Promocija knjige Abdulgafara Jukića
Osam decenija škole i preko tri hiljade njenih svršenika.
Međunarodna konferencija šefova vjerske službe u vojsci
Vjerski službenici u vojsci u službi čuvanja mira i sigurnost.
Rijaset Islamske zajednice u BiH, Uprava za vjerske poslove Rijaseta u saradnji sa Kulturnim centrom „Kralj Fahd“ i Fondacijom „Hifz Časnog Kur'ana“ Sarajevo organizovao je 2. takmičenje u hifzu 30. džuza Kur'ana Časnog na nivou Rijaseta.
Na takmičenju je nastupio dvadeset i jedan polaznik/ca mektebske nastave i škole Kur'ana uzrasta do 12 godina, a takmičenje je održano u amfiteatru Kulturnog centra „Kralj Fahd“ u Sarajevu 10. februara 2018. godine, odnosno 24. džumade-l-ūla 1439. god. po H.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazović posjetio je u četvrtak 8. februara Medžlis Islamske zajednice Zvornik i susreo se sa svim imamima podrinjskih džemata.
Bosanski Šamac - U sjenci džamije Azizije
Obnovljena infrastruktura Islamske zajednice. Džamija i stambeno-poslovna zgrada danas čine najljepši detalj na razglednici Bosanskoga Šamca iz kojeg, nažalost, odlaze mnogi mladi Bošnjaci.
Za Bošnjake mnogih mjesta u bosanskoj Posavini ime Azizija ima vrlo emotivno i simbolično značenje kao i 1862. godina kad su se naselili na desnoj obali Save. Naime, te su godine prognani sa svojih stoljetnih topraka iz Užica, Šapca, Beograda, Sokola i nekih drugih mjesta u Srbiji i nastanili se u Brezovom Polju, Orašju, Orahovoj, Bosanskom Šamcu, Bosanskoj Kostajnici. U svim tim mjestima podignute su džamije koje su dobile ime Azizija – po Sultanu Abdu-l-Azizu koji je obezbijedio sredstva za njihovu izgradnju. Orašje i Bosanski Šamac prvobitno su se zvali Donja Azizija, odnosno Gornja Azizija.
Zanimljivo je da je Bosanski Šamac nastao na ušću rijeke Bosne u Savu. Osnovan je 1863. godine. I on je dio turskih projekata povezanih s naseljavanjem muslimanskog stanovništva. Prema dokumentima bosanski vezir Topal Osman-paša na području Šamca naselio je ukupno 292 porodice sa 628 muških članova, od toga iz Užica 214 porodica sa 452 muška člana, iz Sokola 31 porodicu sa 68 muških članova, iz Šapca 26 porodica sa 57 muških članova i 21 porodicu užičkih Roma sa 51 muškim članom. Narednih godina naselilo se i nekoliko muslimanskih porodica iz Beograda. U jednom austrijskom izvještaju od 4. juna 1863. godine ističe se ambicija Osman-paše da Bosanski Šamac učini glavnim trgovačkim gradom u Bosni.
Obnova džamije Azizije
Sto i tridesetak godina poslije, nakon što je nekoliko generacija bošnjačkih muhadžira rođeno u Bosanskom Šamcu, njihova Azizija je srušena. Iako je bila pod zaštitom bivše države i najstariji objekat kulturno-historijskog naslijeđa u gradu srpske vlasti su je 1992. godine sravnile sa zemljom. Mnogi Bošnjaci su izbjegli, a manji dio je ostao u svom gradu do okončanja rata. Mubin Očanović, sekretar MIZ Bosanski Šamac, uz imama Safeta ef. Karahmetovića, jedini stalni zaposlenik pri Medžlisu, kaže: „Moje je porijeklo iz Užica. Propatili smo mnogo. U ratu smo nas osmero pet godina proveli u podrumskim prostorijama. Međutim, svjedočili smo islam i Bošnjake u ovom gradu. Časno smo izašli iz svega ovog.“ Kažimo da uz sekretarske Očanović obavlja i blagajničke poslove. Uzgred je i muezzin na namaskim vaktovima. Kazao nam je da aktivisti u Medžlisu timski rade. A, jedan od aktivista je i Sulejman Huremović, predsjednik MIZ. On podastire priču o početku obnove Azizije: „Radovi na obnovi srušene džamije počeli su 4. jula 2004. godine. U posredovanju kod dobijanja donacija najviše je doprinio rahmetli Sulejman Tihić. Kanili smo 2014. organizirati svečano otvorenje obnovljene džamije, a onda su nas zadesile poplave, pa smrt Sulejmana Tihića, predsjednika Građevinskog odbora.“
Kažimo da je uz džamiju obnovljena i poslovno-stambena zgrada Medžlisa. Obnova ova dva objekta koštala je oko milion i 300.000 KM. Kad se razgovaralo o obnovi ovih objekata donesena je odluka da ovaj grad, koji je jedna od kapija Bosne, treba da ima reprezentativnu džamiju i njene prateće sadržaje.
Curenje Bošnjaka
Bošnjaci u Bosanskom Šamcu žive u gradu, imaju jednu džamiju i jedan mesdžid. Nažalost, Bošnjaci i dalje odlaze. Mahom u zemlje Zapadne Evrope. Safet ef. Karahmetović kaže: „Prema popisu iz 1991. godine u Bosanskom Šamcu je bilo 2233 Bošnjaka ne računajući one koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, a oni su mahom bili Bošnjaci. Ako bismo i njih uzeli u obzir mogli bismo kazati da je Bošnjaka bilo oko 3500. Međutim, po popisu iz 2013. Bošnjaka je bilo 1265. Danas u Bosanskom Šamcu stalno živi 520 Bošnjaka. Najveći broj Bošnjaka se izvukao već s početka rata, a jedan broj je ostao do kraja rata, neki s puškom, a neki u radnoj obavezi. Takvih nema puno.“
Efendija Karahmetović podvlači da je sada u odnosu u vrijeme kad je on došao za imama, a bilo je to prije 16 godina, Bošnjaka u ovom gradu manje čak 40%. Statistika potvrđuje tu brojku. Posljednjih 5 godina rođeno je 16, a umrlo 99 Bošnjaka. Prošle godine rođeno je šestero djece. On rezignirano konstatuje i ovo: „Posljednih 5 godina 53 mladih i sposobnih je iselilo u Evropu. Otišlo nam je i 19 djece. U posljednje dvije godine intenzivirano je iseljenje. Glavni motiv onih koji odlaze je želja za boljim standardom i životom. Međutim, ima tu i pohlepe. Pojedini su imali posao i nisu bili muhtač, a iselili su. Imamo 527 stambenih jedinica (kuća i stanova), a negdje u polovini njih poneko živi. U mnogim od tih nastanjenih kuća imamo samo po jedno ili dvoje staraca. Od 520 Bošnjaka njih 220 je starije od 60 godina, a 183 ima blizu 60 godina.“
O živoj rani odlaska Bošnjaka govori i Alija Kapetanović, koordinatorica za ženski aktivizam pri Medžlisu: „Trudimo se da u džematu okupimo što više žena. Imali smo i školu Kur’ana. Trebalo bi da ponovo počne s radom. Nažalost, nema nas puno. Mladi čim se dočepaju radnih viza odoše koje-kuda, a ostajemo mi stari. Trudimo se da se sastajemo, družimo i da se edukujemo uz pomoć našeg imama. Naš imam je veoma zaslužan za kontinuirani rad našeg džemata i Medžlisa. U svemu nam pomaže. Bez njega ovdje ne bi bilo ni džemata. Odlazimo i u posjete džematima u komšijskim gradovima Odžaku, Modriči, Gradačcu. Bili smo i u Potočarima, pa sa majkama Srebrenice u Tuzli.“
Gospođa Alija je prije rata radila u banci, a za vrijeme agresije bila je u izbjeglištvu. Vratila se 2004. godine. Jasmina Karahmetović, zamjenica koordinatorke za ženski aktivizam, kaže da je petnaestak relativno mlađih hanuma aktivno u radu Medžlisa.
Duhovno neodgojen vođa je nesreća za narod
(Osvrt na 11. ajet sure Er-Ra’d)
Skoro pedeset godina u našem jedinom islamskom informativnom listu Preporod, na prvoj stranici, kao moto, objavljuje se kur‘anski ajet: „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe“. (13/11) Taj ajet trebalo bi da motivira ljude da mijenjaju svoje stanje na osnovu kojega Allah donosi Svoje odluke. Uzvišeni neće izmijeniti blagodati ili očaj, čast ili poniženje dok ljudi ne izmijene svoje osjećaje, svoja djela i realnost u životu. Allah se odnosi prema ljudima skladno njihovom postupku i njihovim djelima. Zapravo, sve što se dešava s njima u tijesnoj je vezi s njihovim postupcima i njihovim stilom života.
Ovakvo razumijevanje navedenog ajeta izlaže ljude odgovornosti, jer Njegov zakon traži da se Njegovo htijenje spram ljudi provodi na osnovu postupaka, kao i da se Njegov zakon realizira na osnovu njihovog ponašanja. Osim te odgovornosti, ajet sadrži i dokaz da je čovjek svojim djelom, između ostalog, i poluga realizacije Allahovog htijenja. U svjetlu rečenog ajeti-kerima, valja promatrati ljudsko djelovanje u svim sferama njihovog privatnog i društvenog života. Iz ajeta se jasno razumije da su promjene, na užem i širem društvenom planu, nezamislive bez individualnih promjena. Nemoguće je predvodnicima u društvu obavljati promjene bez prethodno urađenih individualnih promjena. Nemoguće je spašavati drugog dok sam propadaš. To bi sličilo vatrogascu kome se zapalila odjeća, a on i dalje trči da druge spašava.
Put do društvenih promjena
Lično i individualno spašavanje je prvi i najveći preduvjet društvenog spasa. Valja trajno imati na umu da je promjena naših duša najkraći put do društvenih promjena. Zaista, prvo u sebi treba iskorijeniti sve nedostatke, poroke i slabosti pa tek onda očekivati eliminaciju svih nedostataka i slabosti u društvu. Pogledamo li metode poslaničkog djelovanja, uvidjet ćemo da je svaki od poslanika, alejhimu-s-selam, prvo radio na odgoju i samoodgoju, na izgradnji duše kod sebe i svojih sljedbenika. Oni su prvo načinili duhovnu revoluciju u svojim srcima, poslije koje je uslijedila duhovna revolucija u društvu. Stoga, ako predvodnici naroda budu ignorirali njihove metode, djelovanje tih predvodnika pretvara se u obični šou i ništa drugo. Već se toliko puta kroz povijest pokazalo tačnim da nema jake ličnosti bez džemata, da bez džemata nema utjecajnih kadrova, a bez kadrova nema moćnih i utjecajnih institucija.
Kao što ističe Mustafa Islamoglu, „sve dok čovjek ne promijeni revolucionarno svoje srce i učini ga „kućom islama“ (daru-l-islam) on će, bez obzira na svoje svijetle podvige i uspjehe u politici – na kraju biti kupljen. Ukoliko nema unutarnje „pobjede“ koja će mu omogućiti ravnotežu sa njegovim vanjskim uspjehom, na kraju će njegove pobjede i podvizi prerasti u veliki poraz.
Zar naš Ummet ovu gorku istinu nije iskusio mnogo puta? Varljivi uspjesi, kao rumena jabuka koja u sebi ima crva, uvijek donose gorke posljedice. Povijest ovoga Ummeta je prepuna nemilih i gorkih posljedica“. Duhovno neodgojen vođa je nesreća za narod. On je žrtva svojih strasti i slabosti iz kojih izviru pohlepa i nasilje. Takvi su potkupljivi, korumpirani, popustljivi, izdajnici, razvratnici i kukavice.
