Septembar 2018. godine označio je početak Nove 1440. hidžretske godine. Kao početak jednog novog vremenskog perioda, početak godine je prilika za retrospektivu proteklog ali i za nijet i zalaganje da popravimo svoje stanje i u individualnom i u društvenom smislu. Možemo sami sebi postaviti bar neke, naizgled male korake koji će nas voditi željenom cilju, a to je da budemo bolji, kako u duhovnom tako isto i u društvenom pogledu.

U četvrtak, 20.09.2018. godine poslije jacije namaza u prostorijama Medžlisu islamske zajednice Orašje je prigodinim programom uz druženje, hašuru i kahvu obilježen Dan Ašure.

Više puta u svome životu slušao sam osobe kada zapadnu u tešku situaciju kako se u svojoj priči čvrsto oslanjaju na Uzvišenog Allaha, dž.š., a posljednji takav razgovor posebno sam doživio 2. juna 2018. godine kada sam posjetio Amera Omića i njegovu suprugu Nerminu u Đumezlijama kod Jezera, a nakon utapanja njihove kćeri trinaestogodišnje Hane u jezeru Đol kod Čerkazovića i njenog hospitaliziranja u UKC-u u Banjoj Luci, koja je tada bila u teškom zdravstvenom stanju. Hana je sa svojom amidžišnom 31. maja otišla do ovog malog Jezera gdje su učile plivati te je potonula ne izlazeći na površinu. Njena rodica je u strahu dozivala pomoć, te su je čuli mladići Duško Pekez, Vladimir Vidić, Petar Lakić i Mirko Galić, koji su se s društvom zadesili pored jezera i odmah su krenuli u spašavanje potonule djevojčice. Iz vode je djevojčicu izvukao Duško Pekez iz Šipova, koji joj je pružio i prvu pomoć. Sekunde su bile presudne u spašavanju djevojčice iz vode. Hana je zatim prevezena do ambulante u Šipovu, gdje joj je ukazana pomoć, zatim u Mrkonjić Grad, te u Banja Luku. U Haninom zbrinjavanju u bolnici u Banja Luci pomogla je eminentna stručnjakinja Vojka Gorjup specijalista, internista-intenzivista direktorica ECMO centra u Sloveniji, koju su brzom intervencijom angažovali načelnica općine Jezero Snežana Ružićić i director UKC-u u Banjoj Luci Vlado Đajić. Ipak, Hana se na Ramazanski bajram 15. juna iz kome probudila, što je bila neopisiva radost za njene zabrinute roditelje Amera i Nerminu. Kada sam je prilikom posjete za ovu zabilješku 23. jula upitao šta je najprije vidjela kad se iz kome probudila, rekla mi je: “Vidjela sam moju majku, a tražila sam babu... Tada sam bila potpuno nepomična i samo sam mogla micati prstima, ali stanje se svaki dan popravljalo i nakon mjesec i koji dan premještena sam na banjsko liječenje u Slatinu, a 13. jula otpuštena sam na kućno liječenje. Osjećam se posve dobro hvala Svemogućem Allahu, dž.š.“ Hana i njeni roditelji zahvalni su svima koji su na bilo koji način pomogli za njeno spašavanje iz jezera, za ukazivanje prve pomoći, za prijevoz do bolnice, te za veliku brigu ljekara u njenom liječenju i oporavku. Slušajući njene roditelje prilikom prve posjete kako srčano zahvaljuju Uzvišenom Allahu, dž.š., nakon što je Hana u dobrom zdravstvenom stanju, to me po ko zna koji put podsjeti na Junusovu, a.s., dovu u kojoj je nakon što se našao u dubini mora i velikim tminama zavapio: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi”. U 88. ajetu sure El-Enbija’ Allah, dž.š., kaže: “odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike”. Junusova, a.s., dova je dova kojom kada zamolimo Allaha, dž.š., Allah dž.š., nam otklanja tešku situaciju u koju smo zapali. Jedan ashab je pitao Alejhisselama: “Allahov poslaniče, Zun-Nunova dova u utrobi ribe, je bila spas samo Junusu ili je spas i za vjernike poslije njega”? Muhammed ,a.s., je rekao:” Za Junusa posebno i za sve muslimane općenito, zar nisi pročitao riječi Uzvišenog Allaha: “Eto tako Mi spašavamo vjernike”.

Ono što veže za Bosnu mnoge, koji su se nastanili u drugim državama, jeste rodna kuća, u smislu mjesta, i džamija, u smislu duha, jer kako su istakli u Medžlisu Teočak džematlije iz inozemstva obavezno svrate u džamiju, učestvuju u džematskim projektima i ne žele prekinuti svoju vezu sa džematom, kao svojom duhovnom oazom u kojoj će se uvijek osjećati kao članovi jedne porodice, ma gdje bili.

Teočak je prije agresije na BiH u sjevernoj Bosni, ali i šire, bio poznat po proizvodnji domaće sorte šljive, a tokom i poslije agresije po slavnom komadantu Hajrudinu Mešiću, koji je prošle godine dobio i bistu u gradskom parku, ali ne i ulicu. Teočak je jedna od općina u kojima nema imena ulica. U razgovoru s načelnikom Općine Teočak Tajibom Muminovićem predložili smo da barem glavna ulica, u kojoj je skoro sve smješteno, bude imenovana i da nosi ime po komadantu Mešiću. Međutim, načelnik smatra da postoje zaslužnije osobe, ali da će doći nekada do imenovanja ulica. Načelnik Muminović je potvrdio našu bojazan da je iseljavanje gorući problem i u Teočaku.

Glavni imam Muhamed ef. Rizvić (lijevo) i Efendija Bedirhan Hadžić: Ljudi teška srca napuštaju s porodicama svoje domove

„Dosta ljudi ovdje živi na račun dijaspore, prvenstveno zahvaljujući rodbini. Teočak je prije rata imao dosta ljudi koji su radili vani, a nakon rata taj trend odlaska je nastavljen. Nekada se vani išlo pojedinačno, odnosno porodice su ovdje ostajale, a sada se i porodice sele. Teočak napuštaju i oni koji imaju posao“, kazao je načelnik Muminović, koji je istakao kako je u Teočaku malo privrednih subjekata koji mogu zaposliti veći broj građana, ali Općina nastoji osigurati optimalne uslove za pokretanje vlastitog biznisa. Kada je riječ o saradnji s Medžlisom Teočak, načelnik Muminović je kazao da Općina na osnovu projekata može pomoći Medžlisu, ali da Medžlis nema direktne godišnje pomoći od Općine, kako je to slučaj u drugim općinama. Ovo je u najmanju ruku čudno kada se uzme u obzir da je Medžlis jedina vjerska institucija u ovoj općini.

