Dug je popis imena onih koji su ostavili traga u vremenu i obavezali nas da ih se sjećamo. U ulemanskim  krugovima na stotine je imena vrijednih spomena i svi su na svoj način dali veliki doprinos razvoju islamske misli i vjerskoga života.

Ebu Hanife, utemeljitelj mezheba – bio u zatvoru

Jedan od velikana Poslanikovog umeta je Ebu Hanife – Nu'man ibn Sabit ibn Nu'man ibn Merzuban. O njegovom doprinosu islamskoj misli i vjerskoj praksi pisani su tomovi knjiga. Za ovu priliku ćemo spomenuti samo nekoliko činjenica iz njegovog života. Postoji nejasnoća oko mjesta rođenja, a  rođen je 80. godine po Hidžri. Bio je perzijskog porijekla, postigao je stepen imameta u islamskom znanju i dobio je titulu imamul-e'azam (najveći imam). Rodio se u vrijeme najmlađih ashaba i pouzdano se zna da je vidio ashaba Enesa ibn Malika. Ebu Hanife je stekao znanje u fikhu i hadisu i učio je pred najpoznatijim učenjacima iz druge generacije – generacije tabiina, pa je postao jedan od velikana i predvodnika islamskog ummeta. Titulu imama je stekao u vremenu kada je u islamskom carstvu, pa tako i Kufi, djelovalo mnoštvo učenjaka, ali i vremenu u kojem su se pojavili različiti akaidski pravci i sekte. U tim teškim vremenima, Ebu Hanife je bio jdosljedan u sljeđenju ispravnog vjerovanja i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ostao je upamćen po tome što je u ranoj mladosti bio uspješan trgovac, da bi se tek nešto kasnije odlučio zaploviti putevima znanja. O tome je Ebu Hanife pričao: “Jedanput sam krenuo na tržnicu da, kako je to bilo uobičajeno kod mene, prodajem svoju robu i usput sam sreo poznatog učenjaka Eš-Šabija. Nazvao sam mu selam, a on me je upitao: 'Kuda, mladiću?' Odgovorio sam: 'Na tržnicu.' On je na to rekao: 'Kada ćeš već jednom tržnicu i trgovinu zamijeniti mesdžidom i studiranjem islamskih nauka?' Bez puno oklijevanja odgovorio sam mu: 'Ja slabo posjećujem znanstvene kružoke i nemam vremena za to.' Tada mi je on vrlo ozbiljnim tonom kazao:'Mladiću, ne smiješ zapostaviti studiranje šerijata, jer ja u tebi prepoznajem vrlo inteligentnog i nadarenog studenta.' Nisam mogao ni zamisliti da će riječi tog učenjaka ostaviti toliki trag na mene. Nedugo nakon toga ja sam prepustio tržnicu drugima, a posvetio sam se proučavanju islamskog znanja i Allah mi je dao bereket u tome”. https://sites.google.com/site/islamskisajt/fakihi-biografija-imama-ebu-hanife

Posebnost imama Ebu Hanife je činjenica da je bio u zatvoru, a da je razlog zatvaranja bilo  njegovo odbijanja pozicije  vrhovnog sudije – najveće vjerske vlasti i titule tog vremena nakon halife. Kada ga je halifa Ebu Džafer ibn el-Mensur upitao zašto odbija tako značajnu funkciju, rekao je: “Glavni sudac treba biti tako moćna i jaka osoba koja će moći da osudi i tebe, tvoju djecu, tvoje savjetnike i pomagače, a ja nisam ta jaka osoba! Ti me pozivaš na nešto što ja nisam sposoban izvršavati!“ Halifa je na to ljutito i otvoreno rekao: “Lažeš!”. Ebu Hanife mu je potpuno smireno i mudro odgovorio: “Ako sam ja u pravu – stvarno ne mogu biti vrhovni sudija, a ako si ti u pravu – onda, pogotovu, ne mogu biti, jer lažov ne može biti sudija!” https://sites.google.com/site/islamskisajt/fakihi-biografija-imama-ebu-hanife

