50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Poslanikova, a.s., gospoština

Autor: Samedin Kadić Decembar 30, 2020 0

Poslanik a.s. je pripadao pravoj gospodi. Nije bio sklon kiču. Nije se hvalisao. Nije želio nikoga impresionirati. Luksuz je vidio kao vrhunac ispraznosti. Ali njegova gospoština nije bila snobovska – on je poslanik koji hoda po čaršiji. Drugim riječima, on se druži s ljudima. On nije od onih koji izbjegavaju da im se stane na sjenku. 

Moram priznati da nisam bio najsretniji odabirom pojma “gospoština” jer je krajnje neprecizan za određivanja onoga o čemu želim govoriti. Ne radi se samo o tome da različiti ljudi pod ovim terminom mogu razumijevati krajnje različite stvari. U našem jeziku, kao i u našoj kulturi, riječ “gospoština” češće sadrži negativno značenje, nego li što upućuje na pozitivni set vrijednosti. Razlog je djelomično što smo historijski uvijek bili periferija, a djelomično i komunističko naslijeđe koje je dodatno opteretilo ovaj pojam vezujući ga za izrabljivačku klasnu poziciju. Gospoština, kao oblik gradske kulture, a ne samo ekonomska klasa, izjednačavana je sa plemstvom, buržoazijom i aristokracijom kao inherentno negativnim društvenim kategorijama. U jednoj radikalnoj komunističkoj ili revolucionarnoj perspektivi, gospoština je bila najupadljiviji simbol nejednakosti i kao takvu ju je trebalo ukloniti, zabraniti. 

Njegovi vazovi nisu bili performansi. Nije mahao rukama kada je govorio. Nije galamio. Nije vukao ljude za rukav. Nije histerisao. Nije se kreveljio. Nije bio samozaljubljeni orator. Govorio je zato što mora da govori, a ne zato što je uživao u vlastitoj elokvenciji

S druge strane, postoji gledište po kojem je aristokratsko načelo vječno jer je kosmos hijerarhijski strukturiran. Naprimjer, Berđajev, koji veliča aristokraciju i prezire komunističke “ljude bez porijekla”, ljude trga i ulice, ističe kako je i komunizam stvorio svoju aristokraciju jer je buržoazija oponašala plemstvo, a komunisti oponašali buržoaziju. 

Na šta, dakle, mislimo pod pojmom gospoštine? Pod gospoštinom mislimo na određeni bonton i set kulturnih vrijednosti, a ne na ekonomsku klasu ili porijeklo. U tom smislu, gospoština nije striktno odlika gradskog duha niti je nužno vezana za ekonomski status u društvu ili porijeklo. Ona je zapravo i etički rezon i estetski svjetonazor. Univerzalni elementi tako shvaćene gospoštine jesu: njegovan jezik, poštovanje znanja i učenosti, širina, zrelost, ali iznad svega, skromnost. 

U tom smislu, pojam “gospoštine” nadilazi banalnu opreku selo – grad i više se vezuje za etičke i estetske suprotnosti plemenitost – primitivizam, otvorenost – uskogrudnost. Prava gospoda, bez obzira bila ona gradskog ili seoskog porijekla, nikad nije prosta, raskalašena, malog formata. 

Želim podržati Preporod.

Poređenje navedenih karakteristika i hadiskog diskursa dovest će nas do jasnog zaključka kako je Muhammed, a.s., bio gospodin i kako je želio privesti muslimane gospoštini i manirima. On nije bio plemić (sayyid) samo svojim porijeklom, niti samo svojim ethosom, već i svojim držanjem u cijelom nizu slučajeva i okolnosti koje su bile “s onu stranu dobra i zla.” Rane muslimanske gradske kulture, koje su se odlikovale visokom razinom ovako shvaćene gospoštine, ne bi mogle nastati da nisu imale jak temelj u tradiciji, odnosno u sunnetu. Fernand Braudel primjećuje kako je islam od početka težio gradu i urbanim vrijednostima. U ranim fikhskim djelima skoro da se može osjetiti gradska vreva, a većina propisa podrazumijeva gradski okvir. 

