Livno - Imami i muallime osnovali fond solidarnosti za imigrante
Javnosti je uveliko poznata informacija o kretanju imigranata koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, tako da je i Livno vrlo često adresa na koju dolaze sa željom da se domognu državne granice, odnosno Evrope.
U proteklim mjesecima u Livnu se mogao sresti tek poneki imigrant. Kretali su se pojedinačno, ili u grupama po dvoje ili troje, ne privlačeći posebnu pažnju javnosti, jer su odmah nakon intervencije policije bili primorani vratiti se prema Sarajevu, Bihaću ili Mostaru. Takav je bio i slučajni susret sa jednim od imigranata kojeg je imao Mahir ef. Kevrić, imam u Ćurčinici džamiji, o čemu kaže: „Prilikom dolaska u džamiju na akšam namaz zatekao sam nepoznatog mladića od dvadesetak godina sa ruksakom. Na prvi pogled pretpostavio sam da se radi o nekom od imigranata. Nakon namaza prišao sam mu te smo razgovarali u susjednoj aščinici. Mladić porijeklom iz Maroka silno je želio otići u Njemačku, a mladalački avanturistički duh bio mu je poletna snaga. Nakon kraćeg susreta, ispratio sam ga na autobusnu stanicu i objasnio mu kako da ode do najbližeg prihvatnog centra, mada mi se činilo da mu je ta putanja prilično poznata.“
Grupe s djecom
Situacija nije bila alarmantna sve do dana kada su u Livno pristigle grupe žena sa djecom. Neko ih je dovezao do autobusne stanice i tu ostavio, odakle su pješke otišli prema granici koja je od Livna udaljena 20 km.
U grupi su bile 4 mlađe žene, jedna nana, 10 djece i 5 mladića. Bila je čak i šestomjesečna beba. Policija ih je vratila odmah nakon što je prijavljeno njihovo kretanje prema granici. Možemo samo pretpostaviti s koliko poteškoća su se suočavali tokom pješačenja sa tolikim brojem maloljetne djece. Grupa je zatim smještena na autobusnu stanicu u Livnu.
Ured za strance u saradnji sa MUP-om u Livnu organizirali su njihov povratak u prihvatni centar Salakovac. Čekajući organizirani prijevoz ostavljeni su na stanici okruženi policijom. Sam taj prizor izazivao je jezu, podsjećao na ne tako davnu prošlost naših naroda u BiH, pa ne iznenađuju ni reakcije građana koji su ih tu zaticali tokom dana. Rijetki su im ipak prilazili. Tek poneki građanin se zanimao za njihovo stanje.
Medžlis Livno dobija dojavu o njihovom prisustvu od strane službenika policije. Dvoje djece je imalo povišenu temperaturu, pa su zbrinuti u kantonalnoj bolnici u Livnu na intervenciju hitne pomoći.
Glavni imam Dževad ef. Hadžić o tome je rekao: „Kada smo obaviješteni od strane policijske službe o njihovom prisustvu na stanici, odlučio sam napustiti itikaf, smatrajući da je važnije nekome pomoći, te u prijepodnevnim satima sa predsjednikom Medžlisa odlazim da im ponudim pomoć i podršku. Ništa im nije trebalo, a trebalo im je sve...Vratili smo se u Ćurčinicu zbog džuma namaza s namjerom da im poslije pružimo svaki vid pomoći koji im bude potreban, pa čak i da ih smjestimo u džamiju u kojoj bi mogli ugodnije da se odmore.“
Nakon džuma namaza, do grupe odlaze muallime Medžlisa Šejla Mujić-Kevrić i Alma Poljić-Alić sa osvježenjem i slatkišima za djecu, te higijenskim potrepštinama za najmlađe. Muallime su ostale sa grupom sve dok autobus nije stigao i odvezao ih, jer najviše što im je tada trebalo je ljudskost, osmijeh, topla riječ. Bili su uplašeni, izmoreni, ucviljeni. Muallima Šejla razgovarala je sa prisutnima, te joj jedan mladić s bolom priznaje da mu je otac ubijen, metkom u srce, da nema čemu da se nada, prepušten je Bogu i Njegovom određenju. Trogodišnja Sara veselo je trčkarala oko grupe. Djeca su se malo okrijepila na stanici nakon teške noći i pješačenja od 20 km. U kasnim poslijepodnevnim satima napustili su Livno i organiziranim prijevozom vraćeni su u prihvatni centar.
Potreba za osnivanjem fonda
Nakon ove ranjive skupine koju niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta, u Livno nastavljaju pristizati nove grupe. Policija nastavlja da poziva Medžlis Livno na intervencije, a članovi kolektiva se odazivaju i pomažu svakoj grupi sa kojom se susreću prilikom dojava. Međutim, poteškoća je nastala kada je za svaku grupu trebalo izdvojiti najmanje 200 km, kako bi im se obezbijedila hrana i platile autobusne karte, a neljudski bi bilo okrenuti im leđa i reći da se samostalno snalaze. Autobusne karte su skupe, a do odredišta uglavnom moraju presjedati. Grupe su brojale u prosjeku između 9 i 12 osoba, što je iziskivalo veće sume novca. Brojne džematlije su željele dati svoj doprinos, međutim, bilo je vrlo teško ih uključiti s obzirom da su intervencije bile nepredvidljive i u kasnim noćnim satima.
Zbog toga, dolazi do zajedničke ideje o osnivanju fonda za imigrante pri Medžlisu Livno, putem kojeg svi građani mogu da pomognu u ovoj maloj misiji. Fond osnivaju Mahir ef. Kevrić i muallima Šejla M.K. na čelu sa glavnim imamom koji im daje punu podršku. Putem javnog poziva građani su obaviješteni, a ususret izlazi i lokalni radio Studio N kojeg uređuje cijenjena novinarka Željka Mihaljević. Naravno da odaziv građana nije bio na zavidnom nivou, te su se mahom odazvale najaktivnije džematlije i nekoliko Livnjaka iz dijaspore, ali u svakom slučaju, fond je olakšao brigu o novopristiglim imigrantima.
U ovih nekoliko sedmica imami i muallime Medžlisa Livno pomogli su imigrante iz Sirije, Iraka, Alžira, Maroka, Afganistana, a to će nastaviti i ubuduće.
Zapažanja o nekim vjerskim praksama muslimana
Jedna od najrazornijih pojava koja rastura naš vjerski život jeste rušenje našeg džematskog namaza, počevši od same pripreme za namaz pa kroz svaku njegovu fazu. U našoj višestoljetnoj tradiciji strogo su se poštovala pravila o pripremi za namaz. Mislim prije svega na pripremu u pogledu čistoće. Kur’anski zahtjev koji glasi: ...kada pristupate namazu, operite lice svoje, ruke svoje... sure el-Maide, 6. ajet. Udarna igla u ovom ajetu je, operite... a ne u onom onom što je ulema stoljećima razglabala, da li je ono erdžulekum vezano za ruusekum ili za ejdijekum. Dakle treba li noge, u abdestu, prati ili samo potrati mokrom rukom. Takva tumačenja odvodila su od ključne intencije u ovom ajetu, a koja glasi očistite. Na osnovu ovog kur’anskog zahtjeva formulisano je jednostavno fikhsko pravilo: u namaz se može stupiti samo ako nam je potpuno čisto tijelo, odjeća i mjesto gdje ćemo klanjati. Dakle, nulta tolerancija nečistoće u namazu i oko namaza. Na tom principu utemeljena je kultura življenja svakog muslimana. Danas je postalo normalno da vidite, naročito kod bajram namaza da čitavi saffovi mladića glume klanjanje bajram namaza, stojeći u cipelama i bez namaskih ruknova. U tom njihovom stajanju nema ni “n” od namaza. Sve se to dešava u uvjetima kada svakome pojedincu stoje na raspolaganju sva moguća sredstva da namaz može obaviti u njegovoj punoći. Zar je teško sa sobom ponijeti male namaske sedždžade ili hasure koje svako može nabaviti za nekoliko maraka i krenuti na bajram potpuno siguran da će moći obaviti svoj namaz na propisan način. Međutim, oni to ne rade jer ih je neko poučio da se to može obaviti i na tako karikaturalan način. Bio sam prisutan u jednoj džamiji na bajram, kada imam objašnjava tim mladim ljudima da se u cipelama ne može klanjati, ali onda dodaje: postoji predanje da je Poslanik, a.s., u nekoj prilici klanjao u obući. To je isto kao da je, nakon što je potpalio vatru u svom šporetu u taj šporet ubacio petardu. Kakvo crno predanje može biti pripisano Poslaniku u kome se on ruga Allahovim riječima: fagsilu-operite. Zbog ovakvog naopakog shvatanja propisa o čistoći, vi možete danas vidjeti ljude, dođoše one koji dolaze iz velikog islamskog svijeta, koji skinu svoje cipele ispred sofe Gazijine džamije, a onda, preko harema u čarapama odšetaju u džamiju. Zašto, zato što ih je neko poučio da treba cipele izuti kao takve, zbog toga što im je tako ime, a ne zbog toga što su prljave za namaz.
Kada, ovako obučeni muslimani i zanijete za imamom oni ga ne slijede, ni u jednoj namaskoj fazi. Ruke dižu na svoj način, sa njima udaraju po prsima, a kada stanu u namaz raskorače se tako da djeca mogu prolaziti između njihovih nogu. Ako ih upitate zašto to tako čine, ako vam uopće hoće odgovoriti, onda ćete čuti odgovor da je tako Poslanik, a.s., radio. Nije slučajno veliki Ebu Hanife, u svom akaidskom djelu Fikhu-l-ekber - Sveobuhvatno razumijevanje islamskog vjerovanja, podijelio Poslanikovo naslijeđe na Sunnet, a to je ono što jeste poteklo od njega i Hadis u šta je ubrajao sva predanja koja se pripisuju Muhammmedu, a.s. Kada imam preda selam, ovi inovatori, to ne čine sve dok imam ne preda selam i na lijevu stranu. Pita se čovjek pa zašto su uopće nijjetili za tim imamom ako ga ne žele slijediti. Vidljivo je da naše mlade džematlije, a i neki stariji, ne razmišljajući o smislu namaza i njegovom dostojanstvu, nakon što imam preda selam, odmah izvrću noge ispod sebe i zauzimaju stavove neprilične namaskog čina. Do prije tridesetak godina, nezamislivo je bilo da naš džematlija ne ostane na koljenima sve dok muezzin ne okonča zikr riječima El-Fatiha. Kako se može pozivati na Poslanika kako bi se činio nered. Ako muslimani ne mogu zajednički namaz obaviti na jedinstven način, zar je moguće očekivati od ovih ljudi da na bio koji način budu organizovani u bilo kojoj drugoj situaciji u životu. Džematski namaz, onakav kakav se prakticirao u našoj tradiciji, simbol je reda, dostojanstva, skrušenosti, ponosnog i jedinstvenog pokreta u svakoj njegovoj fazi. Tu se ništa ne moše niti dodati niti oduzeti. Takođe je vidljivo da naši gosti iz nekih dijelova islamskog svijeta, navodno zakasne nekoliko minuta u džematski namaz pa onda formiraju svoj džemat i to na vrlo bučan način, bar za naše prilike. Nisu oni zakasnili nekoliko minuta nego nekoliko stoljeća. To su, i ako ne baš svi, sljedbenici Muhammeda Abdu-l-Vehhaba (1703-1687) čiji je prvi uzor bio Tekjuddin ibn Tejmijje (1263-1328), poznat po mnogim rigidnim razumijevanjima i tumačenjima islamskog učenja, a biser te rigidnosti jeste njegova tvrdnja da ne-Arap u namazu, ne može imamiti Arapu. To naš svijet treba da zna.
Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti
Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:
Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.
Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene.
Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.
Hatidža, čuvarica narodnog blaga
Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja.
Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak.
Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi.
U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.
Drugačiji ‘Đerzelez Alija’
Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:
Razbolje se Đerzelez Alija,
U planini, pod zelenom jelom.
Bijeli mu se košulja kroz grane,
Kao snijeg u proljetne dane.
Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,
Nit’ njegova ljuba vjerenica.
Kiša pere, žarko sunce suši,
Alija se od bolova guši.
Bol boluje, tužne snove sniva,
Niko ne zna šta se s njime zbiva,
Osim gavran što graknu na jeli:
«Alija se sa dušicom dijeli!»
Doletje mu sokol ptica crna.
Iz kljuna ga vodicom zaliva:
Progovara Đerzelez Alija:
«Oj, sokole, ptico najmilija,
Kakvu sam ti napravio zgodu,
Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»
Soko svoje podignuo krilo:
«Znaš, Alija, nije davno bilo,
Kad si iš’o poljem zelenijem
Sa svojijem atom vilenijem –
Moji ptići istom poletjeli,
U zelenu travu popadali.
Ti sakupi moje ptiće male,
Pa ih stavi u jelove grane:
Moji ptići nejmadoše krila –
Umalo ih vojska pogazila.
To ja tebi zaboravit neću,
Moj Alija, nikad i umrijet ću!»
Progovara Đerzelez Alija:
«Ej, sokole, moja ptico siva,
Podigni se ti na svoja krila
Brzo sleti niz Ivan-planinu,
Selam nosi mojoj miloj nani,
Jer su moji odbrojani dani.» [2]
Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije.
Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.
[1] Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).
[2] “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.
PREPORUKA ZA ČITANJE - Elisabet Osbrink 1947
Švedska književnica i novinarka Elisabet Osbrink rođena je 1965. godine u Geteborgu. Do sad je objavila tri knjige, sve nominovane za nagradu “August”, koja joj je dodjeljena 2011. za djelo A u Vinervaldu drveće još stoji. Dobitnica je i drugih prestižnih priznanja.
Elisabet Osbrink radila je kao urednica i reporter na švedskoj televiziji SVT, a redovno piše i u dnevnim novinama Dagens niheter. U maju 2017. postala je predsednica švedskog PEN-a.
Januar 1947. Evropa je u ruševinama. Čak ni sati ne pokazuju više tačno vrijeme, zbog problema sa strujom. Elisabet Osbrink uzima taj vremenski haos kao polaznu tačku s koje, hronološkim redom, prati dešavanja koja će 1947. učiniti manje anonimnom, značajnijom za budućnost svijeta. U centru je nekoliko velikih tema: nastanak neonacizma, sudbina jevrejskih izbeglica, palestinsko pitanje, podjela Indije. Historijski događaji protkani su drugim, ličnijim pričama – u kratkim bilješkama, pratimo živote Simon de Bovoar, Diora, Džordža Orvela, Bili Holidej, Prima Levija, Tomasa Mana...
Mjesec po mjesec autorka ispisuje hroniku 1947. godine, koja je nosila u sebi otvorene rane Drugog svjetskog rata i koncentriše se na ljudske patnje, posebno na sudbinu Jevreja, gdje se njena lična priča ukršta sa svjetskom historijom. Zahvaljujući prevashodno djelovima koje autorka ispisuje na ličniji i emotivniji način, ovaj historijski esej čita se kao roman.
Na svakoj stranici nalazimo podsticaj da saznamo još više, vezujemo se za likove i događaje, suosećamo sa protagonistima i sve vrijeme imamo utisak da se nalazimo usred “žive materije”, duboko ljudske, čak i kad se radi o politici na najvišem nivou. Lahko nas prožimaju ideje i atmosfera epohe. Godina 1947. postaje jedno opipljivo juče.
Šetnja svjetskim muzejima - Mekka od najstarijih vremena do danas
S ciljem da se na što bolji način pokaže povijest Mekke prema uputama Sudijske komisije za turizam i starine 2006. godine osnovan je Muzej Al-Zaher palače u Mekki. Svrha osnivanja muzeja je omogućiti posjetiocima da se na jednostavan i pristupačan način informiraju i educiraju o historijskom razvoju grada Mekke od prahistorije do danas. Muzej je smješten u Al-Zaher palači na površini od 3425 m2. Palaču je dao izgraditi saudijski kralj Abdul Aziz Al-Saud 1946. godine i neko vrijeme je korištena isključivo za primanje državnih gostiju. Nekoliko godina kasnije, 1958. u njoj je smještena srednja škola Al Zher, a 2006. godine, nakon opsežnog zahvata restauracije i rekonstrukcije u prostorijama palače smješten je muzej.
Šetnjom kroz muzej posjetilac kreće s upoznavanjem osnovnih informacija o Saudijskoj Arabiji. U odjelu za prahistoriju prikazan je čovjek i njegov prirodni okoliš te njegova interakcija s prirodom, upotreba prvih kamenih alata, ukrašavanje kamena, pripitomljavanje životinja kao i upoznavanje čovjeka s poljoprivredom. Nakon prahistorije izloženi su predmeti vezani za geološku i prirodnu povijest Mekke uz primjerke životinja koje nastanjuju grad i njegovu okolicu. U dvorani za predislamsku povijest govori se o nastanku grada Mekke, starim tržnicama, prvim ljudskim aktivnostima na tom području kao i o izgradnji Kabe. Tu je predstavljena religija Arapa prije islama te događaj poznati kao Godina slona. Na gornjem katu muzeja posjetioca dočekuju predstave o biografiji poslanika Muhameda, s.a.v.s., od rođenja do smrti. Tu je i pregled povijesti arapskog pisma od njegovih početaka, različitih vrsta slova kao i primjerci najljepših kaligrafskih djela iz Mekke.
Povijest hadža je prikazana kao jedan proces koji i dalje traje. Razvoj putnih pravaca, mnoštvo starih karata, fotografije, različiti načini prijevoza hadžija, kod posjetioca bude ushićenost svetošću ispunjenja te islamske obaveze. Posebna dvorana muzeja je posvećena prikazu razvoja Velike džamije u Mekki. Od samih početaka koje su poduzimale prve halife preko Omejevića, do Abasija i Osmanlija do nagle ekspanzije džamije u moderno vrijeme. Tu su prikazane faze izgradnje Kabe, izloženi su primjerci Kiswe (pokrova Kabe), kao i opći plan današnjeg džamijskog kompleksa. Kao zaključak posjete muzeju u Mekki posjetiocu su na raspolaganju najljepši predmeti islamske umjetnosti koji su kroz dugi tok historijskog razvoja Mekke darivani tom svetom gradu.
Knjiga o stolačkim Bošnjacima
(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca, Sarajevo, 2018. str. 206 )
Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima.
Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima.
Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima.
Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“
Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata.
Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.
Prva sveobuhvatna knjiga o Ehli-bejtu na našem jeziku
U izdanju Medžlisa Islamske zajednice Tuzla nedavno je izašla knjiga “Allahov Poslanik i njegova porodica (Ehli-bejt)”. Radi se o prvoj knjizi na bosanskom jeziku koja sveoubuhvatno govori o Ehli-bejtu (porodici) Muhammeda, a.s. Autor djela je Jusuf Džafić, nama odranije poznat po prijevodima i komentarima klasičnih hanefijskih knjiga (Nuru-l-idah, El-Muhtar li-l-fetva, Hanefijski fikh Šurunbulalija). Recenzenti su dr. Mensur Valjevac i Kadrija-ef. Murić.
Knjiga ima uvodno poglavlje koje se sastoji iz šest cjelina: 1. Jezičko značenje izraza ehli-bejt; 2. Terminološko značenje izraza ehli-bejt; 3. Propisi o Ehli-bejtu; 4. Dužnosti muslimana prema Ehli-bejtu; 5. Odlike Ehli-bejta; 6. Odgovornosti i dužnosti Ehli-bejta. Nakon uvodnog poglavlja nalazi se kratka sira – biografiju Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Dalje su obrađene biografije 79 pripadnika ehli bejta (48 biografija muškaraca i 31 biografija žena) iz ranog islamskog doba: biografija Poslanikovog oca, 3 biografije Poslanikovih sinova, biografija h. Alije, 3 biografije Poslanikovih unuka, 14 biografija muških potomaka h. Husejna, 9 biografija muških potomaka h. Husejna, 2 biografije Poslanikovih amidža, 12 biografija Poslanikovih amidžića (ne računajući već spomenutu biografiju h. Alije), 3 biografije muških potomaka Poslanikovih amidžića, biografiju Poslanikove majke, 4 biografije Poslanikovih kćerki, 13 biografija Poslanikovih žena, 4 biografije Poslanikovih unuka i kćerki h. Alije, 4 biografije ženskih potomaka h. Husejna, 3 biografije ženskih potomaka h. Hasana, 1 biografija Poslanikove tetke po ocu i 1 biografija Poslanikove amidžične. Također, knjiga sadrži i 40 dova Poslanika, a.s., i drugih članova njegovog Ehli-bejta. Prijevod dova je naveden u tekstu, njihova transkripcija u zagradi, a arapski tekst dova u fusnoti. Na kraju knjige je zaljučak u kojem je iznešeno 15-ak zapažanja do kojih je autor došao kroz proučavanje ranih ličnosti iz Ehli-bejta.
U knjizi je svaka ehli-bejtska ličnost obrađena kroz tri aspekta: porodica, životopis i odlike (fadileti). Autor je kroz djelo prikazao i rodbinske i intelektualne veze između Ehli-bejta, ashaba, uleme (učenjaka) i općenito sunnija. Pri pisanju knjige Džafić se služio sa skoro 450 djela, uglavnom na arapskom jeziku. Popis korištene literature se nalazi na samom kraju. Recenzenti ističu da ovo djelo predstavlja pravo osvježenje, budući da je popunilo dugopostojeću prazninu u našoj islamskoj literaturi na bosanskom jeziku, naročito u ovim burnim vremenima, kada se susrećemo sa izazovima omalovažavanja, nipodištavanja i pokušajima preispitivanja naše ljubavi prema Ehli-bejtu od strane određenih netradicionalnih stranih krugova.
S povodom - Potrebno je verificirati prijevode Kur'ana
- razgovarali smo sa profesorom Jusufom Ramićem, dobitnikom ovogodišnje nagrade i priznanja “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”
- Kako ste doživjeli ovo priznanje, šta ono za Vas znači?
Ramić: Naravno, drago mi je i počašćen sam ovim priznanjem. U svom ekspozeu sam istakao tri oblasti koje su bile u mom fokusu rada, a to je tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, zatim, arapski jezik i književnost, klasična i moderna, te kulturna povijest Bošnjaka u vrijeme Turske imperije u Egiptu. Naime, imao sam namjeru i to je početak nastanka jednog leksikona Bošnjaka, svršenika Al-Azhara, od vremena Turske pa ovamo do naših dana. Naravno, veliki broj Bošnjaka su bili u Egiptu kao namjesnici, naučnici, živjeli su tamo, te su nastala mnoga djela na arapskom jeziku. A u novijem vremenu, poslije događaja koji su se desili u Turskoj, promjene načina života, europeizacije Turske itd., naši ljudi koji su ranije išli na studije u Istanbul okrenuli su se Kairu. I tu počinje naš susret sa Al-Azharom. Jedan veliki broj svršenika Al-Azhara se vratio i ovdje uključio u događaje i kretanja u Bosni kao imami, muallimi, muftije itd. Dakle, imamo veliki broj njih koji su tamo završili, a ovdje su zauzimali visoke funkcije u Islamskoj zajednici.
- Koliko je to “okretanje Kairu” promijenilo paradigmu muslimana u Bosni, dakle, tumačenja i življenja islama u Bosni? Šta je taj zaokret donio u Bosnu?
Ramić: Al-Azhar je otvoren za protok ljudi i ideja. Čini mi se da Istanbul u tom vremenu nije to bio, kada je Ataturk preuzeo vlast. Onda su naši ljudi, na ovim prostorima, okrenuli se Kairu. Tada je počeo susret između Bošnjaka i Univerziteta Al-Azhar. A i danas Al-Azhar je naša orijentacija zbog te otvorenosti. Otvoren je, što nije slučaj sa drugim univerzitetima u islamskom svijetu. Čini mi se da je to bilo presudno u promjeni i tom našem okretanju od Istanbula ka Kairu. Mada, i u vremenu kada se išlo u Istanbul jedan dobar dio naše uleme, među kojima je bio i Džemaludin Čaušević i drugi, preko ferija su išli u Kairo i tamo slušali predavanja na Al-Azharu, a onda bi se opet vratili u Istanbul.
- Poslije su se javile neke nove destinacije. Poslije Drugog svjetskog rata naši studenti studiraju u Iraku, Libiji, Maroku, kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Koliko je obrazovanje u tim centarima imalo utjecaj u Bosni?
Ramić: Preporod je pokrenut 1970. godine. Pokretač je bilo Udruženje ilmijje na čijem čelu je tada bio Husein ef. Đozo, a on je svršenik Al-Azhara, a 1977. godine je otvoren Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Utemeljivači tog fakulteta su faktički bili svršenici Al-Azhara: Ibrahim Trebinjac, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Mustafa Cerić itd. Sve su to ljudi koji su završili svoj studij na Al-Azharu i vratili se na ove prostore. A Azhar i dalje ostaje glavna naša orijentacija, mada je bilo odlazaka i u Bagdad i Kuvajt, to je taj istočni dio, a na zapadnom dijelu, također je bilo odlazaka u Maroko i Libiju, i određene ideje su donijete ovamo iz tog zapadnog i istočnog dijela arapskog svijeta. Ali, i dalje Al-Azhar je bio glavno mjesto gdje su naši odlazili i dovršavali svoje teološke studije.
- Vratimo se vašem sadašnjem radu. Na čemu sada radite?
Ramić: Danas sam uglavnom okupiran našim prijevodima Kur’ana. Imamo ih više od deset. Dosta toga je izravno prevedeno sa arapskog jezika, ali nijedan od tih prijevoda nije verifikovan od strane Islamske zajednice. Bilo je pokušaja da se verifikuje prijevod Kur’ana od Besima Korkuta, međutim, prerana smrt Ahmeda Smajlovića je to onemogućila. Pored toga, danas se intenzivno bavim orijentalizmom i životopisom Poslanika, a.s. A razlog tome jeste što europski orijentalizam nastoji Poslanika islama predstaviti kao ratnika, a ne kao čovjeka koji je čitav svoj život i misiju posvetio miru i uspostavi mira u tadašnjoj Arabiji i njenoj okolini. Također ove godine objavio sam knjigu “Ekskomunikacija i rehabilitacija Ahmeda Smajlovića” u povodu trideset godina od njegove smrti četrdeset godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Iznenadilo me je da je knjiga naišla na dobar prijem kod čitalaca, a evo prije neki dan se pojavilo i drugo izdanje ove knjige.
- Vezano za verificiranje prijevoda Kur’ana, da li je dobro ili nije dobro što nemamo verifikovan prijevod?
Ramić: Moralo je to biti verifikovano od strane Islamske zajednice. Sve ovo što imamo je individualno. To su prijevodi subjektivne prirode, onako kako prevodilac razumijeva. Je li to to ili nije, Bog Dragi zna! A Islamska zajednica bi trebala da verifikuje određeni prijevod.
- Imate li vi prijedlog kako to uraditi?
Ramić: Treba oformiti komisiju koja će pregledati te prijevode. A ako se odluče za jedan od tih prijevoda, recimo Korkutov prijevod, trebalo bi ga pročistiti od intervencija Orijentalnog instituta, jer je posthumno objavljen i izvjesni ljudi u tom institutu su vršili neke intervencije.
- Ali, interesantno je da su kasnije vršene i neke, da kažemo, “dogmatske” intervencije u saudijskim izdanjima Korkutovog prijevoda?
Ramić: Da, ima i toga! I naravno, to su problemi koje Islamska zajednica treba da riješi, da oformi komisiju da to pregleda i verificira, da to bude zvanično. To je bolje nego što prave ove, kojekakve zgrade i skalamerije gdje su utrošena ogromna sredstva, a ništa od toga nema. Važno je da Islamska zajednica uradi i verifikuje jedan od ovih prijevoda koji su se pojavili, a ima ih oko deset i to izravnih prijevoda.
- Kao dugogodišnjeg profesora na kraju Vas želim upitati kako gledate na sadašnje stanje u obrazovanju o islamu kod nas?
Ramić: Zaista posmatrajući danas kakva je situacija, ja mogu da govorim o Fakultetu islamskih nauka gdje i danas radim kao emeritus, velika je razlika između onog vremena kada je startovao Fakultet i današnjeg vremena. Dakle, nemamo ljudi kao što smo imali. Nemamo više ni Đoze, ni Smajlovića, ni Trebinjca, to su giganti naše prošlosti. Danas imamo ove koji, eto, tako na vrlo jednostavan način dolaze do ovih titula koje samo imaju samo naziv, ništa drugo.
- Vidite li Vi ovu poplavu i privatnih i javnih univerziteta. Za vrlo kratko vrijeme se dobijaju diplome i visoke naučne titule?
Ramić: To je katastrofa! To je zaista za jednu dobru studiju.
- Koliko će ovo utjecati na islam i muslimane u Bosni, jedna takva degradacija nauke i znanja?
Ramić: Naravno da će utjecati, ne možemo mi to izbjeći. Ima velikih grešaka i neznanja koje uočim čak i u hrestomatijama koje su u upotrebi kod nas na Fakultetu islamskih nauka. To je zaista katastrofa! Ja sam na to ukazivao i pokušao da to ispravim radi studenata koji iz toga uče. Studenti ne znaju da je to pogrešno. Ima jedna vrsta stagnacije i u istraživanjima i u svim drugim oblastima, bilo da se radi o arapskom jeziku, tefsiru, hadisu, i drugim oblastima.
- Također, imamo intenzivno prevođenje. Prevode se zbirke hadisa, prevode se tomovi tefsira.... Nikada se više nije knjiga štampalo, a nikada više nije bilo naučnih titula, fakulteta, medresa, a šta je sa suštinom, sa znanjem?
Ramić: To je, također, jedno od ključnih pitanja. Sve se prevodi i najviše ima šund literature koja je prevedena, na stranu ove zbirke hadisa i tefsira. Ali i tu nema pravog izbora. Poplava jedna tih prijevoda koji ne vode ničemu. Naime, tržište je to koje određuje. Borba je za egzistenciju i prevodi se ono što ima prođu na tržištu: hamajlije, dove, neke stvari koje nemaju vrijednosti, ali imaju prođu na tržištu. Vrlo malo se pojavilo u posljednje vrijeme relevantnih naučnih djela koja zaista vrijede da se predstave.
Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog
Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.
Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.
[1] Kur’an, 59:23.
Razgovor s imamom - Hamdija ef. Kovačević: Najučestaliji porok je alkohol
Hamdija ef. Kovačević, rođen 1972. godine u Bužimu, od augusta 2013. godine radi u džematu Todorovo, Medžlis Velika Kladuša, a prije toga radio je 15 godina u džematu Vrhovska, Medžlis Bužim.
Ukratko o džematu Todorovo.
Todorovo broji 540 domaćinstava i spada u veće džemate na području Medžlisa Velike Kladuše. Mektebska pouka se odvija redovno i upis djece je u porastu svake godine, do sad smo imali redovne hatma-dove svake godine i u tim generacijama jednu grupu odraslih džematlija koji su uspješno naučili kur’ansko pismo. U rekonstrukciju i uređenje džamije, vakufske kuće i harema džamije uložili smo oko 130 hiljada KM. Ovo su samo neki podaci koji govore o aktivnostima u džematu Todorovo i njegovih džematlija.
Koji porok je najviše prisutan kod stanovništva BiH?
U ovom poslijeratnom vremenu u Bosni i Hercegovini su primjetne mnoge pošasti i poroci kao što su alkohol, kocka, nemoral itd. U mnogim selima ili, uvjetno kazano, džematima može se naći nekoliko većih ili manjih trgovina gdje se sasvim normalno prodaju mnoge vrste alkoholnih pića, a, nažalost, ima i dosta onih koji to konzumiraju iz naših džemata. Širenju ovog poroka doprinose i javni medij koji reklamiraju alkohol kao prehrambeni artikl, što su neki sa slabim imanom i prihvatili pa ga nažalost konzumiraju često. Stoga je prisutna upotreba i konzumiranje alkohola na određenim javnim skupovima, manifestacijama, svadbama itd. Ono što radimo i u čemu ćemo ustrajati jeste odgoj mladih generacija u okvirima Kur’ana i Sunneta kroz mektebsku pouku, što je najbolji način da preventivno djelujemo na omladinu koja, ako Bog da, treba i mora da bude daleko od ovih poroka kao što su alkohol, kocka, razgolićenost, nemoral itd. Da ova metoda rada može biti itekako uspješna govori činjenica da u džematu Todorovo ima dosta omladine koji mogu biti uzor kada su u pitanju ovi poroci, jer su oni daleko od njih u njihovom životu.
Je li iščezla tradicija obilaska džematlija po kućama?
Džemat Todorovo spada u starije džemate na području medžlisa Velike Kladuša, tj. datira iz Osmanskog perioda i po onome što sam čuo od starijih kolega, koji su radili u ovom džematu a i od džematlija, običaj i tradicija obilaska džematlija u tim davnim vremenima je bila prisutna i nije prestala do dan-danas. Tako i ja imam običaj zijaretiti džematlije raznim prilikama i povodima, kao što je u pitanju smrtni slučaj u porodici, ženidba, udaja, rođenje djeteta, obilazak bolesnika itd. Svakako da bude i neobaveznih druženja, sijela, posebno u zimskom periodu gdje su noći duže i ima više vremena za druženje sa džematlijama uz koristan razgovor.
Više...
Veliki uspjeh džemata Jastrebac
U žepčanskom džematu Jastrebac, koji broji svega 80 domaćinstava, 4. augusta upriličeno je svečano otvorenje nove džamije
Riječ je o prelijepom objektu s 360 kvadratnih metara iskoristivog prostora, a uz džamiju se izgradila i vakufska kuća, spomen-česma s imenima šehida ovog džemata te hajr-česma sa stalnim izvorom.
Džamija je izgrađena, uglavnom, sredstvima džematlija uz pomoć dijaspore porijeklom iz ovih krajeva. Džemat je kamen-temeljac za projekat postavio 2006. godine na zemljištu koje su uvakufili Nezir i Aiša Derlić. Džamija je prema arhitektonskom rješenju Maida Alispahića bila već 2013. u funkciji, ali su džematlije odlučile upriličiti svečano otvorenje kada se završe svi popratni objekti kao i putna infrastruktura. Inače, u džematu postoji i stari mesdžid čija izgradnja potječe iz 19. stoljeća i koji je uz redovno renoviranje dugo vremena služio kao jedini vjerski objekt.
Ostavili trag budućim generacijama
Svečanosti su prisustvovali, između ostalih, i bivši glavni imam Medžlisa Žepče Izet-ef. Efendić, koji je dao značajan doprinos u izgradnji džamije, sadašnji glavni imam Medžlisa Žepče Džafer-ef. Gračić, muftija zenički Ejub-ef. Dautović i izaslanik reisu-l-uleme Mustafa-ef. Spahić.
U svom obraćanju glavni imam Gračić je kazao da je ovaj po broju mali džemat gradio 12 godina džamiju, ali sigurno i kvalitetno “kao simbol njima i svima nama koji će pokazivati njihovu spremnost da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet i da žive s drugima u miru i ljubavi. “Ove džematlije nose duboko u sebi da je ljudsko dostojanstvo najveća svetinja na ovom svijetu”, kazao je efendija Gračić.
Muftija zenički Ejub-ef. Dautović je u svom govoru istakao: “Hvala vam što ste došli u ovo malo mjesto da podijelite radost i uspjeh ovoga džemata koji je pokazao da voli islam, Allaha i Poslanika te da vole da ostave trag na ovim prostorima, a najljepši trag koji čovjek može ostaviti jeste Allahova kuća koja može svjedočiti o nama kakvi smo. Ove naše džematlije su čestiti, darežljivi i spremni da daju svoj imetak radi općeg dobra. Ostavljaju ovu džamiju u emanet budućim generacijama da se u njoj odgajaju u skladu s Kur’anom i Sunnetom.“
Nakon obraćanja izaslanik reisul-uleme Mustafa-ef. Spahić je proglasio džamiju i njen kompleks vakufom Islamske zajednice, te uručio ključeve vakifima za svečano otvorenje vrata džamije.
Hiljade sati rada
Na svečanosti organizatori su se prisjetili rahmetli Husejna Bećirovića, predsjednika Građevinskog odbora koji je bio jedan od najzaslužnijih aktivista u gradnji džamije, a čiju je ulogu preuzeo Nijaz Derlić. Džamiju su otvorili hadžija Ezib Derlić, koji je dao kao pojedinac najveću donaciju za gradnju džamije, i Šefik Bećirović kao najistaknutiji aktivista pri izgradnji.
“Mene i hanumu Sadžidu Allah je počastio da damo ovaj doprinos džamiji i svom mjestu. Nastojat ću da osjećaj koji imaju vakifi prenesem svojim potomcima kako bi i oni jednoga dana bili vakifi i pomagali svojoj zajednici“, kazao je hadžija Ezib.
“Samo smo materijal morali kupiti, sve ostalo su džematlije svojim rukama izgradile. Džematlije su pored izgradnje džamije učestvovali i u obnovi puta i druge infrastrukture“, kazao je džematlija Šefik.
Upravo je aktivizam i volonterizam ovog džemata rezultirao grandioznom džamijom s kubbetom i pratećim objektima, kao i novim asfaltom do naselja. Hiljade sati i dnevnica džematlije različitih generacija su uvakufili u proteklom periodu.
Prema riječima imama džemata Jakub-ef. Hadžića džemat se nalazi 15km od Žepča, ima 80 domaćinstava i jedan je od manjih džemata na ovim prostorima. Mektebu se pridaje posebna pažnja. “Prije će neko dijete izostati iz škole nego s nastave u mektebu. Jednostavno, mekteb je ovdje važan roditeljima. Inače, 33 djece je u mektebu i sva uče u Kur’anu“, kazao je za Preporod Jakub efendija, koji je u džematu od 1999. godine.
Kozarac: Svjedok agresije na Bosnu i Hercegovinu
Ona ima svoj historijski put dug tri decenije, pun rana, koje će na svojevrstan način svjedočiti period agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se radi o malom, ali vrijednom, džematu, koji je prije agresije brojao 130, a danas svega 60-ak domaćinstava, proces obnove džamije trajao je duže, pogotovo što je projekat koštao oko pola miliona KM. Program otvorenja džamije bio je dobro posjećen, ne samo od džematlija domaćina među koje se svrstavaju i oni što stigoše svojim kućama iz dijaspore, već i od musafira koji su došli iz više mjesta sa područja Bosne i Hercegovine, kao što su Gračanica, Tešanj, Gradačac, Prijedor, Sanski Most itd. Svi skupa željeli su izraziti podršku vrijednom imamu hafizu Muharem ef. Šeperoviću, džematlijama i džematu, kojeg još čine Kevljani i Srednji Jakupovići.
Sjećanje na vrijeme progona
Poslije ašereta kojeg je proučio Said ef. Toromanović, s čime je otpočeo programski dio ceremonije, auditoriju se obratio imam domaćin hafiz Muharem ef. Šeperović. Osim riječi dobrodošlice, retrospektivno je predstavio džemat, posebno naglasivši imame koji su u njemu službovali i svojim radom doprinijeli njegovom razvoju i prosperitetu, u duhovnom i materijalnom pogledu. Dalje je o putu izgradnje prve džamije i njenog obnavljanja govorio u ime predsjednika džematskog odbora Zijada Hadžića njegov sin Senad. On je naglasio da je izgradnja džamije u Hadžićima otpočela 1988. da su je dušmani, skoro dovršenu, devastirali početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992., da su od nje ostali samo zidovi i da je njena obnova pokrenuta 2000. godine.
Glavni imam Medžlisa u Kozarac Amir ef. Mahić je u svom obraćanju pohvalio ustrajnost džematlija džemata Hadžići što su se vratili na svoja ognjišta, izgradili svoje kuće, džamiju i zahvalio se glavnom imamu Medžlisa Gračanica Smaji ef. Džafiću i džematlijama što su došli da se vide sa Kozarčanima kojima su jedno vrijeme tokom njihovog izgnanstva bili domaćini.
Bihaćki muftija Hasan ef. Makić, koji je iskusio strahote i patnje prijedorskih logora, naglasio je kako su Bošnjaci Prijedora i Kozarca, bez obzira na proživljeno, ostali dosljedni islamu i kako će džamija u Hadžićima, uz Božiju pomoć, doprinijeti duhovnom napretku džematlija iz Hadžića, Kevljana i Srednjih Jakupovića.
Izaslanik reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović je u nadahnutoj besjedi podsjetio da je prva polovica mjeseca jula za Bošnjake u istočnom dijelu Bosne bila genocidna, a za Prijedorčane i Kozarčane druga, da se to mora pamtiti, prenositi na buduća pokoljenja gdje god se rađala i živjela, te dalje govorio o džamiji kao dinskoj kući koja mora odgojno djelovati, biti u srcu svakog muslimana i mjesto gdje musliman mora ostaviti pečat svoga vjerovanja. Potom je predsjednik džematskog odbora Zijad Hadžić uručio umjetničke slike džamije u Hadžićima bihaćkom i tuzlanskom muftiji, te zahvalnice Nurović Melihi i Melkić Enesu, kao znak poštovanja i zahvalnosti. Učenjem ašereta (Ajdin ef. Hrnjić) i dove (bihaćki muftija Hasan ef. Makić) završen je prvi dio svečanosti prožet savjetima, poučnim primjerima i ilahijama u izvođenju članova hora imama MIZ-e Kozarac.
Cijeneći da je džematlija Dijaz Hadžić sa suprugom Remizom do svečanosti bio jedan od vodećih vakifa za džamiju i da je na dan otvorenja džamije ponudio dodatni ulog za džamiju u iznosu od 10.000,00 KM građevinski i džematski odbor su se složili da ovaj džematlija otvori džamiju. Tim činom Dijaz Hadžić će ostati upamćen i dijelom historijata lijepe džamije u Hadžićima.
O uspjehu džematlija
Među više prisutnih imama na svečanosti svojom pojavom se uočavao prijašnji imam džemata Hadžići Adil ef. Solo. Iako u 82. godini života i sa jedanaest i po mjeseci preživjelih u logoru, nije ga karakterisala iznemoglost već lahkoća pokreta i spremnost na razgovor. O džematu i džematlijama, koje je predvodio sedam godina i Bog zna koliko bi još da agresor ne učini progon i ubistva, Adil ef. je kazao: „Ponosan sam na džematlije s kojima sam radio 7 godina i na uspjeh kojeg su ostvarili zajedništvom, vjerom u Allaha, dž.š., iskrenim nijjetom. Nisu se pokolebali kad se trebalo vratiti svojim topracima, početi iznova živjeti i krenuti u akciju izgradnje džamije. Malobrojnost ih nije omela da postignu cilj i pokažu da se slogom dosežu veliki rezultati“.
Cazin: Razglednica Ostrošca dobila najljepši detalj
Džamija – islamski centar je dimenzija 28 x 22 metra plus sofe 10 x 5 metara. Podignuta je na najljepšoj lokaciji, uz magistralnu cestu Cazin - Bihać
Svečanom otvorenju nove džamije – islamskog centra na Ostrošcu kod Cazina, koje se desilo četvrtog augusta 2018. godine, prisustvovalo je oko pet hiljada Krajišnika i gostiju iz drugih krajeva BiH i dijaspore. Među zvanicama bili su i zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić, muftija bihaćki Hasan ef. Makić, glavni imam Medžlisa IZ Cazin Said ef. Mujakić, premijer Unsko-sanskog kantona Husein Rošić, gradonačelnik Cazina Nermin Ogrešević i mnogi drugi. Kažimo na samom početku da je novosagrađena džamija - islamski centar podignuta na najljepšoj lokaciji na Ostrošcu, uz magistralni put Cazin – Bihać, da je multifunkcionalan, te da nudi mogućnost za razne edukativne i kulturne sadržaje. Dakako, džamija je najdominantnija i spade među najveće u ovom dijelu BiH. U izgradnji ovog objekta učestvovao je veliki broj vakifa, a donacije su se kretale od 5 do 70.000 KM. Najveću donaciju od 70.000 KM dao je braćni par Mujo i Đula Memić, te im je pripala čast da otvore džamiju. Preko 380 vakifa dalo je iznos veći od 1.000 KM. Tu je i dobar broj onih koji su, pored novca, na brojne druge načine, primjerice obavljenim radovima ili kupovinom materijala, dali svoj vakuf. Uoči otvorenja džamije, između akšama i jacije, upriličena je svečana dodjela vakufnama koje su podijelili Suad ef. Mahmutović, Muharem ef. Štulanović i Said ef. Mujakić.
Munara visoka 44 metra
Oficijelni program svečanosti započeo je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio Ale ef. Ćehić, imam iz Glogovca. Potom su govorila dvojica najistaknutijih ljudi u izgradnji ovog objekta. Imam Hajrudin ef. Gobeljić svojim je angažmanom na novoj džamiji – islamskom centru dao pečat imamskoj karijeri, jer izgradnjom džamije odlazi u zasluženu penziju. Ovaj put je kazao i slijedeće: “Pomogli su nam i imami MIZ Cazin, i naš Medžlis, i naše Muftijstvo, a nije izostala ni pomoć Rijaseta. Nas četrdesetak je dobilo vaše povjerenje i nadam se da smo završetkom ove džamije to povjereenje ispunili. Molim Allaha da nagradi sve one koji su dali svoj doprinos, a bilo je više od 3000 uplatnica. Onima koji su bili kočničari ovog projekta nek Allah da bolju pamet.”
Ismet Đuzelić, predsjednik Građevinskog odbora je kazao: “Kamen temeljac položen je 28. 8. 2015. godine. Džamija je podignuta na vakufskoj parceli uz magistralni put Cazin – Bihać pa će biti dostupan i putnicima namjernicima koji budu prolazili kroz naše mjesto. Dimenzije džamije su 28 x 22 metra, a tu su i sofe 5 x 10 metara. Kupola je prečnika 18 metara, a visoka je 9. Munara je visoka 44 metra. Ukupna korisna površina džamije je 1800 m2. U suterenu su uslužne prostorije, abdesthane, gasulhana, multifunkcionalna sala dimenzija 28 x 15 metara.”
Uslijedilo je obraćanje Enesa ef. Ljubijankića, direktora Medrese “Džemaludin Čaušević“ iz Cazina. Zahvaljući se svima koji su pomagali Medresu, kazao je i ovo: “Zanemarimo pripadnost strankama, shvatimo da smo Bošnjaci i da nam je Bosna i Hercegovina jedina domovima koju imamo i da smo muslimani.”
Dvadeset osma postratna džamija na području MIZ Cazin
Said ef. Mujakić, glavni imam MIZ Cazin, u svom je govoru istakao: “Ovo je 28. Otvorena džamija na našem Medžlisu. Sve one su sagrađene uz pomoć naših džematlija, bez donacija izvan BiH. Jedino je džamija u izgradnji u Pećigradu dobila donaciju iz Kuvajta.”
Hasan ef. Makić, muftija, odlično poznaje svaki džemat na području Muftijstva. U svom obraćanju je rekao: “Bez ovih džamija mi bismo bili niko i ništa. Ove džamije i ovi imami odgajaju nas i našu djecu. Trasiraju naš put.”
Posljednji govornik bio je Husein ef. Smajić, zamjenik reisu-l-uleme koji je, prenijevši selama od reisu-l-uleme kazao: “Krajišnici zaslužuju da im se češće dođe iz Sarajeva. Pokatkada je nama iz srednje Bosne žao što nismo Krajišnici ili kao Krajišnici. Porušili su mnoge džamije. Svaka porušena džamija, mesdžid, tekija, nišan bit će obnovljeni i ljepši nego što su bili. To je naša obaveza.”
Splet ilahija i kasida proučili su članovi hora MIZ Cazin. Oficijelni dio programa završen je odlomkom Kur’ana Časnog koji je proučio hafiz Aziz Alili.
Riječ naroda
U blizini džamije bit će izgrađen još jedan objekat dimenzija 20 x10 metara u kojem će biti imamski stan, biblioteka, mektebske učionice, gasulhana, abdesthana i mokri čvorovi. Radovi u suterenu podrazumijevaju uređivanje multimedijalne sale sa preko 250 kvadrata, te restorana i kuhinje sa bosanskom hranom. Planirana je izgradnja i obdaništa za djecu, kao i još neki sadržaji koji neće narušavati džamijski red i kompleks.
Nana Ajša Dizdarević na svečanost je došla iz Bihaća: “Vajik dolazim na ovakve svečanosti. Kad dam prilog za džamiju lagahna sam k’o pero.” Slična je i priča ostroškog dida hadži Ahmeta Dželalagića koji sa suzama u očima govori o svom imamu Gobeljiću. On spade među najstarije džematlije. Hadži Mujo Memić: “Želja mi je da otvorim pet džamija i pet puta odem na hadždž. I da na kraju nekog pošaljem na hadždž ko nema sredstava da ode o svom trošku”. Aida Mehagić je sa svojom firmom iz Gornjih Ćoralica okupljenom narodu podijelila oko 3000 šoljica kahve. Vakif Edis Begić, koji živi i radi u Bregencu (Austrija), pomagao je redarskoj službi. Od drugih sam saznao da je za džamiju donirao preko 40.000 KM. I ne samo za ovu džamiju. Stipenditor je studenata i đaka. Mustafa Bašić, predsjednik MIZ Rudo: “Dosta je uloženo u objekat. Odlično izgleda.” Ahmed ef. Ćuprija: “Rođen sam u Višegradu, a u džematu Glogovac bio sam imam 42 godine. Ovdje sam stekao porodicu, zaradio penziju i odlučio da ostanem do kraja života. Ostrožac je dobio veleljepnu džamiju.” Asim ef. Nukić: “Ja sam rođen u okolini Vlasenice. U džematu Miostrah 41 godinu bio sam imam. I ja sam ostao da živim u Krajini. Džamija je ukrašena, a očekujem da će džematlije svojim posjetama džamiji donijeti onaj njen najveći sjaj.
Zapis o Sifet-efendiji - Oličenje jednog imama
Džamija koja je sagrađena u našem selu Ježincu (Medžlis islamske zajednice Srebrenik), pred sami početak rata ‘90-tih godina, po svemu je bila drugačija. Ratno vrijeme svi pamtimo kao vakat u kojem su džamije uglavnom bile pune i kada se znatno više obraćala pažnja jednih na druge. Međusobno se dijelilo ono najvrednije, i od imetka i od insanijeta. U džamiji je, pamtim to, Sifet-efendija Jahić predano izvršavao svoje obaveze, a najveću pažnju poklanjao je djeci. Sa svojim angažmanom u rodnom mjestu počeo je kao već iskusan imam. Do tada je radio u mnogim džematima izvan Tuzlanskog muftijstva. Odmah poslije ženidbe počeo je raditi u džematu Kolibe, danas MIZ Bosanski Brod, potom u džematu Krčevine, MIZ Zavidovići, a do 1982. godine svoj doprinos u organizaciji vjerskog života davao je i u džematu Klokotnica, MIZ Doboj. Najzad, vraća se u svoj Medžlis (tada Odbor Islamske vjerske zajednice) i počinje raditi prvo u džematu Špionica, sve do 1985. godine, kada prelazi u džemat Rapatnica i tu ostaje dvije godine. Do prelaska u džemat Ježinac, radio je još u džematima Falešići i Lušnica, također na području srebreničog medžlisa. Prije agresije na našu zemlju, kao svoju najzapaženiju ulogu u ovom Medžlisu, Sifet-efendija je imao kao Predsjednik Odbora Islamske vjerske zajednice i kao član Sabora Islamske vjerske zajednice.
Prema informacijama koje sam dobio od njegove hanume Ramze i mjesnog imama Omer-ef. Majstorovića, Sifet-efendija je rođen 27.05.1946. godine u Ježincu. Osnovnu školu je pohađao u Špionici, a 7. i 8. razred završio je u Rapatnici. Svoje školovanje nastavio je u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kao, koliko mi je poznato, prvi softa iz ovog sela. Gazijinu medresu je završio 1968. godine. Nakon školovanja služi vojsku, a zatim se 1969. godine ženi Ramza-hanumom s kojom je kasnije dobio tri kćerke. Bio je student Pravnog fakulteta u Doboju, ali studij zbog posvećenosti poslu i stalnog premještanja u svojoj imamskoj karijeri nije uspio privesti kraju. To svakako ne govori o njegovom odnosu prema obrazovanju. Stalno nas je kao svoje učenike savjetovao da čitamo i obrazujemo se, baš onako kako je to radio i sa svoje tri kćerke koje su obrazovanje upotpunile na uglednim fakultetima. Kada sam se, nakon dvije godine boravka i rada u jednom džematu u Sjevernoj Americi, vratio u Bosnu i Hercegovinu, nazvao me je i rekao: ‘’Muhamed-efendija, treba da upišeš postdiplomski studij, a za novac računaj na mene.’’ Po završetku agresije na našu zemlju, Sifet-efendija odlazi iz džemata Ježinac u novoformirani džemat Bare, gdje započinje gradnju jedne od najljepših džamija na području Srebrenika. Takva sudbina u bogatoj imamskoj karijeri pratila ga je u većini džemata u koje bi dolazio, ili bi gradio džamiju ili džemat, a nerijetko oboje kao u slučaju džemata Bare. Na takve izazove Sifet-efendija je odgovarao kao pravi imam, lider, u svim akcijama prvo bi od sebe izdvajao priloge za izgranju džamije ili onoga što se procijenilo kao važan projekat džemata. Do kraja svog imamskog poziva radio je i u džematu Centar u MIZ Srebrenik. Nakon što je podvrgnut teškoj operaciji 2006. godine, Sifet-efendija je penzionisan 2007. godine i sve do 24.06.2018. godine uspješno je odolijevao bolesti. Dženaza mu je obavljena u ponedjeljak, 25.6.2018. godine, u džematu Ježinac, a dženazu je predvodio Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović koji se, u prisustvu velikog broja kolega iz svih medžlisa gdje je Sifet-efendija radio, kao i velikog broja prisutnih vjernika, zahvalio u ime Islamske zajednice Sifet-efendiji i njegovoj porodici za veliki hizmet kojeg je činio za svoju Zajednicu, njenu misiju i dobro svih ljudi, poručivši da je od nas otišao ‘’drag i blag čovjek’’. Neka je Božija milost njegovoj plemenitoj i blagoj duši.