Knjiga koja u svom naslovu ima jedan cvijet mogla bi da zamiriše ljepotom i ljubavlju. S tom mišlju kad otvoriš korice  romana Grad u cvatu magnolijei prošetaš kroz taj cvijetni vrt pažljivo i smjerno, s pravom očekuješ da ćeš dušu svoju oplemeniti i namirisati.  

U pitanju je roman prvijenac već profiliranog pisca, kojimu su prethodile: tri zbirke poezije, desetak monografija, knjiga drama, stotine novinskih članaka u 30-godišnjem pisanju Mehmeda Meše Margana. Savremeni je to roman kojeg bi klasična književna kritika mogla svrstati u posmodernistički žanr novog doba, a jedno je sigurno, da se ova knjiga  u bosanskoj postratnoj književnoj produkciji izdvaja kao iznimno zanimljivo i pitko štivo vanserijske snage i ljepote. 

Uloga naratora u romanu povjerena je jednom od glavnih likova, umjetniku, slikaru, koji se nakon ratnog dijela svoje biografije obreo u Minhenu, potom u Parizu (u jednoj galeriji se nalazi jedna njegova slika). Narativna motivacija slikara biva iznuđena iskustvom kako  ratnih strahota tako i ljubavnih iskustava, a na ''tuđem terenu'' se slikar,  u pripovijedanju svoje i ispovijesti onih za koje ga je sudbina vezala, dobro snalazi. Podsjetimo, Tvrtko Kulenović u predgovoru svom romanu Jesenja violinapiše da se umjetnost konstruiše kao igra , u toj igri slikar se igra sa bojama, a kompozitor sa tonovima, dok pisac ne može da se igra sa riječima, jer su riječi, po definiciji, izraz ljudskih htijenja i osjećanja, ljudskog postojanja.                          

I književnost je igra, ali igra sa velikim ulogom, jedna antropološka ekspedicija.

Otkrivamo knjigu u kojoj Pargan iznosi svoje izuzetno bogato iskustvo i promišljanje o umjetnosti, umjetnicima, cvijeću i cvijećarstvu, građevinama... Iščitavajući ovu knjigu, vjerujemo da ni zahtijevan čitač neće biti razočaran. Već u prvom poglavlju Riječi ruže, u kojem se upoznajemo sa likom Bosanca koji sedamdesetpetogodišnjoj gospođi u predgrađu Minhena nudi svoje usluge za posao baštovana nailazimo, između ostalog,  na pasus koji počinje riječima: Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kad počinju svi ratovi i ona miriše slobodom...

Iz napomene na koricama Roman o ljubavi u ratu, izgubljenoj generaciji, snovima o ostavljenoj zemlji... može se nazrijeti šira lepeza sadržajnih elemenata kojima se pisac vodio. Roman je o ljubavi u ratu, o stradanju, ljudskim ranama nastalim kao posljedica agresije na BiH, progona i silovanja... uvjerljive su to priče o egzodusu  u daleke zemlje, ali i o ljubavima i nadanjima, vidanju rana i resocijalizaciji stradalnika, koju pratimo kroz sudbinu nekoliko likova u ratnim i poratnim vremenima, ali i podsjećanja na krhku sudbinu  jedne dobre i nezaštićene zemlje u centru Evrope, koja je postala samostalna država 1992. godine, ali i  plijen velikodržavnih aspiracija susjeda i žrtva nemara svjetskih moćnika.... 

Pisac podsjeća na faktografski sadržaj novinskog članka koji je jedna od junakinja romana objavila u evropskoj štampi, u vrijeme rata:   ''U Evropi postoji jedna zemlja Bosna i Hercegovina. Hiljadu godina je stara, zemlja bogate kulture i historije. Nigdje na svijetu ne postajete svjesni Istoka i Zapada kao ovdje.. Ova zemlja je mjesto gdje su stoljećima, jedne pored drugih, građene džamije, crkve, sinagoge, katedrale... Bošnjaci su u toj zemlji najbrojniji narod, njihova vjera je islam.''  , navodeći historijsku istinu da je u Bosni prije pet stoljeća, za zahtjev bosanskih muslimana, osmanski sultan Mehmed Fatih II izdao dokument koji je nazvan Ahdnama, a s kojim se garantiraju sva prava bosanskim franjevcima. Od tada su sve konfesije bile vođene tim pravilom, tako da je Bosna postala naljepše mjesto susreta tih različitosti, religija i kultura. 

Prema riječima  jednog od recenzenata, Amele Isanović, novo prozno djelo Mehmeda Pargana je ''roman koji ima izuzetno bogatu i slojevitu priču satkanu insert tehnikom. Kao na filmskoj traci radnja se neprestano prenosi s jednog mjesta na drugo, iz jednog grada u drugi. Spajajući gradove Pargan spaja i prepliće sudbine junaka i junakinja. Iz opkoljenog Sarajeva radnja se prenosi u Srebrenicu i Prijedor, Pariz, pa čak i  Damask u Siriji. Kroz tragediju dviju mladih (silovanih) Bošnjakinja, bez mnogo retorike, faktografski je osvjedočeno zlo koje je razorilo ljudsku nadu i vjeru u čovječnost.''

Tu nailazimo na jednu istinu koju nam otkriva drugi recenzent  ovog sjajnog romana, Halil Džananović: UMJETNIK KOJI PIŠE O RATU KOJI JE PREŽIVIO, ZAPRAVO STVARA HISTORIJU.... U ovom djelu koje po svojoj dubini dolazi iz samog života autor, također, demistificira značaj umjetnosti i njenih mogućnosti, naglašavajući da umjetnost može promijeniti ljude, ali ne može (i nije imala moć) zaustaviti zlo koje iz (ne)ljudi u cikličnim vremenima eruptira.Slikovit naslov romana svojim sadržajem, na nekim mjestima, tumači sam sebe,  a tu su i stihovi koji odišu raskošnom mudrošću i ljepotom, pjesma kojoj bi, kako kaže recenzent i Hajdeger posvetio svoje vrijeme., ona, pored neupitne umjetničke vrijednosti seže u nauku o kosmosu, dok unutarnji slojevi ovih stihova neodoljivo podsjećaju na Rumijevu poeziju.

Čudesna je varka ta ljudska nada.

Svaki čovjek slijedio je 

Njene tragove barem jednom 

I barem jednom se, prateći ih, izgubio...

''Jer ovaj roman, prije i poslije svaga što sadrži unutar korica, ispunjava težnju ka intelektualnom zadovoljstvu. Jer je djelo svojim rođenjem, uz dokazanog pjesnika, potvrdilo i romansijera, pa i mislioca i filozofa... koji se ne zadržava na 'ustajalim i istrošanim formama', već svojim dugogodišnjim umnim/mislećim radom uspijeva da prodrije ka suštini ovog napaćenog svijeta i njegova sna o boljem sebi.

Ovim djelom  Mehmed Meša Pargan nas nenasilno educira.

 ''Da bi ispunio svoj san – prvo se moraš probuditi, čovječe!''