Lideri - duhovno izgrađene ličnosti
U liderstvu mogu trajati i biti istinski predstavnici naroda samo duhovno izgrađene ličnosti, tj. oni koji su eliminirali iz svojih srca strast za vlašću i sve ono što ona sa sobom donosi. Istinske vođe jesu oni koji su svoja srca natopili snagom vjere iz kojeg izvire pravednost i borba protiv svih devijacija u društvu. Njihova moralnost i odgovornost u poslu nerijetko su predmet opstrukcija protagonista fesada i nereda na zemlji. Kada jednoga dana ‚oni‘ odluče da „kupe i ušutkaju“ nekoga ko je u svom okruženju poznat po čestitosti i islamskom načinu života, prvo pogledaju da li u njegovom dosjeu, koji oni brižljivo vode, ima kakvih „slabosti“. U te slabosti se ubrajaju njegovi poroci, loše navike, sklonosti... pa čak i pušenje duhana i strastvena ovisnost o čaju. Ako otkriju da mu je drag novac, imetak, vlast ili žene, oni mu to omoguće i „kupe ga“. Čovjek ponekad može prodati i cijeli život za samo jednu stvarčicu o kojoj je ovisan. To je šejtanova taktika prema vjernicima, koju primjenjuje još od praiskona,“ riječi su Mustafe Islamoglua. U takvom slučaju, čovjek postane potpunim gubitnikom; prodao je uputu za zabludu, kako navodi Kur‘an: „Oni su prodali uputu za krivi put, a njihova im trgovina nije donijela nikakvu dobit.“ (2/16). Oni koji žele mijenjati sebe i narod trebalo bi da se trude da u njihovim dosjeima u koje meleki ispisuju slabosti, mahane i ovisnosti, bude upisano „Allah“, „Allahov Poslanik“, zadovoljstvo i ljubav prema njima. Poslije toga neka „oni“ koriste naše dosjee kako hoće i neka rade s nama šta hoće! A bit će nemoćni da bilo šta urade. Uzvišeni se obavezao da će štititi vjernike, da će im dati nadmoć i još ako budu izdržljivi i bogobojazni - njihove spletke im neće nauditi.
Mišljenje džematlija o izbjeglicama iz muslimanskih zemalja
U proteklih petnaest dana Preporod je pitao džematlije u Sarajevu za njihovo mišljenje o izbjeglicama koji se, na svom putu ka Zapadnim zemljama, zadržavaju u BiH
Broj izbjeglica u BiH se povećava. Svaki dan se obraćaju organizaciji Vaša prava Bosne i Hercegovine za pravnu pomoć. Vaša prava je jedno od udruženja koja pružaju besplatnu pravnu pomoć i tražiocima azila. Na pitanje kako im pomažu oko smještaja Irma Muhović iz udruženja Vaša prava nam je kazala da u najvećem broju slučajeva zovu imame sarajevskih džamija i mole ili da ih smjeste u džamije, ili pomognu, a onda oni uglavnom traže lica koja bi bila voljni da ustupe prostor za smještaj ovih lica.
Apelujemo na državne organe da aktiviraju akcione planove za zbrinjavanje izbjeglicaApelujemo na državne organe da aktiviraju akcione planove za zbrinjavanje izbjeglica
„Ima ih nekoliko koji su tako smješteni. Dvoje ljudi je ustupilo svoje prostore. Danas je nevjerovatno da bi neko besplatno dao taj prostor takvim licima, ali ima još uvijek koji su zaista humani. Radi se uglavnom o izbjeglicama muškarcima. Manji je broj porodica s djecom. U jednom slučaju je maloljetno lice u pratnji brata“, kazala je Muhović i uputila apel svima koji imaju neki privatni smještaj ili prostor koji ne koriste da ustupe ovim licima.
Dobra informiranost o problemu izbjeglica
U proteklih petnaest dana Preporod je pitao džematlije u Sarajevu za njihovo mišljenje o izbjeglicama koji se, na svom putu ka Zapadnim zemljama, zadržavaju i u našoj državi. Zanimalo nas je i to da li su Bošnjaci informirani na ispravan način o izbjeglicama. Primjera radi, mogu se čuti mišljenja da današnje izbjeglice nisu ugrožena lica, već da putuju ka Evropi isključivo iz ekonomskih razloga. Naravno, anketa Preporoda ne pretendira da bude referentan uvid u mišljenje muslimana u BiH. Do dvije stotine džematlija iz sarajevskih gradskih i prigradskih džamija ne može predstavljati mišljenje većine muslimana u BiH, ali može djelomično ukazati na trend razmišljanja naših džematlija o izazovu s izbjeglicama.
Iako se u medijima mogu slušati navodi da nije riječ o ugroženoj kategoriji stanovništva koja putuje ka Zapadnim zemljama, većina džematlija je mišljenja da je riječ o civilima koji putuju zbog sigurnosnih razloga, a ne ekonomskih. Samo 6% je mišljenja da je riječ o učesnicima u ratovima koji bježe od ratne odgovornosti.
Ovo je vrlo važno kako ne bi došlo do stigmatizacije izbjeglica uslijed predrasuda da je riječ o problematičnim grupama iz muslimanskih zemalja koje imaju kriminalni dosije. U drugim zemljama, poput Makedonije, odnos prema izbjeglicama je dehumaniziran i stanje se uslijed političke radikalizacije i medijskih naslova dodatno pogoršava.
