digitalbanner-naslovna7.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg

Nasilje nad ženama: Kontrola i prisila u ime Boga i države

Autor: Zilka Spahić Šiljak Novembar 15, 2022 0

Žene ubijaju od mometa začeća kroz selektivne abortuse, ubijaju ih genitalnim sakaćenjem, ubijaju ih da sačuvaju čast porodice i ubijaju ih zato što ne mogu da ih kontroliraju u porodici i društvu.

Muškarci, porodice i države teroriziraju, marginaliziraju i ubijaju žene. Neke žene stradaju jer se ne pokoravaju nametnutim normama kulturoloških i vjerskih normi o pokrivanju glave i tijela ili koda časti, a druge jer su previše otkrivene ili pokrivene, ili previše misle svojom glavom i traže da budu ravnopravne. Kada se žene pobune i traže svoja prava onda budu pretučene ili ubijene. Često im se u ime države, Boga, tradicije, časti i morala, ali i u ime sekularnih zakona i vrijednosti oduzima sloboda i pravo da odlučuju o sebi i temeljno ljudsko pravo na život.

Nasilje nad ženama se događa u svim društvima, kulturama, klasama, rasama i religijskim tradicijama i manifestira se u različitim formama od psihološkog, ekonomskog, fizičkog pa do najtežih oblika seksualnog nasilja i ubistava. U nasilje se ubrajaju i prijetnje, uhođenje, prisilna kontrola, lišavanje slobode i kretanja. Sve ove forme se definiraju kao rodno zasnovano nasilje. UN Women podaci pokazuju da je svaka treća žena i svaki deseti muškarac izložen nekom od oblika rodno zasnovanog nasilja.

U serijalu tekstova govorim o različitim formama nasilja kako onog u porodici tako i strukturalnog kojeg provode sistemi moći. Počinjem sa ubistvom jer je to rezultat trpljenja različitih oblika prisile i nasilja i jer ne postoji način da se nešto popravi nakon toga. Svakodnevno svjedočimo informacijama o ubistvima žena diljem svijeta ali u Bosni i Hercegovini i regiji koja se mogu svrstati u femicid (zločin iz mržnje prema ženama) još uvijek nisu adekvatno sankcionirana u mnogim društvima, pa ni u bosanskohercegovačkom.

Zašto su ubijene Mahsa i Edina?

Iako u svijetu svakog dana na stotine žena ubiju njihovi muževi, bivši muževi ili partneri ili članovi bliže porodice, ubistva dvije žene, Mahse Amini u Iranu i Edine Odobašić u Bosni i Hercegovini izazvala su posebnu pažnju javnosti u zadnjih nekoliko sedmica.

Na prvi pogled ova dva ubistva nemaju mnogo zajedničkog, međutim, i u jednom i drugom slučaju riječ je o kontroli ženskog tijela, seksualnosti i načina života.

Edina Odobašić je mlada žena iz Bihaća koju je 11.10.2022. godine zadavio njen suprug. Imala je 32 godine i iza nje je ostao malodobni sin. U medijima nema zvaničnih informacija o detaljima ubistva, a nezvanično riječ je o nasilju u porodici i ljubomori supruga koji je kablom kuhinjskog uređaja zadavio Edinu, jer se nije povinovala njegovoj kontroli. Nije trpila nasilje koje žene inače trpe i šute jer se nažalost još uvijek stigmatizira žrtva a ne počinitelj, a počinitelji rodno zasnovanog nasilja su u 97 procenata muškarci.

Druga mlada žena po imenu Mahsa Amini uhapšena je 13. septembra 2022. godine u Iranu a tri dana nakon toga je umrla. Imala je 22 godine i putovala je s bratom da posjeti rodbinu u Teheranu. Nije bila pokrivena dovoljno, kako je to moralna policija procijenila pa su je uhapsili i podvrgnuli „prevaspitavanju“, ma šta to značilo a ne može značiti ništa dobro. Kada god vlast nekog prevaspitava to znači da ga primorava na nacionalnu, vjersku ili neku drugu ideologiju. Riječ je dakle o sili i nasilju kojima se osoba primorava da preispita svoje ponašanje i govor te da pod prisilom prizna da je pogriješila i nastavi živjeti po nalogu vlasti.

