Ove godine se navršilo sto godina od ukidanja hilafeta, oblika vladavine i uređenja društva koje je nastojalo biti održivo po islamskim principima. Halifa je vrhovna titula u državno-političkoj tradiciji muslimana koja se prenosila od vremena prvog halife Ebu Bekra, koji je naslijedio titulu muslimanskog vladara nakon smrti Muhammeda, a.s., 632. godine. U ovoj tituli trebala se ogledati i vjerska i svjetovna vlast. Titula je preživjela sve do 20. stoljeća, odnosno do marta 1924. godine, kada je Kemal Ataturk, predsjednik i utemeljitelj moderne Republike Turske, inicirao sa zastupnicima u Skupštini Turske da se ukine hilafet, koji je do tada predstavljala Osmanska država, uz dodatne prijedloge kao što je razdvajanje vjere i države, protjerivanje halife i njegovih članova porodice itd. Prema nekima hilafet je ugašen ne 1924. godine već 1909. kada je halifa Abdul-Hamid II suštinsku vlast izgubio u samoj Osmanskoj državi, nakon martovske kontrarevolucije.

Uglavnom, gledajući to ovako pojednostavljeno u kulturama s muslimanskim naslijeđem, kao što je kod muslimana u Bosni, često se kao najveći krivac ukidanja hilafeta navodi Ataturk i postavlja se pitanje šta bi bilo da se to nije desilo. Vjerovatno ništa, kada se uzme u obzir snaga i legitimitet hilafeta kod muslimana u to vrijeme, ali i mnogo prije. Ataturk, koji je unaprijedio Tursku kao modernu državu, agresivno je zaustavio razvoj islamskog naslijeđa u njoj, ali hilafet je bilo samo ime na papiru i prije nego je on inicirao njegovo ukidanje. Naime, nakon stoljetnih iscrpljujućih ratova s drugim evropskim zemljama, a onda i gubitaka u Prvom svjetskom ratu Turska, tada još Osmanska država, našla se u teškom položaju potvrđujući svoj nadimak kao „bolesnik Evrope“ ili „bolesnik s Bosfora“.

Drugim riječima, umjesto muslimanskog romantiziranog pogleda na hilafet potrebno je realno pogledati u ovaj i mnoge druge koncepte koje su muslimani zamislili da su postojali kao idealni ili da postoje i sada ih treba samo „malo“ oživjeti. U pretprošlom broju smo naveli primjere muslimanskog pogleda na koncept ummeta i predstavili ga neka pitanja. Kada je riječ o hilafetu, za kojim se u vazovima poseže u domenu predstavljanja moralnih pojedinaca i idealnog koncepta jednog društva s nizom pozitivnih zaključaka, potrebno je postaviti nekoliko pitanja kako se ne bi stekao dojam da je taj koncept i sada moguć samo da su muslimani „malo bolji“ muslimani. Glavno pitanje bi bilo, zapravo, da li o njemu treba govoriti ili pak o nekom novom mogućem i održivom konceptu, jer nije u pitanju nepromjenjiva kategorija poput vjere.

Lijepe i one druge priče o hilafetu

Prvo što bi svaki iskreni i velikodušni vjernik s nedostatkom opće slike o povijesti muslimana kazao prilikom svake kritike hilafeta jeste da ni koncept zajedništva koji živi i promovira Vatikan s papom nema snagu koju neki pretpostavljaju, ali ipak postoji stoljećima i kao takav je smislen i usmjerujući koncept kod kršćana širom svijeta. Stoga, i muslimani su trebali zadržati koncept hilafeta makar on ostao u domenu moralnih preporuka i ceremonija. Ako se pogleda dublje u povijest jedinstvenog hilafeta, kakvog muslimani zamišljaju, on je upitan već u vrijeme dvojnog hilafeta u prvim godinama nakon smrti poslanika Muhammeda, a.s., a naročito u vrijeme dinastije Abasija. Dalje, muslimani zaboravljaju da mnoge muslimanske skupine nisu priznavale halifu, što se u prvom redu odnosi na šiijske skupine. Halifine odluke njima nisu bile ni moralno usmjerujuće niti obavezujuće, štaviše te skupine su se protiv njega i borile. Hilafet o kojem mi sada govorimo je prvenstveno sunijski, odnosno (ne)svjesno se isključuju ostali muslimani. Čak i onda kada su muslimanske teritorije u svijetu mogle biti percipirane – a to je trajalo do sedamnaestog stoljeća - kao napredni dio svijeta s velikim civilizacijskim dostignućima, kao što se danas gleda npr. na Zapadnu Evropu, sama titula halife nije bila neupitna i snažna. Pojavljivale su se i nestajale muslimanske države i dinastije, čime se titula i moć halife najblaže kazano ugrožavala. Ne treba zaboraviti da su se titule halife i sultana u jednom trenutku spojile, odnosno kada su Osmanlije odlučile da svojoj tituli sultana kao vrhovnog šefa države pripoje i titulu halife naširoko poznate ali ne toliko priznate titule, odnosno titule koja nije imala praktičnu moć niti simboličnu težinu u mnogim muslimanskim pokrajinama. Budućnost će donijeti to da je sa slabljenjem Osmanske države slabila i moć sultana pa tako i titula halife. Nakon utemeljenja moderne Republike Turske, kada je 1922. kao vladar uklonjen sultan Mehmed VI izgubivši vlast od Ataturka, halifom je proglašen Abdulmedžid II kao vjerski vođa. Ubrzo će doći do ukidanja i samog hilafeta pa je i Abdulmedžid II protjeran. Posljednji halifa glumio je državnika sa svim ceremonijama, jer u suštini to nije bio.

Inače, prvi put je ujedinjenje sultanske i halifske vlast pokušao ostvariti seldžučki vladar Melikšah u 11. stoljeću, ali to je pošlo za rukom sultanu Selimu početkom 16. stoljeća.

Dolmabahče palata u Istanbulu - sjedište sultana i centar uprave Osmanske države od 1856. do 1922. godine

Hilafet muslimana ili Osmanske države

Naša percepcija teritorijalne raspostranjenosti hilafeta, koji se ukida 1924. godine, uveliko je ograničena na teritoriju nama najpoznatije velike muslimanske države - Osmanske države u čijem sastavu smo bili i mi sami. Međutim, „muslimanski svijet“ je bio mnogo veći od one teritorije koju je predstavljala Osmanska država s titulom halife. Tako Marshall Hodgson koncizno objašnjava: „Neki zapadnjaci misle da su muslimani dostigli vrhunac svoje moći 732. godine kada su Franci zaustavili manju vojnu ekspediciju u sjevernoj Galiji (Northern Gaul). To je, međutim, parohijalna iluzija. U svjetskim razmjerama, muslimanski narodi su zenit svoje političke moći dostigli u 16. stoljeću, kada su većim dijelom islamskog svijeta vladale tri velike imperije, čija su dobra organizacija i prosperitet izazivali divljenje zapadnjaka: Osmanska imperija sa središtem u Anadoliji i na Balkanu, Safevidsko carstvo u Plodnom polumjesecu i na iranskoj visoravni i Mogulska ili Timurska imperija u sjevernoj Indiji. Zapadnjaci su se fokusirali na njima najbližu imperiju, Osmanlije. Međutim, iako je ova imperija bila možda – u nekoj blagoj mjeri – najjača od tri spomenute, ona geografski nije bila centralna, niti je bila kulturno značajna koliko centralna, Safevijska, ili čak Indijska imperija. Tri su imperije jedna drugu diplomatski tretirale kao sebi ravne. Jedna od njih, Osmanska imperija, sama je bila u stanju poraziti savezničke snage kršćanske Evrope i tokom 16. stoljeća nezadrživo je napredovala ka sjeverozapadu... Već krajem 16. stoljeća osnovne transformacije su počele u okcidentalnom ekonomskom i znanstvenom životu, transformacije koje će, tokom naredna dva stoljeća, dovesti do neupitne supremacije kršćanskih evropskih sila svuda u svijetu. Tokom ta dva stoljeća, uglavnom zbog promjena na Okcidentu, ekonomski i kulturni život muslimanskih naroda je bio denaturiran i potkopan. No, u međuvremenu, u 16. i u dobrom dijelu 17. stoljeća, muslimani su se nalazili na vrhuncu ne samo političke moći već i kulturne kreativnosti. To je bilo posebno tako u centralnoj zoni muslimanske kulture, Plodnom polumjesecu i na iranskoj visoravni. Njima su se u značajnoj mjeri pridružili muslimani Indije, a donekle i muslimani osmanske imperije. Naknadni period pada bacio je sjenku na veličinu toga doba, koje više ne upada u oči.“

Mnogo prije 20. stoljeća muslimanima u današnjim iranskim predjelima nije mogao ništa značiti stav halife kao što je malo značilo i muslimanima na indijskom potkontinentu koje su kasnije Britanci morali uvjeravati, naravno radi svojih kolonijalnih političkih interesa, da je osmanski halifa i njihov poglavar, odnosno svih muslimana.

Vrlo interesantna kritika tradicionalne uleme koja je osuđivala ukidanje hilafeta bila je iz pera izvijesnog A. Sabrija 1924. godine. Sabri je kazao da muslimani koji su napustili Tursku i hilafet u njihovim najkritičnijim trenucima sada se međusobno takmiče u kritikama o ukidanju hilafeta.

Reakcija na ukidanje hilafeta

Već 1926. godine, dvije godine nakon ukidanja hilafeta, postojala je inicijativa da se obnovi hilafet, ali se muslimanske zemlje nisu odazvale ovoj inicijativi. Kada se objavilo da je ukinut hilafet, ulema s Al-Azhara je najglasnije izrazila protivljenje, jer je to trebao biti konsenzus svih muslimana a ne nekih pojedinaca u Turskoj i samo slanje posljednjeg halife u Švicarsku a ne u muslimansko društvo, poput Egipta, vidjelo se kao uništavanje islamskog naslijeđa. Međutim, u samom egipatskom društvu bilo je onih koji su i podržavali ukidanje hilafeta. Bilo je prijedloga da se hilafet zadrži u duhovnom smislu tako što bi se halifa preselio u Egipat, ali i onih koji su bili protiv toga. Profesor Muhamed Šakir s Al-Azhara je zastupao tezu kako su svi glavni gradovi islamske civilizacije kao Bagdad, Damask, Jerusalem... poraženi, a samo je Istanbul ostao.

