Manifestiranje nepravde

Na nepravdu, dakako, treba reagirati jer njenim prešućivanjem ona samo raste i usložnjava se. Nije dovoljno samo konstatirati da je nepravda prisutna na svakome koraku i u mnogim situacijama. Nužno je djelovati. Međutim, ne na način da na nepravdu uzvratimo nepravdom, a ni na nasilje nasiljem. Nije čak ni način da se na najveću nepravdu u svijetu, onu vezanu za Palestinu, odgovori nasiljem. Nasilje uzrokuje drugo nasilje i motivira nove nepravde. Ono je prijetnja svakom miru, sigurnosti, znanju i pravdi, te time rušitelj temeljnih ljudskih vrijednosti i demokratskih principa. Na to nas, uostalom, upućuju brojne ljudske frustracije, osjećaji nezadovojstva i ljutnje, ugroženosti i neizvjesnosti, i mnoge druge društvene devijacije. Sve to nam, naprosto, govori o strašnoj ljudskoj osjetljivosti na nepravdu. Osjećaj nepravde je tako nešto što proizilazi iz faktičkog stanja, iz samih društvenih prilika koje nas određuju. To mogu biti osjećaji nepravde u zajednici, školi, na poslu, trgovini, politici, i svemu onome što je u suprotnosti s pravdom. Koliko je ona (pravda) već dostižna o dugom je štapu. Međutim, da pravdi treba težiti to je gotovo izvjesno. Drugo je sad pitanje može li i koliko čovjek u ovakvom svijetu u kome živimo biti pravedan? Jedno su želje, a drugo mogućnosti. I jedno, i drugo treba prihvatiti kao neminovnost i nešto što zahtjeva našu odgovornost, odgovornost prema Bogu i pred ljudima. Težnja za pravednošću je otuda nešto što daje smisao ljudskom životu. No, koliko ljudi toliko ćudi, toliko i pravednosti. Jesmo li već pravedni ili ne uveliko ovisi od nas samih, od onoga što želimo sebi ali i drugome. Onaj ko je pravedan prema sebi takav bi trebao da bude i prema drugome. Marko Aurelije to naglašava „onaj koji je nepravedan taj je prema samome sebi nepravedan jer pokazuje da je zao.“ Nismo li svjedoci danas sve prisutnijeg zla i sve prisutnije nepravde u svijetu? Zlo jeste nepravedno ponašanje prema drugome i ono se, nadasve, ogleda u nedostatku dobra ili nedostatku moralnih vrijednosti. Ono se može uočiti u nepravednim postupcima poput nepoštivanja prava glasa, stava, ili izbora, nemogućnosti zaposlenja, mnogim diskriminacijama, i dr. Što je društvo povodljivije i prihvata takve norme i uređenje, ono je podložnije manipuliranju i negativnoj selekciji, odnosno vrijednostima koje nisu sklone promjenama i rizicima. Tako umjesto da se traga za boljim rješenjima u Bosni i Hercegovini prihvata se faktičko stanje i u izboru bira ono što je manje zlo, od čega manje boli glava. Čak, i ako se neko usudi da ukaže na negativnosti i ono što je loše, on biva ubrzo eliminiran i marginaliziran u društvu. Zato niko ništa i ne preduzima, i sve je u nekom iščekivanju ispravljanja krivih Drina i odleđivanja stanja koje bi dovelo do bolje klime. Pomak u tom smislu podrazumijeva uspostavu pravde koja bi time omogućila veći stupanj sreće te veći nivo svijesti o sopstvenim vrijednostima. To znači da na taj način stižu pozitivni poticaji s kojima se uređuju i sređuju odnosi unutar samog društva. U onim društvima koja su zatvorena i koja politički tvore privid sreće, gdje se provodi nepravda i negativna selekcija, gdje nema moralne odgovornosti privilegirani su samo oni bezočniji i bezobrazniji. A, tamo gdje vlada nepravda, sve je dozvoljeno. U takvom društvu divlji tlače pitome, jači tlače slabije, a zločinci postaju heroji. Riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s. opominju: „ Nepravda je tmina na Sudnjem danu,“dok muslimanski učenjak Ibn Haldun ističe: „Pravda je temelj, a zulum ili nepravda nagovještavaju propast civilizacije!“Dok pravda vodi napretku i jača društvene odnose dotle nepravda vodi nazadovanju i destrukciji čovjeka. Između ovih krajnosti, svako društvo nastoji bar deklarativno uspostaviti demokratski model vladavine, model koji će zadovoljiti minimum građanskih i ljudskih prava. Ona se reguliraju zakonima koji nužno štite prava jednih od prava drugih, odnosno odvajaju ono što je pravedno od onoga što to nije. Epikur navodi: „Nepravda nije po sebi zlo, nego to postaje kada se čovjek boji sluteći da neće ostati neprimjećen izvršiteljima kazne, koji su postavljeni da paze na takve stvari.“

