Prošlost koja je nedovoljno istražena i valorizirana, prošlost o kojoj prosječan Bošnjak skoro ništa ne zna ili zna onoliko, koliko i kako su to htjele zvanične politike novijih vremena, a posebno one iz XX stoljeća. Narod čiji su pripadnici uzdizani na časno mjesto šejh-ul islama, narod koji ima svoje kutbe i šejhove, nebrojene paše i vezire, humaniste i dobrotvore, uistinu je veliki narod. Bošnjaci jesu istinski nosioci milenijskog kulturno – povijesnog kontinuiteta na svojoj i u svojoj zemlji. Za tog i takvog Bošnjaka je svako, pa i najmanje tuđe pravo ili imetak, oduvijek bilo nešto što se poštuje, čuva i brani ili kako se govorilo „hudud“. Tom velikom bošnjačkom srcu i širokom pogledu kojeg mu otvori svijetla vjera islamska, nije smetalo ono tuđe pa makar bilo i nevjerničko ili pagansko. Ako je šta vrijeme pregazilo, a jeste, propalo je i nestalo samo od sebe. Stećke niko ne pomače, već se na mnogim mjestima uz njih počeše redati prvo šehidski ( u narodu Fatihovi ) nišani i tako redom do ovih vremena...

Poslije tih nekoliko u intenzivnom čitanju provednih dana, u kojima kao da živjeh u davno prošlim vremenima, probudih se sa slikama sadašnjosti i prisjetih naših posvađanih političara, gramežljivih državnih činovnika, akademski titulizirane i dobrim djelom uspavne uleme, koja nikako da složno pokaže put kojim trebamo ići. Pomalo zamoren čitanjem sjetih se sedamdesetih, svojih davno prošlih studenstkih godina, kada sam kao i mnogi drugi dosta vremena provodio u čitaonici tadašnje biblioteke u Vijećnici. U tim godinama svi mi tražimo stazu kojom ćemo krenuti u ostatak života. Pa iako iz ove perspektive nisam zadovoljan mnogim svojim tadašnjim „stazama“, ipak znam da sam često u pauzama, umoran od učenja, nečim privučen odlazio na Alifakovac, to staro sarajevsko mezarje, jedan od prepoznatljivih detalja Sarajeva. Znao bih satima gore ostati i odmarati se u miru i ljepoti usnulog mezarja, gledajući veselu igru šarenih leptira i vjetrom izazvano treperenje trave i cvjetova. Kao da smo svi osjećali miris duša smirenih. A možda i jesmo. S nišana bih čitao šta sam znao, posmatrao njihove oblike koji su na neki način odslikavali umrlog, razmišljao o vještini i mašti klesara. U mislima bih kao Alija Lepir ( E. Čolaković „Legenda o Alipaši“ op.a. ) odlazio u prošla vremena kada su oni hodali sarajevskim sokacima s turbanima i feredžama. Trgovci, zanatlije, gazije, hadžije, majke, očevi, šehidi. Slike bijahu pomiješane s onima iz mojeg odžaka u kojem još u dobrom stanju bijahu zidovi kula i konaka iz tih vremena...

Sad opet poželjeh otići gore. Poslijednji put sam prolazio prije petnaestak godina odlazeći rahmetli šejhu Zakiru Bektiću. Prolazeći pored Hadžijske džamije pa uz Alifakovac upitah se kako li je kaldrma zvonila od udara konjskih kopita kad su stare Sarajlije kretale na hadž. Na Alifakovcu zanijemih. Desetine i desetine starih nišana polomljeno, počupano i bez ikakvog reda bačeno na gomile od dva, tri, četiri... komada. Poneki još stoji uspravno, negdje par. Groblje popunjeno nanovo. Očigledno bez nekog prethodnog plana i reda. Stječe se dojam da su, kako je kome zatrebalo grobno mjesto, počupani stari nišani i odloženi u neposrednu blizinu i tako redom. Očigledno je proces i dalje u toku. Stotine pari novih bijelih nišana različitih oblika i veličina pritišću sada ovaj prostor. Izuzev manjeg broja šehidskih svi su poratni. Kažu, da se jedan dio nazivao džennetsko groblje jer su tamo ukopavane hadžije koje su umirale na putu te su ih tu donosili ko zna s koje udaljenosti. Ni to nije pošteđeno. Takva brutalna devastacija i skrnavljenje na ovim prostorima, koliko mi je poznato, do sada nije učinjeno ni u ratnim godinama. S pravom bismo u medijima protestirali pa i na politički nivo digli i krivičnu odgovornost tražili, za približno sličan slučaj devastacije recimo u Foči, Višegradu, Stocu. Ali, mi ovdje rušimo „svoje“, pa šta se to nekoga tiče. Čitam imena na novim nišanima, hadži ......, hadži ......, onda prezimena starih sarajevskih porodica, pa prezimena koja su možda sasvim slučajno identična onima koja imaju neki političari, lokalni funkcioneri, javne ličnosti. Ko to i zašto udari „...u san starih mezarova...“ ( Dž. Latić op.a. ), a koje niko ne imade braniti? Po čijem odobrenju i čime se to može opravdati?

Do boli rastuženom, dođoše mi kao kroz maglu slike povaljanih ovih bijelih nišana uz one stare, ali nikog nema da podiže nove. Prenuh se prepadnut ne znajući jesu li to slike iz bliske budućnosti ili naletnik rovi po mojoj duši budeći zlobu. Požurih nizbrdo ka česmi, učeći poslijednje ajete sure Bekare i moleći Stvoritelja za rahmet svih gore ukopanih. Usput se okrećem, kao kakav hrsuz koji je upravo provirio u komšijsku avliju i vidio nedopušteno, pa se kaje i obazire da ga ko ne gleda.

Poslije pauze od jednog dana odlučih sve staviti na papir i podijeliti s čitaocima Preporoda, jer mi se čini da je po srijedi uvođenje standarda kakvih u Bosni ranije nije bilo. Poznat mi je stav islama po pitanju obilježavanja mezara i vremenu čekanja do novog ukopa na istom mjestu. Ali, mi smo u Bosni oduvijek stavljali kamene nišane, čuvali i ograđivali groblja, podizali i obnavljali turbeta računajući na njihovu dugovječnost, kao što to računaju i oni koji ih sada postavljaju na Alifakovcu. U mnogim krajevima Bosne stari nišani i mezarja jedini su još preostali tragovi postojanja Bošnjaka. Razmišljajući o eventualnoj odgovornosti nekih institucija, zaključih da bi bilo neprecizno pa i nepošteno odgovornost prebaciti samo na nekoliko njih ili nešto više pojedinaca u njima. Pa možda i jeste njihova krivnja veća, ali krivi smo svi. Kriva je naša oholost i pohlepa. Ništa nam više nije važno osim nas samih i naših ličnih interesa. Sve drugo se može zbog tog cilja ukloniti, a poslije toga nečim sumnjivim opravdati. Samo, ne znam kuda nas to vodi. Ili, možda ...?

Imamo li snage da se vratimo moralnim standardima i ljudskim vrijednostima naših predaka ili nam smeta i ono malo kamena što je ostalo kao trag njihovog postojanja?