Riječ „ummet”, u doslovnom prijevodu kao zajednica ili narod ima posebno mjesto u govoru i literaturi muslimana. S ovim terminom, na prvom mjestu, mislimo na zajednicu muslimana širom svijeta i često se govori o jedinstvu ummeta kojim bi se trebalo pomoći muslimanima gdje god se oni nalaze. Tako koncept ummeta naglašava jedinstvo i odgovornost muslimana kao članova globalne zajednice u međusobnoj pomoći i podrške.

Kakav ummet

U vazovima, naročito onih koji dolaze s Bliskog istoka, često se naglašava važnost ummeta, da je danas teško kazati ko šta misli pod tim pojmom i kada neko p(r)oziva ummet na koga misli? Danas na svijetu živi oko 1,9 milijardi muslimana, barem tako navode statistike, ali pitanje je koga sami muslimani nazivaju muslimanima? Prema jednom istraživanju muslimani su jedinstveni po pitanju vjerovanja u Boga i prihvatanju Muhammeda, a. s., za poslanika, ali u mnogim drugim aspektima uveliko se razlikuju kao što je privrženost vjeri, stav šta je prihvatljivo u islamu, a šta ne, ko jeste a ko nije musliman. Čak četvorica od deset muslimana na Bliskom istoku smatraju da šijje nisu muslimani. Dok su sufije najbolje prihvaćene u Južnoj Aziji, 77%, u mnogim regijama muslimani nikada nisu čuli za njih. Stoga, kada neko govori o ummetu iz arapskog miljea, bez obzira je li u kontekstu spašavanja ugroženih Palestinaca ili popularnih priča kako će se muslimani ujediniti pred Smak svijeta i biti pravedni, da li pod tim pojmom podrazumijeva i jedinstvo sa šiijama muslimanima u Iranu, Iraku i drugim državama koji su danas najglasniji kada se diže glas za pravdu u Palestini? I obratno: ima li muslimana u toj zamišljenoj idealnoj zajednici van šiijskog učenja obogaćenog hikajama?

Također, u toj koncepciji ummeta jesu li muslimani van Bliskog istoka opet na nekoj margini. Ako konsultiramo barem one školske atlase vidimo da je najmnogoljudnija muslimanska zemlja Indonezija s preko 240 miliona muslimana, pa Pakistan s preko 225 miliona, pa Indija s preko 200 miliona. Najmnogoljudnija arapska zemlja s muslimanskim stanovištvom je Egipat s nekih 100 miliona muslimana.

Kult brojnosti

Inače, kada je riječ o brojnosti ona po slovu Kur’ana i hadisa i nije po automatizmu vrijednost i snaga, odnosno brojnost ne mora predstavljati nepobjedivu snagu i sigurnost. Međutim, muslimani su skoro pa opsjednuti pričama ko je prešao na islam i svoju sigurnost u Evropi i Americi vide u brojnosti te se smiruju i raduju kada vide da je danas veći broj muslimana nego prije desetak ili dvadeset godina. Koliko njima to ulijeva sigurnost, toliko to desničarima i islamofobima budi strah i stvara osjećaj nesigurnosti. Naravno, u tome svemu muslimani ne žele sebi priznati koliko je podrška društveno-političkim sistemima protjerala muslimana na Zapad, čemu svjedoče ogromne migracije ka Evropi, ili koliko je njihov ideološki pristup doprinio da muslimani napuste islam, čemu svjedoče konvertiti iz muslimanskih zemalja s novim državljanstvima u Evropi.

Ova opsjednutost brojkama trebala bi proći kroz neki filter racionalnosti. Same navode desničara i različitih populista da bi zbog povećanja broja muslimana Evropa mogla postati „islamska“potrebno je sagledavati u okviru demografskih trendova. Istraživački centar Pew Research Center je naveo da iako postoje predviđanja da će muslimanska populacija rasti dolazi do usporavanja tempa rasta broja ove populacije. Od 1990. do 2010. godine stopa rasta muslimanske populacije iznosila je godišnje 2,2%, a od 2010. do 2030. godine očekivanja su da će taj procenat pasti na 1,5%. Isti centar navodi u svom izvještaju da skoro polovina migranata koji dolaze u Evropu nisu muslimani (47%) i da drugu grupu po brojnosti migranata u Evropu čine kršćani, te da će se broj stanovnika Evrope do 2050. godine općenito umanjiti s 521 na 482 miliona stanovnika. Pod pretpostavkom da se scenarij s najvećim povećanjem broja muslimana ostvari i to prvenstveno putem migracije, što je prema ovom izvještaju teško ostvarivo, broj muslimana u Evropi bi bio 75 miliona spram 463 miliona nemuslimana. Žive li sada muslimani išta bolje od vremena kad ih je bilo brojem ispod milijardu. Eto, sutra nas je dvije pa tri milijarde. Svi živi, zdravi, sretni i siti? Pitajmo majku u Jemenu. Prema riječima Henriette Fore iz UNICEF-a trenutno najgore mjesto na svijetu za dijete je Jemen. U Jemenu je 1,7 miliona mladih prognano sa svojih ognjišta, 2,3 miliona djece ispod pet godina je rizično pothranjeno, a 400.000 žena pred neposrednom smrtnom opasnošću. David Beasley iz organizacije World Food Programme, navodi da od 30 miliona Jemenaca 12,3 miliona je gladno, a 1,6 miliona školske djece treba posebnu prehranu, jer se nalaze u riziku od smrti. Njegov zaključak iz septembra prošle godine jeste da 16 miliona osoba u Jemenu korača u smrt od gladi.

Opravdanja ludom radovanja

Umjesto čekanja nekog zamišljenog ummeta, važnija tema je kako međusobno približiti preko pedeset tzv. muslimanskih zemalja s različitim jezicima i još složenije: različitim društveno-političkim uređenjima. Ali tu su i druge važnije teme, koje bi se trebale razmatrati na nivou međunarodnih sporazuma i razmjena, a ne na nivou imaginarnih vjerskih koncepata.

Kada govorimo o ummetu u budućnosti često se zamišlja neki svijet kao da ne postoji sadašnja geopolitička realnost i u njoj pitanje pa s kojim dijelom svijeta će muslimani imati pakt: sa Zapadom, predvođenim „katoličkom“ Amerikom, ili Istokom predvođenim „paganskom“ Kinom? Izgleda da takvi koncepti ummeta u budućnosti nemaju uopšte drugih svjetskih sila. Da bi se i došlo do takvog koncepta ili nekog u kojem krv muslimana nije baš tako jeftina kao danas potrebno je postaviti pred sebe jednu od osnovnih zadaća studija futurologije, a to je šta sada ti agitatori ummeta rade na tom putu, a i mi sami. Jesu li, naprimjer, barem na nivou Kine ili Južne Koreje iz doba kada su ove zemlje odlučile da budu među prvim u svijetu? Opravdanja muslimana u duhu jadikovanja da ih cijeli svijet mrzi pa zato im na putu uspjeha svi žele zlo i ne dozvoljavaju da napreduju neodrživa su u oblasti obrazovanja ili nauke. Da čovjeka cijeli svijet mrzi neke stvari i dalje može uraditi. Mogu se muslimani sputavati u ekonomiji, kroz lihvarske sisteme, ili u vojnoj industriji koja, budimo realni, čuva i ekonomiju i poredak u svijetu, ali ko sputava muslimane da u svakom selu dijete zna šta je formula H20? Nauka je skupa, ali nisu jeftini ni energetski resursi koje muslimanske zemlje prodaju cijelom svijetu. To što nema nijednog univerziteta iz muslimanske zemlje među 100 najboljih na svijetu nije kriv nijedan potencijalni neprijatelj muslimana. Zašto se uvijek vraćamo na rangiranje u nauci? Svaka promjena kreće od nauke. Neće se ni naše društvo, puno rasprodanih diploma, niti bilo koje drugo promijeniti dok ne bude dovoljno nauke u njemu u svakom segmentu. Prije termina ummet bio je jedan drugi od kojeg je sve počelo. S njim je počela Objava. O tome ćemo sada slušati u danima rebiul-evvela.