Krajem prošle, 2017. godine, pojavio se na bosanskom jeziku novi roman poznatog pisca Dan Browna pod naslovom Porijeklo.[1]Ovo je njegov sedmi po redu roman, a peti u kojem se pojavljuje glavni lik Robert Langdon. Imajući uvid u ranije njegove romane, ni u jednom se nije toliko tretirao odnos religije i nauke (vidjeće se kasnije donekle da je, konkretnije, riječ o odnosu kršćanstva, zapravo katoličanstva i scijentizma) kao u ovom romanu, iako je, pored ovog novog, bilo izvjesnih razmatranja o toj vezi u svakome romanu, što redovno naglašava Brown, posebno u romanu Anđeli i demoni. Ovdje se, naravno, želimo osvrnuti više s teološke tačke gledišta, ne udubljujući se u književne, umjetničke aspekte ovoga djela. Na eventualni prigovor da ovo nije djelo iz historije nauke, filozofije nauke ili filozofije religije, pa da na taj način tretiramo spomenuti odnos, odgovaramo da ovo djelo ima počesto velikih dionica gdje se obilno razmatraju konsekvence naučnih otkrića, novih teorija, odnos religije i nauke, odnosno katoličanstva i scijentizma, te tome slično. Usputno, sâm autor u svojim intervjuima naglašava da njegovi romani imaju dva nivoa, prvi je nivo zabave gdje nastoji zadržati čitalačku pažnju do kraja knjige, a drugi, dublji, onaj na kojem razmatra neke drevne, a vazda aktuelne ideje koje samoga autora zanimaju. Na specifičan odnos kojim treba prići idejama što se provlače kroz roman, navode nas i riječi koje se nalaze na početku svakog njegovog romana: “Sva umjetnička i arhitektonska djela, lokacije, naučni podaci i vjerske organizacije pomenute u ovoj knjizi su stvarni”. Svakako, autor prejednostavno poseže za riječju nauka, podrazumijevajući njenu potpunu univerzalnost. Pošto već ima na mnogim mjestima širi diskurs po ovom pitanju, trebao je definirati i njeno značenje, jer ovako samo može spadati u plastične riječio kojima je pisao Uwe Poerksen.[2]Kada se već hvata u koštac s ovakvim temama, onda koncepti koji dolaze u obzir trebaju biti jasniji.
Kažimo i to da je autora za ovaj roman nadahnula Misa Charlesa Darwina, jedna kršćanska misa u kojoj je kompozitor izbacio tradicionalan latinski sveti tekst i zamijenio ga odlomcima iz Darwinovog O porijeklu vrsta, kako bi stvorio neobičnu jukstapoziciju glasova vjernika koji pjevaju o surovosti prirodne selekcije (spominje je i u pogl. 83.).
Glavni razlog zašto pišemo o ovome romanu jeste njegova popularnost, pored spomenutih aktuelnih i često provokativnih ideja, kao što su bila popularna i ranija Dan Brownova djela, tako da je i na bosanskom govornom području ova knjiga jako čitana, pa upravo zbog ideja koje se provlače kroz ovaj roman i koje su na kraju krajeva njegov cilj, tretiramo upravo način na koji autor predstavlja interakciju religije i nauke, ukazujući na izvjesne manjkavosti takvog uopćavanja, jer se radije radi o odnosu religije (konkretno kršćanstva odnosno katolicizma) i scijentizma što ima posve drukčije konsekvence.[3]Kažemo kršćanstva, odnosno katolicizma, jer su, prije svega, većina modernih određenja religije zapadnjačka i evropocentrična u dvostrukom smislu: u njima se religija promatra kao zasebna figura u odnosu na filozofiju, nauku i umjetnost te u prvom planu imaju kršćanski teološki koncept i kršćansko, duhovno i historijsko iskustvo,[4]a to se sasvim bjelodano ogleda i u ovome romanu.