Palestinska zastava u muzejima se opisuje kao nacionalna zastava Palestinaca u borbi protiv Osmanske države (Muzej u Kanebri)

Vrlo interesantna kritika tradicionalne uleme koja je osuđivala ukidanje hilafeta bila je iz pera izvijesnog A. Sabrija 1924. godine, koji je prema istraživaču Hilalu Menguču bio zapravo čitatelj časopisa Al-Mukattam. Sabri je kazao da muslimani koji su napustili Tursku i hilafet u njihovim najkritičnijim trenucima sada se međusobno takmiče u kritikama o ukidanju hilafeta. Ne treba zaboraviti da je poznati učenjak Rešid Rida, kao arapski nacionalist, bio protiv ukidanja hilafeta, ali je prije toga dao podršku arapskoj pobuni protiv tog istog hilafeta, čime su u prvom redu Palestinci i drugi Arapi pokazali svoj odnos prema hilafetu koji su tada vodile Osmanlije. Rida je kasnije bio protiv Šerifa Huseina koji je želio da hilafet živi kroz njegovo proglašenje hilafeta među Arapima od Hidžaza do Jordana što su podržali i Palestinci.

Uništenje Osmanske države i rađanje Izraela

Upravo se ta „neosjetljivost“ prema hilafetu i samom halifi zorno vidi na primjeru Bliskog istoka na kojem brojni Arapi u vrijeme opšteg širenja kolonijalnih sila po svijetu nisu vidjeli ništa korisno, a kamoli sveto u hilafetu i samoj funkciji hilafeta. U vrijeme Prvog svjetskog rata arapska pobuna je s britanskim prisustvom na Bliskom istoku zadala težak udarac hilafetu. Naime, uslijed jačanja nacionalnog identiteta Arapi su se uz podršku Velike Britanije pobunili protiv Osmanske države. Tome su se svesrdno pridružili i Palestinci nadajući se oslobođenju od ove „okupatorske države“. S obzirom da je Osmanska država u Prvom svjetskom ratu bila na strani Centralnih sila Velika Britanija je nastojala iskoristiti nacionalni sentiment Arapa i na taj način otvoriti dodatni front Osmanskoj državi kojoj je Bliski istok u svim problemima bio isuviše daleko. Čak i u boljim vremenima Osmanlije nisu u cijelosti vladale Arapskim poluostrvom, što svjedoči i tolerancija prema pokretima koji su nastajali u pokrajini Nedžd gdje se pojavio i puritanski revolucionar Muhamed bin Abdulvehab. Ova pobuna Arapa je pomogla Britancima da s Francuzima nakon Rata podijele teritorije Osmanske države na Bliskom istoku. Vlast Osmanske države u Palestini je ugašena kada su britanski vojnici ušli u Jerusalem 1917. godine. U Palestini su nastajali obrisi nove države – Izraela.

Bilo pa prošlo, šta dalje

Priča o hilafetu ostaje važna tema za povijest muslimana, ali skoro pa irelevatna za planiranje političkog i društvenog razvoja muslimana u današnjici. Današnje pozivanje na idealnu sliku hilafeta, okrivljivanje jedne uredbe o njegovom ukidanju je često zloupotreba osjećaja muslimana kroz termine koji su historijski relikviji, omogućavanje nekim skupinama da ih oživljavaju u svojim ideološkim stremljenjima te paraliziranje muslimana pri promišljanju korisnih i mogućih koncepata koji su relevantni za sadašnjost i budućnost. U tom višedecenijskom pozivanju na prošlost muslimani su bez konkretnih koncepata i usmjerenja, osim moralnih floskula da trebaju biti dobri muslimani i pokazati jedinstvo, neodgovorni prema svojoj budućnosti. Pravdanje toga dobrim namjerama prilikom vazova i štampanja knjiga o idealnim historijskim konceptima i ličnostima liči na beskorosno i neodgovorno igranje budućnošću. Baš kao što se autor ovog teksta poigrao njegovim naslovom. Izražena zahvalnost se odnosi na potvrdu šestog imanskog šarta, a to jeste da zahvaljujemo Bogu na svemu što nam je dao, dopustio da se dogodi, bez obzira je li dobro ili, pak, loše. Međutim, nakon čitanja naslova većina će pomisliti kako se autor zahvaljuje Bogu što je ukinut hilafet. Autor se može pravdati većini kako nije na to mislio, ali je prije samog naslova trebao razmotriti posljedice i svoju odgovornost prema onome što napiše i kaže, baš kao i svi koji o hilafetu, ummetu i nekim historijskim ličnostima govore bez ikakve odgovornosti i stvarne koristi. Zahvala Bogu je inače korisna, ali u ovom naslovu nepotrebna i potpuno beskorisna.