“Nažalost i mediji su danas dehumanizirali izbjeglicu pa prema tome: izbjeglica je terorist, kriminalac, bježi od rata zašto nije ostao da se bori, gdje su mu žene i djeca itd. Mora se vratiti humanističko gledanje na ovaj problem i ponovo ga pokazati kao čovjeka koji je nečiji otac, brat, sin unuk čovjek poput nas; moramo vratiti humanu stranu ljudima, jer Bosna nije ostala imuna na sve te trendove koji se dešavaju u svijetu“, kazala je Mersiha Smailović, advokatica, borac za ljudska prava i osnivač nevladine organizacije Legis u Makedoniji, koja je u jeku izbjegličke krize 2014. i 2015. bila najaktivnija u pružanju pomoći izbjeglicama koje su prolazile kroz Makedoniju.
Naravno, ovdje treba odati priznanje domaćim medijima koji nisu stigmatizirali izbjeglice, štaviše u svojim prilozima su pozivali građane da pokažu humanost prema svima koji idu ka evropskim zemljama. Doduše, u kojem smjeru ide savremeno novinarstvo govori i izjava Ahmeda, aktiviste u udruženju Tempo koje smo posjetili nakon što su primili u svoje prostorije nekoliko izbjeglica. “Ma svi novinari isto kažu. Vide da nema puno Sirijaca, odnosno koji su ugroženi u ratu i nisu im toliko zanimljive priče ostalih“, kazao nam je Ahmed. Drugim riječima, ako izbjeglice nisu doživjele tragediju, izgubile porodice, ako nisu invalidi ili osobe koje su tek došle iz ratnih zona i nisu toliko zanimljive novinarima, odnosno priče ljudi koji bježe iz svojih zemalja zbog političkih tortura u svojoj zemlji nisu dovoljno privlačne novinarima. U današnjem kontekstu, kada se naši građani, naročito povratnici, nađu u evropskim zemljama jer nemaju sredstava za liječenje svoga djeteta ili slično, vjerovatno imaju isti problem: nisu im životi ugroženi te im se ne treba ni dozvoljavati ostanak i rad.
Javni poziv za najsadržajniju hutbu o temi "Međumuslimansko razumijevanje i dijalog"
Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Odjel za hatabet, vaz i iršad, uputio je danas javni poziv za najsadržajniju hutbu o temi ''Međumuslimansko razumijevanje i dijalog''.
SMART tehnologija mektebima
SMART tehnologija u «pametnim mektebima», isporučeno više od 150 pametnih tabli obrazovnim ustanovama u BiH
Prof. historije Azerina Muminović - Učimo o opsadi Sarajeva i Genocidu u Srebrenici
Konačno, nakon više od 22 godine od završetka rata u BiH, od aprila ove 2018. godine učenici osnovnih škola Kantona Sarajevo počinju učiti lekcije o agresiji na BiH ‘92.-9’5., opsadi Sarajeva i Genocidu u Srebrenici. Protekle sedmice na Filozofskom fakultetu, na odsjeku za historiju, održana je edukacija nastavnika i profesora historije osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo.Prezentovani su nastavni sadržaji opsade Sarajeva i genocida u BiH od 1992-95 godine. Prezentovali su ih clanovi Komisije za izradu nastavnih materijala za izučavanje zločina Genocida počinjenog u BiH i opsade Sarajeva u periodu 1992-95. godine. Komisija je imenovana od strane Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS, čime je završen proces izrade priručnika sa sadržajem novih nastavnih jedinica i literature za nastavnike o novijoj historiji BiH. Tim povodom razgovarali smo sa Azerinom Muminović, prof. historije u Osnovnoj školi „Alija Nametak“ , predstavnicomcom Stručnog aktiva nastavnika i profesora historije osnovnih i srednjih škola KS, članom Upravnog odbora Udruženja nastavnika historije KS i članicom Komisije koja je radila na izradi ovih nastavnih materijala.
Protekle sedmice na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu urađena je prezentacija priručnika sa nastavnim jedinicama i materijalom za nastavnike historije ratnog perioda 1992-95. namjenjenog učenicima osnovnih i srednjih škola. Recite nam nešto više o tome.
Nakon donošenja Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo, izabrana je Komisija za izradu nastavnih materijala za izučavanje zločina genocida u BiH i opsade Sarajeva. Izučavanje ovih događaja iz naše historije je utkano i u Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju KS, član 24, stav 17, gdje se navodi da će ministar osigurati da nastavni sadržaji, odnosno tematske jedinice koje su posvećene izučavanju zločina Genocida počinjenog u BiH i tematske jedinice posvećene opsadi Sarajeva u periodu 1992-95. godine, prema presudama nadležnih sudova biti sastavni i obavezujući dio nastavnih planova i programa predmeta historija u osnovnim i srednjim školama KS. Time je ukinut moratorijum o izučavanju ovog dijela naše historije. Do sada nismo imali ni u udžbenicima, ni u planu i programu, obradu ovih važnih događaja iz vremena agresije na našu domovinu. Uvođenju proučavanja ovog dijela naše najnovije bolne historije je prethodilo niz inicijativa šire javnosti, intelektualnih i akademskih krugova sa prof. dr. Smailom Čekićem na čelu.
Apsolutna podrška roditelja
Ministarstvo za obrazovanje, kulturu i nauku KS je odmah po usvajanju novog Zakona formiralo Komisiju za izradu nastavnih materijala i nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada, priručnik i nastavne jedinice su u pripremi za lekturu i štampu. Radilo se o izuzetno zahtjevnom projektu. Komisija je radila u dvije grupe. Jedna se bavila izradom nastavnih jedinica prema propisanim odredbama, a druga je osmislila nastavni materijal za nastavnike kao sastavni dio ovog priručnika. Radi se o četiri nove nastavne jedinice: Vojna opsada Sarajeva, Svakodnevni život u Sarajevu i ugrožavanje humanitarnog prava, Etničko čišćenje i ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni u BiH 1992-95. godine i Genocid u Srebrenici 1995. godine.
Nadam se da smo u ovoj fazi uspjeli uraditi ono što se od nas očekuje.
Ko su članovi Komisije koja je priredila ovaj sadržaje?
Predsjednik Komisije je prof. dr. historije, Zijad Šehić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, mr. Sci. Melisa Forić-Plasto, zatim viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu mr. sci. Mesud Šadinlija, mr. Jasmin Medić iz Instituta za historiju, direktor O.Š. Malta“ prof. Asmir Hasičić, mr. Nihada Čolić ispred Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS i ja. Priručnik koji smo uradili je namijenjen osnovnim i srednjim školama. Sadržajno ima iste tematske cjeline. Naravno, metodički prilagođen uzrastu osnovnih i srednjih škola.
Kako su reagovali roditelji na ovaj iskorak u izučavanju historije u školama?
Većina roditelja je bila u ovom gradu u vrijeme rata. Mnogi su izgubili svoje najmilije. Niko ne želi da se sve zaboravi i da naša djeca odrastu neznajući ništa o opsadi grada u kojem žive, ili šta znači Sarajevska ruža, šta se desilo na Markalama, o Genocidu u Srebrenici i drugim mjestima masovnih zločina. Da, roditelji su svesrdno podržali odluku o izučavanju ovog dijela naše historije.
Uključena struka u rad na reformama u obrazovanju
Profesori historije su se žalili na nedostatan fond časova za historiju. Šta će biti nakon uvođenja novog gradiva?
Historija je u zadnjih petnaestak godina veoma degradirana kao predmet u školama KS. Kroz Udruženje koje postoji od 2007. godine, obraćali smo se svim ministrima obrazovanja u KS, ali nije bilo koristi. U proces nastave u školama su uvođeni neki drugi predmeti nauštrb predmeta historije. Zašto je to tako bilo, može se nagađati. U KS je historija sa osam sati sedmično pala na svega šest sati sedmične norme u nastavnim planovima od šestog do devetog razreda. Bilo je to 2 časa manje nego što smo ranije imali, a nastavni program je ostao isti. Morali smo raditi sistemom inverzije i prebacivati tematske cjeline iz jednog u drugi razred. Najgore stanje je bilo u osmom razredu. Kada je krenula inicijativa za uvođenje novih nastavnih jedinica perioda ‘92. – ‘95., mi, nastavnici historije, na sastanku stručnog aktiva smo donijeli odluku da ćemo rado unijeti promjene u program, ali da nam se ponovo vrati bar jedan čas u osmom razredu kako bismo mogli uvrstiti nove nastavne jedinice u deveti razred. Ono što moram istaći je to da je ministar Kazazović uradio jednu izuzetno dobru stvar, jer je uključio struku, stručne aktive u rad na reformi i reviziji svih programa i planova.To ranije niko nije radio.
Jedan od zadataka stručnih aktiva je bila revizija nastavnih planova i programa i tu se sve posložilo da krenemo hrabro u analizu predmeta historije, broju časova, planova i programa. Istraživali smo, upoređivali sa drugim kantonima, drugim entitetom, regionom. Pravili smo jednu širu analizu. Podržana svojim kolegama iz aktiva i Udruženja nastavnika historije, rezultate ove analize prezentirala sam na sastanku u Šabićima u novembru 2016., gdje su bili prisutni predstavnici svih relevantnih institucija KS, Pedagoški zavod, Sindikat, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade, predstavnici stručnih aktiva. Svi su podržali argumente i smatrali sasvim opravdanim vraćanje jednog časa historije u plan za osmi razred. Ove školske godine je to i realizovano. Ponovo smo radili plan za osmi i deveti razred, a u deveti razred smo uveli nove nastavne sadržaje: opsadu Sarajeva i Genocid u Srebrenici - tematske cjeline koje će učenici u osnovnim školama u aprilu i maju već ove školske godine izučavati, dok u srednjim školama sa ovim gradivom počinjemo naredne 2018/2019. školske godine.
Kako se nastavni kadar educira za podučavanje ovog gradiva?
Nastavnici će imati priručnike koje smo izradili upravo kao pomoćnu literaturu, naravno nove nastavne jedinice će se, također, štampati i biti dostupne i nastavnicima i učenicima. Imali smo i edukaciju na fakultetu, primjere i mogućnosti. Imamo kvalitetan kadar, stručne i sposobne nastavnike i profesore u školama. Kao što sam rekla, materijali će se štampati i proslijediti u škole pod pokroviteljstvom Ministarstva.
Željela bih istaći da imamo izuzetno dobru saradnju sa profesorima sa Odsjeka za historiju, prof.dr. Šehićem i profesoricom Forić - Plasto, koji su uvijek spremni pomoći u metodičkom pristupu izučavanja.
Jedan predmet jedan udžbenik
U školama se koristi mnoštvo udžbenika za jedan predmet. Kako se snalazite i šta očekujete od novog Zakona o udžbenicima Kantona Sarajevo?
U novom nacrtu Zakona o udžbenicima KS predlaže se proces ostvarenja cilja o korištenju jednog udžbenika za jedan nastavni predmet u jednoj generaciji. Koautor sam udžbenika historije za sedmi i osmi razred. U KS se koristi više udžbenika. Biraju nastavnici, škole. Svi smo radili na osnovu istog plana i programa. Naravno, uvijek može bolje. Voljela bih da udžbenik radi jedna velika grupa nastavnika, tako da bude metodički raznolik i, naravno, kvalitetan. U svakom slučaju sam za timski rad. Naravno, trebaju nam jedinstveni udžbenici. Historija je veoma osjetljiv predmet, naročito danas kada je tako malo objektivnog, stručnog pristupa, kad se njome manipuliše u političke i druge svrhe.
Po preporukama UNESCO-a i Vijeća Evrope 2005. godine su izdate smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika. Da li je ovaj priručnik rađen prema tim smjernicama?