I
U najkraćim crtama, radnja ovog romana je sljedeća: Robert Langdon, kao što smo rekli, glavni lik već pet Brownovih romana, profesor simbologije i religiozne ikonologije, stiže u ultramoderni Guggenheimov muzej u Bilbau kako bi prisustvovao velikoj objavi – otkriću “koje će zauvijek promijeniti lice nauke”. Domaćin te večeri je Edmond Kirsch, četrdesetogodišnji milijarder i futurista, koji je stekao svjetsku slavu zahvaljujući zapanjujućim visokotehnološkim otkrićima i hrabrim predviđanjima. On je ranije, znakovito, objavio svoje otkriće biskupu Valdespinu, jevrejskom rabinu Yehudi Kövesu i cijenjenom alimu(a ne ulemikako se navodi u romanu) Syed al-Fadlu. Oni su se uplašili posljedica po religiju zbog ovog otkrića. Kirsch im je rekao da će ga objaviti za mjesec dana, međutim spremao se objaviti ga ranije, a ono će navodno dati odgovor na ključna pitanja ljudskog postojanja. Inače, on je prije dvadeset godina bio jedan od prvih Langdonovih studenata na Harvardu.
Köves će biti ubijen u Budimpešti, a al-Fadl u Dubaiju. Biskup Valdespino se iznenadio kada je saznao da će se otkriće ranije objaviti. Od samog početka, Langdon i nekoliko stotina gostiju zadivljeni su prezentacijom, a harvardski profesor ubrzo uviđa kako je ona mnogo kontroverznija nego što je pretpostavljao. Međutim, ta pažljivo pripremljena večer iznenada se pretvara u haos, jer je Kirscha ubio Luís Ávila, fanatik koji je mislio da time čini dobro djelo za svoju religiju, a Kirschovo dragocjeno otkriće na rubu je da bude izgubljeno zauvijek. Suočavajući se s ogromnom opasnošću, Robert Langdon je primoran na očajnički bijeg iz Bilbaoa. S njim je i Ambra Vidal, direktorica muzeja, koja je pomagala Kirschu da pripremi ovaj provokativan događaj. Langdon i Vidalova odlaze u Barcelonu, i upuštaju se u opasnu potragu za tajanstvenom šifrom koja otključava Kirschovo otkriće. Na kraju će uspjeti otključati ovo otkriće, ali će Langdon ujedno shvatiti i jednu gorku istinu. Winston, plod Kirschovog rada, vještačka inteligencija i njegov prisni prijatelj, je, ustvari, iako je tokom cijelog romana pomagao Langdonu i Ambri da dođu do šifre i konačnog otkrića, naveo Luís Ávilu da ubije Kirscha kako bi otkriće dobilo na popularnosti, čak je Langdonu hladno objašnjavao razloge za taj čin. Faktički, Kirsch je postao žrtva vlastitog djela. No, iako je vještačka inteligencija također važna tema u ovome romanu, nas ponajviše zanimaju dijelovi koji navodno iznose naučne podatke, Kirschova, Langdonova ali i zapažanja svećenika Beñe o religiji i nauci (kršćanstvu, konkretnije, katoličanstvu i scijentizmu). Uglavnom, na kraju romana, nalaze se opširna razmatranja koja prate tu prezentaciju Kirscha i koja objašnjavaju neke posljedice dotičnog otkrića.
II
Krenimo redom. U prologu, Kirsch razmišlja kako su kroz historiju najopasniji ljudi na svijetu bili oni pobožni, posebno kada im neko ugrozi bogove. Za biskupa Valdespina se već na samome početku vezuju riječi staromodno, zastarjelom, izašla iz mode, što je poprilično sugestivno. Kirsch smatra i međureligijski dijalog besmislenom potragom za nasumičnim dodirnim tačkama u zbrci drevnih bajki,legendi i mitova, dočim će na kraju ovog prologa bombastično najaviti kako će ljudi širom svijeta shvatiti da su učenja svih religija uistinu imala jednu zajedničku stvar, a to je da su sva bila u potpunosti pogrešna. Kasnije (pogl. 5.) rabin Köves će misliti da je otkriće tog naučnika odvažno prkosilo gotovo svakoj prihvaćenoj religijskoj doktrini, i radilo je to na uznemirujući jednostavan i ubjedljiv način, a al-Fadl će kazati da je Kirsch osporio samu srž – korijen svih vjerovanja.
U jednom razgovoru s Kirschom (pogl. 1.), Langdon kaže da religija i nauka nisu konkurenti, to su dva različita jezika koji pričaju istu priču, tako da na svijetu postoji mjesto za obje, s čim se može načelno složiti, ali upravo taj odnos religije i nauke (katoličanstva i scijentizma) će biti kasnije predmet ovog kratkog osvrta. Kroz roman, uglavnom se naglašava značaj spomenutog otkrića, pa je sve tome podređeno, tako da i u samome Guggenheimovom muzeju (pogl. 6.), Winston pokazuje umjetničko djelo Kirscha koje prikazuje asimetričan asteriks – jedan od najstarijih simbola za Boga – na desnoj strani tog djela kojeg guta (Darwinova) riba, simbolizirajući kako evolucija proždire religiju.
Riječi Kirscha koje nam posebno skreću pažnju (pogl. 9.), a koje ukratko objašnjavaju cjelokupnu kontroverzu vezanu za njegovo otkriće, ali i uopće u naslovu naglašenu temu, jesu sljedeće: “Pitanja stvaranja ljudi i njihove sudbine obično objašnjavaju religije. Ja sam se tu neovlašteno umiješao, i svjetske religije neće biti sretne zbog onog što ću objaviti”. Upravo glavna kritika upućena, rekli bismo, modernoj nauci, jeste sami njen karakter, zbog čega ne može dati odgovore na velika pitanja, a da ne skrene sa svoga čistoempirijskoga toka i da ne uđe u područje filozofije/religije/duhovnosti. Kirsch zapravo nastoji dati odgovor na pitanja odakle dolazimo i kuda idemo što se često ponavlja kroz roman. Tako će se vidjeti i nakon što se otkrije ovo Kirschovo otkriće, da nije toliko stvar u nekome eksperimentu, ili empirijskoj datosti, već radije o tumačenju. Svaka, pa i moderna nauka, uvijek je, na neki način, interpretacija.[5]U ovom poglavlju će se Langdon kao i ranije zalagati za to da religija i nauka pričaju istu priču na dva različita jezika te da se sukobi vode oko semantike, a ne suštine, no, Kirsch će ostati pri svome, kako kaže Langdon, radikalnom ateizmu. U prologu, kao i u ovom poglavlju, Kirsch uglavnom naglašava da ćete biti ateista ako ste pametni, što bi zapravo značilo da je nemoguće ili barem neuobičajeno da pametan čovjek bude religiozan.
Edmond Kirsch je uspio predstaviti jedan dio prezentacije (pogl. 17.) gdje kaže da je svakiodgovor bolji nego odsustvo odgovora. Osjećamo veliku nelagodu kada se suočimo s ‘nedovoljnom količinom podataka’ i tako naš mozak izmišljapodatke – nudi nam, u najmanju ruku, iluzijureda – stvara obilje filozofija, mitologija i religija, kako bi nas uvjerio da postoji red i organizacija nevidljivog svijeta. Edmond ustvari hoće reći kako naš dolazak i odlazak nije inherentno uređen i smislen, već mi namećemo stvarima smisao. Ovdje Edmond upada u jamu koju je sâm iskopao jer i u njegovome otkriću nema dovoljne količine podataka pa ispada da i on izmišlja podatke koji će opravdati unaprijed smišljene teze. Vraćamo se na to da i empirijske datosti zahtijevaju interpretaciju. Tako kaže: “Nauka, po definiciji, predstavlja pokušaj da se pronađefizički dokaz za ono nepoznato ili neodređeno, i odbaci sujevjerje i pogrešna predstava, kako bismo prihvatili činjenice. Kad nauka ponudi neki odgovor, taj odgovor je univerzalan. Ljudi ne ratuju zbog njega; oni se udružuju oko njega”. Koliko se, naprimjer, teorijska fizika drži samo fizičkog dokaza, pitanje je za sebe. Isto tako, nema samoodržavajućih činjenica koje plove u ničemu.[6]Ovdje kod Kirscha vidimo jedan utopijski stav o nauci, koji je neodrživ. Neutemeljeno je i to da nauka nudi univerzalne odgovore (obavezno konsultirati djela Karl Poppera, Paul Feyerabenda, Thomas Kuhna, Seyyed Hossein Nasra, Ziauddin Sardara, Syed Muhammad Naquib Al-Attasa itd.). Uostalom, ljudi ne ratuju što se ne mogu složiti oko odgovora koji su partikularni, već zbog interesâ.
III
U nastavku, vidimo jednu gnusnu potvoru na Ebū Ḥāmida el-Gazzālīja (pogl. 20.) u riječima Kirscha (koje niko u romanu ne osporava). On kaže: “Do kraja jedanaestog vijeka, najveća intelektualna istraživanja i otkrića događala su se u i oko Bagdada. Zatim se, gotovo preko noći, to promijenilo. Jedan sjajan naučnik, po imenu Hamid al-Ghazali – koga sad smatraju jednim od najuticajnijih muslimana u historiji – napisao je niz ubjedljivih tekstova kojima osporava logiku Platona i Aristotela i proglašava matematiku “đavoljom filozofijom”. Tako je počeo niz događaja koji je omeo naučno razmišljanje. Proučavanje teologije je postalo obavezno, i na kraju je propao čitav islamski naučni pokret”. Prvo, nije Hamid, nego Ebu Hamid (Ebū Ḥāmid). Drugo, gdje se to nalazi Platonova logika pa da je el-Gazzālī osporava? Što se tiče Aristotelove logike, el-Gazzālī je afirmira, naprimjer u svome djelu Ispravno mjerilo[7](el-Ḳisṭās el-musteḳīm). Ako se mislilo na filozofiju Platona i Aristotela, zašto bi osporavanje Platonove i Aristotelove filozofije kočilo naučni napredak? Dalje i najvažnije, el-Gazzālī nigdje ne naziva matematiku “đavoljom filozofijom” i to je brutalna neistina. Bilo bi korisno konsultirati njegovo djelo Izbavljenje od zablude[8](el-Munḳiẓ mine’ḍ-ḍalāl) jedno od njegovih posljednjih djela, pa da se vidi šta govori o matematici, kao i prvu knjigu iz Iḥjā’-a gdje smatra njeno proučavanje kolektivnom obavezom (farḍ kifājeh). Ovdje nemamo prostora sve detaljno iznositi. To je vjerovatno u Kirschova usta ubačeno od Neil deGrasse Tysona[9]pošto su to tačno njegove riječi, kojeg će i spominjati kasnije (pogl. 98.).[10]Najočigledniji pokazatelj jeste, pored potpune sličnosti njegovih riječi i Kirschovih, da i on pogrešno govori Hamid al-Ghazali. Zašto smo ipak ovoj naizgled nebitnoj omašci posvetili ovoliko prostora? Zato što se vještački suprostavlja religija, ili, hajdemo kazati teologija i naučni pokret. Kao da obaveznost proučavanja teologije koči naučni napredak! Dalje, nije tačno da je tada propao naučni napredak u islamskom svijetu. Naprimjer, u astronomiji je veliki iskorak načinjen nakon el-Gazzālīja (umro 1111. godine), u 13. i 15. stoljeću, na opservatorijima u Meragi i Semerkandu. Jedan od najvećih muslimanskih naučnika i astronoma Neṣīru’d-Dīn eṭ-Ṭūsī se pojavio nakon el-Gazzālīja, zatim Ḳuṭbu’d-Dīn eš-Šīrāzī, Mu’ejjidu’d-Dīn el-‘Urḍī, Muḥji’d-Dīn el-Magribī, kao i kineski astronom Fao-Mun-Ji.[11]Šta je s osmanskom naukom,[12]naukom u Mogulskom i Safevijskom carstvu? Veliki Omer H̱ajjām je živio upravo u el-Gazzālījevovrijeme. Poznati Ibn Nefīs je živio u 13. vijeku. Mogli bi ovdje nabrajati mnoga naučna postignuća i mnoge naučnike islamskog svijeta nakon el-Gazzālīja, ali, čitaoca koji se bude više zanimao neka potraži o tome.
(Tekst objavljen u: “Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u BiH”, god. LXXX, br. 7–8, 2018., str. 663–676.)
1Dan Brown, Porijeklo, s engleskog preveo: Danko Ješić, Buybook, Sarajevo, 2017., 536 str. Napominjemo da ćemo radi preglednosti rada samo navoditi u zagradi poglavlja knjige (kojih ima 105).
2Vidjeti: Uwe Poerksen, Plastic Words: The Tyranny of a Modular Language, Pennsylvania University Press, 1995.
3“Moglo bi se reći da je naučni redukcionizam jedna od glavnih komponenti onoga što bi se moglo nazvati naučnošću (scijentizmom) za razliku od nauke. (...) Scijentizam je, ipak, filozofija koja savremenu nauku razvija do cjelovite ideologije, do načina gledanja na sve stvari, i upravo je taj nazor postao dominanta u modernom svjetonazoru. Upravo scijentizam, u pitanju znanja, odbija razmatrati bilo koji drugi pogled osim naučnog, kao vid ozbiljnog promišljanja i odbija prihvatiti mogućnost bilo kojeg drugog načina spoznavanja, kao što je, npr. ono primljeno Objavom” (S. H. Nasr, Vodič mladom muslimanu u modernom svijetu, s engleskog prevela: Aida Abadžić-Hodžić, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 232.). Kaže Hamid Parsanija: “Pomišljajući da su joj iskidane sve veze sa eshatološkom naukom i metafizičkim sudovima, svetovna nauka, kao nauka o sredstvima za život, postaje jedini primer za pojam nauke” (Hamid Parsanija, Nauka i filozofija, s perzijskog preveo: Seid Halilović, Centar za religijske nauke “Kom”, Beograd, 2012., str. 148.).
4Dževad Hodžić, Religija i znanost:u bioetičkom ključu, Vrijeme, Zenica, 2012., str. 9, bilješka 5.
5Syed Muhammad Naquib Al-Attas, Islam and The Philosophy of Science, International Institute of Islamic Thought and Civilization, International Islamic University Malaysia, Kuala Lumpur, 1989., str. 3–4, navedeno prema: Ibid., str. 78.
6Alfred North Whitehead, Proces i realnost, rasprava s područja kosmologije, s engleskog preveo: Slavko Paleček, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968., str. 26, navedeno prema: Dž. Hodžić,Ibid., str. 55.
7Ebu Hamid Muhammed El-Gazali, Ispravno mjerilo, s arapskog preveo: Almir Fatić, Medžlis Islamske zajednice, Sanski Most, 2005., 99 str.
8Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, s arapskog preveo: Hilmo Neimarlija, El-Kalem, Sarajevo, 1989.
9Američki astrofizičar, pisac i popularizator nauke.
10Spominju se isto tako tri od četiri jahača ateizmaRichard Dawkins, Daniel Dennett (pogl. 55.) i Christopher Hitchens (pogl. 104.), te neteistička aktivistkinja koja je bila na čelu Atheist Alliance International-a Margaret Downey (pogl. 55.).
11Vidjeti: David A. King, Islamic Mathematical Astronomy, Variorum Reprints, London, 1986.; Seyyed Hossein Nasr, Islamic science: an illustrated study, photographs by Roland Michaud, World of Islam Festival Publishing Co. Ltd, London, 1976., str. 105.
12Na bosanski jezik je prevedena knjiga o Osmanlijama i nauci: Ekmeleddin Ihsanoğlu, Osmanlije i nauka: otkriće u svjetlu izvora, s turskog prevela: Samira Osmanbegović-Bakšić, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006., 310 str.
