Davno je nekada jedan mudrac rekao: „Čudim se onome ko traži nešto što nije stvoreno.“ Na pitanje o čemu se radi, rekao je: „Rahatluk na dunjaluku.“ Čitav život na ovom prolaznom svijetu omeđen je izazovima i iskušenjima. On je zapravo „test“ kroz koji će se razlučiti uspješni od neuspješnih „učenika“. Protiv tog Božijeg zakona se ne može i zato je bitno da iskušenja, nelagode, teške situacije, iskvarene ljude i sve ono što ne želimo da nam dođe ususret shvatiti kao ispit od Uzvišenog Gospodara: da li ćemo ispravno postupiti. Međutim, postoji druga krajnost u razumijevanju ove zakonitosti, a ona se ogleda u tome da sve probleme, iskušenja i izazove na koje čovjek naiđe treba neminovno trpjeti i ništa posebno ne poduzimati, smatrajući taj problem alametom Božije ljubavi prema sićušnom robu. Takav princip više nije tevekkul(oslanjanje na Allaha) nego tevakul(pasivan odnos bez ispunjavanja uzroka). 

Kažu da postoje ljudi koji u svakom rješenju nađu problem i zaista ima mnogo takvih. Znat ćemo da smo na dobrom putu da položimo „test“, spomenut na početku, ukoliko kao naviku usvojimo princip da budemo dio rješenja, a ne problema. To nije nešto što čovjek dobije po rođenju ili u jednom trenutku života, to je nešto što čovjek nauči kada dovoljno ozbiljno želi biti namjesnik Božiji na Zemlji.

Ne ide se ususret problemu

Spominje se da je jedan čovjek učio dovu: „Bože, daj mi sabura!“, a alim koji je prolazio pored njega mu reče: „Čovječe, ne traži sabur, jer to znači da tražiš i neki belaj prije sabura, već traži ono što ti treba, reci: daj mi zdravlja, imetka, potomstvo...“ Problem se ne traži i ka problemu se ne treba ići. Islam i etimološki i terminološki uvijek konotira pojam mir, ali bez obzira na sve to problemi će se dešavati, čak i među muslimanima, u njihovim porodicama, komšiluku, radnom mjestu, zajednici općenito. Mudrost Božija je u tome da nas problemi, ako se naučimo nositi a njima, odgajaju i nabolje mijenjaju. Kaže Gospodar: „Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.“(Kur'an: 25, 20) Učeći iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaključujemo da se on suočio s više problema nego bilo ko drugi nakon njega, a opet nam je ostavio najbolje smjernice kako ih prevazići ne gazeći svoje principe. Pokušat ćemo kroz ovaj kratki tekst, dati smjernicu čitaocu šta da čini kada naiđe na problem u svakodnevnici, jer jedini dio kosmosa koji direktno možemo mijenjati smo mi sami. Stoga je bitno da u trenucima iskušenja i problema, jasno znamo šta činiti da zaustavimo eventualno eskaliranje određene situacije. 

Prvi korak

Prvi savjet osobi koja upadne u problem – u tom trenutku nemojte donositi naglu odluku! Poslanik, alejhi-s-selam, bi u teškoći sačekao da mu se otvori rješenje. To bi bilo kroz Objavu (kao što je slučaj kad su mu Jevreji postavljali pitanja na koja nije znao odgovor) ili kroz šuru/dogovaranje sa ashabima (kao što je slučaj bitke na Hendeku kada je tražio savjet od Selmana Perzijanca, a potom donio odluku). Naravno, primjera je mnoštvo, ali životni stil Muhammeda, a.s. ukazuje nam na to se u konfliktnim i problematičnim situacijama treba sačekati i nipošto ishitreno djelovati. Najbolji primjer njegove mudrosti u preveniranju problema s kojim neće moći izaći nakraj jeste odluka da tajno širi misiju u početku islama, svjestan da je nedovoljno jak za javno promovisanje Istine. Da zažalimo što nešto nismo uradili odmah bolje je nego da žalimo što smo nešto uradili nabrzinu. Ne treba žuriti kod donošenja odluka.

Drugi korak

Drugi korak koji vodi ka rješenju problema ogleda se u tome da osoba, koja je u problemu, ode do osobe koja nije direktno uključena u taj problem, pa sa pozicije izvana možda bolje vidi rješenje. Izreka kaže: „Pravac se najbolje vidi sa strane.“ Možda osoba u problemu ne vidi ni uzrok ni rješenje, ali neko sa strane ima pogled na kompletniju sliku. Potrebno je konsultirati povjerljivu osobu za savjet, ne nekoga ko će taj problem širiti dalje, već nekoga ko je dobronamjeran i iskren prema dotičnoj osobi. Onaj ko nije direktno involviran u problem, promislit će puno objektivnije od onoga ko je vezan za problem, na ovaj ili onaj način. Fascinantan je primjer Poslanikovog, s.a.v.s., prihvatanja savjeta na Bedru, od Habbab ibn Munzira, po pitanju vode i pozicioniranja. Ovaj ashab se na još samo jednom mjestu kroz historiju islama spominje, što nam ukazuje da možda nije imao veliki društveni utjecaj, ali bez obzira na to, njegovo realno sagledavanje problema u kojem je bila zajednica pomoglo je Poslaniku, alejhi-s-selam, kao vojskovođi da efikasno riješi dotičnu situaciju. Ovo naravno govori i o veličini Muhammeda, a.s, jer je Ummet naučio da se savjet ne prihvata samo od onih najbližih i najutjecajnijih, već od svakog onoga ko kvalitetno rješenje nudi. 

Treći korak: Obuzdavanje emocija

Treće, bitno je ne dopustiti emocijama da u problemu okupiraju čovjekovo biće. Većina pogrešnih životnih odluka su ustvari rezultat povođenja za emocijama, a nisu plod ozbiljnog i racionalnog promišljanja. Koliko je samo razvedenih osoba, posvađanih kolega, ekskomuniciranih komšija i rođaka – koliko je samo problema nastalo zbog trenutka emocije srdžbe, mržnje, zavidnosti, a suštinski ne postoji racionalan razlog da do tog konflikta dođe, a kamoli da trajno određeni odnos bude narušen. Čovjeka u životu vode ili razum ili emocije i treća opcija ne postoji. Najbolje je, opet, pronaći balans, kao što nas Alejhi-s-selam uči: „Zaista je ova vjera lahka, pa ko god joj priđe sa žestinom, ona će ga nadvladati, zato pokušavajte ići pravim putem, težite onome što je najbliže tome (kāribū) i obveseljavajte!” (Buhari) Riječ kāribū znači: Tražite umjerenost u stvarima, bez pretjerivanja i zanemarivanja. Razum je bitan, emocije su bitne, ali u momentu problema, ne smiju emocije preuzeti dominantnu ulogu! Žalit će svako onaj ko dopusti da u konfliktnim situacijama emocije budu vođa. Primjer hazreti Alije koji u borbi sa neprijateljem koji ga je pljunuo u lice uspijeva iskontrolirati sebe i odustaje od njegovog ubistva, jer ne želi da onečisti i u pitanje dovede svoj nijjet – lekcija nam je do Sudnjeg dana da konstatno treba postavljati pitanje: je li radim nešto radim sopstvenog ega ili radi Njegovog zadovoljstva? Emocije su za sedžde, za dove, za porodice, za prijatelje, dok u procesima upravljanja problemom racionalnost treba biti vodilja. 

Četvrti korak: rješavati, a ne produbljivati problem

Četvrti korak kojeg možemo kroz Kur'an i Sunnet Božijeg Poslanika jasno primijetiti je: vjernik uvijek ide u pravcu rješenja problema, a ne njegovog širenja i produbljavanja. Poslaniku, alejhi-s-selam, dolazi beduin da se žali i optužuje za blud suprugu koja je rodila tamnije dijete. Resulullah ga pita o boji njegovih deva, on govori da su crvene, a onda ga pita da li među njima ima sivih, na što beduin odgovara potvrdno. Alejhisselam ga pita odakle sive kad su crvene deve inače, a beduin kaže da se možda radi o nasljednim osobinama. Poslanik, s.a.v.s., mu tad reče: „Možda je i u tvom slučaju sa supruguom riječ o nasljednim osobinama.“ Čovjek je otišao zadovoljan odgovorom, a Poslanik, alejhi-s-selam,  je umjesto eskalacije problema situaciju u potpunosti riješio. Razuman čovjek će ograničiti i precizirati uzrok problema i neće ga širiti. Jedan od faktora širenja problema jeste i obavještavanje i pričanje o tom problemu. U svakom braku i svakoj relaciji dođu krizni momenti, pa ako se oni iznesu u javnost među prijatelje i poznanike, čak i kad se prevaziđu nesuglasice, ta relacija liči na čašu koja je bila razbijena i sad je čitava, ali se vide tragove spajanja razbijenih dijelova.  

Kažu da postoje ljudi koji u svakom rješenju nađu problem i zaista ima mnogo takvih. Znat ćemo da smo na dobrom putu da položimo „test“, spomenut na početku, ukoliko kao naviku usvojimo princip da budemo dio rješenja, a ne problema. To nije nešto što čovjek dobije po rođenju ili u jednom trenutku života, to je nešto što čovjek nauči kada dovoljno ozbiljno želi biti namjesnik Božiji na Zemlji.