Kod nas je - ali ne samo kod nas, nego i šire - veoma aktivan, moglo bi se reći agresivan, sekularistički pokret, kojim sljedbenici bivšeg jugoslavenskog socijalističkog režima nastoje neutralizirati ili barem umanjiti utjecaj vjere, odnosno vjerskih aktivnosti u oblasti odgoja, školstva, kulture i uopće duhovnog života. Oni otvoreno preko svojih javnih glasila, printanih i elektronskih, dozvoljavaju sebi slobodu da kritiziraju gradnju bogomolja, vjerske infrastrukture i mnogih javnih vjerskih manifestacija, tvrdeći da su sve te pojave u današnje vrijeme XXI stoljeća besmislene i anahrone. Posebno je to upereno, pa i skoro isključivo, protiv IZ u BiH, čije se rukovodstvo na najprizemniji i najprimitivniji način vrijeđa.

Međutim, da li su ti ateisti doista dosljedni u svojim bezbožničkim uvjerenjima? Nisu, u znatnom broju nisu! To se evidentno manifestira kada neki od tih bezbožnika padne na samrtnu postelju. O tim slučajevima ima dosta primjera, a ja bih radi ilustracije spomenuo samo dva-tri slučaja.

Neposredno iza agresije na našu zemlju pisao sam o slučaju jednoga penzioniranoga oficira bivše JA. Zbog zanimljivosti opet ću pomenuti cijelu priču. Ovaj čovjek, porijeklom Bošnjak, rođen, odrastao i čitav život proveo u ateističkom okruženju, oženjen Srbijankom, bio je teško bolestan, postajući svijestan da mu se bliži kraj. Poslije jedne cijele neprospavane noći on začuje sabahski ezan sa obližnje mahalske džamije. U njegovoj svijesti, odnosno psihi, u tome trenutku nešto se prelomilo. Pozvao je ukućane i naredio da se ode pred dotičnu džamiju i da se pozove hodža! Efendija je bio iznenađen pozivom, jer čovjeka nije poznavao, niti je znao zašto ga zovu, pogotovo u doba ranoga jutra. Kada je efendija došao kod bolesnika, ovaj mu je pred cijelom i totalno iznenađenom porodicom izrazio želju da bude ukopan po muslimanskom vjerskom običaju! Efendija, koji je i sam bio zatečen ovom scenom, reče mu da treba izreći jednu ključnu islamsku izjavu - šehadet! Bolesnik je, uz izvjesne teškoće, izgovarao integralni tekst šehadeta, ponavljajući riječi za efendijom. Pošto je bolesnik tri puta naglas proučio šehadet, efendija mu je obećao da će njegova želja biti u potpunosti ispoštovana, da će biti ukopan po islamskim propisima. Hodža je zatim otišao, a 40 minuta po njegovom odlasku bolesnik je preminuo. Na dženazi njegov odrasli sin, iz poštovanja prema svom ocu, stajao je mirno u saffu ispred mene. Naravno, nije klanjao. Želja umrloga je korektno ispoštovana. Čovjek je, dakle, na samrti došao teobe! Mežutim, jedan je teško oboljeli Bošnjak, ateista tražio od porodice da ga, nakon smrti ukopaju bez vjerskih obilježja, kao ateistu, nakon što ga je porodica molila da mu se organizira vjerska sahrana. Nisu ga poslušali, ukop je bio u cijelosti vjerski! Interesantan je i ovaj primjer: nedavno je jedan tvrdokorni ateista, neizlječivi bolesnik, kada je spoznao da mu je kraj života, satima pred smrt samoinicijativno izgovarao riječi Bismillah, Bismillah, Bismillah! Obavljena mu je vjerska sahrana. Najzad, evo još jednog, zbilja nesvakidašnjeg slučaja. Početkom posljednje decenije socijalističkog režima umro je jedan odani član SK (komunističke partije). Njegove radne kolege insistirale su na ateističkoj sahrani. Međutim, porodica je energično forsirala vjerski obred i u tome istrajala. Mejjit je ogasuljen i opremljen ležao u gasulhani, koja se nalazila u haremu džamije. Dok se klanjala ikindija, iza koje je trebala da se klanja dženaza, drugovi umrloga proveli su svoj prljavi plan. Otvorili su gasulhanu, i kidnapirali tabut sa mejjtom i utitahtama, odvezli ga kamionetom do groblja i ukopali ga u već iskopanom kaburu! Zaprepaštena porodica je tek sutradan organizirala klanjanje dženaze na groblju uz mezar ovoga nesvakidašnjeg nesretnog insana!

Samo Svevišnji Allah, dž.š. zna ko umire sa imenom, a ko bez imana preseljava na Ahiret, i samo On odlučuje ko zaslužuje Njegovu milost! Postavlja se, međutim, pitanje da li čovjek koji je čitav život otvoreno ispoljavao ateizam, pa pred smrt zatraži vjerski obred, da li to čini iz straha prema Stvoritelju ili iz straha od smrti? Ako ateista želi da se sahrani bez vjerskog ceremonijala, dakle ateistički, je li korektno i pošteno da porodica mimo njegove volje obavi sahranu na vjerski način? Vjerujem da ovakvih i sličnih slučajeva ima još u našim krajevima, ali i ovo je dovoljno ilustrativno te bi o ovoj temi teolozi trebali dati svoj sud!