Naravno, muslimani će kasnije davati primat određenim elementima sunneta nad drugim iz čega će se razvijati različiti mentaliteti i odnosi prema gospoštini. Ernest Gellner u tom smislu piše o “visokom islamu” i “niskom islamu.” Visoki islam se odlikuje: učenim ljudima gradskog porijekla, redom, trezvenošću, učenjem, pravilima, averzijom naspram histerije, strogim monoteizmom, zabranom posredovanja. Niski ili pučki islam odlikuju pismenost u magijske svrhe, ekstaza, histerija, pasivnost, ravnodušnost prema pravilima. 

Usporedimo onda karakteristike gospoštine sa Poslanikovom, a.s., praksom. 

 

Jezik

Iz onoga što znamo, Poslanik je lijepo govorio i cijenio lijep govor. Njegove hutbe su bile kratke i jezgrovite. Njegove misli organizirane. Govorio je tako precizno da ga je bilo lahko zapamtiti. Na osnovu njegove posvećenosti Kur'anu i očaranosti Kur'anom, prepoznajemo istančan osjećaj za jezik. Ta je očaranost bila estetske prirode, a ne ideološke. Njegovi vazovi nisu bili performansi. Nije mahao rukama kada je govorio. Nije galamio. Nije vukao ljude za rukav. Nije histerisao. Nije se kreveljio. Bio je usredsređen na sadržaj onoga što je govorio. Nije bio samozaljubljeni orator. Govorio je zato što mora da govori, a ne zato što je uživao u vlastitoj elokvenciji. Težio je da izloži principe i da iznese ono što je bitno. Slušao je druge ljude i imao kulturu slušanja. Iskreno ga je zanimalo šta imaju reći. Ali, najvažnije: nije prečesto vazio. 

Ibn Me'sūd prenosi kako bi Poslanik “razgodio” svoje vazove bojeći se da dosadi ashabima. (Bojimo se da će, s druge strane, poplava vazova koju su omogućile društvene mreže, dati kontraproduktivne efetke.)

Imajući na umu navedeno, usuđujemo se ustvrditi kako danas popularni muslimanski vaiski diskursi u velikoj mjeri stoje izvan sunnetskog okvira. Ti diskursi su prije svega angažirani da zadovolje, a ne da prodrmaju svoj auditorijum. Uspješni vaizi danas moraju biti šoumeni ukoliko žele da zadrže džematsku pozornost. Pored tradicionalnog retoričkog repertoara, pored ajeta, hadisa, hikaja i iskri mudrosti, od sada se uključuju i ludističke egzibicije: grimase, plačevi, vicevi, stihovi, etimološka iskopavanja. Publika mora da uživa, a da bi uživala mora doživjeti šok i iznenađenje. Vaz, dakle, postaje performans. 

Univerzalne osobine lijepog govora, leksika i akcenti, u njihovim nastupima u velikoj mjeri izostaju. 

Poslanik, a.s. je umro kao relativno siromašan. Njega je islam koštao. S druge strane, muslimanska povijest je uvijek poznavala ljude koji su se počinjali baviti islamom kao relativno siromašni, sa željom da umru ako ne kao bogati, onda kao situirani ljudi.

Dobra je stvar i za svaku pohvalu što je Islamska zajednica stala u odbranu bosanskog jezika pred diskriminacijskim i segregacijskim nasrtajima i negiranjima. Ali, Islamska zajednica može da napravi i korak dalje tako što će se uključiti u aktivnu promociju lijepog, standardiziranog bosanskog govora počevši od naših centralnih, najvažnijih džamija do onih seoskih. Kao što je Poslanik, a.s., imao osjećaj za svoj arapski jezik, tako i mi trebamo štititi svoj bosanski standard. Hatibi se ne trebaju narodnim govorom intimizirati sa džematom kako bi dokazali da su oni jedni iz naroda, već pratiti normirani jezik i pokazati, u skladu sa sunnetom, kako se lijepo govori. 

Poštovanje znanje i učenosti

Poštovanje znanja i učenosti je druga odlika svake gospoštine. Čak i onda kada je sama lišena obrazovanja ili umijeća, gospoština cijeni tuđe umijeće, tuđe sposobne ruke, tuđi rad, tuđu pamet. Prostaci, s druge strane, ismijavaju i omalovažavaju obrazovanost i umijeće. Oni pokušavaju diskreditirati sposobne da bi osvojili njihove pozicije, talente i dostignuća.