Abdulvehab Ilhamija Žepčak

U dugoj povijesti umeta Poslanika a.s. bilo je Bošnjaka koji su u mnogim oblastima društvenog života u raznim naučnim disciplinama dali veliki doprinos umetu i čovječanstvu. Mnogo je takvih imena u oblastima nauke, kulture, ratovanja, duhovnosti, umjetnosti... Ističe se Abdulvehab Ilahamija iz Žepča (1773-1821). Postalo je skoro pa nepisano pravilo da o istaknutim bosanskim muslimanima iz 16,17. ili 18. stoljeća jako malo znamo. Tako, i kada je riječ o Ilhamiji, raspolažemo oskudnim biografskim podacima.Osnovno obrazovanje sticao je  pred Abdullah-ef. Karahodžom, muderisom iz Žepča. U Tešnju nastavlja školovanje i tamo dobija idžazetnamu (diplomu)iz područja zanosti fikha, hadisa i tefsira 1810. godine, od  profesora u medresi Abdullaha Čankari el-Ensari (U tešanjskoj biblioteci nalazi se kopija idžazetname te je ljetos, povodom 212. godina od dodjele idžazetname u biblioteci kroz izložbu predstavljen ovaj dokument). Osim na bosanskom, pisao je i na turskom i nešto malo na arapskom jeziku. Naizgled za one prilike bio je veoma obrazovan i ne samo obrazovan, nego i talentovan i inteligentan, pa je mogao ostaviti velikog traga iza sebe. Najveću pažnju većine izazivala je njegova poezija, dok se nekim aspektima djelovanja pridavalo manje važnosti i značaja. Primjera radi, njegova državotvorna i nacionalna svijest nije u dovoljnoj mjeri valorizovana. Spomenimo činjenicu da je Ilhamija mogao pisati sve na turskom jeziku, kao neki drugi, i to bi mu bilo vjerovatno bilo unosnije i doprinosilo bi boljem komforu, ali on je pisao i na bosanskom jeziku, tj. na maternjem jeziku, s namjerom njegove afirmacije. Osim toga, Ilhamija se  u svoje vrijeme izjašnjavao kao Bošnjak želeći podstaći razvoj nacionalne svijesti, što je svakako za ono vrijeme pohvalno i u duhu avangarde a nacionalnost Bošnjak spomenuo je u jednom stihu svoje pjesme. 

Ilhamija bio u zatvoru i ubijen zbog stihova pjesme Čudan zeman nastade

Bošnjaci bi trebali da pamte Ilhamiju po mnogo čemu, a posebno kao nadahnutog pjesnika i mudžahida na braniku istine i pravde. On je jedan od pisaca kojeg je borba za istinu i pravdu koštala života. Da bismo razumjeli vrijednost njegove žrtve potrebno je da znamo društveno-historijski kontekst i prilike koje su tada vladale u društvu. U Osmanskom carstvu nastala su previranja i sukobi koji su umnogome oslabili carstvo pa je uprava iz Istanbula pokušavala  reformama ojačati utjecaj, dok su se plemstvo i janičari opirali. U društvu je vladala anarhija, često bezvlašće i korupcija. Školstvo i obrazovanje su bili na niskom nivou. Ilhamija se nije, kao značajan dio većina uleme i inteligencij utopio u to stanje i prepustio stihiji, nego je imao proaktivnu ulogu i djelovao na mase. Prije svega, dizao je glas protiv nepravde i nasilja u društvu, protiv neznanja (džehla), protiv korumpiranih političara ali i uspavane i konformističke uleme. Njegova poezija imala je snažan uticaj na narod i vlast ga se zbog toga bojala. Stihom je  ukazao na pogubnost neke pojave, a time i na njenu štetnost po društvo. Na taj način je stekao autoritet u narodu, dok je s druge strane rastao i broj neprijatelja kojih je, istina, bio mali broj u odnosu na one koji su ga podržavali i poštovali. Upravo moćno oružje koje mu je dato kao dar od Allaha Uzvišenog bilo je i sebeb njegovog ovodunjalučkog završetka. U jednoj pjesmi: “Čudan zeman nastade”, dotakao se Ilhamija mnogih devijacija u društvu, prozvao vlast, ulemu i narod i vrisnuo do neba da stanje u društvu nije dobro i da se treba mjenjati.Zbog navedene pjesme je došao u sukob sa tadašnjim vezirom Dželaludin-pašom (Dželalijom), koji ga je pozvao u Travnik i zatvorio. Obavio je razgovor sa njim i tražio da povuče stihove pjesme, ali Ilhamija nije odustajao od svojih riječi, rečenica i detekcije društvenih bolesti. Smatrao je da je to istina i da nema potrebe da revidira svoje stavove. Takav Ilhamijin stav se nije dopadao Dželaliji, zulumćaru, a bio je svjestan i njegovog autoriteta u narodu kojega se itekako plašio. Strah od Ilhamije je bio jak i Dželalija je na pravdi Boga odlučio pogubi ovog mislioca i pjesnika.

