Pravne kulture i njihove promjene

U terminologiji sociologa prava, pravna kultura označava „koncepcije, percepcije i stavove prema pravu i njegovoj primjeni“. Pravna kultura se dijeli na unutrašnju (stavovi članova pravne profesije) i vanjsku (stavovi opšte publike). Postoje nacionalne pravne i regionalne pravne kulture.
U nauci komparativnog prava smatra se da u Evropi postoje dvije velike pravne kulture- kultura engleskog Opšteg prava (Common law) i kultura evropskog kontinentalnog prava (germanska i romanska porodica). U skorije vrijeme se govori da je preživjela i treća velika kultura- bivših socijalističkih država i pored činjenice da je socijalizam kao sistem nestao u Evropi. Sa evropskim integracijama počeo je proces izgradnje harmonizovane evropske pravne kulture.

Promjene u pravnoj kulturi vrše se na dva načina: putem pravnih transfera (prenošenje pravnih instituta iz jednog u drugi kulturni kontekst) i putem migracija. Migranti u nova društva donose svoja pravna shvatanja ali i dolaze pod uticaj shvatanja nove sredine u kojoj su se nastanili. U Evropi danas ima dvije vrste imigranata: imigranti iz Azije i Afrike, među kojima značajan dio čine muslimani, i „Euro-imigranti“, odnosno Istočni Evropljani koji su se nakon proširenja Evropske Unije, zaputili u Zapadnu Evropu, zbog posla i boljeg života.

Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine

U Bosni i Hercegovini 7. oktobra završeni su izbori. Pet dana nakon provedenih izbora prebrojavanje glasova još nije završeno, niti imamo kompletirane preliminarne rezultate. Sudeći po broju zahtjeva za nova prebrojavanja glasova zbog sumnji u krađu glasova na izborima koji su podneseni CIK-u, zvaničnih rezultata na osnovu kojih bi trebala biti formirana vlast, neće biti još u dogledno vrijeme. No, vidljiv je procenat građana koji su odlučili glasati – 53,26 % ukupnog glasačkog tijela. Već u izbornoj noći mogli smo čuti i vidjeti slavlje pobjednika i objave gubitnika izbora, a u danima koji su uslijedili i likovanja, u medijima i na društvenim mrežama, nad brojem glasova koje su ‘osvojili’ pojedini kandidati.
Prema nezvaničnim rezultatima političke prilike se, na nivou Bosne i Hercegovine, ne mijenjaju mnogo, iako neki tvrde da se dodatno usložnjavaju. Na nižim nivoima vlasti, stanje nije mnogo drugačije. U entitetu RS većinu glasova dobila su glasnija i jasnija separatistička obećanja, politika secesionizma i daljnje podrivanje jedinstvene Bosne i Hercegovine. Ta obećanja građanima u RS, čini se, bila su važnija od ekonomskih prilika u ovom entitetu u kojem je, naprimjer, stanje ukupnog duga, vanj­skog i unutrašnjeg, premašilo pedeset posto BDP-a, a iznos prosječne penzije u septembru 2018. godine iznosio 342,6 KM.
U entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, politički predstavnici naroda i građana – iako su ovo bili opći izbori - zaigrali su na kartu prvo regionalne podijeljenosti Bosne i Hercegovine, a onda i one nacionalne, nadajući se tako da će pridobiti glasače. Prema rezultatima može se kazati da su se građani u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, prije svega konsolidirali pred strahom od ugroženosti, podjele Bosne i Hercegovine i revizionističkog gledanja na početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na toj konsolidaciji su, uglavnom, a ne na osnovu izbornih programa i ideja, u izbornoj noći proglašeni pobjednici.
Kada je riječ o čuvanju jedinstvene Bosne i Hercegovine, istina je da niko od onih koji se za nju zalažu, nema razloga za slavlje, niti za likovanje. Izborni rezultati su pokazali da su Bošnjaci i Hrvati, tj. njihovi predstavnici u vlasti na području manjeg entiteta svedeni na nivo statističke greške. Posebno je bolno vidjeti skoro potpunu propast Aneksa 7 i razjedinjenost političkih predstavnika koji su se pojavili kao bošnjački kandidati za zastupanje interesa svoga naroda u zakonodavnim organima ovog entiteta. Nemogućnost formiranja jedinstvene liste dovelo je do dodatnog rascjepkavanja postojećeg glasačkog tijela, a epilog tih politika na ovim izborima je da su na ovim izborima petorica kandidata koji su se takmičili za poziciju potpredsjednika RS-a dobili oko 28.000 glasova. Osim toga, predstavnici Bošnjaka u NSRS su skoro izbrisani o čemu najbolje govori podatak da su za mandatni period 2018-2022. osvojili tek tri zastupnička mjesta. Usporedbe radi, 1997. godine, u ovoj skupštini bilo je 18 zastupnika Bošnjaka. Također, važno je kazati da su u izbornim godinama koje su uslijedile poslije agresije na Bosni u Hercegovinu na izborima za Narodnu skupštinu RS-a Bošnjaci i Hrvati nastupali kao partneri. Zajednički interes im je bio provedba Aneksa 7, a čini se da je i to nestalo.
Podaci Centralnog registra kadrova u organima uprave RS-a iz jula 2017. godine pokazali su da od 5.512 zaposlenih državnih službenika i namještenika u organima uprave RS, odnosno u ministarstvima, upravama i upravnim organizacijama 5.066 zaposlenih osoba su srpske nacionalnosti, 51 hrvatske, 43 bošnjačke i 352 neopredijeljenih i iz reda ostalih. Specijalni izvještaj Ombudsmena Bosne i Hercegovine o nacionalnoj i spolnoj strukturi zaposlenih u policijsko-sigurnosnim agencijama u Bosni i Hercegovini iz aprila 2018. godine pokazao je da je u MUP-u RS-a zaposleno 6.444 Srba, 356 Bošnjaka, 70 Hrvata, 33 pripadnika Ostalih i 17 osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.  Iako član 97. Ustava RS garantira da će “konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj. Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. u potpunosti ne sprovede u skladu sa Zakonom o državnoj službi Bosne i Hercegovine” - jasno je da u institucijama RS zastupljenost Bošnjaka i Hrvata ne postoji. Bošnjacima je dodatno onemogućeno i obrazovanje na bosanskom jeziku. Otkud onda, u ovakvim uslovima, nekome ko se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu pravo na likovanje? Kakve su ovo ‘pobjede’?
Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine. Doduše, prije toga bi se čestiti ljudi u strankama koje pretendiraju da budu dio pravedne vlasti morali konsolidirati i reformirati kadrovsku politiku. Uz prava kadrovska rješenja koja bi mogla nositi snažan državnički politički program ne bi izostalo i ozbiljnije konsolidiranje birača koji bi na izborima glasali za programe a ne protiv njih.
Ovako, nakon izborne nedjelje, osim kratkovidih stranačkih poslušnika - građani su zašutjeli, a igra slagalice vlasti već je počela. Igra u kojoj ne pobjeđuju interesi građana, već interesi političara.