Poznato je mjesto znanja u islamu. Znanje i vjerovanje su dva konstitutivna sklopa na kojima je oduvijek počivalo biće islama; dvije pokretačke sile njegove povijesti. O tom biću postoje dva opća jednako istinita utiska. Prvi utisak najbolje izražava znamenita Hegelova opaska kako se islam na nivou kulture bavio samo Bogom. Ali muslimanska civilizacija je jednako bila “u potpunosti“ “opsjednuta” i znanjem: traženjem, stjecanjem, razgovorima i diskutiranjem, njegovom odbranom, izgradnjom institucija za njegovo širenje, pisanjem o znanju, čitanjem, skupljanjem knjiga i prenošenjem. Prema Franzu Rosenthalu, ilm - علم je islam.

Autentični علم je bio prosvijetljeno, otvoreno, kritičko znanje, kao što je i iman - ايمان bio iskreno, prosvijetljeno vjerovanje. Kada u islamu dolazi do transformacije pluralnog, univerzalnog, otvorenog, aristokratskog ilma, u skučeni, zatvoreni, singularni, trivijalni ilm – nije tema ovog predavanja. Ali čovjek ilma je bio čovjek sumnje i izvjesnosti, čovjek otvoren prema svijetu, hrabri čovjek aristokratskog morala. Svi se moramo zapitati kako je došlo do preobražaja muslimanskog subjekta, subjekta ilma, iz aktivnog, aristokratskog, otvorenog, širokogrudog povijesnog raspoloženja u čovjeka koji govori “ne“ svijetu; čovjeka resentimana (ili odmazde i ljutnje) koji zauzima pasivnu, apatičnu, gnjevnu, kritizersku, skučenu, odbrambenu poziciju. 

Poslanik, a.s., kao plemić, cijenio je znanje i pametne ljude. Iako nije bio pismen, on bezrezervno uvažava struku, pismenost i pismene ljude. Ne samo da je motivirao muslimane da se opismenjavaju i prosvjećuju, nego je to koncipirao kao jedan od ključnih društvenih projekata. Poslanik čak i među mušricima najviše cijeni pametne i pismene. On čini dovu da na islam pređu ili Ebu Džehl ili Omer. Treba mu neko pametan i pismen. Njegov vodič tokom hidžre nije bio musliman nego čovjek koji je bio najbolji u tom poslu. Ovakvih je primjera mnogo. 

Prava gospoda, bez obzira bila ona gradskog ili seoskog porijekla, nikad nije prosta, raskalašena, malog formata. Poređenje navedenih karakteristika i hadiskog diskursa dovest će nas do jasnog zaključka kako je Muhammed, a.s., bio gospodin i kako je želio privesti muslimane gospoštini i manirima.

 

Za razliku od Poslanika, a.s., danas se ponekad čini da naše političke elite, djelomične i vjerske, a u određenoj mjeri i akademske, ne samo da pokazuju nepoštovanje prema obrazovanju i obrazovanim ljudima, već često prema njima podsvjesno gaje i odbojnost i mržnju. To se vidi u kadrovskoj politici, sveprisutnom nepotizmu i filozofiji podaništva. Upravo to nepoštovanje obrazovanja je dovelo do muslimanske dekadencije. 

Širina

Prije nego kažemo nešto o Poslanikovoj širini, recimo prvo šta pod širinom mislimo. Podsjetimo se šta Kur'an u “ajetima o širini” (kako ih nazivam za privatne potrebe) kazuje: „i nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.“

Bog nam zapravo govori kako čovjek koji ne pronađe džennet u svojim prsima, neće ga ni na Ahiretu naći. A put do širokog, prostranog Dženneta vodi preko širine. U ajetu koji slijedi daje se fenomenološki opis širine: „za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“

Širina se na prvom mjestu očituje u našem odnosu prema novcu. Novac otkriva format. Jesmo li spremni da dobra koja posjedujemo podijelimo sa drugima ili smo robovi tih dobara? Imamo li osjećaj za one oko nas ili smo samo sami sebi na umu? Kur'an nam ovdje govori da odnos prema novcu otkriva naše stvarne dimenzije, naši istinski format. 

Dalje, široki ljudi umiju vladati svojim emocijama. Oni ne reaguju na prvu. Oni ne dopuštaju da ih emocije nose, čak ni onda kada je uvrijeđeno njihovo dostojanstvo. Naš narod kaže: “Mali lonac najprije pokipi”. Pogledajmo kako danas muslimanske mase lahko pokipe, kako se brzo upale i na ulicama izbacuju svoj gnjev. Jedna mala provokacija je dovoljna da muslimanske mase naprave stampeda u svojim gradovima.

I napokon, široki ljudi prelaze preko sukoba, ne ostaju zakovani u svađama. Oni nisu robovi privatnih odnosa, niti dopuštaju da privatni odnosi budu kriterij. „I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.“

Širina se u Kur'anu ne preporučuje samo prema drugim ljudima, nego i prema samima sebi. Čovjek treba oprostiti sebi i krenuti dalje. Drugim riječima, čovjek ne treba da bježi od svijeta u strahu od grijeha. Svijetu treba odgovorno ići u susret, a Bog će grijehe oprostiti. 

Zrelost

Zrelost je gospodska osobina. Spomenuli smo Gellnera koji u visokom islamu prepoznaje averziju prema histeriji, učenost, trezvenost, odmjerenost, a Poslanik, a.s. je prije i iznad svega bio ozbiljan i zreo čovjek. Kao što je i kur'anski Bog ozbiljan Bog. 

Kur'an tretira ljude kao zrele i tako im se i obraća. Kur'an iskazuje poštovanje prema svojim čitaocima u onoj mjeri u kojoj ih ne tretira kao glupe ili infantilne do te mjere da im treba objašnjavati ili crtati svaki detalj. Pokazuje im poštovanje u smislu da im vjeruje. Za razliku od tog istog čitatelja ili čitateljke koji tokom historije često nisu pokazivali poštovanje sami prema sebi. 

U suri Džinn riječ zrelost, što je možda ponajbolji prijevod riječi rušd, imenuje se kao cilj, kao smisao Kur'ana: يهدي الي الرشد . Kur'an, drugim riječima, očekuje od svog cijenjenoga čitatelja da sam zaključi neke stvari. Uloga Objave je da u ljudima osvijesti fundamentalne moralne principe kako bi se u skladu s njima postupali. To je dovoljno. Za ostalo neka svako koristi svoje sposobnosti – ta zreli smo ljudi. Usudio bih se stoga reći kako je zrelost prva kur'anska vrlina.

Poslanik, a.s., je jedan od najboljih primjera u cijeloj povijesti zrele i ozbiljne osobe. Naravno, nije riječ o smrtnoj ozbiljnosti ili opskurnosti. Naprotiv, on je, kao što poznato, širio vedrinu. Ozbiljnost i zrelost u Poslanikovom slučaju znače: uraditi posao kako treba. Otuda je Poslanikov nadimak: El-Emin – pouzdani ili ozbiljni. 

Naša se tradicija također u velikoj mjeri odlikovala zrelošću. Ali, to je također i tradicija u kojoj su uvijek odjekivali i zahtjevi za infantilnošću. Nasuprot kur'anskom modelu, muslimani su kroz svoju tradiciju prečesto tretirali i tretiraju sami sebe kao nezrele, ne usuđujući se na vlastitu perspektivu, na vlastite prostore smisla. Kao i u slučaju širine, zrelost znači kontrolu emocija, realno sagledavanje stanja, preuzimanje odgovornosti, fleksibilnost (a ne krutost). Naši odgovori na provokacije su najbolji pokazatelji nezrelosti. Nijedna karikatura ne zavređuje histeriju. Štaviše, ismijavanje Poslanika, a.s., nije nešto novo i stoga čudi muslimanska nezrelost da uoče kontinuitet. Ta povijest uključuje mekkanske pagane, ali i jednog Voltairea. Biti-ismijavan je konstitutivni dio poslaničke misije; kako su ljudi patetični, kaže Kur’an, svakog su poslanika ismijali. Kada jedan autoritet prestane biti meta napada, znači da je ostao bez djelotvorne snage. 

Čovjek koji se ne odvažuje na zrelost vrijeđa Boga. 

Skromnost 

Prava je gospoština skromna. Lažna gospoština je rasipna, bučna, vidljiva. Najbolju razliku između prave i lažne gospoštine oslikava stari kulturološki kontrapunkt old money – new money. Mi bismo rekli: prava gospoda i skorojevići. 

Prava gospoda ulaže u obrazovanje djece. Oni su samozatajni.

 

Dio predavanja dr. Samedina Kadića održano u okviru programa manifestacije "Selam, ya Resulallah" u Sarajevu 17. novembra 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija