Takva ulema nije znala za kolebanje. U svim tmurnim vremenima imala je rješenje, jer je svjesna riječi Allahova Poslanika: „Ulema su nasljednici Božijih poslanika.“ Naša ulema je bila i bit će svjesna da uz njih stoje džematlije, čestiti Bošnjaci muslimani koji znaju za Allahove riječi: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše."

Borba za autonomiju

Među prvacima uleme koji je stao na bedeme borbe za bolji i pravedniji status muslimana, za njihovu vjersku i vakufsko-me'arifsku autonomiju bio je i mostarski muftija Ali Fehmi-ef. Džabić. Bošnjaci-muslimani su ga snažno podržali kao svog predstavnika i vođu tražeći zajedno s njim da sami biraju svog reisa, a ne da im car postavlja podobnog/poslušnog čovjeka, da upravljaju vakufima, a ne okupatorska vlast i da se zaustavi pokrštavanje maloljetne muslimanske djece i odvođenje maloljetnih djevojčica. Naravno okupatorima takav autoritet među Bošnjacima nije odgovarao pa su na svaki način nastojali smaknuti mostarskog muftiju. Nakratko odlazi u Stambol, a u međuvremenu Austro-Ugarska mu zabranjuje povratak u BiH, obavještavajući ga da ako se vrati da će završiti u zatvoru ili biti protjeran. On ostaje u Stambolu gdje predaje na prestižnom fakultetu sve do svoje smrti.

Njegovu borbu nastavlja Ali-beg Firdus. Ovoj borbi pridružuje se hafiz Sulejman-ef. Šarac. Taj njegov postupak zasmetao je Monarhiji pa ga Zemaljska vlada smjenjuje s mjesta direktora Šerijatske sudačke škole koja je njegovim stručnim i organtzatorskim sposobnostima, brzo prerasla u jedan od najurednijih zavoda tog vremena. Svršenici ove škole, sticali su dobro znanje u vjerskim i svjetovnim naukama. Međutim, smjena ga nije pokolebala u nastavku borbe za prava Bošnjaka muslimana. Njegovu odlučnost i hrabrost narod nije zaboravio, pa nakon pobjede pokreta za vjersku autonomiju biva izabran za reisu-l-ulemu. Njegov izbor nije bio po volji Austro-Ugarske monarhije. Iako je bila prinuđena da ga prizna, raznim je smicalicama, od samog početka, nastojala da mu onemogući rad. Na kraju je, nakon dvogodišnjeg rada, prisilila Šarca da podnese ostavku uz pomoć nekih izdajnika u redovima bošnjačkog naroda. Spada u red najpriznatijih alima bošnjačkog naroda.

Vraćanje autoriteta i dostojanstva

Jedan od velikih alima bošnjačkog naroda bio je i reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević. Nakon školavanja u Istanbul nuđen mu je dobar položaj. No, on je uočio tešku situaciju u kojoj su se nalazili muslimani u našim krajevima, i osjetio se dužnim, da se kao pravi sin svoga naroda, vrati i pomogne. Imao je običaj da kaže odgajajući svoje učenike: "Autoritet, ugled i dostojanstvo niko vam ne može podići niti sačuvati ako vi sami ne držite do vašeg ugleda i dostojanstva". Ovaj savjet bi i danas, kada Bošnjaci muslimani traže od drugih da im čuvaju ugled, dostojanstvo i autoritet, trebao biti motiv života kod Bošnjaka. Zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allaha dž. š. i dosljednosti principima za koje se od samog početka opredijelio brinuo se u toku Prvog svjetskog rata za muslimansku sirotinju, žene i djecu, koju svaki rat donosi. Uporedo s tim, radio je na polju vjerskog i prosvjetnog uzdizanja muslimanskih masa. U vrijeme Kraljevina SHS ovaj alim se nastojao boriti za ravnopravnost muslimana sa ostalim vjerskim skupinama. Kao i uvijek kada se među Bošnjacima pojavi neko ko će se boriti za njihova prava drugima to ne odgovara. Ovaj put je to bio ministar pravde Milan Srškić koji je pokušavao srušiti vjersku autonomiju donošenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice. Njime je nastojao zavesti novi režim i osigurati u muslimanskoj vjerskoj samoupravi svoj prestiž političkog vođe u BiH tj. nametnuti svoj režim. U tome mu se žestoko suprostavlja naš alim Džemaludin Čaušević. U plejadu ovih alima ubraja se i Fehim-ef. Spaho, također, jedan od reisu-l-ulema. Kada mu je Ante Pavelić poslao spisak uglednih Bošnjaka koje treba likvidirati, kako bi on dao svoju saglasnost kao reis, reis Spaho je postavio jedan uslov. Njegov uslov je bio da se njega prvog stavi na taj spisak. Ovo je snažna poruka za naše današnje vrijeme, vrijeme u kojem smo spremni na različite načini praviti jedni dugima smicalice, izdavati jedni druge za sitne interese ne vodeći računa da je naša krv, čast i imeci sveti.

Imami u zatvoru

Svjedoci smo da su mnogi naši alimi završavali u zatvorima braneći čast i dostojanstvo Bošnjaka muslimana i boreći se za njihova prava, a neki među njima su i ubijani od strane režima usljed takve borbe. Naša ulema, pored borbe za Bošnjake muslimane, pokazivala je uvijek razumijevanje i za druge. Dizala je ulema svoj glas protiv zlodjela nad Srbima i Jevrejima fašističkog režima NDH. Napisane su rezolucije u mnogim bosanskim gradovima. Među njima su bili Kasim-ef. Dobrača, Mehmed-ef. Handžić i mnogi drugi. Kasim efendiju komustički režim je osudio na 15 godina zatvora, a Mehmed-ef. je preselio pod sumnjivim okolnostima u bolnici Koševo. Svakako je vrijedno spomenuti, pored ostalih, i dr. Ahmeda Smajlovića te Husein-ef. Đozu koje je komunstički režim proganjao radi borbe za muslimane. U ne tako dalekoj prošlosti bili smo svjedoci alima, hodža i muderisa koji su bili uz nas kad smo trebali braniti čast, dostojanstvo i vjeru u toku agresije. S ponosom spominjemo imena onih alima, hodža, muallima i softi koji su dali živote braneći svoj vatan, a koja će sigurno biti upisana u historiju odbrane BiH. Njih je 97 koji se nalaze na spomen ploči u haremu Gazi Husrev-begove medrese.

Imami šehidi

Safet-ef. Karaman je ostao uz svoj džemat u Višegradu nakon čega je ubijen od srbo-četničke ruke. Mehmed-ef. Hajrić nije napustio svoje džemtalije - Žepljake, njega zajedno sa Avdom Palićem ubila je zvjera po imenu Ratko Mladić. Sigurno među ovom ulemom najtragičnija je sudbina Hasib-ef. Ramića koga su srbo-četnici zaklali u maju 1993., zajedno s njegovom suprugom Šefikom i četvero malodobne djece, od kojih su troje starijih zaklali, a četveromjesečnu bebu nenadjevenog imena zadavili - sve na očigled roditelja. Mustafa-ef. Mujkanović svoju porodicu je poslao u Tuzlu, a on ostao uz svoj džemat u Bratuncu. Kako njegove džematlije, tako je i njega sudbina dovela u ruke četnika. Četnici su ga tjerali da pjeva četničke pjesme i diže tri prsta, a on je nastavio izgovarati riječi Allahu ekber! Nasilu su mu gurali pivo u usta, a on je otimao ruku i stezao grlo da je ne proždere. Na kraju su mu odsjekli jezik i ubili ga na očigled svojih džematlija. Među takvima je i jedan softa, Munib-ef. Memić kome je predsjednik Alija Izetbegović poslao dopis u kojem ga obavještava da je na spisku za odlazak na hadž, a on je na to odgovorio da je njegov hadž Teočak, te je sa svojom jedinicom otišao i postigao stepen šehida na Teočaku braneći čast, dostojanstvo i vjeru Bošnjaka. Mehmed-ef. Hafizović, komadant jedinice „Šejh Hasan Kaimija“, vratio se iz Zagreba kako bi stao u odbranu svog vatana i na tom putu daje svoj život. Imami Omer-ef. Drkić i Hasan-ef. Bešlija ni do danas nisu pronađeni pod bosanskom zemljom. Omer-ef. pripadnici HVO-a su zapalili zajedno sa svojim džematlijama u Han Ploči, dok je Hasan-ef. posljednji put viđen u logoru Omarska zajedno sa svojim džematlijama.

Pitam se da li su se ovi alimi borili i dali svoje živote, između ostalog, i za pravo da u našim dokumentima piše u rubrici nacionalnost Bošnjak, a u rubrici vjeroispovijest musliman? Jesu, borili su se i za to pravo, ali, nažalost, danas su te rubrike prazne, možda zato što nemamo dovoljno hrabrosti da to na šalterima u našim matičnim općinama u RS tražimo. Jer, tobože, mogli bi izazvati kakav konflikt. Da li to opet dozvoljavamo da nam se naša prava uskraćuju ili se samo po ko zna koji put laskamo istim koji su nas klali zarad naše vjere i nacionalnosti?

Za sve navedeno zadužila nas je plejada alima i šehida koju su se borili za čast, dostojanstvo i vjeru svoga naroda, a na kraju, na tom putu, i svoje živote dali.