Naravno da jeste. Radili smo uz poštivanje Strategije za historiju kao nacionalnog predmeta. Strogo smo vodili računa da su naši izvori objektivni, sa čvrstim dokazima, da imamo objektivan stav i u navođenju referentne izvore. Posebnu pažnju smo posvećivali tretiranju osjetljivih pitanja, statističkih podataka, te stavljali akcenat na angažman učenika u samostalnim istraživačkim radovima, što je odavno zastupljeno u obrazovnim sistemima razvijenih zemalja. Vjerujem da će djeca ovim načinom rada nadograđivati saznanja, otvarati vidike uz živi razgovor sa sudionicima događaja, posjetama mjestima događaja, uz diskusiju itd.
Ovim naš posao, naravno, nije završen. Smatram da je ovo početak. Ovo je onaj pionirski posao koji je uvijek najteži.
Kako gledate na reakcije iz RS od strane ministra Daneta Maleševića i predsjednika RS Milorada Dodika, koji apriori odbijaju mogućnost učenja o Genocidu u Srebrenici u školama u ovom entitetu?
Oni su javno rekli da ti udžbenici neće ući na prostor entiteta RS. Međutim, ja sam optimista. Nadam se da to neće biti tako i da će vrijeme učiniti svoje. Djeca imaju pristup internetu, raznim izvorima na kojima mogu vidjeti šta se ovdje dešavalo ‘92.-’95. Osim toga, učenici Bošnjaci i u manjem entitetu imaju roditelje, nane, dede, mezarje svojih najbližih, koji će ih uvijek podsjećati na ratna događanja i Genocid u BiH. Ono što se desilo u BiH ‘92.-’.95. poznato je cijelom svijetu i izučava se više nego kod nas.
Bosna, ljubav, patnja i ponos
Protekle godine bili ste zapaženi po izuzetno sadržajnom programu obilježavanja Dana nezavisnosti BiH. Da li su počele pripreme za njegovo obilježavanje ove godine?
Jesu. O programu ovogodišnjeg obilježavanja smo se dogovarali na skupštini Udruženja nastavnika historije KS koja je održana u Dejčićima 26. januara. Radi se o programu koji se priprema u saradnji Stručnog aktiva i Udruženja nastavnika historije u Kantonu Sarajevo, podržanih od strane Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade. U projekat su uključeni učenici i nastavnici historije svih škola KS. Djeca pripremaju likovne i literarne radove na temu Bosna, ljubav, patnja i ponos. Svake godine biramo mjesto održavanja u drugoj općini, a najbolje radove, likovne i literarne, nagrađujemo. Sve likovne radove izlažemo, što daje posebnu čar svečanosti. Prošle godine je to bilo u općini Centar, ove godine će, vjerovatno, biti u općini Novi Grad. Cilj nam je razvijati kod učenika ljubav i privrženost jedinoj nam domovini, pogotovo u vrijeme kad nam mladi sve više odlaze. Sve to, naravno, kroz obilježavanje ovog velikog praznika, Dana nezavisnosti jedine nam domovine.
Vi imate viziju, optimista ste i radite s puno entuzijazma . Kako vam to uspijeva?
Radim posao koji volim.Volim historiju. Djeca su moj pokretač. Jednostavno u školi zaboravljam da sam na nekoga ljuta ili da imam probleme. Djeca te vode. Majka sam dvoje djece i supruga sam. Prvo sam to, pa profesor historije. Škola je područje za koje znam da mogu dati puno i to i nastojim. Moram reći da je je velika odgovornost i teret na prosvjetnim radnicima danas. Puno se očekuje od nas u društvu - i da naučimo i odgajamo, a samo smo krivi za sve. S druge strane teret birokracije i administrativnih obaveza u školama nam oduzima dragocjeno vrijeme i snagu, za koje bi bilo mnogo bolje i potrebno je da provodimo sa djecom. Ponosim se činjenicom da mi moji nekadašnji učenici dolaze u školu tokom njihovog srednjoskolskog i fakultetskog obrazovanja, pitaju za savjete, stručnu pomoć, ali navate i, onako, na kafu, ostajemo zajedno. Historija je lijep predmet, lijepa nauka. Ne kaže se uzalud da je ona učiteljica života. Ponosim se time da su neki od mojih učenika postali vrsni profesori.
Koja je Vaša poruka mladim nastavnicma?
Kao predsjednik Stručnog aktiva održavam sastanke sa nastavnicima historije i tom prilikom nastojim da uključim mlade nastavnike u razne projekte. Sa mladima treba strpljivo raditi, a ne samo ih osuđivati za propuste. Treba im davati šanse i biti njihov vjetar u leđa. To je jedini način. Najlakše je odbaciti. Međutim, i mladi se trebaju truditi. Ja vjerujem u timski rad. Imam zaista divne kolege s kojima radim, divan kolektiv što me čini sretnom, sretan nastavnik znači sretna djeca.
Više...
Tu je sadržana građa za historiju. i, prije ili kasnije, ljudi će morati da se suoče s tim. Nažalost mi sada imamo i političke i intelektualne i medijske elite koji su u dubokom procesu poricanja zločina. Ali to ne traje vječno, to je prolazno.
Kako medijski izvještaji mogu biti trajno dobro pokazuje materijal koji je Agencija Sense skupljala tokom iscrpnog dugogodišnjeg praćenja procesa na Haškom tribunalu. Njen urednik Mirko Klarin danas ovaj materijal ustupa javnosti na prostorima bivše Jugoslavije i šire za korištenje u svrhu prevencije od ponavljanja ’92.-’95.. Imali smo priliku gledati dio iz Interaktivnog narativa Zatiranje historije i sjećanja, projekta koji Klarin vodi, a koji je predstavio tokom posjete Ahmićima 27. januara sa mirovnjacima i antifašistima iz Hrvatske i Srbije.
„Haški tribunal je ostavio ogromnu građu koja je vrlo malo poznata javnosti bivše Jugoslavije, a to je apsolutno dragocjeno kako bi se znalo šta se dogodilo i zašto se dogodilo, a da se ne bi ponovilo. Sad upravo pokušavamo da iz te ogromne građe izvadimo i učinimo trajno javno dostupnim najvažnije utvrđene čijenice na haškim suđenjima kako bi se javnost sa njima upoznala. Danas, nažalost, javnost o tome sve manje zna. Čak mislim da je prije 10 godina vladalo veće interesovanje i za ono što se dogodilo, recimo u Ahmićima i u Srebrenici. Ranije je to više ljudi znalo, a danas manje-više smatraju da je to tek prevaziđena stvar, da treba da se okrenemo budućnosti i da ne gledamo na prošlost. Međutim, to je strašno opasno, jer mi smo tako pokušali da ne gledamo na prošlost, na ono što se dogodilo u II svjetskom ratu. Riješili smo da to zakopamo ispod zemlje ili gurnemo ispod tepiha i onda nam se to osvetilo krajem 80-ih godina. Bilo je lahko manipulisati sa tim šta je ko kome učinio za vrijeme II svjetskog rata, jer nisu postojale nikakve sudski utvrđene činjenice o tome šta se tada zaista dogodilo i kako su manipulišući tim događajima neodgovorni lideri, neodgovorni intelektualci i neodgovorni mediji, odveli narode u nove ratove. Zbog toga je važno da se apsolutno suočimo sa onom što se dogodilo, da znamo činjenice koje su utvrđene. Ono što je važno nije osuda pojedinca koji je za to kriv, važno je da tačno znamo šta se dogodilo kako se to ne bi ponavljalo“, kazao je u izjavi za Preporod vlasnik i urednik Agencije Sense Mirko Klarin sa kojim smo razgovarali nakon projekcije dijela iz Interkulturnog narativa Zatiranje historije i sjećanja koji čini pristupačnim i trajno dostupnim dio naslijeđa ICTY o teškim zločinima nad kulturnim, historijskim i vjerskim naslijeđem, a koji je prikazan tokom posjete grupe mirovnjaka i antifašista iz Hrvatske i Srbije Ahmićima 27. januara, tokom koje je odata počast bošnjačkim žrtvama stradalim 16. aprila 1993. godine.
Rainer Maria Rilke pjesnik u potrazi za prekomediteranskim inspiracijama
Rilke u svojim pismima kaže: “Allah je velik i samo njegova snaga je u vazduhu ovoga grada (Kajrevana)”. Također, Rilke dodaje da su “jedno-stavnost i život te religije fascinantni”, pa ushitno navodi: [Kad se gleda Kajrevan] “Poslanik kao da je jučer živio”, grad je njegov kao da je njegovo “carstvo”.
Rainer Maria Rilke (1875-1926) je slavni austrijski pjesnik i, ujedno, veliki pjesnik njemačkog jezika. Rođen je u Pragu, proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske, boravio je u Rusiji, Francuskoj… Kako ćemo vidjeti, znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka, zatim u Španiji.
Ovaj esej uveliko temeljimo na nekoliko radova i predavanja profesora Karla-Josefa Kuschela o pjesniku Rilkeu. (Da do ovih Kuschelovih radova i predavanja dođemo, uveliko nam je pomogao naš berlinski prijatelj, doktorand Edin Mahmutović, na čemu mu se srdačno zahvaljujemo).
Prema profesoru Kuschelu, Rainer Maria Rilke je poslije 1910. godine osjetio da je neproduktivan, nedostaje mu inspiracija, naučno je bio stagnirao (doživio je neku vrstu umjetničke paralize). Godine 1910/1911 (novembar 1910 - mart 1911) proveo je zimu u sjevernoj Africi. Tu mu se nije svidjelo zbog napornog putovanja, ali i zbog toga što ti “novi senzualni utisci“ nisu doveli do naučne inspiracije kojoj se Rilke nadao. Ali je, ipak, okusio malo orijenta i naučio nešto malo arapskog.[1]
Putovanje se odvijalo maršrutom, prvo Marsej - Alžir - Tunis - al-Kantara - Kajrevan - Neapel), zatim drugi dio putovanja od 6. januara do 25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Ovim pravcem Rilke je upoznao klasična znamenja Egipta a i, prema riječima Karla-Josef Kuschela, “svjetsku religiju islam“.
Pjesnikov islam kao “svjetska religija“
Pjesnika i prozaistu Rilkea se dojmila i jedna konferencija 1910. godine, održana, kako on navodi, pod naslovom Weltmissionskonferenz ili (kršćanska) “Konferencija svjetske misije“. Rilke je uočio da je ovu konferenciju prožimalo jedno kolonijalističko-imperijalističko razmišljanje. Naime, ako se iskoristi prilika, može se krišćanizirati islamski svijet, zbog toga što su skoro sve islamske države bile kolonije Francuske. Mišljenje kršćanskih misionara svodilo se na jednostavan zaključak: Islam će uskoro propasti.
Međutim, sam Rilke drugačije razmišlja. Ovo putovanje za njega je bilo skupljanje novih duboko osjećajnih doživljaja, kao i doživljaja novih jezika, nove rječitosti. Rilke opisuje te orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu), to mu je ostalo kao nezaboravan utisak.
Već u prvom pismu iz Alžira koje je poslao svojoj ženi Klari, Rilke spominje islam i daje opise Alžira kao “uglavnom francuskog grada, ali i dio grada gdje postoje stare turske, maurske i arapske kuće koje još u sebi nose osjećaj iz Hiljadu i jedne noći, u zraku je tekbir (Allah je velik) i formula: “Nema snage osim Božije”.
Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kajrevan “kao sveti grad”, u svojim pismima opisuje džamiju, u cijelosti je njome impresioniran. Rilke osjeća svim svojim bićem kao da je zagazio u vremena Poslanika islama, Muhammeda, a.s.
Za Rilkea je doživljaj jedne religije bio prije svega doživljavanje mjesta koje je obilježila religija. On osjeća džamiju u Kajrevanu tako “kao da je Bog u njoj i da se sve u džamiji nahodi na svome mjestu”. Sve se upotpunjava u njoj - život i smrt se spajaju, Rilke ovim aludira na povezanost obližnjeg groblja i džamije, on piše kako se “elementarnost islama osjeća senzualno i dodaje: “Islam je u gradovima”.
Karl-Josef Kuschel tvrdi da kod Rilkea “nema one krišćansko-eurocentrističke oholosti”. Tako Rilke u svojim pismima kaže: ”Allah je velik i samo njegova snaga je u vazduhu ovoga grada (Kajrevana)”. Također, Rilke dodaje da su “jednostavnost i život te religije fascinantni”, pa ushitno navodi: [Kad se gleda Kajrevan] “Poslanik kao da je jučer živio”, grad je njegov kao da je njegovo “carstvo”.
Ali, Rilke je prije svega pjesnik, on na svoj način prelazi granice određene religije. U pismima svojoj majci on opisuje: “Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom se život spaja sa religijom, ovo je država velike i zanosne vjere…”
Prema Karl-Josefu Kuschelu, Rilkeovo mišljenje je slobodno i od kršćanske apologetike. Religijska energija ljudi veoma zanima Rilkea. To je ono što plijeni njegovu pažnju. On posmatra zemlju koju u datom trenutku posjećuje, uočava da ona kod njega proizvodi neku vrstu “velike vjernosti”. Drugo što Rilke shvata jeste da je on stranac na prostoru jedne druge kulture, te on tako “kritički ocjenjuje svoj pogled”.
Rilke je kod sebe uočio jedan duhovni process. Naime, on shvata da je on kao kršćanin “strani element” u tome društvu i da je “samo posmatrač”. Prema Karl-Josefu Kuschelu, ovim Rilke želi objelodaniti jedan svoj cilj: naime, on podstiče nešto što evropska literatura nije radila, on mijenja perspektivu. On pretvara superiornost zapadno-evropske literature u samoponižavanje, on apsolutiranje pretvara u samo-relativizaciju, on izravnost pretvara u distancu i shvata sljedeće: Tu gdje je islam u prostoru ostao živ, ostao je i snažan!
[1] Prema Karl-Josef Kushel, (https://www.youtube.com/watch?v=v1A9dkZ21r8). Pristup stranici: septembar, 2017.
Društvene mreže: Woodstock današnje generacije
Preko Facebooka i drugih društvenih mreža pojedinci postaju ono što u suštini nisu i prestaju biti ono što zaista jesu. Postaju svoji avatari, idealizirana bića čije “savršenstvo“ se ruši samo jednim činom – pojavom u stvarnosti.
Savremeni čovjek njeguje poseban odnos prema nauci i umjetnosti. Naukom želi sačuvati tijelo, umjetnošću oplemeniti dušu. Često njegov cilj umjetnosti jeste osjećaj ljepote, iako sam, u mnoštvu teorija o estetici i ljepoti, počinje da gubi iskonsko zadovoljstvo u ljepoti. Lijepo nije razumjeti nečiji ukus, umjetničko djelo; lijepo nije ni napraviti lijepo umjetničko djelo, već osjetiti ljepotu. Bez ikakvog znanja, teoretisanja o lijepom, reći nešto da je lijepo. Čak stvarna ljepota je jednostavno onaj osjećaj koji nećemo uopšte nazvati lijepim, jer imenovanja donose niz drugih asocijacija koje smo vremenom spoznali. To je često lični osjećaj koji ne možemo prenijeti drugima, možda imenovati, ali objasniti teško.
Svaka generacija definiše u svom vremenu ljepotu. Nekima se činila lijepom punk (a)kultura, hipi kultura i ideja “djece cvijeća“, a nekima je sadašnja internet revolucija koja, nerijetko, izgrađuje i nadograđuje sve osim istine. Učinili smo sve da komuniciramo, a naša komunikacija završila je na početku depersonalizacije i nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. Naravno, ne svi, ali mi smo generacija tehnike, tehnologije, društvenih mreža u kojima gubimo istinsku osobinu društvenosti. Dok su “djeca cvijeća“ šezdesetih godina uz zvukove The Doorsa i Led Zepellina u oblacima dima kreirali sebi paralelnu stvarnost daleko od očiju javnosti po šumama i napuštenim zgradama, današnja djeca u oblacima virtuelnog svijeta kreiraju paralelnu stvarnost daleko od očiju roditelja, iako sjede pred njima u dnevnom boravku. Dok su djeca cvijeća, kroz svoju terminologiju i samoidentifikaciju slavili ljepotu prirode, današnje generacije svojim nickovima i photoshopiranim identitetima slave ljepotu vještačkoga.
Mišljenje stručnjaka - Ovisnost o videoigricama
Postavlja se pitanje: jesu li djeca, doista, toliko educirana i medijski pismena ili se samo ne boje tehnologije, ili im treba mnogo znanja i odgoja za korištenje medija?
Mnogo je socijalnih faktora, na individualnom, porodičnom i širem društvenom nivou koji utječu da osoba bude ovisna o videoigrama. Djeca ovisnici su stidljiva, društveno isključena, depresivna, izložena međuvršnjačkom nasilju, potiču iz problematičnih porodica, nemaju podršku u školi i sl.
Ti problemi mogu uzrokovati da se takva djeca osjećaju kao da nemaju kontrolu nad svojim životima – igranje igrica daje im osjećaj moći i kontrole nad njihovim “svijetom” i okruženjem. Djeca koja u sebi skupljaju gnjev, češće naginju igranju agresivnih videoigrica.
Istraživanje naučnika iz Njemačke je pokazalo da dugotrajno igranje nasilnih igara ne utječe na smanjivanje empatije ka drugim ljudima, što je kontradiktorno nekim ranijim studijama sprovedenim na ovu temu. Prema teoriji poznatoj kao Generalni model agresije smatra se da igranje nasilnih igara u dužem vremenskom periodu čini ljude manje osjetljivim na nasilje.