ZABORAVLJENI KRAJIŠKI ALIMI - Sadik-ef. Ribić 1910-1993

Autor: Suad Mahmutović Oktobar 19, 2018 0

Biti imam, profesor, alim, na području Bosanske krajine, posebno u toku II svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

Kada je u pitanju rad Islamske zajednice u Bihaću može se kazati da je Sadik-ef Ribić svojim radom obilježio prošlo stoljeće. Riječ je o ličnosti koja je najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa IZ Bihać. O njemu smo i ranije pisali. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Svjedočio četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, SFRJ, te demokratske promjene u našoj domovini. Ovim sjećanjem na Sadik-ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima.

Ko je bio Sadik-ef ?

Rođen je 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije zapamtio, umro je kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre vodila je majka, koja je brinula i o troje jetima, djece od strica. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je, pored toga, plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine.
Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik-ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu imali hrane. „Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir, a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli“, kaže Sadik-ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine. (Ovaj dokument smo pronašli u Medžlisu IZ Bihać.) Njegova porodica nastanila se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Zbog teških životnih uslova majka mu se preudala u selo Bešnjevo, ali mu je i očuh bio slabog imovnog stanja. Sadik je nastavio školu u Šipovu, gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole.
Nakon završene škole, otišao je u medresu. Pregledom svjedočanstava vidi se da je Sadik Ribić tokom školovanja bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja – Alijje. Pored maternjeg, govorio je i arapski jezik. Sadik-ef. je završio medresu 1932. godine, a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci. Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za viceprefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme obavljao je dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu. Nakon toga je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u gimnaziji, 1935. godine, Sadik-ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese, a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi.

Aktivnosti Sadik-ef. u Drugom svjetskom ratu

Sadik-ef. je vrijeme Drugog svjetskog rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović-Perić. Sadik-ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodnooslobodilački pokret i toga se cijelo vrijeme držao. Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik-ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više, nekad manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše. Sadik-ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su pušteni. Kraj rata Sadik-ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese, jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja. Uputio je više dopisa krovnim organima Islamske zajednice stavljajući se na raspolaganje, međutim, niti na jedan nije dobio odgovor.

Odlazak u penziju

Sadik-ef. Ribić je 1. juna 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno. Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IVZ u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džematu Jezero, i to imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara. I tu nije kraj njegove pažnje prema rodnom mjestu.
Za proširenje džamije u ovom džematu, on i njegova dvije godine mlađa sestra, Sadika Hodžić, su uvakufili zemljište. Godinu dana kasnije radovi na džamiji u Jezeru su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Sadik-ef. je predložio sestri, Sadiki hanumi, da se proda zemljište površine osam dunuma iznad Plivskog jezera, i novac uvakufi za dogradnju ove džamije, što je bez pogovora i prihvatila. Povodom otvorenja džamije u Jezeru, Odbor IVZ Jajce je ponudio Sadik-ef., kao najvećeg vakifa, da svečano otvori džamiju, međutim, on je i taj čin iz skromnosti odbio. Prema podacima iz ličnog dosijea vidi se da je Sadik Ribić bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od 1. 1. 1947. do 14. 1. 1950., zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od spomenutog datuma do 30. 6. 1954, Državnog osiguravajućeg zavoda – Filijala Bihać, od 1. 8. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 1. 1. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje „Jugoslavija” – Filijala Bihać, od 1. 1. 1968. do 31. 5. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17, dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16 sati. Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. Skupština osiguranika mu je dodijelila stan, međutim, on je to odbio iako je plaćao kiriju za stanovanje u vakufskoj kući na Kalini u Bakšaišu. Predložio je da se taj stan dodijeli čistačici, hrvatske nacionalnosti, samohranoj majci troje djece iz Vedrog Polja. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale.

Angažman u Odboru IZ Bihać

Sadik-ef. bio je predsjednik Odbora IZ Bihać u dva mandatna perioda. Tu dužnost preuzeo je u maju 1971. godine, i nikada nije naplatio ni dinar iz blagajne OIZ Bihać na ime naknade za obavljanje ove funkcije. Takav je bio njegov odnos prema novcu IZ-e i općenito naspram vakufa. Ipak su ga „kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, žaleći se na neke njegove postupke. Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik-ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. Naložio je da se popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džematima. Inventar džamija i Odbora IZ je posebno numerisan. Na inicijativu Sadik-ef. uvedena je međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Uveo je u praksu i zamjenu hatiba na džuma-namazima. Ova ideja je bila dobro primljena u svim džematima. Njegovom zaslugom sagrađena je montažna zgrada Odbora IZ sa više kancelarija i salom za sastanke, u kojoj se i danas nalaze kancelarije MIZ Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora.
Jedne prilike ga je dr. Hamdija Čemerlić, tadašnji predsjednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ, upitao zašto ne podiže putne troškove i dnevnice jer je često dolazio u Sarajevo!? Sadik-ef. mu je rekao da će poslati pisani odgovor na adresu Sabora. U obrazloženju je naložio da se ta sredstva uplaćuju na račun Gazi Husrev-begove medrese iz zahvalnosti za pažnju koju mu je ova ustanova ukazala tokom školovanja. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džematima za koje se dugo pripremao. Nekoliko puta je bio izaslanik reisu-l-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Iako se od njega očekivalo da nastavi rad u organima Islamske zajednice, nakon deset godina se, iz zdravstvenih razloga, povlači sa svih funkcija.
Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisu-l-ulema IZ u SFRJ, hadži Naim-ef. Hadžiabdić je 1. muharrema 1401. hidžretske, odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik-ef. Ribiću dodijelio priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: „Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima”.
Sadik-ef. je imao običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, danas je moguće rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik-ef. Ribić je preselio na ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu Bakšaiške džamije u Bihaću. Na bakšaiškim barama nalazi se Ulica Sadik-ef. Ribića. Ovaj velikan je zaslužio mnogo više pažnje, kao i ulicu u užem jezgru Bihaća. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada.
Medžlis IZ Bihać bi trebao posvetiti jedan dan u godini ovom čestitom čovjeku. Toga dana bi se govorilo o Sadik-efendiji, a bihaćki imami bi mu proučili hatmu. Mišljenja smo, također, da Medžlis IZ Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala „Sadik-ef. Ribić”. Toliko mu dugujemo.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija