“A smilovao se Allah onome ko zna otkud je došao, gdje je i kamo ide”. (Mullā Ṣadrā)
Glavni grad Bosne i Hercegovine će biti domaćin međunarodnog sajma halal industrije Sarajevo Halal Fair-a – SHF (Sarajevo Halal Sajam), koji će se održati od 27. do 29. septembra ove godine u Centru Skenderija
Sarajevo, 21. septembar 2018. (MINA) – „Islamska zajednica u BiH je zaprepaštena činjenicom da je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov, prihvatio da mu se dodijeli orden kojeg su prije njega dobili presuđeni i dokazani ratni zločinci poput Miloševića, Karadžića, Mladića i Plavšićke“, saopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Riasjeta. Saopćenju se dalje navodi:
Sarajevo, 20. septembar 2018. (MINA) – Danas je pod predsjedavanjem reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića održana pedeseta redovna sjednica Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
U sklopu obilježavanja Dana ašure u četvrtak ( 20.09) u organizaciji Mreže mladih Medžlisa Islamske zajednice Žepče na platou Doma kulture organizovana prva javna podjela tradicionalnog jela, koje se pravi na ovaj veliki dan za muslimanske vjernike.
Septembar 2018. godine označio je početak Nove 1440. hidžretske godine. Kao početak jednog novog vremenskog perioda, početak godine je prilika za retrospektivu proteklog ali i za nijet i zalaganje da popravimo svoje stanje i u individualnom i u društvenom smislu. Možemo sami sebi postaviti bar neke, naizgled male korake koji će nas voditi željenom cilju, a to je da budemo bolji, kako u duhovnom tako isto i u društvenom pogledu.
U četvrtak, 20.09.2018. godine poslije jacije namaza u prostorijama Medžlisu islamske zajednice Orašje je prigodinim programom uz druženje, hašuru i kahvu obilježen Dan Ašure.
Više puta u svome životu slušao sam osobe kada zapadnu u tešku situaciju kako se u svojoj priči čvrsto oslanjaju na Uzvišenog Allaha, dž.š., a posljednji takav razgovor posebno sam doživio 2. juna 2018. godine kada sam posjetio Amera Omića i njegovu suprugu Nerminu u Đumezlijama kod Jezera, a nakon utapanja njihove kćeri trinaestogodišnje Hane u jezeru Đol kod Čerkazovića i njenog hospitaliziranja u UKC-u u Banjoj Luci, koja je tada bila u teškom zdravstvenom stanju. Hana je sa svojom amidžišnom 31. maja otišla do ovog malog Jezera gdje su učile plivati te je potonula ne izlazeći na površinu. Njena rodica je u strahu dozivala pomoć, te su je čuli mladići Duško Pekez, Vladimir Vidić, Petar Lakić i Mirko Galić, koji su se s društvom zadesili pored jezera i odmah su krenuli u spašavanje potonule djevojčice. Iz vode je djevojčicu izvukao Duško Pekez iz Šipova, koji joj je pružio i prvu pomoć. Sekunde su bile presudne u spašavanju djevojčice iz vode. Hana je zatim prevezena do ambulante u Šipovu, gdje joj je ukazana pomoć, zatim u Mrkonjić Grad, te u Banja Luku. U Haninom zbrinjavanju u bolnici u Banja Luci pomogla je eminentna stručnjakinja Vojka Gorjup specijalista, internista-intenzivista direktorica ECMO centra u Sloveniji, koju su brzom intervencijom angažovali načelnica općine Jezero Snežana Ružićić i director UKC-u u Banjoj Luci Vlado Đajić. Ipak, Hana se na Ramazanski bajram 15. juna iz kome probudila, što je bila neopisiva radost za njene zabrinute roditelje Amera i Nerminu. Kada sam je prilikom posjete za ovu zabilješku 23. jula upitao šta je najprije vidjela kad se iz kome probudila, rekla mi je: “Vidjela sam moju majku, a tražila sam babu... Tada sam bila potpuno nepomična i samo sam mogla micati prstima, ali stanje se svaki dan popravljalo i nakon mjesec i koji dan premještena sam na banjsko liječenje u Slatinu, a 13. jula otpuštena sam na kućno liječenje. Osjećam se posve dobro hvala Svemogućem Allahu, dž.š.“ Hana i njeni roditelji zahvalni su svima koji su na bilo koji način pomogli za njeno spašavanje iz jezera, za ukazivanje prve pomoći, za prijevoz do bolnice, te za veliku brigu ljekara u njenom liječenju i oporavku. Slušajući njene roditelje prilikom prve posjete kako srčano zahvaljuju Uzvišenom Allahu, dž.š., nakon što je Hana u dobrom zdravstvenom stanju, to me po ko zna koji put podsjeti na Junusovu, a.s., dovu u kojoj je nakon što se našao u dubini mora i velikim tminama zavapio: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi”. U 88. ajetu sure El-Enbija’ Allah, dž.š., kaže: “odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike”. Junusova, a.s., dova je dova kojom kada zamolimo Allaha, dž.š., Allah dž.š., nam otklanja tešku situaciju u koju smo zapali. Jedan ashab je pitao Alejhisselama: “Allahov poslaniče, Zun-Nunova dova u utrobi ribe, je bila spas samo Junusu ili je spas i za vjernike poslije njega”? Muhammed ,a.s., je rekao:” Za Junusa posebno i za sve muslimane općenito, zar nisi pročitao riječi Uzvišenog Allaha: “Eto tako Mi spašavamo vjernike”.
Ono što veže za Bosnu mnoge, koji su se nastanili u drugim državama, jeste rodna kuća, u smislu mjesta, i džamija, u smislu duha, jer kako su istakli u Medžlisu Teočak džematlije iz inozemstva obavezno svrate u džamiju, učestvuju u džematskim projektima i ne žele prekinuti svoju vezu sa džematom, kao svojom duhovnom oazom u kojoj će se uvijek osjećati kao članovi jedne porodice, ma gdje bili.
Teočak je prije agresije na BiH u sjevernoj Bosni, ali i šire, bio poznat po proizvodnji domaće sorte šljive, a tokom i poslije agresije po slavnom komadantu Hajrudinu Mešiću, koji je prošle godine dobio i bistu u gradskom parku, ali ne i ulicu. Teočak je jedna od općina u kojima nema imena ulica. U razgovoru s načelnikom Općine Teočak Tajibom Muminovićem predložili smo da barem glavna ulica, u kojoj je skoro sve smješteno, bude imenovana i da nosi ime po komadantu Mešiću. Međutim, načelnik smatra da postoje zaslužnije osobe, ali da će doći nekada do imenovanja ulica. Načelnik Muminović je potvrdio našu bojazan da je iseljavanje gorući problem i u Teočaku.
Glavni imam Muhamed ef. Rizvić (lijevo) i Efendija Bedirhan Hadžić: Ljudi teška srca napuštaju s porodicama svoje domove
„Dosta ljudi ovdje živi na račun dijaspore, prvenstveno zahvaljujući rodbini. Teočak je prije rata imao dosta ljudi koji su radili vani, a nakon rata taj trend odlaska je nastavljen. Nekada se vani išlo pojedinačno, odnosno porodice su ovdje ostajale, a sada se i porodice sele. Teočak napuštaju i oni koji imaju posao“, kazao je načelnik Muminović, koji je istakao kako je u Teočaku malo privrednih subjekata koji mogu zaposliti veći broj građana, ali Općina nastoji osigurati optimalne uslove za pokretanje vlastitog biznisa. Kada je riječ o saradnji s Medžlisom Teočak, načelnik Muminović je kazao da Općina na osnovu projekata može pomoći Medžlisu, ali da Medžlis nema direktne godišnje pomoći od Općine, kako je to slučaj u drugim općinama. Ovo je u najmanju ruku čudno kada se uzme u obzir da je Medžlis jedina vjerska institucija u ovoj općini.
Budućnost Medžlisa
Prema riječima glavnog imama Medžlisa Teočak Muhameda ef. Rizvića Medžlis nije zadovoljan saradnjom s Općinom, ali nastoji biti samoodrživ i bez ikakvih dugova prema bilo kome. U tom kontekstu, efendija Muhamed ističe da mu je najvažnije da Medžlis uspijeva obezbijediti redovne plate imamima. „To nisu neka velika sredstva kojima operiramo, ali je važno da pozitivno završimo svaku godinu. To je trenutno, prije svega, zahvaljujući projektu kojeg sam inicirao kako bismo zadržali članovima Islamske zajednice i naše džematlije koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu, to jeste koji su dobili stalne vize. To je važno da našu dijasporu vežemo za njihove džemate, ali i da finansijski učvrstimo Medžlis. Sami imami su bili skeptični po ovom pitanju, ali ne odustajemo od principa da sve naše džematlije ostanu članovi Islamske zajednice i kada promijene džemat, odnosno kada nastave živjeti u inozemstvu. To je bila svojevrsna reforma finansijskog stanja Medžlisa koju sam morao iznijeti na svojim plećima i uvjeriti imame u važnost ovakvog pristupa. Upravo zbog toga se može steći dojam jednakosti između institucije Medžlisa i moga imena, ali jednostavno to je realnost u ovom Medžlisu. Pored svih reformi, imam i džematske obaveze te i tu želim da ličnim primjerom usmjerim imame na predan angažman i posvećenost poslu“, kazao je glavni imam Muhamed i imam Čaršijske džamije u Teočaku, koji je istakao da Teočak ima budućnost i da neće nestati džematlija u teočanskim džamijama. „Nosim najveći teret i odgovorno tvrdim da dok sam na čelu ovog medžlisa, on će opstati i biti samoodrživ“, zaključio je glavni imam Muhamed efendija Rizvić. Prema njegovim riječima predan rad predsjednika Medžlisa Kenana Haračića i sekretara Avde Bilalića značajno utječe na funkcioniranje Medžlisa. Inače, broj domaćinstava koja imaju članstvo Islamske zajednice u Teočaku je oko 2.000, a u mektebu je oko 450 učenika.
U radnim prostorijama Medžlisa, koji se nalazi pored Čaršijske džamije, efendija Muhamed je istakao pehare i diplome koje govore o fokusu ovog medžlisa. „Jedno vrijeme smo bili među najboljima na mektebskim takmičenjima iz fudbala. One godine kada smo odlučili da se dokažemo i u znanju, naši učenici su osvajali prva mjesta na nivou Muftijstva tuzlanskog, ali i Rijaseta. Postavili smo visoke standarde i ko prođe naše takmičenje, nivo Medžlisa, to je sigurno kvalitetan kandidat za takmičenje na višim nivoima i po tome smo poznati u Muftijstvu. Lično sam vodio učenike iz svog džemata na takmičenja na nivou Rijaseta. Inače, reisu-l-ulema Kavazović, tadašnji muftija, uručio je imamima i članovima Izvršnog odbora Medžlisa 2010. godine posebna priznanja za rad u mektebu i doprinos u organizaciji mektebske nastave. U 2013. godini od troje pobjednika na nivou Muftijstva dvoje je bilo iz Teočaka“, istakao je efendija Muhamed.
