50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Vjera kao utjeha, štit i saputnik

Autor: H. Hasić Septembar 14, 2021 0

Magazin Forced Migration Review svojim radom “omogućava forum za redovnu razmjenu praktičnih iskustava, informacija i ideja između istraživača, izbjeglica i interno raseljenih lica te onih koji rade sa njima”, kako su predstavljeni u samom magazinu. Objavljuje se na engleskom, arapskom, španskom i francuskom jeziku. Izdavač je Centar za studije o izbjeglicama pri odjelu za međunarodni razvoj Univerziteta Oxford.

U 66. izdanju, iz marta 2021. godine, magazin donosi tekst autora Kathleen Rutledge, Sandre Iman Pertek, Mohammada Abo-Hilala i Atallaha Fitzgibbona pod naslovom “Vjera i MHPSS (mentalno zdravlje i psihocijalna podrška, op.p.) među raseljenim muslimankama” (Faith and MHPSS among displaced Muslim women). Kako i stoji u zaglavlju, autori obrazlažu da su – uz religijski identitet, prakse i vjerovanja koja imaju značajan utjecaj na mentalno zdravlje – vjerska osjećanja u pomoći i MHPSS-u (mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška) ključna. U nastavku donosimo rezime objavljenog rada.

Na početku, autori se referiraju na tri istraživanja provedena 2019. godine, od strane Univerziteta u Birminghamu, Queen Margaret Univerziteta i organizacije Syria Bright Future u saradnji sa organizacijama Islamic Relief Worldwide i Humanitarian Academy for Devolepment Center. “Molitva je bila uže preživljavanja”, “Religijske potrebe su moje primarne potrebe” – navode neke od raseljenih žena Iraka, Sirije, Tunisa i Turske čije su izjave uvrštene u istraživanja. Spomenute studije su proučavale ulogu vjere u suočavanju žena sa patnjama uzrokovanim prisilnim migracijama i sukobima, te njihovom oporavku.

Neopisive poteškoće, iskustvo gubitka rodbine i imovine, rat i nasilje, koje je uključivalo seksualno i rodno zasnovano nasilje, životno prijeteća putovanja, odvajanja od familije, nemoć – patnje su kroz koje su prolazile te žene, navodi se u tekstu referiranjem na spomenutu studiju. Potom, ističe se pozitivna uloga religije, vjere i duhovnosti na njihovom putu.

Vjera se kreće sa njima

Žene su koristile različite vjerske prakse kao mehanizme u suočavanju sa svojim patnjama, vrednovale upute formalnih i neformalnih vjerskih vođa te koristile pristup religijskim prostorima i resursima. Kako su opisale, vjerska praksa im pruža “utjehu”, “kanal zaštite od opasnosti”, način smanjenja anksioznosti te put u donošenju odluka. “Osjećaj kontinuirane bliskosti sa Bogom pomogao je ženama da ustraju kroz njihove stalne borbe”, navodi se.

U kampovima i skloništima žene su se suočavale sa logističkim preprekama u prakticiranju svoje vjere – manjkom privatnosti i mjesta za molitvu. Osim toga, neke su bile “suviše umorne i preopterećene dnevnim stresom da bi obavljale svoje dnevne molitve”. Izgubljene ili ostavljene stvari poput svetog teksta, tespiha ili serdžada doprinijele su tome, ali i izgubljeni mobiteli sa religijskim aplikacijama ili nemogućnost da ih napune kako bi tim aplikacijama pristupili.

“Neke žene su implicirale da je pad njihove vjerske prakse rezultat njihove borbe da vlastito iskustvo pomire sa vjerovanjem u Boga. Za neke je pad njihove vjere bio privremen, dok za one koje nisu bile u mogućnosti da pomire svoje iskustvo sa svojim vjerovanjem ili da ponovo uspostave njihove ranije vjerske prakse, pad je bio povezan sa simptomima anksioznosti i depresije”, navode autori. U njihovom slučaju, osvrću se autori, bilo je potrebno ohrabrenje sakralnim znanjem “za pomoć pri procesuiranju internaliziranih vjerovanja povezanih sa zlostavljanjima koje su iskusili kao i samookrivljavanja”.

