“A naše djelovanje neće prestati sve do Sudnjega dana!” - krilatica je koju je izrekao Hasan el-Benna osnivač Muslimanske braće, jednog od najznačajnijih pokreta koji se u 20. stoljeću pojavio u muslimanskom svijetu. Dvanaestog februara 2009. godine napunilo se tačno 60 godina od atentata na ovog muslimanskog lidera, a tim povodom o njemu i razvoju pokreta pišemo u ovom i narednom broju.

Jedan od najutjecajnijih islamskih pokreta, Društvo “Muslimanska braća,” (Džema’atu-l-Ihvani-l-muslimin)[1] osnovao je Hasan el-Benna u egipatskom gradu Ismailijji u području Sueckog kanala 1928. godine (Wendell, 1978, 2).[2] On je okupio jednu malu grupu radnika koji su radili u britanskom vojnom kampu, a njihovim zakletvom na vjernost, ime organizaciji dao je sam Hasan: “Mi smo braća u službi islamu, stoga smo mi “Muslimanska braća.” (Mitchell, 1993, 8). Ovo je bio veoma težak period u cijelom muslimanskom svijetu. Prošlo je samo četiri godine od ukidanja posljednje klasične islamske institucije – hilafeta – koga je ukinuo Ataturk, a gotovo cijeli region Bliskog Istoka bio je pod nekim oblikom kolonijalne administracije (Kepel, 2004, 27). Početna misija Muslimanske braće bila je primarno fokusirana na reformiranje društva kroz direktnu komunikaciju i propovijedanje ljudima na javnim mjestima i u privatnim okruženjima. Struktura članstva pokazuje da je ova organizacija bila više populistički nego li elitistički orijentirana, kako to Kedourie (1992, 392) naziva “pokret potekao sa dna jer, niti je bio posljedica neke službene akcije, patronaže ili inspiracije, niti je svoj nastanak dugovao, na bilo koji način, pozapadnjačenim političkim liderima Kaira.” Za zaostalost muslimanskog svijeta kao primarni krivci označeni su evropski imperijalizam i pozapadnjačene muslimanske elite. Učenja, ideologija i program pokreta sadržani su u Poslanicama (Resail) Hasana el-Bennaa (Wendel, 1978, 8). Mitchell (1993, XXXIII, 188) spominje nekih trideset “službenih” Poslanica čiji je autor el-Benna, a koja su predstavljala osnovno sredstvo širenja ideja pokreta Muslimanske braće. Sa rastom organizacije početna strategija i struktura će se mijenjati, posebno sa prebacivanjem aktivnosti u glavni grad Kairo 1932. godine. Ona će sa razvojem političkog programa i aktivizma početkom Drugog svjetskog rata uključivati ljude iz širokog spektra egipatskog društva (Wandell, 1978, 10-11; Esposito, 2002, 51).  Ponovnim dolaskom u Kairo, svjestan važnosti komunikacije i širenja misije, sada u okvirima šireg okruženja metropole, el-Benna će u januaru 1933. godine otpočeti sa izdavanjem prvog žurnala Društva pod imenom Novine Muslimanske braće (Mitchell, 1993, 185).

Politički program

U ranom političkom programu Muslimanske braće osjeća se utjecaj  pan-islamske doktrine Džemluddina Afganija i Muhammeda Abduhua, revavilističih mislilaca iz kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. El-Bennaova vizija muslimanskog svijeta bila je neka vrsta federacije islamskih država koja bi vodila uspostavljanju jedne unitarne vjersko-političke zajednice - Umma Muhammedijja (Muhammedova zajednica), po obrascu ranog islamskog društva kojeg je osnovao Poslanik (Wendell, 1978, 5). El-Bennaove poslanice tretiraju skoro sve aspekte života pojedinca i zajednice. Struktura ovih misionarski orijentiranih pisama slijedi uobičajenu liniju argumentacije. Nakon identificiranja problema zajednice u njima su ponuđeni načini (ili jednostavno jedan način) izlaza kroz primjenu islamskih rješenja: Muslimani su bili slavni kada su poštovali islam, problemi su otpočeli sa napuštanjem prakse koju je islam propisao, rješenje je vratiti joj se. (Ibid, 103-131). Ovi idealistički koncepti će se vremenom mijenjati. Početno odbacivanje i demokratije i nacionalizma, zbog antagonizama prema bezosjećajnoj modernzaciji i vesternizaciji (Esposito, 2002, 54), pretvorit će se kasnije u pragmatičnije stavove: prihvatanje političke utakmice kroz formiranje alijansi sa političkim činiocima, te na posljetku, i ponuda svojih vlastitih kandidata.

Bratstvo u središtu elitističke borbe za prevlast

Za razumijevanje društveno-političkog konteksta Egipta u periodu nastanka Muslimanske braće neophodno je obratiti pažnju na proces formiranja elita u egipatskom društvu. Nakratko ćemo se vratiti na pred-kolonijalni period s ciljem da dobijemo jasniju sliku ovog fenomena koji je i danas važan faktor u razumijevanja političke moći na Bliskom Istoku.

Prije pojave zapadnog kolonijalizma gotovo cijeli region današnjeg Bliskog Istoka bio je pod upravom Osmanske imperije. Gotovo četiri stotine godina, od 1517. do kraja Prvog svjetskog rata, njene administrativne prakse i institucije oblikovale su narode ovog regiona što je ostavilo svoje tragove čak i nakon raspada Imperije. Jedna od glavnih karakteristika političke ekonomije Osmanske imperije bila je nepostojanje separacije između političkih i ekonomskih prava u područjima njene uprave u smislu u kojem je to bilo poznato na Zapadu (Wood, 1995, 34-37; Richards and Waterbury, 1998, 37-40; Ayubi, 1991, 28-29). Shema organizacije društva koju je ostavila Osmanska imperija sastojala se od pet glavnih grupa: guverneri ili administratori; pripadnici armije, vjerski službenici, trgovci i poljoprivrednici. Adminsitratori i vojska pripadali su vladajućoj klasi, a trgovci su se stopili sa urbanom i ruralnom klasom radnika (zanatlije i radnici u privredi) i poljorivrednika (Gibb, 1970, 221). “Ljudi vjere” ili vjerski službenici (ulema) u ovoj klasnoj strukturi zauzimala je srednju poziciju (Ayubi in Potter et al, 2000, 349). Premda je bilo primjera kada su vladajuće klase iskorištavale ovu klasu, ona je zadržala veoma visok nivo nezavisnosti i digniteta (Esposito and Voll, 2001, 8-10), prije svega zbog svoje ekonomske autonomije koja je bila osigurana vjerskim legatima (vakuf). Sa modernizacijom koja je bila u toku u 19. i 20. stoljeću, posebice nakon pojave nacionalističkih snaga i nacionalizacije ovih velikih imovinskih posjeda, status ulemanske klase se neprijatno mijenjao. U planovima državnih elita očekivalo se da oni budu pod većom kontrolom, kao što je to slučaj danas u većini zemalja na Bliskom Istoku, dok su očima islamista oni promatrani kao potpuno pokoreni državi (Zeghal, 1999, 371).

U istom pred-kolonijalnom kontekstu primjećuje se odstustvo zemljoposjednika po zapadnom obrascu. Oni su u ovom slučaju bili pripadnici dvije više klase, a država je imala ekskluzivno vlasništvo nad svim poljoprivrednim površinama i davala ih svojim službenicima i pripadnicima vojske na način veoma sličan, ali ne i identičan, onom u doba zapadnog feudalizma (Gibb, 1970, 222; Lewis, 2000, 105-106). Zemlja je dodijeljivana na privremenoj bazi i na bazi zasluga. Ovakvo stanje stvari otpočelo se mijenjati u kasnom 19. stoljeću sa tzv. programima reformi (tanzimat) kojom prilikom su guverneri dodjeljivali zemlju svakome onom ko plati pet godina poljoprivredne takse unaprijed (Richards and Waterbury, 1998, 40). Proces nije bio završen kada su zapadne kolonijalne sile stigle već je pogoršan u smislu nejednake raspodjele i oportunizma koji su intenzivirani. Zbog administrativnih razloga, ove novoformirane interesne grupe elite bile su konsolidirane i stvorena je nova srednja klasa: ljudi obrazovani na modernim školama koje su osnovale kolonijalne vlasti. Njihov status nije ovisio o raspolaganju privatnim vlasništvom, već se bazirao na osnovu privatnog postignuća (Ibid, 42). Tokom ovog perioda većina zemljoposjednika nastavila je svoje uspinjanje, koje se razvilo tokom kasnog perioda Osmanske imperije (Deegan, 1993, 121). U slučaju Egipta oni su predstavljali ekonomsku i političku osnovu monarhije.

Ova klasna struktura će se promijeniti nakon što je Britanija prvo 1922. godine dala ograničenu nezavisnost Egiptu, te je kasnije priznala u Ugovoru iz 1936. godine. Stara klasa zemljoposjednika bila je još uvijek na mjestu dok je druga klasa iskrsavala u svojoj formativnoj fazi. Ona je izdignuta sve militantnijim radničkim pokretom koga je naširoko podržavao egipatski narod posebice nakon ustanaka širom zemlje koji su kulminirali u nenasilnoj revoluciji iz 1919. godine. Ove snage predvodila je partija Wefd koja je strijemila nezavisnosti, a ove grupe su, kao što Beinin (1989, 71) smatra, sačinjavale komponente šireg nacionalističkog pokreta. Naveli smo kretanja u egipatskom društvu da bi skicirali i pozicionirali mjesto organizacije Muslimanska braća u ovom turbulentnom i krajnje važnom vremenu za zemlju koja je u intelektualnom, političkom i kulturnom smislu predvodila muslimanski svijet, posebice Bliski Istok.

[1] U ovom radu za Društvo “Muslimanska braća” koristićemo i skraćene nazive: Muslimanska braća, Bratstvo, Braća ili arapsku skraćenicu Ihvani.

[2] Lista literature i izvora korištenih u ovoj studiji, zbog prostora, biće ponuđena na kraju 2. dijela teksta.