Prema podacima dostupnim u medijima, Mahsa Amini je prevaspitavanjem trebala naučiti kako muslimanka ispravno pokriva glavu i tijelo na javnom mjestu. Iako je vlast obećala sprovesi istragu, jer okolnosti ovog ubistva nisu do kraja razjašnjene, činjenica je da je djevojka preminula tokom prevaspitavanja. Njeni roditelji su pak rekli da je bila potpuno zdrava. U bolnicu je dovedena u komatoznom stanju, što znači da je vjerovatno bila podvrgnuta torturi da prizna grešku i da prihvati naloge moralne policije o ispravnom načinu oblačenja koju vlasti Irana nameću ženama.

Očito je da nema slobode da žena sama odluči da li će nositi maramu na glavi ako želi ili je neće nositi ako ne želi. Država uzima sebi za pravo da nametne način prakticiranja islama, nadzire svoje građane i građanke i preko moralne policije ih sankcionira. Ovo je jedna od formi strukturalnog nasilja koju provodi država i njeni sistemi moći u ime Boga.

Već sam istaknula na početku da se nasilje i ubistva događaju u svim društvima i kulturama tako da to nije specifikum muslimanskih drušatva i zajednica. Mahsa Amini i Edina Odobašić su bile muslimanke te mi je važno i kao vjernici i građanki koja se bavi promocijom ljudskih prava pokazati da religija per se ne opravdava nasilje, ali da nasilje često opravdavaju tumači religije, a oni su bili i danas su u najvećoj mjeri muškarci.

Pitanja koja se nameću nakon ovakvih stravičnih slučajeva ubistava a koja su rezultat kontrole života i tijela žena su:

-Ima li iko li pravo tjerati ljude da budi vjernici i vjernice ili braniti im da ispoljavaju svoja religijska uvjerenja?

- Da li je važnija religijska, državna ili društvena norma i običaj nego ljudski život?

- Da li važnije slijepo slijeđenje jedne interpretacije Božijeg zakona (kojeg tumače i posreduju muški autoriteti) ili je važnija pravednost i sloboda?

- Može li istinski vjerovati ako nema slobode da osoba odluči šta i kako će prakticirati?

-Zašto muškarci misle da trebaju odlučivati o životima i tijelima žena, je li ih to Bog ovlastio da upravljaju njihovim životima?

-Zašto se žensko tijelo i seksualnost i danas tumače kao izvor nereda i griješenja?

-Zašto žene misle da je dovoljno slijediti autoritete i pokriti tijelo i glavu bez razvijanja vlastite kritičke refleksije o svojoj vjeri i drugim društvenim pitanjima?

-Zašto žene šute i ne suprostavljaju se nasilju dok nije kasno, dok se ne desi njihovim kćerima?

Svako od ovih pitanja zahtijeva širu analizu, a u ovom tekstu ću se kratko osvrnuti na pitanje prisile da se bude vjernica prema zahtjevu i tumačenju države i na pitanje poslušnosti žene muškarcu.

Želim podržati Preporod

Prisila i zabrana: dvije vrste kontrole

Ako polazimo iz perspektive međunarodnih normi i stadarda ljudskih prava, sloboda vjere i savjesti kao i druga prava i slobode na kojima počiva dignitet svake osobe su zagarantirana o Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i drugim dokumentima. Iako niko nema pravo prisiljavati nikoga da vjeruje ili da ne vjeruje ili mu/joj uskraćivati prava na življenje svoje vjere u praksi vidimo da su vjernice i vjernici često pod pritiskom da javno ne iskazuju svoju vjeru. Ponajbolje se to očituje na primjerima zabrane nošenja hidžaba i pojedinim evropskim zemljama, što navodno ugrožava sekularnu državu. Takav primjer imamo o u BiH nakon Odluke Visokog i tužilačkog vijeća 2016. godine da se zabrane religijski simboli u institucijama pravosuđa, jer navodno pravda treba biti neutralna, a ta odluka najviše pogodila žene koje nose hidžab.

Ako polazimo iz perspektive vjere, u islamskom svjetopogledu nema prisile u vjeri (Kur'an, 2:256), jer je vjera blagoslov koji Bog daje i ne nameće se zakonima. Za muslimanke i muslimane kojima je Kur’an moralno-etički kompas života, važno da se podsjete da Bog Uzvišeni u Kur'anu poručuje Poslaniku a i svim ljudima: “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“ (10:99)

Koliko vlast, učenjaci (ulema) i oni koji misle da govore u ime Boga moraju biti arogantni da silom nameću vjeru i ugrožavaju živote ljudi samo zato što oni ne prihvaćaju nametnuto vjerovanje i praksu? Vjera se ne može nametati, jer srce i um mogu samo iz slobode djelovati a sve drugo je pretvaranje, otpor pa i mržnja prema onome što se na silu nameće. Bilo kakva vrsta prisile je u suprotnosti sa etikom pravde i milosrđa a to su ključni principi islama koji trebaju biti polazište svih teoloških i pravnih argumenata.

 U praksi nažalost vrlo malo toga se rukovodi etikom pravde i milosrđa, već etikom sile, prijetnje, i sankcije. Stradaju nevine žene i muškarci, jer njihovi životi očito ne vrijede koliko vrijede norme koje vlast nameće u ime Boga i čini nasilje u ime Boga – Boga koji je Milost, Pravda, Ljepota i Ljubav. Život Mahse Amini i brojnih drugih žena očito nije vrijedan koliko zakon koji donosi država u ime Boga i kojim umjesto pravde i milosrđa odnosi živote svih onih koji se usude usprotiviti se takvom zakonu.

Iako se u tumačenjima islama rijetko mogu pronaći izravni primjeri pozivanja na nasilje i ubistva žena, načini na koji su posredovane poruke islama u predmodernom perodu ali ih ima danas impliciraju: poslušnost muškarcu, kontrolu žene i njene seksualnosti, njenog kretanja, poslova kojima se može baviti, obrazovanja koje može ili ne može sticati, kao i kontrolu njenog učešće u kreiranju društvenih i državnih normi i politika.

Nažalost, ubistva i kamenovanja žena se i danas događaju zbog optužbi za blud, ubistva iz časti (honor killing – ubistva zbog sramoćenja porodice i prekršaja koda časti) koja su pristuna u mnogim zajednicama Afrike i Azije. Također se događaju ubistva djevojčica genitalnim sakaćenjem (FGM-female genital mutilation) ili u narodu poznato kao sunećenje/obrezivanje žena. Na kraju događaju se ubistva djevojčica u trudnoći jer se, koristeći suvremene tehnologije ranog otkrivanja spola djeteta vrše selektivni abortusi kako bi porodica dobila muško dijete. Dakle, različite su forme nasilja nad ženama od momenta začeća do duboke starosti za one koje starost dožive. Problem je kada se ove forme nasilja i ubistva pravdaju religijom i kada se u ime Boga koji je Milost i Pravda, provodi nasilje. Sve počinje kontrolom i zahtijevima za poslušnost muškarcu, porodici i/ili državi.

Poslušnost muškarcu ili Bogu?

Mnogi muškarci misle da je žena njihovo vlasništvo i da mogu upravljati njenim tijelom, seksualnošću i životom kako žele. Razlozi su brojni a među argumentima kojima se osporavaju zahtjevi za ravnopravnost žena i muškaraca u većini muslimanskih zemalja želi se pokazati da žene i muškarci nisu isti i da ne mogu imati jednaka prava.

Tačno je da su žene i muškarci biološki različiti, ali trebaju imati jednake mogućnosti i jednaka prava za ispoljavanje svih svojih intelektualnih, fizičkih i drugih kapaciteta i potencijala. Niko ne negira biološke razlike, ali one ne mogu i ne smiju biti izgovor za ograničavanje prava i sloboda i podređivanje žene muškarcu. To je bogohulno, jer za vjernice i vjernike postoji samo jedan Gospodar. Žene i muškarci bi trebali biti partneri, zaštitnici i prijatelji jedni drugih, onako kako je to opisano u poruci Kurana (9:71).

Umjesto partnerskog odnosa vlada hijerarhijski poredak u kojem je žena ovisna o muškarcu, njegovoj volji, naravi i običajnim praksama koje su često u suprotnosti sa porukom islama, ali ih se ljudi i dalje drže. Tako se zarad zarad časti, morala i autoriteta muškarca i države oduzima sloboda i život ženi koja hoće sama da upravlja svojim životom, da misli svojom glavom i da bude punopravni subjekt, a ne objekt nečijih prohtjeva i neutemeljnog autoriteta.

Umjesto ravnopravnosti i partnerstva, žena se uglavnom posmatra kao reproduktivni aparat koji rađa nove nasljednike loze i/ili rađa vojnike nacije i države ili se doživljava kao teritorija koju treba poniziti, osvajati i silovati kako bi rađala vojnike neke druge nacije. Žene su stoljećima primoravane da se podređuju autoritetu muškarca a ne autoritetu Boga, jer se muškarac postavljao kao glava i autoritet preko kojeg žena izražava svoju predanost Bogu. Konstantno je tumačeno, a i danas ima takvih tumačenja vjere da žena duguje poslušnost muškarcu, jer je on njena kapija za ulazak u dženet (raj).

Međutim, nigdje u Kur'anu Bog nije kazao da je poslušnost muškarcu odlika boljih žena, već poslušnost Bogu (66:5), ali se kroz povijest konstantno interpretiralo a i danas se to često čini da je žena obavezna na poslušnost muškarcu a tek posredno i Bogu. Na ovaj način se učvršćuju temelji kontrole ženskog tijela i života i na ovaj način se posredno poručuje muškarcima da imaju pravo kontrolirati ženu i ako odbije poslušnost da je mogu sankcionirati. Kada to završu ubistvom onda se čudimo.

Suočavanje sa svirepim ubistvima poput ubistva Edine Odobašić, moralnim prevaspistavanjem nakon kojeg podlegne Mahsa Amini i brojne druge žene koje stradavaju svaki dan od ruke nekog muškarca i muške vlasti, tjeraju nas da se zapitamo, kako je to moguće da se ovakva ubistva događaju?

Moguće je, jer i danas slušamo nekritički opetirane poruke o hijerarhijskim odnosima u braku i porodici, umjestu partnerstva i zajedničkog djelovanja.

Moguće je, jer još uvijek ima učenjaka koji ženu situiraju kao slabiju, manje racionalnu od muškarca i potrebitu zaštite i kontrole.

Moguće je, jer većini muškaraca odgovara da budu u poziciji moći i autoriteta i da se ne bave ovim pitanjima koja stvaraju nelagode.

Moguće je, jer većina muškaraca nije iskusila šta znači biti podređen, ograničavan, isključivan i šta znači biti drugotan i u infantilnom položaju unatoč svim talentima i darovima razuma i slobode koji nisu rodno uvjetovani.

Moguće je, jer većina muškaraca misli da se to događa negdje tamo daleko i da to nije njihov problem.

Žene su pak naučene da se stoljećima snalaze u labirintu patrijarhata, da najčešće šute, manipuliraju, pronalaze zaobilazne puteve ostvarivanja svojih želja i ciljeva, a ponajmanje otvoreno govore o tome. Zašto? Zato što se boje osude, stigme, marginaliziranja i etiketiranja da su mrske feministkinje koje žele uništiti porodicu i tradiciju i vladati muškarcima ili je najčešći razlog to što žene ne žele iz svoje zone komfora, jer im je tako lakše.

Lakše je dok ubijaju nečije tuđe kćeri, a kad zlo dođe do naših vrata onda je kasno.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine