Koliko smo pismeni zavisi od ostvarene uspješne komunikacije

Otkako je utemeljen 1967. godine Međunarodni dan pismenosti svake godine 8. septembra ima za cilj u fokus staviti problem nepismenosti koji je još uvijek prisutan u većini zemalja svijeta. Problem je tim kompleksniji što se on i pored masovnih kampanja opismenjavanja, što je bilo i zakonski obavezno osnovnim obrazovanjem, ne samo da nije u potpunosti iskorijenjen, nego je danas štaviše uslovljen novim zahtjevima i modelima pismenosti. Nakon tolikih godina borbe za pismenost mogli bismo se zapitati: Šta je u suštini pismenost? Ovo pitanje nije nimalo jednostavno niti lahko objašnjivo. Kada još dodamo Deridino pitanje: „Da li je napredak pisma, istovremeno i napredak uma?, onda razloga za proučavanje pismenosti ima napretek. Pismenost ili nepismenost u suvremenom svijetu nije samo to znamo li čitati ili ne?. Ono je znatno šire i tiče se cjeloživotnog obrazovanja. Do kojih razmjera utjecaj obrazovanja u tom smislu doseže ukazuju podaci međunarodnih organizacija, UN-a i UNESCO-a, koji su u kontekst doveli ekonomske i socio-kulturne odnose i veze. Tako, ukoliko je jedno društvo procentualno manje pismeno to je u njemu veća stopa nezaposlenosti. Nezaposlenost se, naime, obično vezuje za smanjenje šansi koje ljudi imaju u siromaštvu. Nije dovoljno samo pročitati nešto, a ne znati značenje i ono kako se organiziraju novi podaci. Pojedinci koji su pismeni i obrazovani bolje će se snaći u novim uslovima života i promjenama koje s vremenom dolaze.

Uslovljenost pismenosti i obrazovanja

Kroz historiju, pismenost se kao fenomen neposredno mijenjala kako su se mijenjale društvene i naučne prilike, te je prvobitno označavala sposobnost pojedinca da razumije i koristi znakove nekoga pisma. Do sredine prošloga stoljeća ovakvo poimanje koje je podrazumijevalo elementarnu jezičku orijentaciju, vještinu čitanja i pisanja, bilo je na snazi - da bi od 1964. godine došlo do novog koncepta koji se temeljio na osnovu odnosa pismenosti i privrednog razvoja. Pismenost se danas u međunarodnim relacijama definira kao: prozna pismenost (razumijevanje i korištenje informacija), dokumentaciona pismenost (informacije koje se nalaze u raznim formularima) i kvantitativna pismenost (razumijevanje npr. financijskog izvještaja, računa u banci i sl.). Vrijeme naprosto nameće nove uzuse, pa tako nalaže i razvoj pismenosti. Jezik više ne služi samo kao puki prenosilac informacija, nego se on( jezik) sada upotrebljava u stvaranju znanja. I to znanja koje pretpostavlja pismenost i čitanje sa razumijevanjem, poznavanje informacionih tehnologija, cjeloživotno učenje itd.
Riječ je o međusobnoj povezanosti, pa i uslovljenosti pismenosti i obrazovanja. Ona posebno vezuju za osnovna ljudska prava, te su regulirana općom deklaracijom iz 1948.godine kojom se potencira da pismenost nije sama sebi svrha. Hamburška deklaracija, iz 1997.godine, to potvrđuje i precizira da pismenost u širem smislu obuhvaća „znanje i vještine potrebne svima u svijetu brzih promjena“ što se u suvremenom svijetu naziva i funkcionalna pismenost. Zapravo, važnost pismenosti se u 21. stoljeću sada javlja kao potreba za informatičkim opismenjavanjem koje, opet, uključuje znanje komunikacije putem interneta i mobilne telefonije. No, i ovakav vid (funkcionalne) pismenosti se ubrzano iz dana u dan mijenja i obogaćuje tako da je nemoguće predvidjeti krajnje domete. S jedne strane imamo povećanje novih pismenosti, a s druge- sporost formalnog obrazovanja. Čak se u mnogim školama u svijetu, zarad premošćavanja tog jaza, preporučuje uvođenje u obrazovni program finansijske i medijske pismenosti. Na koji način će to društvo riješiti i usaglasiti namjere ostaje da vidimo. Zasada, u većini zemalja pismenost se definira kao sposobnost čitanja i pisanja na maternjem jeziku. U konačnici, najvažnije je, ipak, uspostaviti dobru komunikaciju.

Nepismenost u BiH

Gdje se već u suvremenim kretanjima nalazi bosanskohercegovačko društvo i kako ono poima i definira pismenost i obrazovanje? Najnoviji pokazatelji koji su urađeni na osnovu Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini iz 2013.godine, a čiji rezultati su dati putem Agencije za statistiku BiH, juna 2016.g., pokazala su da u BiH ima 2,82% nepismenih, što je jedna od najviših stopa u Evropi. Radi se o elementarnoj nepismenosti koja podrazumijeva da osoba zna napisati jednostavnu rečenicu. To znači da je prema popisu njih 89.794 u BiH nepismeno, te da imaju nizak nivo obrazovanja koje se određuje u ovisnosti od rodne i starosne kategorije stanovništva. Na osnovu obrazovanja u BiH podaci govore da je bez ikakvog obrazovanja 146.078 građana ili 4,9%. Nepotpuno obrazovanje ima 274,036 ili 9,2% njih, a završeno osnovno obrazovanje posjeduje 21,4% građana. Ako saberemo broj onih bez završene osnovne škole (bez ikakvog obrazovanja i nepotpunog) brojka od njih 420.144 starijih od 15 godina nije ispunilo svoju zakonsku obavezu školovanja i time nije iskoristilo svoje osnovno pravo na obrazovanje. Treba znati da ni osnovno obrazovanje nije nikakva garancija da se ravnopravno može učestvovati u društvenim procesima, te da faktički oni s manjim obrazovanjem teže dolaze do posla. Nepohađanje osnovne škole uglavnom se veže za ruralne sredine i pravdaekonomskom nemogućnošću, udaljenošću od škole, ali stvarni razlog je nedostatak svijesti o važnosti škole.
Na osnovu do sada urađenog stječe se dojam da vlasti u BiH nisu pokazale dovoljno pažnje za opismenjavanje stanovništva. Prave i jedinstvene strategije za borbu protiv nepismenosti nije bilo. Ponajmanje se ulagalo u obrazovanje. A, zna se da ko ne ulaže u obrazovanje ne ulaže ni u svoju budućnost.
S obzirom na novi vid pismenosti, onaj informatički, podaci su nešto bolji tako da se u Bosni i Hercegovini za njih 38,2% od ukupne populacije može reći da su kompjuterski pismeni. No, u odnosu na zemlje Evropske unije gdje oko 86% njih komunicira putem interneta i 48% traži posao, i tu smo u zaostatku.
Ovako, obilježavanje Međunarodnog dana pismenosti shvatimo još jednom kao našu potrebu za pismenošću, stjecanjem znanja, spoznajom i vještinom što je, ustalom, i naš kur’anski imperativ (El-Alek, 1-5). Stoga, učimo i čitajmo, i tome upućujmo našu djecu.