 

Kakogod marginaliziranje vjerskih interesa kod raseljene populacije može naštetiti, tako i pretjerano naglašavanje važnosti vjere može naštetiti ili “kreiranje pretpostavki o vjerskim potrebama na osnovu religijske većine”.

 

Narušena podrška

Također, autori pišu o slučaju u kome su žene željele da pričaju o duhovnim borbama, ali ne i o vjerskim problemima. “Međunarodni i lokalni pružatelji usluga nastojali su izbjeći bavljenje religijom, i činili su to samo u slučaju kada je to eksplicitno zahtijevano od žena”, navodi se u tekstu. Tome su priložili primjer žena iz Tunisa čije religijske potrebe nisu uzete u razmatranje pri prelaženju granica u postupcima provjere, medicinskim pregledima niti pri psihosocijalnoj podršci. Osim toga, spomenuta je potreba tih žena za prostorom za zajedničku molitvu sa ostalim ženama, te nemogućnost da u tranzitu lociraju takva mjesta ili vjerske lidere. Autori su naglasili da religijske potrebe žena nisu uzimane u obzir pri pružanju podrške, umjesto čega je pretpostavljeno da će lokalni vjerski lideri preuzeti odgovornost za takve potrebe. To se pravdalo neutralnošću i nepristrasnošću. Ni oni sa humanitarnim ovlaštenjima, kako stoji u radu, nisu obraćali pažnju na religijske potrebe tih žena. “Kao rezultat, mnogim ženama, obuhvaćenim ovom studijom, nedostajala je vanjska podrška njihovim strategijama suočavanja” – zaključuju autori.

Zašto je vjera važna

Kakogod marginaliziranje vjerskih interesa kod raseljene populacije može naštetiti, tako i pretjerano naglašavanje važnosti vjere može naštetiti ili “kreiranje pretpostavki o vjerskim potrebama na osnovu religijske većine”.

“Pomoć mora biti odgovarajuća i za one koji žele biti i za one koji ne žele biti vezani na bilo koji način za vjeru. Ta vjerska osjetljivost u pomoći i MHPSS mora početi sa pitanjima raseljenoj populaciji: šta oni vjeruju koji su razlozi njihovih problema, šta oni misle koja bi mogla biti rješenja, i koju ulogu bi, ako ikakvu, voljeli da imaju jezik religije, vjerski akteri i duhovne prakse, da bi bili dio tog procesa”, navode autori. U nastavku podsjećaju na neke postojeće smjernice i potrebne korake u rješavanju tretirane problematike. Jedna od tih je i važnost prepoznavanja neformalnih ženskih lidera na lokalnom nivou kojima bi se druge žene mogle obratiti za duhovnu i emocionalnu podršku. Osim toga, autori važnim potcrtavaju identifikaciju sa poslanicima i ženskim uzorima u vjerskim narativima što može pružiti utjehu jer “i oni su, također, iskusili izbjeglištvo, progon i gubitak”.

Pored ostalog, važnu ulogu mogu imati i lokalne fraze vezane za patnju, a koje uključuju jezik vjere u opisima simptoma. Primjerice, u Iraku je izraz “umorna duša” korišten da se opiše iskustvo depresije. “Povećano razumijevanje pozitivnih i negativnih funkcija lokalnih vjerovanja u pogledu krivnje i božanske kazne, te njihovog utjecaja na nivoe patnje i mehanizme suočavanja, može pomoći njegovateljima da pruže efikasniju njegu”, pišu autori. Osim toga, osvrnuli su se i na vršnjačke ženske grupe za psihosocijalnu podršku, čije “inicijative mogu, također, uključiti religijske aktivnosti suočavanja kao što je pružanje vršnjačke podrške, ponovno uspostavljanje obreda te prostora za diskusiju vezano za vjeru i ostale brige”.

Izvornik: https://www.fmreview.org/sites/fmr/files/FMRdownloads/en/issue66/magazine.pdf

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine