Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je nakon izrečene drugostepene presude u slučaju ‘Prlić i ostali’ 29. novembra, formalno, završio svoj rad. Sedam dana ranije na ovom Sudu izrečena je presuda i ‘kasapinu iz Bosne’, Ratku Mladiću.
Vodeći srpski i hrvatski političari u BiH, ali i oni u susjednim državama Srbiji i Hrvatskoj iskoristili su ove presude ratnim zločincima – a, to se sada čini najproblematičnijim - za politizaciju presuda i nametanje krivice za zločine narodima kojima pripadaju. Čuli smo kako nakon presuda prigovaraju da je riječ o političkom sudu. I vrlo je moguće da jeste, ali to se najviše ogleda u tome da je Sud podlegao pritiscima i izbjegao izreći presudu za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina: Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča.
I pored toga, ove presude su historijske i značajne za sve, a njihov značaj je i u tome što su postale izvor za buduća naučna istraživanja o temama genocida i zločina protiv čovječnosti. Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu. U tom smislu, za pomirenje je potrebno da se dogodi mnogo toga, ali je važno i to da se razgovara i sa onima za koje je Ratko Mladić ili bilo koji drugi ratni zločinac heroj. To zvuči paradoksalno, ali može biti razumljivo u jednostavnoj istinitosti koja je došla do izraza u gesti onog roditelja, koju su zabilježile televizijske kamere na samom početku rata, kada otac noseći u naručju snajperom ranjeno dijete u opkoljenom Sarajevu kaže: „Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.“ Koliko je to važno, kao dio procesa suočavanja s prošlošću, razumljivo je, takođe, i iz pitanja koja je banjalučki psiholog Srđan Puhalo ovih dana postavio onima koji ratne zločince vide herojima: ‘ A šta je tu herojsko? Je l’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru? Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta? Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice? Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih? Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome? Je l’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?’ i td.
Razgovarati s jedne strane, a s druge ohrabrivati one slojeve naših društava koji nas kao, naprimjer, „Žene u crnom“ već dvadeset godina herojski suočavaju s istinom o Genocidu i zločinima počinjenim na našim prostorima i pokazuju da je takvo suočavanje potrebno i moguće. Krivičnu odgovornost nakon presuda moraju preuzeti oni koji su osuđeni za Genocid, udružene zločinačke poduhvate i druge počinjene zločine. Društvu ostaje moralna odgovornost kojoj treba prethoditi osuda zločina i zločinačkih djela onih pojedinaca iz naših naroda koji su ta djela počinili. Nijedan narod nije potpuno oslobođen onih koji jesu ili bi činili zločine. Ovdje, ilustracije radi, podsjećam na rezoluciju koju je Udruženje El-Hidaje usvojilo na Skupštini održanoj u Sarajevu 14.08.1941. u kojoj između ostalog stoji: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela“. Sa bošnjačke strane, slične formulacije odricanja od zločinaca mogli smo čuti u posljednjih dvadeset godina. Tačno je da je bilo takvih glasova i kod pripadnika drugih naroda – i oni su, u ovdašnjem političkom i društvenom kontekstu, herojski - ostaje ipak, pitanje da li ih se čuje i postoji li spremnost za prihvatanje istine?
A za pomirenje je potrebna i katarza. Ukoliko je ne bude, osim bosanskohercegovačkom društvu, oni koji nisu spremni na odvažno suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavljat će teret i veliku opasnost za budućnost Evrope. Problem ‘politizacije’ presuda stoga neće biti samo problem Bosne i Hercegovine i regiona, nego i Evropske unije.

U petak, 24. novembra, ove godine, za vrijeme džuma namaza u selu Bi’ru-l-abd u džamiji Revda desio se naj-smrtonosniji teroristički napad u modernoj historiji Egipta.

“Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Ovo je naslov prijetećeg pisma koje je cirkuliralo kao opomena mještanima sela Revda prije nego što se stravični pokolj desio u lokalnoj džamiji. Odgovornost za napad još uvijek nije preuzeo niti ISIL, niti njegova podružnica “Vilajet Sinaj” koja operira na poluotoku Sinaju, a radi se o pripadnicima organizacije “Mučenici al-Aqse” koji su mu 2014. godine dali prisegu. Egipatske snage sigurnosti i vojska još od 2013. godine vode stalne kampanje protiv ovih militanata, a prije ovog napada njihov najubitačniji udar bio je obaranje ruskog putničkog aviona iznad Sinaja kada su poginuli svi putnici i članovi posade ovog aviona, njih 224.

Napad na sufijsku zajednicu

Običaj u ovom mjestu je bio da u džamiji stariji sjede u prva tri saffa u pročelju dok su djeca bila u zdanjim saffovima, a omladina i odrasli su bili u sredini džamije. Ovaj red su teroristi dobro iskoristili, jer prema svjedocima, napad je počeo ubacivanjem četiri bombe kroz prozore džamije i glavna vrata. Dvije bombe su eksplodirale u prvim saffovima, a potom je uslijedio upad militanata. U saopćenju egipatskog državnog tužioca navodi se da je bilo između 25 i 30 militanata. Prema svjedocima napadači su imali duge kose i brade, nosili su maske na licima i bili naoružani automatskim puškama, a najmanje jedan od onih koji su ušli u džamiju nosio je zastavu ISIL-a. Odmah nakon eksplozija bombi jedan militant se popeo na minber džamije i počeo pucati po prvim saffovima. U tom dijelu džamije najviše je poginulih.
Uz svu brutalnost ubijanja, militanti su otišli korak dalje. Zapalili su vozila mještana ispred džamije, a jedna grupa je ostala izvan sela i spriječila vozila hitne pomoći da stignu i ukažu pomoć nastradalima. Tri vozila hitne pomoći su pogođena. Ono što je posebno indikativno u cijelom ovom slučaju je primijetan strah svjedoka da govore za medije kao i velika ograničenja pristupa medijima koje su egipatske sigurnosne snage uvele. Također, svjedoci navode kako je nakon napada postojao strah od prisustva eksplozivnih naprava u tijelima žrtava, te da su prvo izvlačili one pogođene u prsa i stomak, a kasnije one koji su pogođeni u ekstremitete. “Htjeli su pobiti što više ljudi i da su mogli ubiti sve ne bi se nimalo ustezali da to učine,” kazao je jedan preživjeli svjedok. Ono u čemu se slažu svi i mještani sela Bi’ru-l-abd i cjelokupna egipatska javnost jeste da niko nije mogao ni zamisliti da će se napad desiti za vrijeme džuma namaza i to unutar džamije.
Iza posljednjeg terorističkog napada na džamiju Revda ostale su scene koje lede krv u žilama. Sivomaslinasti ćilimi su pocrvenili od krvi nedužnih seljana, tragovi metaka svuda po džamiji, a ispred glavnog ulaza ostale su stotine pari obuće ubijenih klanjača. Prema informacijama egipatskih medija od ranije traju prijetnje i nasrtaji na ovu beduinsku, mahom sufijsku zajednicu. Naime, prije ravno godinu dana 19. novembra, 2016. godine, krvoločni militanti Vilajeta Sinaj (pomenute ISIL-ove podružnice) javno su odrubili glavu duhovnom predvodniku sufija na Sinaju šejhu Sulejmanu ebu Hirazu, pročelniku Ahmedijskog džeririjskog sufijskog tarikata.
Šejh Sulejman je imao 98 godina, a militanti su ga oteli iz njegove kuće u gradu El-Arišu. Tada je ISIL kidnapovao i sufijskog šejha Qatifan Berika el-Mensurija. Ubili su ih obojicu odsjecanjem glave sabljom, a čin pogubljenja su snimili. Video snimak ubistva ove dvojice šejhova objavili su uz potpis “izvršenje šerijatske kazne nad dvojicom vračara.” Na snimku se vidi šejh Sulejman u narandžastom odijelu sa povezom preko očiju koji mu je stavljen tokom pogubljenja. Ovog orohnulog starca koji je svojom pojavom ličio na pravog pustinjskog asketu poštovalo je nomadsko stanovništvo širom Sjevernog Sinaja, a posjećivali su ga muslimani iz cijelog Egipta tražeći njegov blagoslov i dovu. I nakon gnusnog pogubljenja šejha Sulejmana militanti “Vilajeta Sinaj” nisu prestali prijetiti njegovim sljedbenicima da prestanu sa sufijskom praksom zikir-halki, predavanja itd. Mještani nisu odustajali, a ISIL im je u posljednjim pismenim saopćenjima zaprijetio da ne smiju učiti mevlude.

Međusobna arapska optuživanja

Naravno da se u sagledavanju ove tragedije nipošto ne mogu zanemariti okolnosti haosa u koje je upao Egipat nakon abortiranja demokratskog pokušaja 2013. godine, vojnog udara i uspostave Sisijevog režima koji se oslonio na brutalnu silu, međutim, gorespomenuta prijeteća poruka terorista koji za svoje ostvarenje dobijaju priliku upravo u ovakvim situacijama haosa i nestabilnosti jeste alarmantna. Dodatno zabrinjavaju međusobne optužbe koje su se posljednjih dana javile na liniji Saudijska Arabija, UAE i Egipat, s jedne strane, i Katara, s druge. Mediji u zemljama koje su uvele blokadu Kataru za ovaj krvavi pir optužuju teroriste koje navodno kontrolira Katar. Dočim, katarska štampa optužuje Saudijsku Arabiju, Izrael i UAE navodeći da ovim žele natjerati Egipat da prihvati “dogovor stoljeća” kojeg je predložio američki predsjednik Donald Trump, a prema kojem će se Palestinci naseliti na Sinaj. Najogavnije u svemu ovome jeste da ove međusobne optužbe Arapa analiziraju i naširoko prenose izraelske medijske platforme!
Bez obzira na sve moguće scenarije iza ovog pokolja, egipatska krvava džuma je još jedan pokazatelj da su muslimani najveće žrtve terorizma. Na veliku žalost i uprkos sve groznijim i težim slikama, muslimani se izgleda i dalje nisu spremni suočiti sa svojom prošlošću i uvidjeti da su ti militanti ipak odnekuda dobili ideologiju koja je upregnuta sa nasiljem mogla proizvesti ovaj bizarni atak na muslimanski um današnjice: “Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Na koncu, ova primjedba se ravnomjerno može uputiti na adrese vlada svih gorespomenutih zemalja koje se danas međusobno optužuju. Danas čujemo hrabre najave odricanja od takve ideologije, ali suludo je i pomisliti da se njeni generatori mogu isključiti pukim pritiskom na dugme, kao što se ona decenijama “na dugme” diseminirala i odgajala generacije namrgođenih tumača i misionara vjere skučenih pogleda! Svako onaj ko iz pozicije moći i vlasti misli da će moći načiniti takav “pritisak na dugme” grdno se vara. Dugme za gašenje izvora ove crne ideologije nasilja i ubijanja je u rukama uleme koja je odgovorna, jer je svojim nečinjenjem dozvolila da tumor metastazira i zahvati vitalne organe muslimanskog Ummeta. Držim da će ovo biti najveći idžtihad koji muslimani s pravom očekuju od učenjaka vjere: Kako odvojiti vjeru od političke zloupotrebe i spasiti je od nasilnog ekstremizma? Jer, Ummetu danas trebaju obnovitelji (mudžeddidi) vjere koji će zaustaviti prolijevanje krvi po džamijskim sedžadama!

Korijeni ideologije ubijanja

Ipak, veća je vjerovatnoća da će muslimani ošamućeni ovim teškim udarcima nastaviti vikati na svjetske zavjer(enik)e i obmanjivati sebe sve dok ne priznaju “da je ono što su počinile te ubice nešto što se još uvijek govori s minbera u sklopu teme o otpadništvu od vjere i stvari koje izvode iz islama,” kako to u svom komentaru na zločin u egipatskom selu Bi’ru-l-abd primjećuje dr. Muhammed Habeš.
On se ovdje s pravom dotaknuo poslanice Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba Nevaqidu-l-islami el-’ašereh, čije postulate često spominju oni koji su zapodjenuli niz ratova protiv muslimanskih društava: vlast koja ne sudi po onome što je objavio Allah; izgradnja džamija na mezarovima i veličanje mezarova; obraćanje dovom preko posrednika, itd. “Vrlo jednostavno je, dakle, uvjeriti dotične nesretne ratnike, lišene znanja i obrazovanja, da samo izvršavamo Allahove propise... Opet će nam, po običaju, govoriti da smo primitivni, da ne shvaćamo međunarodne zavjere, da možda i nesvjesno narušavamo autoritet pravnika i velikana znanosti. Ali kada završite sa čitanjem ovih redaka, ukucajte na Google sintagmu “deset stvari koje izvode iz islama“ (nevaqidu-l-islami el-’ašereh) i iznenadit ćete se kada vidite da se one još uvijek nalaze u školskom gradivu stotina vjerskih škola uzduž i poprijeko islamskog svijeta, da se ponavljaju u nastavnim programima. Ako samo jedan procenat tih učenika povjeruje u istinitost tih tvrdnji, to znači da mi svakodnevno proizvodimo novu generaciju ratnika ISIL-a” – završava ozlojađeno svoj komentar ovaj sirijski učenjak.
Kolikogod nam selo Bi’ru-l-abd bilo daleko ono što se u njemu desilo za vrijeme najsvetijeg muslimanskog vremena – džumanskog vakta - prijetnja je svim muslimanima svijeta, ali i nama ovdje u Bosni. Jer, postulati na osnovu kojih se prolila krv 309 šehida džamije Revda nalaze se u široj ili kraćoj verziji odštampani i u nekim udžbenicima na našem jeziku. A o tribinama i dersovima integriranih i neintegriranih (para)džemata da i ne govorimo. I mi smo pristali dozvoliti tom kancerogenom učenju da se nesmetano širi među nama! Pitanje je samo kada će kancer eksplodirati.

PS.
Dok završavam ove retke čitam agencijske vijesti da je Abdul Hadi el-Qusejbi, predsjednik Vrhovnog vijeća sufijskih redova Egipta, izjavio da će se proslave mevlud-i šerifa nastaviti unutar džamija širom Egipta, ali će se proslave na otvorenom otkazati zbog žalosti nad šehidima džamije Revda. Neka im se Svevišnji Gospodar smiluje!