Budućnost Medžlisa

Prema riječima glavnog imama Medžlisa Teočak Muhameda ef. Rizvića Medžlis nije zadovoljan saradnjom s Općinom, ali nastoji biti samoodrživ i bez ikakvih dugova prema bilo kome. U tom kontekstu, efendija Muhamed ističe da mu je najvažnije da Medžlis uspijeva obezbijediti redovne plate imamima. „To nisu neka velika sredstva kojima operiramo, ali je važno da pozitivno završimo svaku godinu. To je trenutno, prije svega, zahvaljujući projektu kojeg sam inicirao kako bismo zadržali članovima Islamske zajednice i naše džematlije koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu, to jeste koji su dobili stalne vize. To je važno da našu dijasporu vežemo za njihove džemate, ali i da finansijski učvrstimo Medžlis. Sami imami su bili skeptični po ovom pitanju, ali ne odustajemo od principa da sve naše džematlije ostanu članovi Islamske zajednice i kada promijene džemat, odnosno kada nastave živjeti u inozemstvu. To je bila svojevrsna reforma finansijskog stanja Medžlisa koju sam morao iznijeti na svojim plećima i uvjeriti imame u važnost ovakvog pristupa. Upravo zbog toga se može steći dojam jednakosti između institucije Medžlisa i moga imena, ali jednostavno to je realnost u ovom Medžlisu. Pored svih reformi, imam i džematske obaveze te i tu želim da ličnim primjerom usmjerim imame na predan angažman i posvećenost poslu“, kazao je glavni imam Muhamed i imam Čaršijske džamije u Teočaku, koji je istakao da Teočak ima budućnost i da neće nestati džematlija u teočanskim džamijama. „Nosim najveći teret i odgovorno tvrdim da dok sam na čelu ovog medžlisa, on će opstati i biti samoodrživ“, zaključio je glavni imam Muhamed efendija Rizvić. Prema njegovim riječima predan rad predsjednika Medžlisa Kenana Haračića i sekretara Avde Bilalića značajno utječe na funkcioniranje Medžlisa. Inače, broj domaćinstava koja imaju članstvo Islamske zajednice u Teočaku je oko 2.000, a u mektebu je oko 450 učenika.
U radnim prostorijama Medžlisa, koji se nalazi pored Čaršijske džamije, efendija Muhamed je istakao pehare i diplome koje govore o fokusu ovog medžlisa. „Jedno vrijeme smo bili među najboljima na mektebskim takmičenjima iz fudbala. One godine kada smo odlučili da se dokažemo i u znanju, naši učenici su osvajali prva mjesta na nivou Muftijstva tuzlanskog, ali i Rijaseta. Postavili smo visoke standarde i ko prođe naše takmičenje, nivo Medžlisa, to je sigurno kvalitetan kandidat za takmičenje na višim nivoima i po tome smo poznati u Muftijstvu. Lično sam vodio učenike iz svog džemata na takmičenja na nivou Rijaseta. Inače, reisu-l-ulema Kavazović, tadašnji muftija, uručio je imamima i članovima Izvršnog odbora Medžlisa 2010. godine posebna priznanja za rad u mektebu i doprinos u organizaciji mektebske nastave. U 2013. godini od troje pobjednika na nivou Muftijstva dvoje je bilo iz Teočaka“, istakao je efendija Muhamed.

Ono što smo primijetili jeste da Medžlis Teočak ima izvrstan potencijal da organizira jednu vjersko-kulturnu manifestaciju, koja bi mogla biti naročito usmjerena na džematlije koje dolaze iz dijaspore tokom ljetnog odmora. Stoga, nadati se da će Muftijstvo tuzlansko uvidjeti kakvo kulturno bogatstvo predstavlja Fethija džamija i njena okolina u Starom Teočaku, koja može biti imati centralnu ulogu u manifestaciji kakvu ima, recimo, džamija na Karićima ili na Kušlatu. Pored ove džamije, u Teočaku je aktivno još šest džamija u kojima sve aktivnosti obavlja šest imama. Imami u Teočaku su aktivni kao i džematlije, što smo se uvjerili posjetivši Husejnoviće i Sniježnicu, koji su u potpunosti obnovili džamije, a posebno nas je dojmio spomenik u Jasikovcu, gdje su džematlije konzervirale alem srušene munare i tako na zanimljiv i upečatljiv način ostavili sjećanje na sve ono što je ovaj kraj zadesilo tokom agresije na BiH.

Mladi u Teočaku

S efendijom Bedirhanom Hadžićem, imamom džematu Jasikovac, posjetili smo novoizgrađeni dom kulture ili Bosanski kulturni centar u kojem se nalaze i prijemne prostorije Medžlisa Teočak, koje je na zahtjev glavnog imama dobio Medžlis u zamjenu za vakufsku parcelu u centru grada koja je gradnjom iskorištena. Ovim činom glavni imam je uspio sačuvati dio vakufske imovine koja je mogla nestati u administrativnim procedurama. U prizemlju Doma smo naišli na grupu mladih koji su, kako smo kasnije saznali od predsjednika BZK Preporoda Enesa Avdičevića, pripremali bajramsku priredbu. Avdičević je završio medresu, ali nije nastavio karijeru kao imam. Danas je vrlo aktivan u radu s mladima koji nastoje u ovom mjestu pronaći alternativu odlasku i porocima, poput kladionica kojih je pet u nekoliko stotina metara.

Mladi prilikom pripreme Bajramske manifestacije

“Ovdje se tokom agresije branila ideja Bosne pa je i danas Teočak neka prva linija odbrane. Kako mladi ne bi napustili ovaj grad i imali dostojanstven kulturni i zabavni sadržaj u ovom mjestu, mi pokušavamo napraviti neku saradnju među svim institucijama u Teočaku i ponuditi mladima ono što imaju njihovi vršnjaci u drugim mjestima. Uz podršku Općine osnovali smo koaliciju udruženja ‘Društvo bez predrasuda’, koje ujedinjuje sva udruženja s teritorije Teočak i pojedince koji se smatraju društveno odgovornim, i realiziramo svake godine nekoliko projekata s fokusom na mlade. U ovoj koaliciji nalaze se udruženja iz četiri općine, dvije iz Federacije i dvije iz manjeg entiteta“, kazao nam je profesor Avdičević. On je istakao poseban problem što brojni mladi samo čekaju svoju priliku za odlazak, odnosno mnogi su ovdje samo silom prilika.

Nestanak cijelog sela

Kao primjer odlaska iz Teočaka efendija Bedirhan je naveo primjer svog mekteba. “U mektebu 1999. godine imao sam u jednoj grupi najmanje 46 djece i to u jednom mektebu, jer imam glavni mekteb i dva punkta. Prošle godine sam imao 45 učenika ukupno na svim punktovima, a rođeno je svega troje djece. Tih devedesetih, ali i kasnije se pojavljivao problem nataliteta, međutim nismo imali ovaj problem odlaska, koji je danas očigledan. Danas kompletne porodice odlaze. Zadnji ramazan je jedna porodica blizu moje kuće jednostavno nestala. Veliki utjecaj imaju i zakonske promjene. Naprimjer, prema novom zakonu u Sloveniji naše džematlije, koji su do sada radili vani a porodice ostavljali ovdje, moraju odvesti svoju porodicu vani radi poreskih olakšica. Ljudi teška srca s porodicama napuštaju svoje domove. Znam lično ljude koji su se kleli da nikada ne će napustiti Bosnu, ali sada moraju. Iz Ogorelice, dijela mog džemata sa sedamdeset kuća, u mekteb se upisala jedna djevojčica, zapravo posljednja djevojčica u selu. Neće se više niko ni upisati, jer su kuće prazne, a ono džematlija što ima jesu dede i nane“, istakao je efendija Bedirhan, koji smatra da za pet godina područnih škola više neće biti. Kao primjer je naveo svoj džemat Jasikovac, gdje školsku nastavu pohađa 23 učenika u četiri razreda!

“Poseban problem jeste nestajanje radne snage. Ponekada me nazovu da nađem nekoga za dobro plaćen posao i ne mogu nikoga naći. Evo, za Kurban-bajram bit će teško naći momke kojima bi bilo plaćeno da prikupljaju kožice. Naravno, poseban problem je koliko će ovi mladi ljudi kada odu u druge zemlje biti vezani za svoj kraj. Skoro sam vidio djevojčicu roditelja iz Teočaka, trenutno nastanjenih vani, koja jedva priča bosanski. Šta će biti za pet-deset godina? Već sada imamo problem da nam se roditelji žale riječima: ‘Neće dijete da dođe s nama’“, kazao je efendija Bedirhan.
Kako vrijeme odmiče, a prema različitim pokazateljima, u Teočaku, a vjerovatno i u drugim gradovima, bit će posla i radnih mjesta, ali neće biti radne snage. Ono što veže za Bosnu mnoge, koji su se nastanili u drugim državama, jeste rodna kuća, u smislu mjesta, i džamija, u smislu duha, jer kako su istakli u Medžlisu džematlije iz inozemstva obavezno svrate u džamiju, učestvuju u džematskim projektima i ne žele prekinuti svoju vezu sa džematom, kao svojom duhovnom oazom u kojoj će se uvijek osjećati kao članovi jedne porodice, ma gdje bili.