Jedan od dodatnih problema s kojima se današnji roditelji susreću tokom školovanja djece, i to već u osnovnoj školi, jeste nastojanje djece da imaju kvalitetne mobitele, brendiranu odjeću i obuću, odnosno stvari koje uslijed konzumerizma ukazuju na socijalni status. Taj trend nalaže atmosfera u kojoj se djeca počinju međusobno odvajati na one koji posjeduju brendirane ili markirane stvari i ostale.  

Ovaj problem nije novijeg datuma i uvijek je postojala razlika po ovoj osnovi među djecom, s obzirom da su određene porodice u prilici osigurati svojoj djeci skuplje stvari. Međutim, danas se ovaj problem u bh. društvu sve više primijeti kako u gradskim tako i područnim školama, a ne ulazeći dublje u analize vjerovatno kao posljedica sve većih socijalnih razlika u našoj zemlji pri čemu nestaje tzv. srednja klasa. 

Kakav je sistem vrijednosti u kući

Tarik Smailbegović iz Porodičnog savjetovališta u Sarajevu kazao nam je kako su svjesni ovog problema i kako njihov razgovor o ovoj temi podrazumijeva prvenstveno aktivniju ulogu roditelja.

“Na osnovu ličnog iskustva mogu kazati da u većini slučajeva ovaj problem polazi iz porodice i nije do djece, već roditelja. Postoji utjecaj vršnjaka, ali ako dijete nema taj bazični sistem vrijednosti onda je problem. Stoga, prvo trebaju roditelji u svojoj kući da preispitaju kakav im je sistem vrijednosti: da li su u razgovoru naznačili neke stvari, da li u razgovoru s komšijama ili u nekom društvu spominju da je neko kupio ili ima vrijedne stvari itd. Moguće je da upravo roditelji nesvjesno njeguju poseban odnos prema skupocjenim stvarima i konzumerizmu općenito. Ne treba zaboraviti da su djeca ogledalo nas. Ako roditeljima nije, uvjetno kazano, bitno šta oblače i ne potenciraju to u svojim razgovorima, kupuju na različitim mjestima i pijacama onda će i dijete usvojiti takav stil života. Ako roditelji u komunikaciji naglašavaju teme o tome koliko nešto košta, kako im je komšija ili prijatelj nešto kupio pa i oni trebaju… Djeca uz to odrastaju i prave sličan sistem vrijednosti. S druge strane, djeca, tražeći da im se nešto kupi, traže zapravo pažnju roditelja ili pažnju zajednice, jer imaju potrebu za pripadnošću. Žele kroz posjedovanje tih stvari da pripadaju određenoj grupi. Ne smije se pristati na to da djeca, kao i odrasli, budu robovi tog trenda da se neko isključuje iz društva na osnovu statusnih simbola, jer to je diskriminacija i vodi nasilju. To je jedna konzumeristička mašinerija koja se lažno predstavlja da je moderna“, kazao je Smailbegović, šef odjela za razvojno-istraživačke poslove i socijalne inovacije u Porodičnom savjetovalištu.

Tarik Smailbegović

Prema njegovim riječima ovaj problem dodatno, kazali bismo, ubrzava ili širi internet kada je i samoj djeci mnogo toga dostupno pa tako i tekući trendovi. Roditelji su zauzeti i kupujući djeci stvari koje traže pokušavaju nadomjestiti kvalitetno provedeno vrijeme s njima. Ako dijete stalno osjeća pritisak zbog nemogućnosti posjedovanja nekih stvari ili teško pronalazi društvo posljedica je povlačenje i usamljenost djeteta, što je izraženo kod djece koja nemaju samopouzdanja. I u ovom slučaju važnu ulogu ima porodica.  “Ako imamo prestrog odgoj, imamo djecu koja nisu sigurna u sebe. To su djeca koja nisu dovoljno ohrabrena i pohvaljena i kod kojih nije razvijeno samopouzdanje“, istakao je Smailbegović.

Uloga škole

U nekim školama se odražavaju okrugli stolovi i seminari na kojima se govori i ovom problemu. Nažalost, u nekim školama upravo pritisak roditelja na nastavnike ne omogućava da nastavnici adekvatno reaguju kada se primijeti da određena djeca prave posebne krugove prijatelja na osnovu socijalnog statusa ili, štaviše, dovode u nezgodnu situaciju djecu koja nisu u njihovom krugu prijatelja. Prema riječima Tarika Smailbegovića riječ je o začaranom krugu materijalizma koji pogađa i  same škole. “Sami nastavnici mogu pasti u zamku diskriminacije na način da preferiraju određene učenike po statusu njihovih roditelja. Mi se moramo i kao pojedinci i kao društvo odlučno usprotiviti tome. Škole bi trebale učiniti sve da se pomogne djeci koja su isključena ili maltretirana te da se prevaziđu razlike koje postoje među učenicima.“

Pedagog s dugogodišnjim iskustvom u Fojnici Indira Pašalić kazala nam je da uzrok jednog pozitivnog interpersonalnog odnosa među učenicima leži u dobrom vođstvu socijalne politike od  strane menadžmenta  škole i svih ostalih pedagoških radnika koji direktno nose najveći teret odgojno-obrazovnog procesa. “Prema informacijama s kojima ja raspolažem istina je da srednju školu u kojoj ja radim pohađaju djeca nekog srednjeg staleža, ekstremnog siromaštva nema kao ni izuzetno imućnih ljudi. Kada govorimo o odnosu nastavnika prema učenicima različitih statusnih kategorija u globalu se može reći da većina prosvjetnih radnika nije s druge strane morala. Naprotiv, cijene svoje znanje i svoje zvanje i ne bi ga olahko pogazili, time što bi diskriminisali ili pak privilegovali neke od učenika samo zato što su djeca roditelja koji imaju 'moć', te su navodno bitni i ugledni članovi našeg društva, na lokalnom ili na nekom drugom nivou.  Naravno, postoje izuzeci koji popuste pritisku, jer  se boje reakcije 'bitnih' i 'važnih' roditelja ili, pak, mogu imati neku  korist, a što je nespojivo sa moralnim likom nastavnika“, kazala je Pašalić.   

Očekivanja roditelja

Prema njenim riječima danas su prosvjetni radnici žrtve nakaradnog obrazovnog sistema, koji sam degradira i pravi razlike među djecom i omladinom samim tim što imamo dvije škole pod jednim krovom. 

“Kakvu poruku šaljemo mladim ljudima? Ne želim zanemariti težinu ovog problema, ali problematizuje se interpersonalni odnos među učenicima, a degradacija i ponižavanje kreću od samog obrazovnog sistema. U školu uvodimo inkluziju, integraciju učenika sa različitim poteškoćama, a s druge strane imamo dvije škole pod jednim krovom. Ogroman teret nastavnici nose i jer su velika očekivanja nekih roditelja.  Očekuju da im nastavnik brine o djetetu, da ga odgaja, da brine o njegovoj bezbjednosti, da mu pruža emotivnu toplinu... Da, slažem se da je sve to potrebno činiti: da škola treba biti siguran prostor za djecu i omladinu,  ali u timskom radu s porodicom i ostalim kompetentnim institucijama. Nije uredu roditeljsku  odgovornost prebaciti na nastavnika. Neki od roditelja smatraju ako je dijete materijalno zbrinuto da su ispunili svoju roditeljsku zadaću. Često se može čuti: 'Sve sam mu pružio, a opet mu nisam dovoljno dobar'. Zapamtite: dijete će vam, kao roditelju sve oprostiti, ali ne to da se niste igrali sa njim“, kazala je Pašalić.

Indira Pašalić: