Sjećanje ću početi od dnevničkih bilješki 29. augusta 1992. godine:

“...Kasno je. Mrak je. Gusti, ratni sarajevski mrak. Nakon vedra i topla augustovskog dana. Možda je već 30. august? Nemam snage prići do sata... // Večeras je ubijen profesor Nijaz Šukrić. Poginuo je i njegov sin Muhamed. Poginula je i Tenzila Hadžiabdić. Ljekari se bore za život Remzije Pitića. Kažu da je ranjen i reisu-l-ulema Selimoski. Minobacačka granata je pala na zgradu Vrhovnoga islamskog starješinstva. Nišanske su sprave već davno bile podešene, samo se čekao čas kad će zločinački prsti povući okidač. // (Prošloga petka sreo sam profesora Šukrića sa sinom Muhamedom. Glava mi trne kad pomislim koliko je dječak bio lijep, lijep kao što je lijepa sušta životna radost, kad pomislim koliko su i babo i sin bili sretni jer su preživjeli zatvaranje u četničkom logoru Kula prije dva mjeseca...) // Bože Dragi, smiluj se Nijazovoj ženi Nasihi i njihovim dvjema djevojčicama... Smiluj se svima nama...”

Nisam zapisao ko je tu večer nazvao na telefon Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, gdje sam boravio s porodicom u prvim godinama rata, ni ko mi je prenio vijest da je pala granata u dvorište zgrade Vrhovnoga islamskog starješinstva, znam samo da sam tog trenutka utrnuo od tuge, bijesa i nemoći. U stanju potresenosti, napisao sam navedenu dnevničku bilješku. A koji dan poslije, mogao sam primijetiti da je, eto, jedan bosanski profesor historije ubijen na dan koji se smatra važnim u povijesti zemlje Bosne: Povelja Bana Kulina. (Tri godine kasnije, također 29. augusta, agresorska granata napravila je užasan maskr na sarajevskoj pijaci Markale, što će biti neposredni povod da se u pokrenu NATO-ovi avioni i smiri ubilačka bestijalnost Karadžićevih Srba.) Kako zemlja Bosna više drži do svoje unutrašnje (metafizičke) negoli vanjske (činjenične, datumske) povijesti, izgleda da su datumi važni “orijentiri” najviše onima koji su u tim i kasnijim godinama razarali i na sve moguće načine ubijali državu Bosnu i Hercegovinu.

U biografskim podacima o rahmetli Nijazu ef. Šukriću možemo saznati slijedeće:

 Rođen je 15. maja 1940. godine u Travniku. Porodica je Drugi svjetski rat provela u Prizrenu, u muhadžirluku, da bi se iza rata vratila u Bosnu i nastanila u Sarajevu. U Sarajevu je Nijaz Šukrić završio četverogodišnju osnovnu školu i, tadanju, osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu, nakon čega studira u Beogradu, na Filološkom fakultetu. Iza završenih studija odlazi na dvogodišnju specijalizaciju iz arapskog jezika u Irak, a koju godinu kasnije odbranit će magistarsku tezu “Širenje islama i nastanak islamskih institucija u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku”. Od 1972. godine predaje historiju islama i arapski jezik u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno je vrijeme bio uposlen u Gazi Husrevbegovoj biblioteci, te od 1980. na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Sve vrijeme je objavljivao eseje iz oblasti islamske kulture i civilizacije, te sudjelovao na više znanstvenih skupova u zemlji i svijetu. Agresija na Bosnu i Hercegovinu spriječila ga je u odbrani doktorske dizertacije.

 Svi mi kao njegovi učenici u Gazi Husrevbegovoj medresi pamtimo ga kao vedra i draga profesora. Bio je jedan od onih pedagoga koji su bili i “dobri s učenicima” i vrlo ozbiljni u svome nastavničkom poslu, što se dosta rijetko sreće među profesorima. Ili su velika “raja” s učenicima, pa te svoje profesore poslije pamtimo kao blefere i jeftine zabušante u nastavi, ili su toliko ozbiljni kao da su došli u razred da prijete a ne da obrazuju povjerenim im znanjem.

Radovali su nas Nijazovi nastavni sati povijesti islama. Profesor bi, odmah nakon što bi nazvao selam, upisao čas i proćaskao s redarom: “ko to, frajeru, nije smio doći”, na školskoj ploči, s minucioznokaligrafskim manirima, napisao Bismillu i ispod nje nacrtao veliku povijesnu kartu islamskoga svijeta – od sjeverne Afrike, Mediterana i južne Evrope pa tamo daleko prema Indijskom potkontinentu, i dalje. Vremenom smo i mi to uvještili pa nam sve sveske bijahu iscrtane povijesnom kartom islamskoga svijeta... Šukrićev nastavni predmet povijesti nije bio zbirnica ratova, pobjeda, poraza, buna, vojskovođa, osioih ili dobrohotnih vladara, dinastija, krvavih dvorskih spletki, nego bi se na njegovu nastavnom satu gradivo pretvaralo u zanimljivo profesorsko tkanje o rastu, trajanju, nestajanju, novom uzdizanju, kulturnom, političkom, sveukupnome društvenopsihološkom vrenju, prožimanju, međuetničkom (i međuvjerskom) pretakanju i dopunjavanju jedne od najvećih civilizacijskih činjenica u povijesti ljudskoga roda... Bila je to historija koja ima dušu, opip, miris, oblik, i mi smo, kao znatiželjne hilafetske 'tice, letjeli od Mekke do Bagdada ili Istanbula, od pustinjskih dina do bosanskih zelenih dženneta, od Mašrika do Magriba svecijeloga islamskog svijeta...

Sudbina je htjela da profesora Šukrića i njegova sina Muhameda posljednji put vidim baš u Medresinu dvorištu. Nosim u sebi tu sliku, nakon obavljene džume u medresanskom Hanikahu, snažnu i svjetlovitu sliku, i često mi je svih ovih godina navraćala u svijest baš ta slika oca i sina. Historija i svjetska literatura pune su snažnih slika Oca i Sina čiji nas simbolički aspekt i uzdiže u nepojamne visine i smrzava na licu mjesta... Dok sam oblikovao ovaj tekst, nisam mogao naći šta sam pisao u tadašnjem broju Muslimanskog glasa 1992. godine u povodu profesorove smrti i smrti ostalih ubijenih u dvorištu zgrade VIS-a. Bilo je to vrijeme kad su nam jedino riječi i tekstovi ostali da budu uz nas; barem njih nisu mogli ubiti agresori.

Vjerujem da bi bilo najlogičnije da ovo sjećanje završim životnopoučnim profesorovim riječima napisanim u tim prvim mjesecima opsade Sarajeva i države Bosne i Hercegovine:

 “...Izmoreni već dvomjesečnim skrivanjem od granata u podrumu i izmučeni glađu, šok sučeljenja doživljavamo skoro u polusnu. Prva grupa bojovnika odvaja nâs i komšije po srpskim i muslimanskim imenima. Čuje se glas: 'Balije pobiti!' Čika Slavko, teta Kaja, Željka i Vanja mole, kume i vješaju se oko vrata da to ne čine. Plač djece i žena. (...) Dok me odvode, čujem bolne riječi sina Muhameda, koji je obuhvatio komandira za noge i viče: 'Čiko, nemojte mi ubiti babu. Zar moja sestra Šejma neće zapamtiti oca.' Ove riječi odzvanjale su mi u ušima čitavih dvadeset dana provedenih u zatvoru u Kuli. (...) Mada malodobni, sin i kći skrenuli su mi pažnju na to da su skoro svi vojnici koje smo imali nesreću sresti 18. juna 1992. godine na sivomaslinastim vrpcama o vratu nosili oveće krstove. (...) Sin Muhamed me je malo kasnije svojom dječijom logikom i razmišljanjem zapitao: 'Babo, zar nam nisi govorio da krst kod naših nemuslimanskih komšija predstavlja znak žrtve i ljubavi njihovog vjerovjesnika i spasitelja Isusa Hrista i našeg Isaa, alejhi-s-selam, prema čovjeku i svim ljudima svijeta, pa zašto oni sada žele nas muslimane pobiti i žrtvovati tom krstu koji nose?' Bio sam zapanjen i zatečen ovim pitanjem! Ali, nešto se moralo odgovoriti. Sine, nije ovaj vojnički krst isti onaj križ i krst koji nose naše dobre komšije: čika Rade, tete Cica i Kaja, striček Ivan iz Zagreba, kojima ti i Merima nosite kurbane i baklave  Ovdje moram stati... Nikad nisam do kraja razumio one koji kažu kako u životima nâs koji smo, kao, preživjeli opsadu Sarajeva i preživjeli nastavak Drugoga svjetskog rata 1992.-1995. ništa se više ne događa slučajno: na televizijskoj slici, upravo dok privodim kraju ovaj tekst, uzdiže se pa leži četnički inatkrst na Zlatištu, iznad Sarajeva... Profesor Nijaz Šukrić nas je učio da ne treba odmah glasno reći ono što se pomisli i što naleti na jezik.

Rahmet Božiji Nijazovoj i Muhamedovoj duši!