Šta je nama Ilhamija?

U historiji Bošnjaka Ilhamija je ostavio neibrisiv trag.  Kada promatramo njegovo žrtvovanje za istinu ne možemo se oteti utisku da je Ilhamija bio natprosječno istinoljubiv, natprosječno hrabar i beskompromisan kada je riječ o idealima i univerzalnim islamskim i ljudskim vrijednostima. Bio je neko od koga se može mnogo toga naučiti. Prije svega, pokazao je primjerom kako treba izgledati odnos između učenog i vlastodršca, pokazao je da učenjak ima obavezu i odgovornost da bude pastir i korektivni faktor svima, pa i vlasti, a ne da bude u njihovim skutima, omamljen eurima i privilegijama. To je u duhu sa islamskim učenjem i tradicijom. Danas, više nego ikada, čini se da treba takvih učenjaka koji će opominjati ne samo obični puk, nego i vlastodršce ako su se osilili, izgubili u pogrešnom sistemu vrijednosti i ako robuju svojim porivima dok su im Božija riječ i zadovoljstvo na kraj pameti. Vjerujem da većina vlastodržaca ne zna šta je smisao njihovog upravljanja narodom. Također, vjerujem da ih većina ne zna kako će odgovarati za vladavinu na Sudnjem danu te da su mnogi potkapacitirani za ono što rade te da poziciju koriste za vlastite interese, bez smisla za državotvorno djelovanje. Upravo je Ilhamija žrtvovao svoj komfor da bi uzdigao istinu, znanje i pravdu. Stoga, on može biti uzor ostalim vjernicima da se treba u skladu sa islamskim učenjem pozivati na dobro, a odvraćati od svakovrsnoga zla, koga se danas itekako namnožilo.

Ne može svako biti Ilhamija, ali svaki Bošnjak može i treba cjeniti Ilhamijino djelo. Nažalost, Ilhamiju Bošnjaci nedovoljno spominju! Malo ga je u krugovima intelektualaca, književnika, vjernika, uleme i političara. Malo pričamo o njegovoj čistoti, hrabrosti, nadahnuću i radu. Ilhamija to nije zaslužio! Naprotiv, on treba da nam barem malo bude inspiracija. Kako god spominjemo  Ebu Hanifu u kontekstu moralne čistote, izbjegavanja pozicija i zatvorske sudbine, tako trebamo spominjati i  Ilhamiju. Svaki Bošnjak, bilo star ili mlad, trebao bi znati kakvu je sudbinu doživio odn. kako je izgledala njegova borba za ideale i principe.  U tom smislu njegova djela i pjesme trebamo učiti u školama i mektebima. Treba biti zastupljeniji u školskim lektirama, bukvarima i čitankama. Ilhamija je zaslužio da živi u našim mislima i kolektivnoj memoriji. Što bude bilo više Ilhamije u našim pričama, manje će biti neznanja, nasilja i nepravde, a više duhovnosti, istine i pravde. Da Allah Uzvišeni obraduje Ilhamiju najljepšim društvom u Džennetu. Amin.