Kada se čovjek ne brani od vidljivog neprijatelja Allah, dž.š. ga podučava da postoji nevidljivi neprijatelj, ali koji je “javan” i uvijek spreman za napad: “Šejtan je, zaista, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! (El-Furqan, 6) Naravno, opisavši neprijatelja Allah, dž.š. daje čovjeku i oružje protiv ovog neprijatelja: “…ti zatraži utočište kod Allaha....” (Fussilet, 36); “…zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog… (En-Nahl, 98). Oružje čovjeka protiv šejtana je sjećanje na Allaha, individualno ili kolektivno: putem učenja Kur’ana, dova (Dova je oružje vjernika - Hadis); klanjanjem, posjećivanjem džamija i slično, stoga za čovjekovo dobro je čuvanje ovog oružja te spremnost na njegovu upotrebu u svim situacijama. Čuvanje navike učenja Kur’ana i dova, boravka u džamiji i drugih islamskih vrijednosti jeste čuvanje oružja muslimana, koje dalje osigurava prirodno stanje čovjeka, odnosno unutarnji i vanjski mir.

 Teorije o društvu koje zastupaju ideje o ratu - sukobu kao prirodnom stanju čovjeka (Thomas Hobbes) strane su čovjeku islamskoga svjetonazora, ali i svakom drugom čovjeku kojem je urušavanje mira nepojmljivo njegovoj iskonskoj prirodi. Od etimologije riječi islam do Posljednje Objave naglašava se potvrda i ustrajnost na stanju čovjekove prirode (fitra), a to je vjera u Stvoritelja koja garantira unutarnji i vanjski mir. “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu (fitra), prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Er-Rum, 30) Život u skladu s vjerom je prirodno stanje čovjeka koje garantira mir i sigurnost. Korijen riječi islam (s-l-m) je isti s arapskim riječima koje znače mir i sigurnost, a Stvoritelj je čak i obećao: “Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju: oni će biti na Pravom putu", (El-En'am, 82).

 Stvoritelj garantira sigurnost vjernicima ako žive u skladu s obećanjem datim Njemu i ako ne remete mir i red na zemlji. »Neka vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete!« (El-Maide, 8); Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah zaista voli one koji su pravični… (El-Mumtehane, 8.); Allah ne voli smutljivce. (Al-Mā'ida, 64); A, Allah ne voli nered!” (El-Baqara, 2:205) Musliman ne smije prvi ni napasti sve dok ne bude napadnut: “Borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!  Allah, doista, ne voli one koji zapovjedaju kavgu”. (El-Beqara: 190) Ipak, to prirodno stanje čovjeka, njegov unutarnji i društveni mir uvijek ugrožavaju osobe pod utjecajem Iblisa, koje se žele nametnuti kao vlasnici tuđih života i oduzeti silom, koristeći i oružje, ono što im ne pripada: ”Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na griješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli!(El - Beqara 188).

 Povijesno gledajući, čovjek je najčešće bio spreman ugroziti mir i sigurnost drugoga kada nastoji steći ono što mu prema Božijim i ljudskim zakonima ne pripada. U stanju napada i odbrane, odnosno sukoba, čovjek zamjenjuje oruđe oružjem, a vremenom kao što je oruđem stjecao potrebne stvari iz prirode on počinje oružjem stjecati potrebne, ali i luksuzne, stvari iz različitih društava. Mislilac Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau), teoretičar drukčijeg stava o prirodnom stanju čovjeka od islamskoga, ali bliskog po opisu prirodnog stanja ljudi kao stanja bez sukoba, pronalazio je uzroke međuljudskih sukoba u neoplemenjenoj socijalizaciji, civilizacijsko-tehničkom napretku i egoizmu savremenoga čovjeka. Smatrao je kako je “svojina” početna tačka nejednakosti, kasnije sukoba, među ljudima: “Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: ‘Ovo je moje!’, naišavši na naivne ljude koji su mu povjerovali, bio je osnivač obrazovanog društva”. Vrsta i veličina “svojine” kasnije je inicirala međuljudsko nadmetanje koje će rezultirati krvavim sukobima.

 Također, povijest drevnih naroda ukazuje na činjenicu neprirodne čovjekove želje da ga drugi cijene kao “poštovanijeg” i želje za tuđim: Asirija ruši Babilon, Rimljani osvajaju Egipat…; novija povijest: evropske zemlje koloniziraju države u Aziji i Africi, Napoleon osvaja evropske države, Njemačka vrši invaziju na Francusku, Izrael okupira Palestinu, Srbija i Hrvatska napadaju Bosnu i Hercegovinu itd. Naravno, u ovim sukobima, ako ne najvažniji, onda jedan od važnijih aduta bilo je oružje.

I danas je u mnogim područjima na svijetu oružje faktor stabilnosti, u smislu da mnogi agitatori nasilja, zločinačkih i kriminalnih apsiracija, rasističkih ideologija svoje namjere ne provode u djelo znajući da će napadnute snage oružano reagirati u samoodbrani.

Tamo gdje se konstantno remeti mir na zemlji, provode zločinački poduhvati, poput genocida, etničkog čišćenja i gdje je ugrožen život nevinih ljudi, prema islamskom učenju musliman treba biti uvijek osposobljen za samoodbranu, a koja je često uspješna samo uz pomoć oružja. Naravno, ako se ukažu drugi faktori stabilnosti, poput izgradnje jednog pouzdanog državnog sigurnosnog sistema s vojskom, policijom, ministarstvom sigurnosti, državnim bezbjedonosnim i agencijama za istrage i zaštitu, potreba za ličnim oružjem prestaje. (Iako to i danas u pojedinim demokratskim državama ne isključuje mogućnost legalnog posjedovanja pa i upotrebe oružja: Sjedinjene Američke Države, Švicarska…) Međutim, ako se sigurnosni sistem, ministar i službe sigurnosti konstantno kompromitiraju, surađuju s neprijateljima ili snagama koje su kroz povijest više puta pokazale svoju spremnost za napad, onda zahtjev za predajom oružja je besmislen, a svaki pojedinac koji to uradi izlaže sebe, porodicu i svoju zajednicu opasnosti. Očit primjer toga je u Palestini, gdje se stanovništvu ne dozvoljava upotreba oružja dok se u isti mah krše osnovna ljudska prava. Naravno, slična situacija je bila i u BiH tokom devedesetih godina.