Ono što smo primijetili jeste da Medžlis Teočak ima izvrstan potencijal da organizira jednu vjersko-kulturnu manifestaciju, koja bi mogla biti naročito usmjerena na džematlije koje dolaze iz dijaspore tokom ljetnog odmora. Stoga, nadati se da će Muftijstvo tuzlansko uvidjeti kakvo kulturno bogatstvo predstavlja Fethija džamija i njena okolina u Starom Teočaku, koja može biti imati centralnu ulogu u manifestaciji kakvu ima, recimo, džamija na Karićima ili na Kušlatu. Pored ove džamije, u Teočaku je aktivno još šest džamija u kojima sve aktivnosti obavlja šest imama. Imami u Teočaku su aktivni kao i džematlije, što smo se uvjerili posjetivši Husejnoviće i Sniježnicu, koji su u potpunosti obnovili džamije, a posebno nas je dojmio spomenik u Jasikovcu, gdje su džematlije konzervirale alem srušene munare i tako na zanimljiv i upečatljiv način ostavili sjećanje na sve ono što je ovaj kraj zadesilo tokom agresije na BiH.
Mladi u Teočaku
S efendijom Bedirhanom Hadžićem, imamom džematu Jasikovac, posjetili smo novoizgrađeni dom kulture ili Bosanski kulturni centar u kojem se nalaze i prijemne prostorije Medžlisa Teočak, koje je na zahtjev glavnog imama dobio Medžlis u zamjenu za vakufsku parcelu u centru grada koja je gradnjom iskorištena. Ovim činom glavni imam je uspio sačuvati dio vakufske imovine koja je mogla nestati u administrativnim procedurama. U prizemlju Doma smo naišli na grupu mladih koji su, kako smo kasnije saznali od predsjednika BZK Preporoda Enesa Avdičevića, pripremali bajramsku priredbu. Avdičević je završio medresu, ali nije nastavio karijeru kao imam. Danas je vrlo aktivan u radu s mladima koji nastoje u ovom mjestu pronaći alternativu odlasku i porocima, poput kladionica kojih je pet u nekoliko stotina metara.
Mladi prilikom pripreme Bajramske manifestacije
“Ovdje se tokom agresije branila ideja Bosne pa je i danas Teočak neka prva linija odbrane. Kako mladi ne bi napustili ovaj grad i imali dostojanstven kulturni i zabavni sadržaj u ovom mjestu, mi pokušavamo napraviti neku saradnju među svim institucijama u Teočaku i ponuditi mladima ono što imaju njihovi vršnjaci u drugim mjestima. Uz podršku Općine osnovali smo koaliciju udruženja ‘Društvo bez predrasuda’, koje ujedinjuje sva udruženja s teritorije Teočak i pojedince koji se smatraju društveno odgovornim, i realiziramo svake godine nekoliko projekata s fokusom na mlade. U ovoj koaliciji nalaze se udruženja iz četiri općine, dvije iz Federacije i dvije iz manjeg entiteta“, kazao nam je profesor Avdičević. On je istakao poseban problem što brojni mladi samo čekaju svoju priliku za odlazak, odnosno mnogi su ovdje samo silom prilika.
Nestanak cijelog sela
Kao primjer odlaska iz Teočaka efendija Bedirhan je naveo primjer svog mekteba. “U mektebu 1999. godine imao sam u jednoj grupi najmanje 46 djece i to u jednom mektebu, jer imam glavni mekteb i dva punkta. Prošle godine sam imao 45 učenika ukupno na svim punktovima, a rođeno je svega troje djece. Tih devedesetih, ali i kasnije se pojavljivao problem nataliteta, međutim nismo imali ovaj problem odlaska, koji je danas očigledan. Danas kompletne porodice odlaze. Zadnji ramazan je jedna porodica blizu moje kuće jednostavno nestala. Veliki utjecaj imaju i zakonske promjene. Naprimjer, prema novom zakonu u Sloveniji naše džematlije, koji su do sada radili vani a porodice ostavljali ovdje, moraju odvesti svoju porodicu vani radi poreskih olakšica. Ljudi teška srca s porodicama napuštaju svoje domove. Znam lično ljude koji su se kleli da nikada ne će napustiti Bosnu, ali sada moraju. Iz Ogorelice, dijela mog džemata sa sedamdeset kuća, u mekteb se upisala jedna djevojčica, zapravo posljednja djevojčica u selu. Neće se više niko ni upisati, jer su kuće prazne, a ono džematlija što ima jesu dede i nane“, istakao je efendija Bedirhan, koji smatra da za pet godina područnih škola više neće biti. Kao primjer je naveo svoj džemat Jasikovac, gdje školsku nastavu pohađa 23 učenika u četiri razreda!
“Poseban problem jeste nestajanje radne snage. Ponekada me nazovu da nađem nekoga za dobro plaćen posao i ne mogu nikoga naći. Evo, za Kurban-bajram bit će teško naći momke kojima bi bilo plaćeno da prikupljaju kožice. Naravno, poseban problem je koliko će ovi mladi ljudi kada odu u druge zemlje biti vezani za svoj kraj. Skoro sam vidio djevojčicu roditelja iz Teočaka, trenutno nastanjenih vani, koja jedva priča bosanski. Šta će biti za pet-deset godina? Već sada imamo problem da nam se roditelji žale riječima: ‘Neće dijete da dođe s nama’“, kazao je efendija Bedirhan.
Kako vrijeme odmiče, a prema različitim pokazateljima, u Teočaku, a vjerovatno i u drugim gradovima, bit će posla i radnih mjesta, ali neće biti radne snage. Ono što veže za Bosnu mnoge, koji su se nastanili u drugim državama, jeste rodna kuća, u smislu mjesta, i džamija, u smislu duha, jer kako su istakli u Medžlisu džematlije iz inozemstva obavezno svrate u džamiju, učestvuju u džematskim projektima i ne žele prekinuti svoju vezu sa džematom, kao svojom duhovnom oazom u kojoj će se uvijek osjećati kao članovi jedne porodice, ma gdje bili.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kroz mekteb nudi odgovarajući sistem odgojno-obrazovnog rada koji uz stručne kadrove predstavlja snažnu ali i neophodnu pomoć u ispunjavanju roditeljske obaveze islamskog odgajanja djece. Stoga, potrebno je da muallimi, džematski odbori, glavni imami i medžlisi islamske zajednice izvrše neophodne pripreme za početak i nesmetano odvijanje mektebska nastave u optimalnim uslovima i na najbolji način na opšte zadovoljstvo polaznika, muallima, roditelja i cjelokupne zajednice.
Odlaskom mjeseca augusta ljeto ulazi u svoj smiraj, ali pred nama je početak nove mektebske i nove školske godine, još jedne godine druženja, odgajanja, poučavanja, traženja znanja i usvajanja vještina. Pred nama su dani u kojima će ako Bog da u punom kapacitetu oživjeti odgojno-obrazovne ustanove, naši mektebi i škole. Dječija graja i radost ispuniće džamijska, odnosno mektebska i školska dvorišta, a radna atmosfera učionice.
Mekteb je osnovna i temeljna odgojno-obrazovna ustanova Islamske zajednice koja je nezaobilazna, jer bez mekteba nema aktivnog džemata. Rad u mektebu se zasniva na planu i programu odgojno-obrazovnog rada i praktične primjene naučenog, kroz koji se pored osnovnog znanja o vjeri, polaznik upoznaje sa odgojnim vrijednostima, usvaja islamske norme ponašanja, te praktično stječe vještine i navike primjene islamskih propisa i življenja u vjeri.
Odgoj i poučavanje su jedna od osnovnih zadaća Islamske zajednice, a to je i suština imamske misije. Za uspjeh u odgojno-obrazovnom procesu, dakle mektebskom odgoju i poučavanju potreban je skladan i harmoničan odnos između djeteta, muallima i roditelja kao dualističkih bića i plana i programa mektebske pouke kao sadržajnog faktora.
Islamska zajednica je čuvala, njegovala, razvijala i unaprjeđivala mekteb i odgojno-obrazovni rad u mektebu u različitim društvenim okolnostima koje su bile u vrijeme Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ, kao i u Bosni i Hercegovini. Mekteb je prošao iskušenja od potpunog negiranja, marginalizovanja i zabranjivanja, ali i opstao uprkos teškim uvjetima rada. Danas je mekteb odgojno-obrazovna ustanova koju na godišnjem nivou pohađa oko 85000 polaznika. Generalno današnji uslovi rada u većini mekteba su dobri, međutim mogu i trebaju biti bolji, jer to zaslužuju naši polaznici mekteba i naši muallimi.
Nastavni planovi i programi mektebske nastave i ilmihali su osnova za muallimski rad i poučavanje, koji su povremeno redefinirani, mijenjani i unaprijeđivani.Posljednja reforma Nastavnog plana i programa mektebske nastave bila prije 13 godina i usvojena je zaključkom Rijaseta na sjednici održanoj 24. juna 2004. god. Uprava za vjerske poslove Rijaseta - Odjel za mektebsku nastavu i mlade, suočena s tom činjenicom, u drugoj polovini 2015. god., a nakon konsultacija s relevantnim sugovornicima inicirala je i otvorila pitanje promjena u mektebu, te istom pristupila savjesno i odgovorno uz punu podršku Reisu-l-uleme Islamske zajednice dr. Husein-ef. Kavazovića, muftija, glavnih imama i imama/muallima, kao i drugih kompetentnih lica. Nakon dvoipogodišnjeg temeljitog rada usvojen je novi Nastavni plan i program mektebske pouke na 38. redovnoj sjednici Rijaseta održanoj 02. oktobra 2017. god., u Sarajevu i odobren na 13. redovnoj sjednici Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini održanoj 17. oktobra 2017. god., u Sarajevu.
Temeljom usvojenog Nastavnog plana i programa mektebske pouke i Odluke Rijaseta Islamske zajednice, Uprava za vjerske poslove raspisala je Konkurs za izradu ilmihala 1, 2 i 3, za mektebsku pouku, objavljen u IIN Preporod broj 3/1109 od 1. februara 2018. godine i na Web stranici Rijaseta. Na objavljeni konkurs pristigla su 4 rada za ilmihal 1 i po jedan rad za ilmihal 2 i 3. Stručna komisija za odabir najboljeg ilmihala, imenovana od strane Rijaseta, izabrala je ilmihal 1, autora mr. Ibrahim-ef. Softića koji je usvojen na redovnoj sjednici Rijaseta održanoj 16. augusta 2018. god., u Sarajevu, te će biti upućen Vijeću muftija na odobrenje. S obzirom na to da nije bilo zadovoljavajućih radova, Uprava za vjerske poslove Rijaseta obnovila je Konkurs za izradu ilmihala 2 i 3, za mektebsku pouku. Ovim putem želim da se zahvalim autorima svih radova koji su se prijavili na naznačeni konkurs i čestitam na kvalitetu dostavljenih radova za ilmihal 1, te koristim priliku da pozovem zainteresovane autore da se prijave na obnovljeni konkurs sa radovima za ilmihal 2 i 3.
Na početku ovog teksta smo naznačili da je pred nama početak nove mektebske godine. Tim povodom na temelju plana rada za 2018. godinu Uprava za vjerske poslove Rijaseta - Odjel za mektebsku nastavu i mlade, 29. augusta 2018. god., organizovala je radni sastanak u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu s muftijama i glavnim imamima na temu “Mekteb – kontinuitet odgoja, poučavanja i inovacija u radu“. Izlagači, odnosno uvodničari na zadate teme su bili direktor Uprave za vjerske poslove mr. Nusret-ef. Abdibegović, šef Odjela za mektebsku nastavu i mlade doc.dr. Enes-ef. Svraka i mr. Ibrahim-ef. Softić, imam.
Direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta mr. Nusret-ef. Abdibegović u svom izlaganju govorio je o mektebu i mektebskoj nastavi kroz normativnu regulativu pozivajući se na dosadašnje Pravilnike o mektebu i mektebskoj nastavi počevši od 1939. god., zatim o sadržajima mektebskog poučavanja pozivajući se na dosadašnje Nastavne planove i programe mektebske nastave, kao i novousvojeni Nastavni plan i program mektebske pouke. Šef Odjela za mektebsku nastavu i mlade predstavio je novi Nastavni plan i program mektebske pouke i iznio uporedne pokazatelje sa Nastavnim planom i programom mektebske nastave koji se primjenjuje od 2004. godine. Također, date su naznake aktivnosti koje su neophodne u pogledu priprema za implementaciju novog Nastavnog plana i programa mektebske pouke počevši od 2019/20. mektebsku godinu. Mr. Ibrahim-ef. Softić, autor ilmihala 1, prisutnima je približio i predstavio novi ilmihal kroz odgojne i obrazovne sadržaje, te naglasio tri glavne karakteristike ilmihala; metodičnost, ilustrativnost i multimedijalnost i to predočio kroz konkretne primjere.
Na kraju radnog sastanka sa glavnim imamima i muftijama usvojeni su zaključci koji se odnose na; početak i završetak mektebske 2018/19. god., Nastavni plan i program po kojem će se izvoditi mektebska nastava u predstojećoj mektebskoj godini, raspored održavanja mektebskih takmičenja i aktivnosti u vezi implementacije novog Nastavnog plana i programa mektebske pouke (ilmihali, pedagoška dokumentacija, izrada Pravilnika o mektebu i mektebskoj pouci, savjetovanje i seminari).
U skladu sa Pravilnikom o mektebu i mektebskoj nastavi, shodno Kalendaru mektebske nastave za 2018/19. mektebsku godinu koji je utvrdila Uprava za vjerske poslove Rijaseta, nova mektebska godina počinje u subotu, 08. septembra 2018. god.,/28. zu-l-hidžeta 1439. h.g. i izvodiće se i realizovati prema dosadašnjem Nastavnom planu i programu kao i održati mektebska takmičenja na svim nivoima.
Tim povodom Uprava za vjerske poslove Rijaseta uputila je odgovarajuća uputstva muftijstvima i medžlisima kako bi blagovremeno bile poduzete sve potrebne aktivnosti za pravovremeni početak nove mektebske godine.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini kroz mekteb nudi odgovarajući sistem odgojno-obrazovnog rada koji uz stručne kadrove predstavlja snažnu ali i neophodnu pomoć u ispunjavanju roditeljske obaveze islamskog odgajanja djece. Stoga, potrebno je da muallimi, džematski odbori, glavni imami i medžlisi islamske zajednice izvrše neophodne pripreme za početak i nesmetano odvijanje mektebska nastave u optimalnim uslovima i na najbolji način na opšte zadovoljstvo polaznika, muallima, roditelja i cjelokupne zajednice. Također, pozivamo roditelje da daju svoj doprinos mektebu i mektebskoj nastavi i ispune jedan dio svoje roditeljske zadaće redovnim slanjem djece u mekteb, jer to je u najboljem interesu za njih, njihovu djecu i cjelokupno društvo.
Uz dove uzvišenom Allahu da nam podari lijep odgoj, korisno znanje i mudrost polaznicima mektebske nastave, njihovim roditeljima i muallimima čestitam početak nove mektebske godine, molim Allaha, dž.š., da svima olakša put do odgoja i obrazovanja, te želim uspješnu novu mektebsku godinu.
Danas je u Općini Stari Grad izvršena primopredaja vakufskog kompleksa “Hastahana“ Gazi Husrev-begovom vakufu
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlis Islamske zajednice Zagreb organiziraju 25. međunarodno takmičenje učača Kur'ana.
Kada se kod čovjeka uporedo ne razvija svijest o ahlaku i fikhu, nerijetko su moguće situacije da je čovjek precizan u izvršavanju namaskih sunneta, prekidu posta u vrijeme iftara, davanju zekata, klanja kurbana ili izbjegavanju svinjskog mesa, ali u isto vrijeme spreman svjesno ili nesvjesno svojim riječima ili ustrajavanjem na nekim običajima unakaziti svoj profil vjernika
Morate, morate!
1.
Nad suhom zemljom nadviše se teški rodni oblaci.
Oblaci rekoše kiši:
– Padaj, napoji žednu zemlju!
– Neću! – odgovori kiša.
– Moraš, moraš! – rekoše joj oblaci.
I kiša obilna se proli u mirijadama plodnih kapi,
i žedna zemlja se napoji, i obraste biljkama, ustreperi njima, postade svakovrsna i lijepa.
2.
Granu proljeće, pade zrno u zemlju, zemlja mu reče:
– Hajde, zametni klicu svoju!
– Neću! – reče zrno.
– Moraš, moraš! – reče zemlja.
I zrno zametnu klicu svoju.
I iz njega niknu klas, i u klasu stotinu zrna.
3.
Krajem devetog mjeseca majčina maternica pomilova plod svoj koji je nosila, milovanjem ga probudi, reče mu:
– Hajde, vrijeme je da se rodiš!
– Neću ja nikuda, ovdje mi je lijepo!
– Moraš, moraš! – reče mu maternica, pa stisnu zidove svoje, zgrči opne svoje.
I rodi se dijete.
Plakalo je što se to desi bez njegove volje.
(...)
Planeta Sretnija
1.
Tačno 2058. godine čovječanstvo je otkrilo planetu Sretniju u susjednom zvjezdanom sistemu.
Tačno 2068. godine čovječanstvo je napravilo velike svemirske brodove.
Tačno 2078. godine krenula je velika seoba naroda sa planete Zemlje na planetu Sretniju.
2.
U one velike svemirske brodove inžinjeri su na planeti Zemlji ubrizgavali velike količine tečnoga zraka, e da ljudi dišu kroz svemirska prostranstva, da ostanu u životu dok putuju bezvazdušnim prostranstvima do planete Sretnije.
3.
Sve to potraja godinama, sve do 2258. godine.
Na planeti Zemlji bilo je sve manje zraka, i sve manje čovječanstva.
4.
Na kraju, 2358. godine, na planeti Zemlji preostale biljke i životinje sastaše se na svome zajedničkom kongresu, htjedoše da se potuže čovjeku i čovječanstvu zbog sve veće nestašice zraka.
Ali, svoj kongres nikad ne održaše.
5.
Te 2358. godine sve živo na planeti Zemlji se ugušilo.
Odseljeno čovječanstvo je na planeti Sretniji
prikazivalo filmove o spaljenoj
i mrtvoj planeti Zemlji.
Odseljeno čovječanstvo je donijelo deklaraciju da će brižno čuvati prirodna obilja planete Sretnije.
Zavjetovalo se da planeta Sretnija neće nikada doživjeti sudbinu planete Zemlje.
(...)
On je samo pustio magarca
1.
Bio nekakav magarac svezan za drvo. Naiđe putem šejtan, vidje da je magarac svezan, pa ga odmah odveza i pusti.
2.
Magarac uđe u susjedov vrt, poče jesti sve redom. Ugleda ga susjedova žena, uze pušku i ubi magarca.
3.
Kad vlasnik magarca ču pucanj, krenu da traži magarca, te vidje šta se imalo vidjeti: magarac sav u krvi. Vlasnik magarca se rasrdi, dohvati pušku i smjesta ubi svoju susjedu.
4.
U taj čas vrati se susjed kući, te vidje šta se imalo vidjeti: ubijen magarac i ubijena njegova žena.
On se dohvati puške i ubi vlasnika magarca.
5.
Pitali šejtana: “O, zašto ti ovoliko zla učini?“
A šejtan odgovori: “Ja sam samo pustio magarca!“
(...)
Nijemo vrijeme
1.
Na samom svom početku vrijeme je bilo nijemo,
prolazilo je eonima i eonima,
ali bez glasa, bez šuma.
Pa vrijeme pomisli kako ga, zapravo, i nema, kako je ono neka utvara, kako samo postoje stvari i bića koja traju i prolaze, ne i vrijeme samo.
2.
I zaželje vrijeme da se posvuda čuje, a i da ono čuje sve to kako ono traje i prolazi...
I vrijeme podiže svoje ruke k nebu, dragome Bogu uputi tu svoju usrdnu molbu: “Dragi Bože, daj da se čuje kako ja trajem, ali i to kako prolazim!“
I Bog dade da vrijeme čuje kako ono traje i prolazi.
3.
I, doista, slušalo je vrijeme kako traje i prolazi.
Slušalo je svoje trajanje u šumu lista, huku rijeke, orljavi vodopada, sjajenju zvijezda, zrcalenju sazviježđa... Slušalo je vrijeme kako prolazi i u ljudskim govorima, riječima, smijehu, galami i svađi..
Pomisli vrijeme da je sve to mirijadsko javljanje glasova i zvukova sada postalo njegova svojina.
4.
Al' ne prođe mnogo a vrijeme spozna spoznanjem svim da mu, nekako, nestane šuma kad struhne list,
nestane mu huka kad presuši rijeka,
nestane mu orljave kad usahne vodopad,
nestane mu sjajenja zvijezde kad zvijezda zgasne...
I spozna vrijeme da se stalno mora vraćati onoj svojoj nijemosti i svojoj šutnji.
Onom svome samovanju izvan stvari, u onom dalekom Nedođinu.
I zahvali se vrijeme dragome Bogu što sve to mora biti tako.
I zahvali se vrijeme Bogu što se ono uvijek budi iz onog svoga Nedođina, i što se svojim šumovima uvijek iznova javlja na onim novim stvarima i onim novim svjetovima koje Bog uvijek stvara, svakog trena.
(...)
Čudni mistik
1.
Bio neki čovjek, posve čudni mistik, osobenjak svoje vrste.
U gradu su ga nervirale obznane molitve, ezani i crkvena zvona.
Odluči da se odseli, da potraži tišinu na jednom od najbližih planinskih visova.
“Ne želim da me više proganjaju krici u nebesa, ni zvuci, nit' gradska vreva!“ – reče mistik penjući se uz planinu.
2.
Na vrhu planine mistik nađe tišinu.
Pravio se da ne čuje izdaleke kliktaje ptica, ni glasanje divljači.
Ipak, čuli su se kliktaji ptica i glasanje divljači.
Mistik nabra smole sa obližnjih omorika i zapuši uši.
Al' ne prođe ni deset dana, a sred one tišine mistiku se javiše misli.
Uplaši ga spoznanje da mu se misli pomaljaju kao surova pitanja.
“Zašto ja jesam?“
“A ako jesam, zašto sam uvijek na nečemu?“
“A ako jesam, zašto nisam sām?“
“A ako nisam sām, zašto me drugi koji postoje ne ostave u mojoj samosti?“
“Zašto svako od svakog ne pobjegne u svoju samost?“
3.
Mistik pomisli da mu se misli javljaju samo na ovoj planini.
Možda mu se neće javljati na drugoj planini.
Mistik odluči promijeniti planinu.
Sa svoga samačkoga brda ode čudni mistik na drugo brdo.
Prvih dana bilo mu je lijepo.
Nije razmišljao.
Nisu mu dolazila surova pitanja.
4.
I, doista, mistik osjeti da na ovoj drugoj planini slatko spava.
Al' ne prođe ni deset dana, a onaj mistik poče sanjati čudne snove.
U jednom snoviđenju ugleda svoj grad, vreva na ulicama bila je strašna.
Mistik se probudi, oznojen, nemirna srca.
Drugu noć sanjao je onu planinu na koju je, ono onda, prvo bio odbjegao.
Planina je goropadno prijetila da će postati ravnica.
Samo čeka da je zadesi strašni zemljotres.
Treću noć sanjao je ovo, četvrtu noć ono...
Buđenja su mistiku uvijek bila strašna.
Snovi su mu sve više prijetili druženjem.
5.
Mistik odluči potražiti samost na trećoj planini.
Uze svoj štap i ona dva tri haljetka.
Krenu na treću planinu.
Kad dodje na njezin vrh, ugleda jedan stećak, na stećku je pisalo:
“Ako hoćeš biti sam,
da ne čuješ,
da ne misliš,
da ne sanjaš...
postani ono što ja već jesam!“
6.
Mistiku se svidješe ove riječi, svih pet redaka.
Leže kraj stećka.
Pokri se derviškim haljecima.
Ispusti svoju namučenu dušu.
Tijelo mu uskoro zaraste u travu.
(...)
Slijepo vrijeme
1.
Od početka svijeta trajali su svjetovi i trajale stvari, a u njima i s njima i vrijeme.
Male stvari imale su mala vremena.
Velike stvari imale su velika vremena.
2.
A onda vrijeme spozna da ono ne vidi kako prolazi sa svjetovima i u onim mirijadama stvari.
I poželje vrijeme da vidi kako to svjetovi prolaze, vidi li se to kako stvari stare, kako postaju pozne i davne...
I vrijeme zamoli dragoga Boga da mu stvori vid, pa da ono, vrijeme, vidi kako svjetovi prolaze, kako stvari postaju pozne i davne...
3.
I Bog dade vid vremenu, i vrijeme vidje kako traje i prolazi sve od klice do zrele mivke i voćke, sve od zametka listova do žutila na njima...
Vidje vrijeme kako ga nevidljivi vjetar zavija u prašinu...
Vidje vrijeme kako traje u sazviježđima i kako nestaje u njihovom strmoglavom nestanku...
4.
Rastuži se vrijeme što sve to vidi, što sve to gleda svaki put iznova, i svaki put nalično onim prvim viđenjima, kad je tek progledalo i kad je jasno vidjelo kako prolazi na svemu, na svakoj stvari, na svakoj zvijezdi...
5.
Ali, najtužnije vremenu bī baš to da mora gledati kako prolazi i kako se zapućuje u svoj daleki Nedođin preko lica čovjekovih.
Pokušalo je vrijeme da se zatrajno gleda na obrazima dječjim, u osmijehu mladih djevojaka, na ljudskim licima obasutim radostima, ozarenim veseljem.
6.
Alʼ vidje vrijeme da su čovjekova lica nalik mirijadama onoga zelenoga lišća.
Vrijeme i ovdje, a i tamo, stanuje u svježini.
A onda ugleda kako se i ono, samo vrijeme, smežuralo od onih izbrazdanih ljudskih lica.
I vrijeme se pokaja što je nekada davno tražilo od Boga da vidi kako prolazi.
7.
Poželi vrijeme da opet bude slijepo.
Ali mu tu molbu dragi Bog nije nikada uslišao.
(...)
Sunce se smijalo naivnim ljudima
1.
Vidjelo Sunce kako jevreji proslavljaju svoju Novu 5778. godinu. Pa se Sunce nasmijalo, izračunalo je sve svoje godine, od svoga postanja do Nove 5778. jevrejske godine. Dugo, dugo je Sunce ostalo zamišljeno nad ovom minutom vremena koja je stala u svih tih 5778. godina.
2.
Vidjelo Sunce kako Kinezi proslavljaju svoju Novu 2018. godinu, lunarnu. Sunce se nasmijalo i reklo: Dobro, dobro, neka se Kinezi raduju svojim godinama koje su stale u mojih dvadesetak sekundi.
I dugo, dugo Sunce ostade zamišljeno nad novogodišnjim vatrometima iznad kineskih gradova.
3.
Vidjelo Sunce kako se kršćani, pa gotovo i cijeli svijet, raduju svojoj Novoj 2018. godini. Posvuda svjetla, lampioni, milioni žarulja i tinjalica raznolikih boja. Sunce se začudi: Kako to pa ljudi ne spominju da su sve te godine, dvije hiljade i osamnaest njih, došle od Sunca, iz onih njegovih dvadesetak sekundi?
Sunce se tako pitalo, čudilo se i, potom, nasmijalo.
4.
Vidjelo Sunce kako muslimani proslavljaju svoju Novu 1439. hidžretsku godinu. Vidjelo Sunce kako muslimani spominju da oni svoju eru i godine računaju po Mjesecu. Pa se Sunce začudi: A zar svjetlost Mjeseca i njegove mijene ne dolaze od moje svjetlosti?
I Sunce se nasmija onima koji imaju hidžretski kalendar.
I začudi se kako brzo prođe tih šesnaest Sunčevih sekundi koje stadoše u tih 1439. hidžretskih godina.
(...)
Dosadila mu lijepa književnost
1.
Bio jedan penzioner, volio je čitati lijepu književnost, za pet prvih penzionerskih godina kupio je i pročitao desetak knjiga.
A onda vidje, sprva šeste penzionerske godine, da se u ovih desetak knjiga pomaljaju priče koje su slične.
I, doista, pet knjiga koje je čitao narednih pet mjeseci izazvaše u njegovoj duši osjećaj dosade.
2.
Odluči da proda tih petnaestak knjiga, iziđe na gradsku pijacu, stade kraj drvene ograde.
Ispred sebe stavi drvenu tablu, na nju kredom napisa:
“Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
3.
Priđe mu mušterija, upita:
- “O čem ti govori ova knjiga?“
Ta knjiga je o čovjeku koji je gajio cvijeće, isprva ga prodavao, a kasnije mu bilo žao da ga trga iz korijena i majke zemlje. Kasnije se samo divio cvijeću, raznovrsnim bojama i mirisima...
– O, ništa, ništa! Knjigu neću kupiti! Bolje mi je da idem u park i tamo gledam i mirišem cvijeće...
4.
Eto ti drugog čovjeka, uze listati drugu knjigu, upita:
– A o čem ti govori ova knjiga?
Ta knjiga govori o tome da je život prolazan. Ko god se rodio, umrijeće. A ko se još nije rodio, rodiće se, pa će umrijeti.
– O, ništa, neću je kupiti! Bolje mi je da idem u starački dom, tamo će mi svi pričati kako je život prolazan.
5.
– O čem ti govori ova knjiga? – upita treća mušterija, jedna gospođa koja uze listati knjigu sa sredine police.
Ta knjiga govori da je baš knjiga najbolji drug...
– A pošto ti je ova knjiga? – upita gospođa.
– Pa, po sniženju trideset maraka.
A ne, hvala, srdačno hvala. Neću je kupiti. Živim sama, bolje mi je da kupim pudlicu. Eno, skroz tamo, s onu stranu pijace prodaju pudlice za trideset maraka. Pudlica će meni biti najbolji drug...
6.
Cijelo popodne stajao je tako penzioner kraj svojih knjiga, cupkao je sa noge na nogu. Bī mu žao što nijednu knjigu nije prodao.
Na kraju, stavi knjige u vreću, zaprti je na stara leđa i zaputi se u kafanu “Društvo penzionera“.
Na drugo rame stavi onu drvenu tablu sa natpisom: “Pročitane knjige, za trećinu cijene!“.
U hladnoj kafani dočekaše ga njegovi prijatelji i društvo.
On ti odmah priđe staroj furuni, ubaci onu drvenu plohu, na nju položi knjige. I naloži vatru.
Za deset minuta zrak u kafani “Društvo penzionera“ postade topao.
Penzioneri su bili zahvalni svome drugu koji je volio čitati lijepu književnost.
(...)
Vječno budni čuva svijet
1.
Bili neki jevrejski teolozi, pametni i učeni, pa svaki dan Mūsāu (Mojsiju), alejhiselamu, postavljali pitanje:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?
2.
Mūsā, alejhiselām vidi, uh, krupno pitanje, veliko kao Sinajska gora. Uklanjao se Mūsā, alejhiselām, od te skupine jevrejskih teologa i mudroslovaca. Pa, opet, kad god bi pored njih prošao oni bi na njega zagraktali onim pitanjem:
- Deder ti nama kaži da li Bog spava?
3.
Ne prođe ni dvanaest dana a Mūsā, alejhiselam, zamoli dragoga Boga da mu odgovori na pitanje:
– Bože, spavaš li Ti ikad?
4.
A Bog onda objavi Mūsāu, alejhiselam, da baš sprva te večeri uzme dva staklena pehara, da ih napuni vodom, da ode u pustinju i da stane, i da tako do zore drži one pehare u ispruženim rukama.
5.
Sve to tako uradi Mūsā, alejhiselām, stajao je do ponoći, vidi: otežale mu ruke. A onda u pola tri poslije pola noći Mūsā, alejhiselām, zaspa, pade na tle, padoše i ona dva pehara, prosu se voda u pustinjski pijesak.
6.
Sutradan Mūsā, alejhiselām, naiđe na one jevrejske teologe i mudroslove, pripovjedi im priču o dva staklena pehara puna vode u rukama snenog čovjeka.
7.
Ne prođe ni dvadeset godina, umrije Mūsā, alejhiselām, umriješe i oni teološki mudroslovi.
Ostade samo rasprava o Vječno Budnome Bogu koji ne da da se svijet stropošta na dno Postojanja!
(...)
Antikvarnica satova
1.
Bio jedan čovjek, volio je slušati kucanje starih satova.
Silno se obradovao kad je vidio da je u gradu otvorena antikvarnica satova. Svratio je tamo i vidio: Satovi su bili nijemi, zaustavljeni, zakočeni.
2.
Vlasnik antikvarnice mu objasni da je zaustavio satove jer strahuje od miješanja vremena. Eto, ovaj sat je iz turskog vakta, davno prošlo vrijeme, a ovaj je, opet, iz austrougarskog doba, također prohujalo vrijeme, i tako to...
– Odlučio sam da stari satovi šute dok su u mojoj radnji! – reče vlasnik antikvarnice.
3.
Dobro, kupiću ovaj ala turka sat, reče stari čovjek.
Kad dođe kući i pokrenu mehanizam sata, začu otkucaje davnih vremena, ali kao da dolaze odnekud sa istoka, osjećao je da otkucaji zaludu dozivaju priče davnašnjih snjegova, onih olomlanjskih i prije njih.
4.
Naredne sedmice stari čovjek je kupio jedan zidni sat iz vremena austrougarskog casrtva. Kod kuće je navio zupčanike, sat krenu jednolično nizati reske i oštre zvuke svojih sekundi, ali kao da su dolazili sa zapada. Svi su se zvuci sekundi činili davnašnjim, prošlim, nepovratnim.
5.
I tako, vrijeme je prolazilo, onaj stari čovjek je svraćao često u antikvarnicu, razgledao je satove, uskoro je kupio dva sata iz jugoslavenskih vremena, i njih je slušao kod svoje kuće.
Osjećao je kao da može staviti u pregršt vremena čije je otkucaje slušao, ali kad god bi to pokušao vidio je da u pregrštima ne preostane ništa.
6.
– Daj mi sedam različitih digitalnih satova iz druge generacije! – zamoli stari čovjek vlasnika antikvarnice satova.
Kad je kod kuće stavio baterije u svesedam digitalnih satova, stari čovjek vidje da mu se sad raznolika vremena javljaju u bljescima svjetlosti obojenih brojki sa blještećih ekrana.
Vidio je svjetlost, nije čuo nikakve zvuke.
Ali, vidio je kako tinjanja onih sedam vrsta svjetala sa sedam digitalnih satova negdje nestaju, odlaze, pa se vrate, pa odlaze... Sve u tišini.
Stari čovjek uze sve satove koje je kupio u onoj antikvarnici satova,
odnese ih u podrum,
pažljivo ih stavi na policu gdje su stajale knjige
koje više nije namjeravao čitati.
(...)