosnim izazovima.
Mogu li ovi imigranti u bitnome narušiti bezbjedonosnu situaciju u BiH?
-Problem je u nedostatku sistema. Treba jednostavno država da odgovori na sve to. Ali ako država ne može narediti nekome onda imamo problem. Tu su i ustavne nadležnosti, gdje imamo 14 ustava, 14 lokalnih vođa koji određuju sve, tako da je teško da država preuzme odgovornost. A, to je državna obaveza prema međunarodnom pravu. Država treba preduzeti sve mehanizme kako bi tim ljudima omogućila da konzumiraju svoja prava. Kao potencijalnim korisnicima azila moramo im to obezbijediti. Koncentracija prelazaka je iz Srbije na granici sa RS-om. Tu su problemi. Tu brzo prelaze uz pomoć krijumčarenja ljudi do zapadnog dijela Bosne i Hercegovine. Jednostavno, država tu treba nešto preduzeti, ali vidite kakvi su animoziteti između lokalne samouprave koja najviše trpi i države koja nema kvalitetan odgovor. Još je gore ako se to pretvori u politički problem.
Pitanje terorizma i odlazaka na strana ratišta nisu više u fokusu interesiranja. Možemo li reći da je ono stavljeno pod kontrolu?
-To pitanje je medijski više eksponirano od strane Zapadne Evrope koja se susrela sa mnogim značajnijim terorističkim aktima u svojim zemljama nego u BiH. Mi smo imali dva do tri teroristička akta koja su bila ozbiljna i nažalost ostavila tragične posljedice u ljudskim životima. Nasreću u posljednje vrijeme takvih dešavanja nema i nadam se da će i u buduće institucije nastaviti sa svojim predanim radom kako bi spriječile eventualne slične događaje, mada moramo biti svjesni da apsolutne sigurnosti u današnje vrijeme više nema. Što se tiče povratka sa stranih ratišta najviše se u obzir uzima činjenica da su ove osobe stekle vojne vještine. Ja bih samo podsjetio da smo mi u BiH izašli sa preko 500.000 obučenih vojnika nakon rata pa oni nisu predstavljali problem po sigurnost. Prošli su kroz ono šta su prošli i ovi borci na ratištu u Siriji i Iraku. Sada su prvi put Evropljani na svojoj teritoriji osjetili toliki obim terorističkih akata. Problem više leži u ideologiji i radikalizaciji tih većinom mladih osoba nego što je to vezano za njihovo iskustvo i vještine koje su stekli na ratištu. Inače broj tih osoba koje su se vratile u BiH je relativno mali i relativno su dobro pod nadzorom policijsko- sigurnosnih struktura. U jednoj maloj sredini i državi poput BiH mnogo je lakše doći do obavještajnih saznanja nego u jednom Londonu koji ima oko 10 miliona stanovnika. Dakle, u BiH je u tom pogledu relativno dobra situacija, ali još jednom ponavljam apsolutna sigurnost se ne može garantirati nikome.
Gdje počinje odgovornost političara, a gdje krivnja naroda?
Ovo je pitanje na koje trebaju dati odgovor oni iza kojih se kriju eksponenti vlasti, a u čije ime su zločini počinjeni. Negiranje zločina i Genocida u Srebrenici nije samo kažnjivo po svim civilizacijskim normama, nego i po Božijem Zakonu
Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu, nakon onoga što se dešavalo i dešava od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu faktički nikada okončani. Jedno su bile želje njenih građana i naroda, a drugo namjere. Oni koji su započeli rat nisu se mogli pomiriti s porazom, jer bi time ujedno priznali i svoju politiku i ideologiju koju su provodili i još provode iz centara svojih moći. Dakako, bez ‘njihova’ znanja nije se moglo i ne može krenuti u realizaciju bilo kakvog projekta. Namjere su bile jasne tada, a od njih se ne odstupa ni sada. Ono što je zacrtano Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti, prema svim pokazateljima, sprovodi se i dan-danas. Krajnji cilj bio je i ostao stvaranje tzv. Velike Srbije. Ostalo su sve principi i nijanse. Da je to tako i da su namjere bile jasne govori svakodnevno opstruiranje postojanja države BiH, a na račun jačanja manjeg entiteta RS. Matrica je poznata: podrivanje identiteta i temelja bosanskohercegovačkog društva, obesmišljavanje i urušavanje njegove multikulturalnosti, razaranje svake nade i zajedničke perspektive i sl. Ono što je osvojeno 1992. do 1995. godine u vidu entiteta RS plijen je koji će (po)služiti velikim apetitima Srbije. To što je ova teritorija nastala na etničkom čišćenju, koncentracionim logorima, zločinima i progonima, što su potvrdili relevantni međunarodni sudovi, za bosanske Srbe kao i one Srbe iz Srbije, pogotovo centar moći iz Beograda, manje je bitno. Pravda i istina nisu načela koja to mogu otkloniti. Mnogo je važnije za projektante da cilj opravdava sredstva. I da, nadasve, ideja živi. Zadaća novog memoranduma je da u ovoj fazi promijeni karakter rata u BiH i da se srpska politika prikaže na drugi način.
Ideje nasuprot činjenica
Zato i nedavnu odluku Narodne skupštine RS-a (14. augusta) kojom se traži povlačenje i odbacivanje Izvještaja Komisije o događajima u Srebrenici možemo posmatrati, najprije, kao njihovu namjeru da ostvare svoj cilj: realizacija velikog projekta i širenja teritorije, a potom svega ostaloga. Bez direktive i saglasnosti iz centra ni vlasti u Banjoj Luci ne bi preduzele takve korake. To nam samo potvrđuje da je ideja začeta u glavama „najodgovornijih“ još živa. Tragično je pri tome što se glavni ideolozi ne mogu kazniti. Oni su nedodirljivi. Za njih zakon ne važi. Obično se kola slome na neposrednim izvršiocima. A, dobro se zna da se zlo može uništiti samo u korijenu, u glavi koja ga je i osmislila. Problem je tim veći što oni koji stoje iza svega za svoj interes upotrebljavaju i sam narod. Narod tek služi da bi ideolozi postigli svoj cilj. Zato i odluku koja negira zločine i Genocid u Srebrenici možemo smatrati nastavkom politike agresije na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. To znači da Srbija ideološki podstiče bosanske Srbe u RS na destruktivne djelatnosti kako bi se ovaj manji bosanskohercegovački entitet, nastao krvlju i etničkim čišćenjem, približio i pripojio političkom uređenju Srbije. O tome najbolje govori namjera da se obrazovni sistem RS-a usaglasi sa svojim začetnicima iz Srbije, tačnije iz Beograda. Čak, jedan broj političara iz manjeg entiteta otvoreno radi za interes druge države. Zato nas i ne čudi negiranje ideologa Genocida u Srebrenici, jer svojom odlukom u Narodnoj skupštini RS-a oni koji su izglasali takvo što pokazali su i otkrili svoje prave namjere i tragove. O ljudskosti i savjesti, civilizacijskim normama, da ne govorimo. Zločini se time nikako nisu mogli sakriti niti istina preinačiti. Filozof Bernard Rasell bi rekao: „Činjenice su ono što jesu bez obzira šta mi mislili o njima“. Tako i izvještaj Komisije iz 2004.godine nemoguće je promijeniti bez obzira na bilo kakve revalorizacije, razloge, političke prilike i ciljeve. Takav jedan dokument je usvojila tadašnja Vada RS koja je imenovala članove Komisije u kojoj su, da podsjetimo, bili pet Srba, jedan Britanac i jedan Bošnjak. Kao član te Komisije i kao jedini Bošnjak akademik Smail Čekić je na poziv da prisustvuje Skupštini RS , smatrajući da je besmisleno nanovo raspravljati o izvještaju i onome što je zaključeno i potvrđeno, ukazao: „ Rezultati Komisije i Radne grupe, temeljene na brojnim dokumentima različite provenijencije, uključujući i one koji do tada nisu bili poznati, kao što su, primjera radi, (originalni) redovni borbeni izvještaji Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, i saopštene u izvještajima potvrdila su brojna relevantna naučna i stručna istraživanja, uključujući i presude međunarodnih i nacionalnih sudova“. Naprosto, takva nova odluka ne može promijeniti već utvrđene ( komisijske i historijske) činjenice. Revidiranje činjenica o ratu, stoga, nije ništa drugo do politizacija i bijeg od istine. I to kukavički bijeg, jer svoja nedjela i zločine režim želi sakriti iza svog naroda. Političari tj. srpska elita nanovo nije imala snage suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u ime srpskog naroda. U strahu od gubitka vlasti političari RS spremni su tako ‘založiti’ vlastiti narod. Naravno, čast izuzecima- ima onih koji na takvu (zlo)upotrebu nisu i neće šutjeti. Na svom Twiteru Nenad Čanak tim povodom poslanicima NSRS-a poručio je: „Sram vas bilo. Ime čitavog jednog kroz historiju časnog naroda ste još jednom dokaljali“. Međutim, i pored onoga što je očito i što cijeli svijet vidi, retrogradne snage na čelu sa političarima nisu imale hrabrosti da prihvate moralnu i političku odgovornost. Prebacivanje krivice na druge i traženje dlake u jajetu u vidu izjednačavanja žrtvi, zasigurno, posljednja je manipulacija održavanja na vlasti ali, ujedno, i posljednja faza Genocida nad Bošnjacima. No, ono može biti i strateška faza s namjerom secezionizma entiteta RS i time disolucije BiH. Stoga, na ovakve namjere srpske nacionalističke elite treba hitno reagirati. S te strane očekuju se aktivnosti svih bosanskohercegovačkih stranaka kao i OHR-a i međunarodnih institucija koji na to imaju obavezu u ustavno-pravnom okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. I to, ne samo deklarativnim izjavama koje slušamo, nego direktnim pravnim i svakim drugim zabranama. Negiranje i poricanje Genocida mora biti međunarodno pravno sankcionirano. Uvođenje takve zabrane moglo bi spriječiti novi zločin i genocid.
Zaključci NSRS nisu izraz volje cjelokupnog srpskog naroda
Ono što je, međutim, najvažnije jeste glas samog naroda. Pita li se narod u svemu tome? Narodi, odnosno građani jesu izabrali svoje političke predstavnike, ali oni koji ih predstavljaju sada svoju pojedinačnu odgovornost za učinjeno prebacuju na kolektiv. Režim koji je na vlasti u RS na čelu sa Dodikom ono što je svijet utvrdio po svim zakonskim uzusima kao zločin i genocid natovario je na leđa srpskom narodu. Reakcije na ovu odluku koja negira Genocid u Srebrenici su brojne i pune jeda. O tome najbolje govore pripadnici samog srpskog naroda koji se ne slažu sa odlukom koja negira zločine, a time i sa onima koji ih predstavljaju. Izdvajamo komentar banjalučkog novinara Trifunovića koji je komentirajući izjavu Dodika da on „osjeća puls naroda“ dodao: „Dakle, on osjeti da narod hoće da silom otcijepiti RS od BiH, da pripoji Brčko RS, da sve to mobiliše ljude jer drugačije se to sprovesti ne može? Da ovaj napaćeni narod uvede u sukob sa svijetom? Hoće li štab biti na Dedinju? Da li mu narode, zaista, šalješ te impulse?“ (INS.ba). Glas novinara Dragana Bursaća je na tom fonu. „Genocid je počinio neko sa imenom i prezimenom u moje ime. Pa, dok brišete lice suzama i znojem pomiješano, prosudite sami ko vas gura u genocidni tor zarad vlasti?“, poručuje on svom narodu. Glas razuma uputio je Roberta Handa iz Helsinške komisije pri američkom Kongresu poručujući da ako slijede one koji ne priznaju Genocid u Srebrenici da će ih historija pamtiti kao ljude koji se identifikuju sa zločincima. „Vaša odluka ne mijenja historijske činjenice, ali ukazuje da ste saglasni sa činovima zločinaca. Oni se to moraju upitati. Svih ovih godina, bilo je mnogo Srba, čak i odmah nakon rata, koji su, rizikujući vlastitu sigurnost, digli svoj glas protiv zločinaca. Oni su jedini junaci srpskog naroda“, zaključio je Hand.
Konačno, nije zanemarljiv ni argument da oni koji su donijeli odluku kojom praktički negiraju Genocid u Srebrenici, s druge strane, nastojali su skrenuti pažnju i svoju odgovornost pred sve većim životnim problemima, siromaštvom i odlaskom mladih iz entiteta RS, što jesu ključna pitanja. Bavljenje prošlošću i njenom manipulacijom, veličanjem izvršilaca i naredbodavaca, oni su samo pokazali svoju nesposobnost i odgovornost. I to je svojevrsni bijeg od istine. To govori da su ovi na vlasti spremni na sve, pa i izazvati novi rat. Otuda, ovaj već ranije utvrđeni Izvještaj Komisije za Srebrenicu (iz 2004.g.) kojeg je nedavno odbila NSRS ne može biti samo u svrhu predizborne kampanje i grupiranja biračkog tijela, nego nadasve u svrhu pripreme ambijenta za nove zločine. Oprez ne može biti naodmet.
U St. Louisu održani 23. Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike
Dvadeset i treći po redu Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike održani su od 31. augusta do 2. septembra 2018. godine u Saint Louisu, savezna država Missouri
Godišnjica: Crtice o Omeru Muhtaru
"Mi se moramo boriti za svoju vjeru i slobodu dok ne otjeramo zavojevače ili umremo... Mi nemamo drugog izbora..." (Omer el-Muhtar, r.a., 20.08. 1858 - 16. 09. 1931)