Ispravljanje nepravde

Šta je pravedno u ratu u civilizacijskom kontekstu pokazao je Međunarodni sud u Hagu koja je verificirao i osudio zlodjela generala Ratka Mladića. Sud je tako kaznio zločinca i ispravio nepravdu, ali je mnogo važnije da stavi na znanje i spriječi mnoge druge koji bi krenuli tim putem. Da je pravda u Bosni i Hercegovini bila brža zasigurno bi i posljedice koje su njeni građani osjećali dugi niz godina bile manje. Ovako, umjesto da se krene naprijed, te nepravda ispravi i zločini kazne krenulo se unazad, u proizvodnju mržnje i netrpeljivosti svake vrste. U odsustvu pravednosti, rekli bismo, nepravednost je iskoristila mogućnost za vlastitu dobit. Osjećaj nepravde i nekažnjivosti uvriježio se i postao gotovo pa normalna pojava. To ponašanje nadalje manifestiralo se kroz promjene u ponašanju, depresivnosti i ravnodušnosti, psihičkim stanjima koja uzrokuju mnogim konfliktima i lošim međuljudskim odnosima. Posljedice nepravde su samo produbile i još više raslojile društvo, od zloupotreba na poslu, širenja mita i korupcije, pa sve do odlaska mladih ljudi u potrazi za boljim sutra. Kad se tome doda da ni sudski organi nisu blagovremeno i dosljedno provodili zakonsku regulativu onda se i nije moglo očekivati da BiH krene naprijed. Rijetki su pozitivni primjeri u tom smislu. Jedna od rijetkih bila je nana Fata Orlović koja je nedavno dočekala pravdu. Svojom borbom i upornošću ona je ostvarila svoja prava i pokazala da je pravda ipak, dostižna. Vijest da je konačno crkva uklonjena sa njenog imanja obradovala je sve pravdoljubive ljude. Za to su trebale tolike godine suđenja i trpljenja, i šta još svašta ne. Odlukom Evropskog suda za ljudska prava iz Strasburga pravda je pokazala svoje lice, ali je ostao žal što je baš vjerski objekat bio predmet sporenja. Svjesna toga, nana Fata je i nakon rušenja crkve pokazala svu toleranciju i narodnu mudrost. Izjavila je: “Hvala Bogu, dočekasmo i izvrši se sve kako treba, ali danas mi je ponajgore. Nije mi pravo, ne volim, a moram. Jer svako svoje traži, pa tražim i ja svoje. Ja njima nisam ništa učinila, niti činim. Drago mi je što je iznesena iz avlije, ne bi je trpio nitko, pa ne mogu ni ja.”

Drugim riječima, takva pravda ne treba biti korištena za bilo kakve interese. Ona treba biti ista za sve i ona se tiče svih diljem zemaljske kugle. Nepravda koja se već osam decenija čini Palestincima oduzimanjem njihove zemlje i ugnjetavanjem njihovih osnovnih prava ne bi trebao biti problem samo Palestine. On je problem i pitanje cijelog čovječanstva. Odavno je vidljivo da oni koji štiteći nepravdu koja se provodi prema Palestincima, zapravo, štite svoje interese. Čak i uloga Savjeta bezbjednosti i Ujedinjenih nacija koja je predstavljala volju većine zemalja svela se samo na osudu nasilja i nepravde. Proglašenje Jerusalema za glavnim gradom Izraela samo je pogoršalo odnose i mirovni proces na Bliskom istoku. To je latentna opasnost koja Palestince čini izbjeglicama u vlastitoj domovini. Oduzimanjem prava na državu, Ujedinjene nacije kao krovna svjetska organizacija dozvoljava širenje nepravde te time narušava sam međunarodni poredak. To je prijetnja koja zahtjeva angažman svih zemalja zajedno. Na nepravdu se ne smijemo oglušiti niti na nju silom uzvratiti. Nikada zlo ne može biti odgovor zlu. Islamska načela nalažu da je u tom slučaju nepravdu bolje otrpiti i biti strpljiv. “O vjernici, dužnost prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (el- Ma’ida, 8.). Nisu li to upute koje je slijedila i nana Fata.