Vakufi u Prizrenu

Autor: Azmir JUSUFI Maj 26, 2015 0

Vakufi su imali veliku ulogu u islamskom obrazovanju na našim prostorima. Ovaj prostrani utjecaj je doprinijelo pravo vakufa, mogućnosti koje su brilijantno iskoristili naši vakifi, koji su imali jedan značajan i neopisivi utjecaj

Medrese i ostale edukativno – obrazovne institucije, koje su formirali naši dobročinitelji tokom historiju, imajući u vidu kulturne okolnosti toga vremena, bile su na nivou i u potpunosti su odgovarali zahtjevima vremena. Tako da, u bekgroundu historije kulture, oni zaslužuju pozitivnu ocjenu, kao što zaslužuju i doprinos ostali dobročinitelji na polju obrazovanja u bilo kome aspektu se to odnosilo.

Institucija vakufa u životu muslimana u našim prostorima, tokom historije, je imao posebnu važnost ne samo u aspektu obrazovanja, nego općenito u svim aspektima cjelokupnog života. Sa jednom riječju, sve koristi socijalne, obrazovne i javne, su opstojali zahvaljujući vakufima, te da je vakuf imao značajnu ulogu u razvoju islamskog življenja na našim prostorima i šire.

Međutim, na žalosti, ova institucija, je bila te i dalje nastavlja biti na meti raznih pokvarenih ljudi u raznim vremenima i okolnostima, tako da na nas spada obaveza da sačuvamo i povratimo dostojanstvo i ulogu ove najznačajnije institucije nekada i sada u očuvanju Islamskog vjerskog obrazovanja i vjere Islama kao takve.

Uloga vakufa u islamu


„Kraj jednog društva koji ne pokazuje osjećaj, veliku brigu i posebno poštovanje za vakuf, i gazi ovaj božanstveni emanet jeste bolan“. (Osman Nuri Topbaš)

Vakuf kao imovinska zadužbina ima vjersku, pravnu i društvenu narav. To je vidljivo kroz povijest čovječanstva, od najranijih vremena do danas. Kod svih naroda i u svim civilizacijama postojala je potreba pomaganja siromašnih i svih drugih kojima je potrebna pomoć pa su imućni zavještali svoju imovinu ili njezin dio u svrhu njihova zbrinjavanja.

Vakufname općenito i vakuf kao institucija koja reguliše uvakufljenja, bez sumnje je predstavljao veoma važan kako duhovni i moralni tako i finansijsko – materijalni čin, koji je zapravo imao za cilj da na neki način reguliše ne samo jedan dio životnog korpusa ili sektora, nego je shodno svih pravilima na kojima se je oslanjao predstavljao povezivanje i upotpunjavanje socio – ekonomski i vjerskih dužnosti svakog muslimana pojedinca kao i cjelinu odnosno društvo.

Za vrijeme osmanskog carstva, njegove vođe i pravovjerni vladari ostavljali su i uvakufljavali tako reči čitavu svoju imovinu u izgradnji džamija, medresa, mekteba, česmi, biblioteka, mostova i ostalih monumenta. Takvu su naviku imali islamski velikani vjekovima, tako da je Uzvišeni Allah uzdigao visoko njihov spomen i do današnjih dana se muslimani koriste nasljeđem, koju su oni izostavili iza sebe, što se na taj način u ovim vakufima uspostavljalo i širilo obrazovanje.

Žrtvovanje imetka za siromašne kao i za potrebe vjere, kao i za vjerske objekte oduvijek je za vjernike bio pojam iskrenog odnosa prema Univerzalnom i kur’anskim principima. Kur’anski ajeti na najljepši način razvijaju egoističke strasti i bojaznost od siromaštva. Uzvišeni u Kur’anu kaže: Oni koji imetke svoje troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova a na svakom klasu po stotine zrna. Allah uvećava kome hoće, Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (Bekare, 261.) Oni koji troše imanja svoja i noću i danju, tajno i javno (za opće dobro), dobit će nagradu od Gospodara Svoga i ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. (Bekare, 274.)

Ovaj grandiozni objekat je ponos svih muslimana koji su donirali i dali i koji će davati, ako Bog da, najbolji je dokaz naše ljubavi prema Univerzalnom, te naših donatora, vakifa koji su preselili na ahiret i kojima mi danas učimo za njihove duše, da im Uzvišeni Gospodar podari džennet za ono što su davali, a nama ostavili u emanet da se žrtvujemo koliko smo u mogućnosti na putu dobra koliko možemo.


Uloga Vakufa u širenju kulture i islamskog obrazovanja na našim prostorima


Islamski učenjaci pojavu vakufa vežu sa Ibrahimom, a. s., najstariji vakuf je, svakako, Ka’ba, koju je izgradio Ibrahim, a. s., po čemu je ovaj veliki Allahov Poslanik poznat kao prvi Pravi vakif, čak se smatra prvim direktnim osnivačem institucije vakufa. Ibrahimov, a. s., vakuf služi: duhovnom, vjerskom, prosvjetnom, socijalnom i svakom drugom životu svih muslimana svijeta u svim vremenima. Kasniji mnogobrojni vakifi u Mekki, Medini, Arabijskom poluotoku i diljem islamskoga svijeta obogaćivali su vakuf i oslanjali su se na iskustva tog Ibrahimovog, a.s., zavještenja i uzor su imali u njegovoj tradiciji. Historijat nastavka vakufa može se uvidjeti od vremena Muhammeda,s.a.v.s., i ovamo, kada se vakuf i formirao indirektno (delaleten ve išareten) na osnovi kur’anske argumentacije i argumentaciji sunneta, i direktno u kasnijim generacijama, kada je dobio preciznu pravnu formu, sve do savremeno doba, nad kojima egzistira, i u našim uslovima koristi jednom malom broju namjera, uzimajući u obzir promjene historijsko – društvene okolnosti.
U Kur’anu ima oko 200 ajeta, u kojima se govori eksplicite o pravnim poslovima/aktima , ali ima i 300 ajeta ostalih, koji se mogu koristiti kao tumačenje i objašnjenje o pravnim islamskim poslovima. U ovoj grupi ajeta spada i 92 ajet sure Ali Imran, koji glasi: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže, a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (prijevod Besima Korkuta)
Ovaj kur’anski ajet, Poslanik,s.a.v.s., je prokomentarisao sa riječima:

„Kada čovjek umre, prestaju mu sva njegova djela izuzev u tri slučaja: ako ostavi neku trajnu sadaku, ako ostavi neko znanje (nauku) od koje će se drugi (poslije njegove smrti) okoristiti, i ako ostavi dobro (hairli) dijete, koje će se za njega moliti.“ (Muslim)

Inspirisani ovim riječima, ashabi Poslanika,s.a.v.s., takmičili su se ko će ostaviti više vakufa. Džabir, r. a., prenosi da je Poslanik,s.a.v.s., rekao: „Ne znam ni jednog od muhadžira i ensarije da su posjedovali neku imovinu a da je nisu ostavili neki dio od nje, kao sadaku, koja se nije nikako mogla prodati, nije se mogla pokloniti a niti naslijediti“. (Ibn Kuddame, „El-Mugni,189)

Institucija vakufa niti u jednoj religiji i ni u jednom drugom društvu, nije igrao veću i značaniju ulogu kao u Islamu i islamskom društvu.

Tako su i albanci pridavali posebno pažnju, brigu i veliki trud kako bi slijedili stazu Poslanika,s.a.v.s., i njegovih ashaba, tako su stekli velike uspjehe u dobročinstvu i uvakufljenju, tako da su pod posebno brigom vakufa uvrštene i životinje, biljke itd.

Sa jednom riječju, vakufi su igrali veoma važnu ulogu muslima u čitavom svijetu gdje su živjeli i boravili, tako i muslimana Albanaca, i to kao u vjerskom i profanom aspektu, tako i u kulturnom, socialnom i humanom. Uloga vakufa je također bila velika u formiranju, izgradnji i infrasrtrukturi naselja u kojima su živjeli i dalje žive muslimani albanci.

Kod nas na Kosovu se malo pisalo a i danas se također malo piše, da se ne kaže uopšte, bilo to da se radilo o vakufima kao institucijama, ili našim vakifima koji su ostavili vakufe , usto da je literatura na arapskom jeziku dostatna.


Nekoliko karakteristika islamskog obrazovanja u Prizrenu


Suvišno je ovdje spominjati da su Islam i Kur’an pridavali posebnu značajnost i ulogu znanja te njegovog širenja. Naš pogled, za ulogu institucije vakufa u širenju kulture i islamskog obrazovanja kod nas, oslanja se na bazi tri vakufname, koje su izdate na albanskom jeziku:

  1. Vakufnama Kuklibega iz Opolja (Vakëfnameja e Kukli-begut nga Opoja)

Kao pouzdane podatke o Kuklibegu možemo navesti, da mu je pravo ime bilo je Mehmed beg, dok Kuklibeg mu je epitet. Njegov otac zvao se Hajrudin, a djed Kasim. Jastrebovi misli da Kukli beg potiče od Male Azije. Kuklibeg verovatno jedno dugo vrijeme živeo je u Prizrenu i Opolje, gdje u tadašnje mjesto u Zinovi (u današnjem Bresanu) izgradio je svoj saraj, džamiju, tekije, turbe i vodovod. Njegov saraj nalazio se u Beglere (Kuklibeg), neki pola kilometar od Bresane. I danas mogu se zapaziti temelji tog saraja kao i vodovod i česma, koju je i sada narod zove „Česma Saraja„ ili „Fontana Saraja„. (Lutovac, M., nav. djelo: 75). Prema Kronici Kuklibeg je umro godine 963 (počinje sa 16.XI.1555). Saraj Kuklibega porušen je od Mehmed Paše Bušatlije godine 1795, spuštajući se od planinama Šara, onda kada je osvojio Prizren.

  1. Vakufnama Kodža Sinan-paše iz Topojana Ljumjanskog (Vakëfnameja e Koxha Sinan Pashës nga Topojani i Lumës) i
  2. Vakufnama Mahmud Paše Rotle iz Prizrena (Vakëfnameja e Mahmud Pashë Rotllës nga Prizreni).

Džamije

Džamije, kao najbitnije vjerske islamske institucije, na Kosovu su imali veliko prostranstvo u vremenu i prostoru. Džamije, u toku svoje cjelokupne historije, osim kao mjesta za molitvu, bile su i prve škole. Kasnije u sklopu džamija, podizane su posebne izgradnje za osnovno obrazovanje, nazvane mektebi, čiji se broj vremenom znatno povećavao, tako da bi u svakom selu postojao po jedan mekteb, a u određenim situacijama i više od jednom mekteba.

Tako i na Kosovu obrazovna funkcija džamija je bila prisutna, znači, islamske vjerske škole su stare koliko su stare i same džamije. Tako, vakufnama Kuklibega, legalizirana 1538. godine, koji je u to vrijeme podigao mnogo vjerskih objekata i sociol – humanitarnih, ukazuje da je on izgradio dvije džamije, koje su istovremeno imale i ulogu škola, a što među prisutnima je bilo i nekoliko svjedoka muallima. Jednu sličnu školu je 1513. godine izgradio i Suzi, koji bi kasnije bio i sam učitelj u njoj. Gazi Mehmed Paša , u sklopu svoje džamije , među najljepšim ne samo u Prizrenu i Kosovu nego i šire, izgradio i prvu medrese na Kosovu, koja po sadržini i nivou obrazovanja, odlikovala se od ostalih u Rumeliji. Tako da i u mjestima gdje nije bilo džamija i mekteba, muallimi (učitelji) su povremeno obilazili ta mjesta i podučavali djecu.

 

Medrese na Kosovu, a posebno u Prizrenu

U toku Osmanlijskog perioda, najveći broj škola su formirali i održavali vakifi. Tako da, kada je riječ o islamskom obrazovanju na našim prostorima, vakifi sa uslovima koje su pretpostavljali za rad u tim školama, imali jakog uticaja. Među najpoznatijim medresama na Kosovu su bile: Medresa Mahmud Paše Rotla u Prizrenu, te Medresa Ishak Ćelebije u Manastiru (god.1508).

Ulaskom albanskog podneblja u okrilju i kulturno – historijskog podneblja, počinje nova era. Knjiga počinje da se piše, opisuje, prodaje i kupuje, sa kojima će se formirati i prve biblioteke. Općenito će se one podići u sklopu džamija (mekteba) te medresa, a da će se u velikim gradovima izgrađivati i posebne biblioteke. Evlija Čelebi, u toku posjete albanskih krajeva u XVII vijeku, ustanovio je obrazovni sistem cvatao, a da su pedagozi sačinjavali intelektualnu elitu sa posebnim uticajem u javnosti.
Ovakvih slučajeva imamo mnogo, ali među najeklatantnijim slučajevima u Prizrenu je Džamija, Muallim-hana i Biblioteka Suzia u Prizrenu (1513); Džamija, Medresa, Biblioteka, Hamam Mehmed – Paše (1573); Džamija, Medresa, Biblioteka Sinan – Paše (1615), itd. Krajem XVI stoljeća, Prizren je brojao oko osam Džamija i toliko škola različitih vrsta.

Tokom vremena, broj škola je varirao sa dekada na nekade, ali je sigurno da su neke od njih funkcionirale stalno. Prema Salname 1874. godine., Prizren je imao 21 mekteb i 4 Medrese. Godine 1886 u Prizrenu je bilo 17 škola za muškarce, a 9 za djevojke te jednu Ruždiju (tipa Gimnazije) za muslimansku djecu na obrazovanju osmanskog jezika.

Međutim, nakon odlaska Osmanskog carstva sa naših prostora godine 1912., veliki dio albanskog podneblja je aneksiran od strane srba. Političku sreću je zadesio i sistem obrazovanja, veliki broj škola je pozatvarano a one malo koje su funkcionirali bile su u stalnoj rigoroznoj pratnji srpske vlasti. Prema nekim statistikama 1912-1941. godine, porušene su oko 320 džamije, obeštećene oko 85 mekteba sa svojim bibliotekama. Godine 1939.Kraljevina Jugoslavije dozvoljava otvaranje dvije medrese, one u Prištini i Prizrenu, međutim, ovaj se plan nikada nije realizovao. Medresa Mehmed- paše u Prizrenu, 1947. godine biva zatvorena, da bi tadašnja Kosovska vlast pod patronarstvu Jugoslavenske vlasti, godine 1949 daje odobrenje za otvaranje jedne Medrese u Prištini, međutim to se prolongiralo sve do 1951. godine. Nakon izvjesnog vremena opravdavanja unutar Islamske zajednice Kosova, 1993. godine, donijela odluku o otvaranju Medrese u Prištini i u Prizrenu, nazvanom Fizički odvojenom odjeljenju Medrese u Prištini, tako da se 1997-1998 dodaje ovoj medresi i Odjeljenje za djevojke, koje nisu prestale sa radom do današnjih dana.

 

Literatura

Knjige:

  1. Dr. Sulejman Topoljak, Islamski odgovori, izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012.
  2. Dr. Jašar Redžepagić, Razvoj prosvete i školstva albanske narodnosti na teritoriji današnje Jugoslavije do 1918 godine, Priština, 1968.
  3. Hasan Kaleši, Najstariji vakufski dokumenti u Jugoslaviji na arapskom jeziku, Priština, 1972.
  4. Hasan Kaleši, Dokumentet më të vjetra të vakëfeve në gjuhën arabe në Jugosllavi, preveo Ismail Redžepi, izdato 2012. godine od strane Islamske zajednice Kosova.
  5. Ibrahim Džananović, Vakuf u svjetlu islamskih propisa, Anali Gazi Husrev-Begove biblioteke, knjiga IX-X, Sarajevo, 1983.
  6. Nerkez Smailagić, Leksikon Islama, Sarajevo, 1990.
  7. Osman Nuri Topbash, Vakuf, poklanjanje i korištenje, preveo sa turskog jezika, Mithat Hodža, bez mjesta i godine izdanja.
  8. Prof. dr. Ziya Kazici, Historia e arsimit islam, Tirana, 2001.

 

Časopisi:

1. Adem Smajić, „Uloga vakufa u Islamu“, objavljeno u „Bošnjački glas“, Rijeka, broj 21., 2011.

  1. Dževad Hodžić, „Vakuf i islamska prosvjeta u našim krajevima“, Islamska misao, br.66., Sarajevo, br. 31., juni 1984.
  2. Hasan Kaleši i Ismail Redžepi, „Kuklibegu dhe Vakëfnimet e tij”, “Edukata Islame”, br. 83, Priština, 2007.
  3. Mehmedalija Hadžić, „Vakufi i vakufname-definicija i implementacija“, Zbornik radova, Nučni skup Vakufi u Bosni i Hercegovini, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo 2011.
  4. Mehmedalija Hadžić, „Vakufi i vakufname-definicija i implementacija“, Zbornik radova, Nučni skup Vakufi u Bosni i Hercegovini, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo, 2011.
  5. Mr. Sadik Mehmeti, „Roli i Vakëfit në përhapjen e kulturës dhe arsimimit islam ne vendin tonë“, Takvim-Kalendar 1430-1431, Priština, izdaje: Islamska Zajednica Kosova, br. 84., 2009.
  6. Nedžat Ibrahimi, „Suzi Prizreni, dijetar dhe bamirës i shekullit XV-XVI”, preuzeto sa internet stranice:http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=2239, dana: 17.04.2014.


Internet:

1.http://prizren360.com/ba/what-to-visit/monuments/08-damija-ilijaz-kuka.
preuzeto dana: 16.04.2014.

2.http://www.prizrenweb.com/magazin/index.php?option=com_content&view=article&id=185:bajrakli-damija-biser-eher-prizrena&catid=59:vjera&Itemid=290.
preuzeto dana 15.04.2014.

3.http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=2490
preuzeto dana: 16.04.2014.

4.http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=2490
preuzeto dana: 16.04.2014.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija